MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

LEKAR I BOLESNIK: ISPITIVANJE MORALNE ČVRSTINE



 
Da li bolest privodi veri? Jednoznačan odgovor na ovo pitanje verovatno ne postoji. Jedne – privodi, a druge možda sasvim suprotno – odvraca i učvršćuje u mišljenju, da kada bi Bog postojao, On nikada ne bi dozvolio stradanja, koja se mogu videti u bolničkim sobama, a koja preživljavaju beznadežni bolesnici. To se dešava zbog toga, što čak i pred licem neminovne smrti čovek uvek ima slobodu izbora: biti sa Bogom ili biti bez Boga. I zbog toga poznata fraza “nema ateista u rovovima pod ognjem” predstavlja samo lepo poetsko preuveličavanje. Čovek može da ostane ateista i u rovu, i na bolničkim kolicima, i na samrtnom odru…Za to u životu ima dosta primera.Nije obavezno da teška bolest privodi veri u Boga. Ona prosto očišćuje naš život od ljuske životne sujete i sitnih pristrasnosti, obnažuje tu plast našeg bića, o kojoj se obično trudimo da ne mislimo, i nemilosrdno nas stavlja pred očiglednu činjenicu – čovekov život je krhak, a smrt je neizbežna.

Bolest ne lišava čoveka slobode da bira izmedju vere i neverja, već mu samo pomaže da napravi taj izbor svesnije i odgovornije. Poslovi i brige, koji su još sasvim nedavno potpuno zaokupljivali čoveka i ispunjavali njegov život takvim reklo bi se važnim smislom, odjednom prelaze u zadnji plan, i postaju sitni i maloznačajni. I pred bolesnim čovekom se sa svom jasnošću pojavljuje pitanje: zbog čega mu je bila data ugasla iskra ovozemaljakog života sa svim njenim radostima i stradanjima? Svako će očigledno imati svoj sopstevni odgovor. Ali ako teška bolest ne privodi uvek ka Bogu, onda ona u svakom slučaju daje povod za razmišljanje o Njemu, stvara se duhovna atmosfera, u kojoj misli o Bogu postaju aktuelne čak i za one koji su pre bolesti bili potpuno ravodušni prema religiozniom pitanjima. I možda se ipak nešto menja u njihovom srcu.

O tome, kako se konkretno to dešava, zamolili smo da nam ispričaju oni, za koje bolest ne predstavlja odbojnu kategoriju, te, koji se svakodnevno bore s njom i koji o bolesti znaju to o čemu zdravi ljudi ne podozrevaju.


Redakcija

S direktorom NII onkologije im. P.A.Gercena (Moskva), akademikom RAMN, hirurgom sa 44-ogodisnjim stažem Valerijem Ivanovicem Čisovim razgovara novinski komentator “Tome” Aleksandar Tkačenko.

Nemoguće je naviknuti se na gubitke

-          Valerije Ivanoviču, Vi se neprekidno nalazite medju bolesnim ljudima, s njihovim tugama i stradanjima. Da li Vam je teško zbog toga?

-          Da. Veoma je teško. I duhovno, i moralno, i fizički jer u onkologiji postoji sledeca tužna zakonomernost: po pravilu, ljudi nam dolaze sa već zapuštenim oblicima bolesti, i na osnovu istraživanja i rezultata analiza često vidiš – tom čoveku je ostalo sasvim malo, i ti već uopšte nikako ne možeš da pomogneš. Postoje bolesnici, čije isceljenje zahteva najkomplikovanije operacije, teško lečenje, ali ni to ne garantuje pozitivan rezultat. I pored svega, to je šansa, koju treba da iskoristiš kako god mizerno ona izgledala. A ima i bolesnika kod kojih je bolest tek u začetku, kada je lekar devedest posto ubedjen u uspešan ishod lečenja. Ali on je u svakom slučaju obavezan da donese odluku da li da se bolesnik leči ili ne. A to znači da lekar preuzima na sebe veoma veliku odgovornost za posledice. Na primer, ja smatram da bolesniku već ništa ne može da pomogne. I ne odlučujem se za operaciju. Ali posle toga i dalje nastavljam da sumnjam da nisam pogrešio. Možda se moglo nešto pokušati, a ja sam čoveka u sustini nagovorio na smrt? Istina, mi obično krajnje odluke donosimo kolegijalno, ali i tako se može napraviti greška…

U drugom slučaju donosim odluku o lečenju, idem na po riziku kolosalnu operaciju, radim sve moguće i nemoguće, i …nažalost nisu sve operacije uspešne. Bolesnik umire, i ja mislim – možda nije trebalo rizikovati? Čovek bi možda poživeo iako samo još malo, ali opet bio bi još živ. A ja sam mu oduzeo ostatak života… To je veoma teško spoznati, i takva preživljavanja lekaru ne donose zdravlje.

U terapeutskoj medicni lekar takodje ima osećaj odgovornosti, jer i tamo ima teških bolesnika. Ali u većini slučajeva terapeut stoji pred jednostavnijim izborom – ako ne pomogne ovaj lek, hajde da probamo drugi. Tamo postoji vreme za razmišljanje i nema takvog snažnog preživljavanja za bolesnika, kao ovde gde svake minute od ispravnosti tvoje odluke zavisi ljudski život.

Ja operišem ljude već više od četrdeset godina. Naravno, u izvesnom smislu se navikneš na to da si svakodnevno pored bolesnika. Ali tu je i dalje prisutno snažno preživljavanje zbog nepovoljnog ishoda operacije, gubitka bolesnika, i ja kao i pre četrdeset godina veoma teško preživljavam svaku smrt medju mojim pacijentima. Bude mi teško na duši. Jer lekari, a posebno hirurzi imaju veoma teško služenje. Za nas ne postoje ni slobodni dani, ni praznici – poziv za operaciju može da te probudi u toku noći. Verovatno je naša profesija u nečemu slična svesteničkoj službi, koji su takodje spremni da putuju do čoveka koji umire u bilo koje doba, kako bi ga pričestili Svetim Darovima. Ali neki hirurzi imaju sasvim drukčiji odnos prema bolesnicima. Po principu “umro je, šta da se radi – ko je tamo sledeći, udjite!”. Na njih uopšte ne utiče smrt bolesnika, i oni se prema pacijentima odnose kao …Naprimer, čovek je uzeo jabuku, zagrizao je, a ona se pokazala trula. Nema problema – baciću tu jabuku i uzeću drugu. Bolesnici su prema njihovom shvatanju potrošni materijal za karijeru i ništa više. Postoji nažalost medju hirurzima i takva vrsta ljudi. Ali kod verujućih lekara nikad nisam video takav odnos prema bolesnicima.

O pitanju lekarskog cinizma

-          Proizilazi da mišljenje o “lekarskom cinizmu” ima svoju osnovu u nečemu? Da li to znači da je nečija duša ogrubela?

-          Ne, ne mislim tako. Duša ne ogrubi, ona je prosto od samog početka bila gruba. A u procesu lekarske službe ta grubost je postala očigledna za sve – i za kolege, i za bolesnike. Tako je istinito i obratno tvrdjenje. Ako je čovek imao blagorodne duševne pobude pri izboru naše profesije, onda oni ne nestaju ni u lekarskoj praksi. Naprotiv, ispoljavaju se u svoj svojoj punoći. I zbog toga ne postoji nikakav specifični “lekarski cinizam”, postoji običan ljudski cinizam, koji je kod hirurga prosto lakše uvideti. Ako ti lečiš bez ljubavi i sastradanja prema pacijentima, takav odnos se neizbežno projavljuje i praktično ga je nemoguće sakriti. Jer je bolest provera moralne čvrstine ne samo bolesnika, vec i lekara. Svakodnevno suočavanje s tudjom boli, pokazuje bukvalno kao lakmus papir šta u stvari pokreće čoveka u belom mantilu. I meni je veoma žao sto pri upisu na medicinski fakultet ne organizuju specijalan test budućih lekara na duševnu ogrubelost, na odsustvo sastradanja. Tada bi kod nas bilo mnogo manje “lekarskog cinizma”.

“…Zar će on i dalje biti živ?”

-          Bolest je uvek teško iskušenje i za bližnje bolesnika. Recite nam molim Vas kako na bolest reaguju rodjaci Vaših pacijenata?

-          Različito. Uglavnom – sa velikim saosećanjem i razumevanjem. Brinu o bolesniku, trude se da ga nekako podrže, da mu uliju nadu, i uverenost u uspešnost lečenja, i time nam mnogo pomažu. Iako ima i takvih bolesnika, koji sami ne žele, da rodjaci vide njihova stradanja, i zato kažu: “Pustite moje rodjake u sobu tek kada dodje do poboljšanja, a dotle ih nemojte puštati”. Ponekad se ljudi prosto boje da se ne zaraze od bolesnog rodjaka. Čuli su da postoji virusna teorija nastanka raka, i to im je strašno. U takvim slučajevima im objašnjavam da je veliki broj naših lekara-onkologa proveo ceo svoj profesionalni vek u najtešnjem kontaktu sa bolesnicima, i niko od njih se nije zarazio. A ima i tragikomičnih situacija kada čovek prosto ne zna da li da se smeje ili da plače. Sećam se da su na samom početku moje lekarske službe jednom bolesniku postavili dijagnozu raka. Tada još nije bilo tako savršene dijagnostičke tehnike, kao danas. Uglavnom je primenjivana rengenska analiza, i na snimku su uvideli senku u oblasti želuca. Dijagnosticirali su rak, i bolesnika poslali na operaciju…I šta mislite da se desilo? Pokazalo se da je on po profesiji bio stolar i pio je polituru. To je tecnost koja sadrzi alkohol i služi za poliranje nameštaja. On je to pio, a i alkohol, a ostale komponenete su se nagomilale u želucu tokom dugog vremenskog perioda i kao rezultat – skupile su se u grudvicu, koju smo mi smatrali za rak. Izvadili smo to djubre iz njega, operacija se uspešno završila. I kada smo njegovoj ženi saopštili radosnu vest da joj muž nema rak, ona je počela da plače: “Pa kako to? Rekli ste mi da ima rak, a sad izgleda da će i dalje da živi?” Očigledno ju je toliko namučio svojim pijanstvom, da je ona već razmišljala o njegovoj smrti kao olakašnju. Ali to je izuzetak.

Špekulacija sa strahom

-          Valerije Ivanoviču, a šta možete da nam kažete o takozvanim alternativnim metodama lečenja raka? Jer danas neke novine bukvalno zasipaju ljude vestima tipa: “Lečim rak. Garancija ozdravljenja – 100%!”


-          Da šta su novine! Pogledajte ovde kod nas – svi zidovi instituta su oblepljeni novinana: “Za jedan dan – dijagnoza, a sledeći dan – izlečenje”. I kome se takva jednostavnost ne bi svidela? Mnogi veruju. I n ate mamce se hvataju većinom inteligentni, dobro obrazovani ljudi, koji uglavnom imaju dovoljno visoke pozicije u društvu.

Oni ne dolaze kod nas već idu kod vračara, i daj Bože, da stvarno ne dobiju rak, jer je glavni problem u onkologiji – pravovremena dijagnoza. U ranim fazama razvoja zloćudnog tumora u 90% slučajeva možemo da garantujemo pozitivan rezultat lečenja. Ali ako bolestan čovek ide kod vračare onda on samo gubi vreme. I nekada se zbog toga plaća životom.

Stvar je u tome što je savremena onkologija čitava nauka, koja uključuje u sebe veliki broj metoda lečenja: medikamentozni, hirurski, zračenje, različite fizičke metode, kombinacije tih metoda…Nakupljeno je kolosalno praktično iskustvo, i lečenje vrše lekari sa najvišim kvalifikacijama. I kada vračari odgovaraju bolesnika od lečenja kod nas, oni ga samim tim lišavaju mogućnosti da dobije kvalifikovanu medicinsku pomoć, osudjujući ga na smrt. Takva situacija je prosto nedopustiva. Vračar, koji tvrdi da može da leči rak je – prestupnik. I veoma mi je žao, sto naši pravni organi ne spreče pravovremeno rad tih “iscelitelja”.

-          Ali zbog čega je u narodu toliko živa predstava o tome, da su “iscelitelji” sposobni da pomognu čak i tamo, gde se zvanična medicina pokazala nemoćna?

-          Ljudi se veoma često prosto boje operacije, boje se same činjenice hirurškog zahvata. Na primer, danas smo na konzilijumu razmatrali varijante za lečenje jednog pacijenta. On ima 40 godina i rak gornje vilice. Predstoji ozbiljna operacija, opasna za život a pored toga čoveku mora da se skine polovina lica. U ovom slučaju mi smo dužni da bolesniku objasnimo sve moguće posledice, kako nam potom ne bi rekao: šta ste mi uradili, na šta sada ličim? Kada smo mu sve rekli, on se složio. Ali daleko od toga da su svi bolesnici tako hrabri. Ljudima je strašno da legnu pod hirurški nož. I zato oni odlaze kod vračare, koja im predlaze da leče rak “netradicionalnom” metodom, i čak ni ne primećuju koliko divlje izgleda takvo “lečenje” sa strane. Naravno da je prijatno kada ti umesto traumatične operacije vračara savetuje neke kreme ili trave. One ponekad savetuju da se pije mokraća, kerozin, votka sa suncokretovim uljem. I ljudi piju mokraću, gutaju kerozin – sve što je ugodno, samo da se izbegne operacija…A vreme prolazi.

Moram da kažem da sam imao prilike da se sretnem sa najpopularinijim “isceliteljima” i “ekstrasensima”, koji su cešće od drugih izjavljivali svoje sposobnosti za lečenje raka. Ja sam im direktno govorio: “Slušajte, ima kod nas u institutu pacijenata, kojima je apsolutno tačno postavljena dijagnoza – rak, ali oni odbijaju da se operišu. Ako želite da ih lečite – molim lepo! Mi ćemo vam obezbediti prostor – lečite u našim uslovima pod našim nadzorom”. Predlagao sam to nekolicini “iscelitelja”. Ali nijedan od njih nije pristao na takvu saradnju. Svi su odbili. A razlog je jednostavan. Ponekad se pod vidom bolesnika od raka vračarama obraćaju potpuno zdravi ljudi, obicni neurastenici, kod kojih se razvila takozvana kancerofobija. To je kada covek sve vreme misli: “Kakav užas, imam rak, rak, rak!!!” On odlazi od jedne klinike do druge, obilazi desetine lekara, i svi mu govore da je zdrav ali on ne veruje. I kada takav “bolesnik” dodje kod vračare, ona ga na kraju “izleči”. Tako se i stvara mit o efikasnosti “netradicionalnih metoda”.

O verujućim i neverujućim

-          Valerije Ivanoviču, Vi ste operisali, lecili i videli hiljade bolesnih. Medju njima je bilo i verujućih i neverujućih ljudi. Recite nam, da li po Vašem mišljenju postoji razlika izmedju te dve kategorije pacijenata, i ako postoji – u čemu se ona sastoji?


-          Ne možemo da kažemo da su rezultati lečenja verujućih bolesnika bolji od rezultata neverujućih. U medicini ne postoji takva statistika. Ali mogu konkretno da kažem da verujući ljudi podnose bolest s većim trpljenjem. I možda upravo religiozno iskustvo pomaže verujućim ljudima da se s poverenjem odnose prema lekaru koji ih leći, jer je i u Bibliji rečeno: podaj lekaru čast koja mu pripada, jer ga je Gospod stvorio, i od Višnjega je – isceljenje (Sir 38, 1). A takvi povreljivi, lični odnosi lekara i bolesnika su strašno važan faktor u procesu lečenja. Iz svog više od četrdesetogodišnjeg iskustva mogu da posvedočim, da kod onih bolesnika, koji se skeptično odnose prema naporima lekara koji ih leče i samoj operaciji, i postoperativni period protiče teže, i ima više komplikacija. I lekarima je psihološki teže da rade s takvim pacijentima. Verujući bolesnici sami naprave u sobi kutak sa ikonama, svećama. Uopšteno govoreći, takvih pacijenata kod nas ima dosta. Pred ulazom u institut nalazi se kapela sa skulpturom svetog velikomučenika Pantelejmona – koji je nas NII dobio na poklon od duboko verujućeg čoveka, istaknutog ruskog skulptora V.M.Klikova. Prolaznici se zaustavljaju, krste, ostavljaju cveće. Na trećem spratu se nalazi mala crkva, a pacijenti imaju svoje ikone. Redovno nas posećuje otac Pajsije iz Novospaskog manastira, a nekoliko puta godišnje služi kod nas namesnik Novospaskog manastira, vladika Aleksije. U našoj crkvi su služili mitropolit Juvenalije, arhimandrit Aleksij (Polikarpov) i drugi. Sada ja želim da uz blagoslov mitropolita Juvenalija i njegovu neprekidnu podršku obnovim zdanja Nikolo-Berlukovskog manastira (nastojatelj o.Evmenije, naselje Avdotino u Podmoskovlju).

U današnje vreme oni imaju posla oko moskovske psihobolnice – tamo se nalaze pacijenti koji boluju od tuberkoloze. Na sreću, ovde smo dobili podršku gradonačelnika Jurija Luzkova i vice-gradonacelnika Ljudmile Švecove, koji su spremni da izgrade novu zgradu za bolnicu. Posle obraćanja mitropolita Juvenalija guverner Moskovske oblasti Boris Gromov poručio je vice-guverneru Aleksandru Pantelejevu da potrazi odgovarajuće mesto za izgradnju. Nadamo se da će uz Božiju pomoć biti pronadjeno rešenje. Za mene je to sada veoma važno…Mnogi bolesnici se pre operacije ispovedaju, pričešćuju Svetim Hristovim Tajnama. I u postoperativnom periodu ljudi se mole, razgovaraju sa sveštenicima. Kao rukovodilac Onkoloskog instituta ja pozdravljam takve medjusobne odnose sa Crkvom, jer kao lekar vidim da religiozni život bolesnika često ima blagotvorni uticaj na proces lečenja i doprinosi ozdravljenju zbog toga sto psihološko stanje verujućeg bolesnika postaje stabilnije. Verujući čovek zna da lekar nije svemoguć, i da je sve u Božijim rukama. I zbog toga mu je lakše da poveri svoj život lekarskom iskustvu hirurga. A takvo poverenje, još jednom ponavljam, zlata vredi. Ali i neverujući ljudi kada dodju kod nas, takodje veoma često počinju da preosmišljavaju svoj život u religioznim kategorijama. Mnogo puta sam video slučajeve, kada je člvek dobivši dijagnozu raka, počinjao da traži uzročno-posledične veze svoje bolesti s načinom života koji je vodio pre bolesti. I na kraju bi zaključio – bolest mi je data radi toga i toga, za neke konkretne grehe. Slične reči sam mogao da čujem od ljudi koji su sebe pre bolesti smatrali potpuno neverujućima.

-          Valerije Ivanoviču, a da li medju medicinskim osobljem u Vašem instituti ima verujućih?

-          Znate vera je veoma intimna stvar, i kod nas se ne sprovode ankete te vrste. Ali bezuslovno je da postoje verujući lekari. I muslimani, i Jevreji, i čak i budisti…A najveća većina su – hrišćani, iako naravno nisu svi ocrkvoljeni, ne dolaze svi u crkvu, a neko možda i ide ali o tome ne govori…Ali ovde rade i duboko pravoslavni lekari. Medju medicinskim osobljem ima i dece sveštenika. Eto naprimer sin rektora PSTGU protojereja Vladimira Vorobjeva radi kod nas kao hirurg. On je dobar specijalista. Kao rukovodilac ja u tome ne vidim ništa loše, naprotiv, daj Bože da svi naši lekari budu verujući. Jer je odnos ocrkovljenog lekara prema bolesniku mnogo odgovorniji i duševniji, nego njegovog neverujućeg kolege, u šta sam se uverio više puta.

-          Da li bolest menja odnos ljudi prema veri?

-          Ima svega …Ponekad – menja, a ponekad – ne. Neki ljudi prilaze veri kada saznaju za svoju bolest. Drugi – u postoperativnom periodu ili posle toga, u periodu kontrole, kada s vremena na vreme dolaze kod nas na pregled. Ljudi polako počinju da shvataju da ih je rukama lekara spasao Sam Gospod, počinju da odlaze u crkvu, da se mole…A ima i onih koje bolest ne privodi k Bogu. Prošavši bolest, operaciju, teško lečenje, oni i dalje ostaju neverujući. I moram da kažem da i takvih ljudi ima mnogo.

Po mom mišljenju postoji principijelna razlika izmedju tih kategorija bolesnika. Ta razlika je posebno izražena kod pacijenata srednjeg uzrasta, koje je bolest zatekla u cvetu životnih snaga i socijalne aktivnosti. Stvar je u tome, što u razgovoru sa bolesnikom lekar neizbežno mora da ga pita o načinu života koji je vodio, o navikama, profesionalnoj delatnosti, o tome, koji su s njegove tačke gledišta, bili štetni faktori, koji su doprineli nastanku bolesti. I ponekad čovek kaže: “E, Valerije Ivanoviču, kako sam ja živeo…Skitao, pio, pušio, bludničio…Imao sam mnogo novca i kako sam ga nerazumno trošio na devojke, zabave…Ništa dobro”. Protiče vreme posle operacije, i potom odjednom saznam, da je čovek radikalno izmenio svoj život. Novac, koji je ranije odlazio samo na raskoš, razvrat i sumnjiva zadovoljstva, počinje da odlazi na pomoć siromašnima, za sirotišta, gradju crkava. Posle bolesti takvi pacijenti su postali drugi ljudi. A neko posle operacije nastavlja da živi kao i ranije, objašnjavajući svoje ponašanje na sledeći način: “Eh Valerije Ivanoviču, ko zna koliko mi je još ostalo od života?...Hoću da uživam maksimalno”. I nastavlja da puši, pijanči, skita…Mislim da te ljude bolest nije privela veri.

-          Verujući čovek zna, da se njegovo lično postojanje ne završava fizičkom smrću tela i da će posle smrti morati da odgovara pred Bogom za to kako je proživeo svoj ovozemaljski život. Ti ljudi koji shvataju da im nije ostalo još mnogo od života, trude se da preostalo vreme ispune dobrim delima, pokajanjem …I da koliko je moguce očiste svoju dušu od greha, koji su ih možda i priveli na bolesničku postelju.

Neverujući ljudi saznavši da će uskoro možda umreti, reaguju na to sasvim drugačije. Za njih je period posle operacije ostatak života, za kojim sledi potpuno nepostojanje. I u svojoj težnji da se maksimalno nauživaju u tom ostatku oni ponekad počinju da žive toliko bezobrazno, da o tome ne želim ni da pričam.

Ko odlučuje o tome ko treba da umre?

-          Valerije Ivanoviču, još jedno veoma bolno i u danasnjem svetu aktuelno pitanje, na koje malo ko može da odgovori kompentetnije od Vas: eutanazija. Šta vi mislite o tome?

-          Kao verujući čovek ja sam kategorički protiv autanazije. Bog je čoveku dao život, Bog ga i uzima u odredjeno vreme. A kao lekar smatram, da je moja profesionalna obaveza da lečim bolesnika, a ne da ga ubijam. Da, zaista, postoje potpuno beznadežni bolesnici, čiji život je samo stradanje. I ja mogu apsolutno da budem uveren u to, da je njih nemoguće izlečiti. Ali postoji još i simptomatsko lečenje, kada se lekari ne bore sa samom bolešću, vec sa njenim simptomima. I ako je stradanje simptom neizlečive bolesti, ja ću se truditi da olaksam to stradanje, trudiću se da uradim tako da se čovek koji umire ne muči, da ne oseća bol. Postoje specijalni preparati protiv bola, postoje trankvilizatori …Da, lekar ne može da pobedi neizlečivu bolest, može da podrži tog čoveka i pomogne mu da proživi poslednji deo njegovog života. A nema pravo da svesno oduzima život od bolesnika. Inače – to već nije lekar. Eto u Holandiji naprimer, eutanazija je dozvoljena. Ali svaka medalja ima dve strane. Zamislite samo koliki se prostor otvara ovde za kriminalnu podelu imovine, za sve moguće falsifikacije dijagnoza, stepena težine stanja bolesnika…A potom ne treba zaboraviti, da u većini slučajeva razgovor o eutanaziji podstiču ne sami bolesnici, već…njihovi rodjaci, namučeni bolešću bliskog čoveka. Zapamtio sam jednu epizodu iz moje prakse, koja se desila još u mladim godinama. Jedan bolesnik je umirao sporo i mučno. Stavili smo mu pipete, davali razne preparate, ali smo čvrsto znali da neće preživeti. I njegova žena mi se obratila sa pitanjem: “Valerije Ivanoviču, čemu sve to? Vi samo produžavate njegova stradanja. Ne treba, prekinite lečenje, pustite ga da umre”. Šta sam mogao da joj odgovorim? Potrudio sam se da joj objasnim koliko sam mogao da ukoliko se lečenje prekine, stradanja njenog muža će se znatno povećati. On naprimer nije mogao samostalno da uzima hranu na usta, nije mogao da pije…I ja sam mu intravenski ubacivao razne preparate, kako ga ne bi mučili glad i žedj. Ili mu je bio nizak pritisak, pa bi imao vrtoglavicu, bolove u glavi. Tada sam mu davao lekove za povećanje pritiska. I tako sve ostalo…
  
Meni je naravno jasno da ne mogu da izlečim takvog bolesnika. A nije po Božijem da ga ostavim samog sa njegovim stradanjima, ja ne mogu tako da postupim. Ali nikada mi nije došla misao u glavu o tome, da se taj problem može rešiti umrtvljenjem bolesnika. Smatra se da je eutanazija humana, jer pomaže da se čovek spase od stradanja. Ali sa stradanjem se može boriti i na druge načine.
     
Danas u medicini postoji zdrava alternativa eutanaziji. To su hospisi, specijalna odeljenja za neizlečive bolesnike, u kojima je sve organizovano tako da bi se čoveku poslednji meseci ili nedelje njegovog života učinile što bezbolnijim. Postoji i religiozni argument protiv eutanazije. Smatram da Bog šalje čoveku bolest da bi iscelio njegovu dušu. I ako je ta bolest neizlečiva, to onda znači da je ona poslata radi toga da bi se čovek pripremio za budući život, za susret sa Bogom. Možda će zvučati paradoksalno, ali u tom smislu bolest predstavlja lek. Lek od greha. Mi čak ne možemo ni da zamislimo šta se sve dešava u duši čoveka koji zna da mu je ostalo sasvim malo od života. Možda će to vreme biti najosmišljeniji i najsadržajniji period njegovog života, vreme pokajanja i pomirenja sa Bogom. I mi lekari prosto nemamo pravo da lišimo bolesnika te mogućnosti. Mi možemo i treba da olakšamo njegova stradanja. Ali da odluci, kada i ko će da umre, može samo Bog.

Prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

24. aprila 2010. godine


Izvor:
 

Pročitano: 3580 puta