MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Milost prema moralno posrnulim. U ženskoj koloniji



U masti sam koloniju zamisljao kao mracne, vlazne barake, maleni kvadratic na prozorcetu sa resetkama, bleda, ispijena zatvorenicka lica, lisena vazduha i svetlosti. Sve se medjutim pokazalo drugacijim. Jer kolonija ipak nije zatvor, i ovde su za osudjenike mnogo laksi uslovi. Cak se i stambene zgrade zvanicno nazivaju opstezicima.

U zensku koloniju 65/15 koja se nalazi na kraju Samare dosli smo zajedno sa svestenikom samarskog hrama svetog Ilije Proroka, jerejem Andrejem Ruzjanovim, koji duhovno rukovodi zatvorenike. Oca Andreja su vec cekali, a u domacoj Crkvi - obicnoj sobi koja je pretvorena u Crkvu, - se okupilo nekoliko desetina zena u dzemperima i kaputima sa trakama na grudima. Primetio sam da im na trakama nisu zasiveni zatvorski brojevi, kako je to bilo ranije, vec prezimena i inicijali. Ljudi cak i ovde u zatvoru zadrzavaju svoje ime, a ne neki bezlicni broj. Pocinje moleban, a mi razgovaramo sa zamenikom nacelnika ustanove UR 65/15 za kadrove i vaspitni rad Lidijom Nikolajevnom Necajevom.
Domaca Crkva, posvecena Iverskoj ikoni Majke Bozije postoji od 1998 godine, - pricala je Lidija Nikolajevna. - Osvecenju Crkve je prisustvovao Arhiepiskop Samarski i Sizranski Sergej. Po njegovom blagoslovu je i izgradjena domska Crkva u nasoj koloniji. Poceli sm od nule. Sve kolonije u kojima vec postoje slicne domske Crkve su nam poklonile nekoliko ikona. A Samarski Iverski zenski manastir nam je poklonio Iversku ikonu Majke Bozije. Ilinski hram nas neprekidno pomaze sa svecama. A jedna zena, zatvorenica je sama pravila svece od ostataka crkvenih sveca. Otac Andrej je zadivljujuce dobar covek, i privlaci ljude. Evo danas je u Crkvu prvi put dosla i Elena Kocerova, a treba znato i to kako je njoj bilo tesko da ucini taj korak. Ona izdrzava kaznu zbog narkotika, i dali su joj 12 godina. Ona je prve dve godine bila sva nikakva i samo je s vremenom pocela malo da omeksava. U koloniji je vec petu godinu. Pocela je da uci i da ucestvuje u drustvenim aktivnostima. Zasluzila je pozitivnu ocenu i administracija kolonije joj je pomogla - njen predmet je razmatran i sud joj je smanjio rok izdrzavanja kazne na sedam i po godina. Danas se kod Elene prvi put projavio poziv u dusi da se obrati Bogu. Iako je ona bila u Crkvi samo kratko, zrnce vere se i u njoj budi.
Pre godinu dana je kod nas odrzana litija za Vaskrs. Izlazili smo iz Crkve na teritoriju kolonije sa ikonama u rukama i molitvama na usnama. Prosli smo pored svih odeljenja i ponovo se vratili u Crkvu. Priznajem da mi je bilo zadivljujuce da iz usta oficira iz Uprave za izdrzavanje kazne slusam pohvalu zatvorenicima - to da se oni obracaju Bogu, idu u Crkvu, mole se. Ali to je tako. Ovde svi ozbiljno shvataju ocrkovljenje videci u njemu vazan uslov za vracanje u normalan zivot. Jer neki zatvorenici nemaju nikoga ni nista sa proslim, sasvim prekinutim nacinom zivota. Prijatelji su ih napustili, a nema ni potrodice ni rodbine. I samo se Bog odaziva na njihove molitve, samo ih Majka Bozija tesi u tuzi …

“Ne znam kako da iskupim svoju krivicu!”


 

Raisa Ivanovna Meljnikova, psalmopojnica, je posle molebana ostala da pospremi Crkvu. Stara osudjenica prijatnog lica. Naizgled samo obicna parohijanka …
- Meni je i sada tesko da shvatim sta se tacno desilo, - odgovorila je ona na pitanje o tome sta ju je dovelo iza resetaka. - Muz mi je bio alkoholicar, i primio je kod posle cega se cesto zalio na glavobolju. Ne znam sta ga je nateralo te noci i dan-danas placem pred Bogom, i ne mogu da shvatim zasto me je muz napao. Ili je imao groznicu ili nesto drugo - on inace nikada nije potezao za nozem, i nikada za dvadeset godina zajednicki prozivljenog zivota nije me prstom dirnuo. Medjutim, naleteo je na mene i naneo mi cetrdeset (!) uboda nozem. Ja sam jedva prezivela, i dva meseca sam prolezala. Bila je noc, dva sata posle ponoci. Svukao me je sa kreveta i poceo da bode, tuce. Ne secam se sta je dalje bilo! Ocigledno sam pokusala da se zastitim - i udarila sam ga nozem …Na prvom sudjenju su priznali da sam bila u stanju afekta, i osudili su me na pola godine uslovno. Ali muzevljevi roditelji - on je bio jedinac - nikako nisu mogli da se pomire sa tim. Imam 67 godina, i ponekad delimicno izgubim pamcenje. Da, jedva sam prezivela - cerka je umrla pre tri godine sa 37 godina, mama mi je umrla, i za sedam godina sam sahranila dvadeset rodjaka. Nemam vise nikoga, sada sam sama na svetu …
Muzevljevi roditelji su me ponovo predali na sud, i dobila sam sest godina. U zatvoru sam vec tri godine. Ovde su me vec dva puta operisali, i odstranili dve trecine zeluca. Beskrajno mucenje po bolnicama - a sta da radis. Invalidnost mi nisu dali, ona se ne dobija tako lako. Nadam se da cu ako Bog da preziveti do februara, a onda se nadam da cu dobiti uslovno-privremeno oslobodjenje. Mozda cu Vaskrs docekati na slobodi. Iako ne znam gde cu ziveti. Imala sam dva stana, a sad nije ostala ni jedna soba. Moracu onda da zivim u starackom domu …

Ne zelim da krivim svoga muza, i meni ga je veoma zao. Uvek mi ga je bilo zao - on je bio mnogo mladji od mene, ali je mnogo pio i nikome nije bio potreban. Brinula sam se o njemu, i trudila se da mu pomognem da se izleci. Opijao se i znao je da ode od kuce i na mesec dana. 

Vracao bi se bez odece, u zalosnom stanju. Njegovi roditelji su nam u pocetku pomagali, a zatim su i oni odustali i jedino sam se ja borila za njega. I nisam ni mislila kakav strasan greh cinim!
Osecam se veoma krivom pred njegovim roditeljima. Ne znam kako da iskupim svoju krivicu! Dan i noc placem, molim se Gosppdu … Naravno, ja sam uzrok njihove najvece tuge. Ali Bog vidi da ja to nisam htela! Poslala sam im i pismo u kojem sam zamolila za oprostaj od roditelja, brace i sestara. I samo se molim: “Gospode oprosti!” Molim se ujutru, uvece i u vreme rucka, na kolenima. Ispovedam se, pricescujem se. Sa svojim nevoljama odlazim kod oca Andreja i Lidije Nikolajevne. A gde jos mogu da idem? U tim godinama je tesko biti prestupnik. I zahvaljujem Gospodu: “Ti mi Gospode dajes zivot, i krv, i parce hleba …” Slava Bogu ziva sam. Prezivela sam i infarkt i nekoliko drugih bolesti, i tri puta sam bila u komi. Gospod me spasava …
- Daje vam jos vremena za pokajanje!
- Lekari se cude: “Ti si odavno vec trebalo da umres prema tvojim bolestima”. A ja sam evo ziva. Bog miluje. On cuje i vidi moje suze, i spasava od smrti.

- Da li ste se u koloniji obratili ka Bogu ili ste i ranije verovali?

- Krstena sam i vencala sam se sa prvim muzem. Moja majka je bila pojac u Crkvi. Ja sam cesto jos kao mala odlazila sa njom u Crkvu. Volim Crkvu i sve Bozije praznike. I ovde sam odmah otisla u Crkvu. Posebno mi se svidja kada hor poje. Na velike praznike - Bozic i Vaskrs - otac Andrej nam dovodi pojce iz Iljinske Crkve. Pomazem u Crkvi bez ikakve nadoknade. Pomolim se, izlijem dusu - i lakse mi je. Odlazim u odeljenje za dobijanje utehe. I kada tamo nesto nije u redu, kada zene pocnu medjusobno da se vredjaju, da pakoste, ja brzo bezim odatle. Neki mi onda govore: “Sta toliko ides u Crkvu, sta ce ti Bog pomoci!” A meni Bog uvek pomaze, i ne ostavlja me gresnu.

- Ovde se najvise uznose molitve Mucenici Anastasiji?

- Imamo njenu ikonu koja stoji na istaknutom mestu. Molimo se i zakazujemo citanje molebana. Mi smo gresni - i ranije smo bili gresni, ali nismo tako primecivali svoje grehe. A sad smo ovde dospeli i treba da iskupimo svoje grehe.

- Ima li ovde vasih vršnjakinja?

- Ima i u nasem odeljenju. Donosim im duhovne knjige, citam im. Jedna je slepa, a druga bez noge.

- Kako su tu dospele?!

- Najcesce zbog narkomanije. Hteli su da podrze decu, unuke - koji su pili, a morali su od necega da zive. Prodavali su narkotike i evo dospeli ovde. A danas se kaznjava i prodaja i prevoz narkotika. Govorila sam im: “Sta se zalite na svoju sudbinu, kao da niste krivi - strasan greh ste navukli na sebe! Vi ste svoju decu unistili i sav svet ste unistili…”
Susetke su mi ranije pisale, jedna me je cak i savetovala. Ali vreme prolazi i one vise ne pisu. Pise mi unuk iz Sibira, ali on ima decije predstave i ne moze da shvati da mi ovde ne zivimo po svojoj volji …

Pravedna kazna

- Nina Zabara, - predstavila se mlada, naocigled mila zena. - Ja sam ovde vec drugu godinu. Bila sam udata za ciganina. On je imao velike probleme. Pozajmio je novac - isla mu je kamata, i dug je dosao do pola miliona! Kako da se razduzimo od tolikog duga? Tada su mu predlozili da prodaje narkotike. On je pomogao …
- Kakva je to pomoc! Vi ste sami videli sta je sve povezano sa narkoticima, - krv i suze …
- Zao mi je sto tada o tome nisam mislila … A posto se sve to desilo u mojoj kuci, i mene su okrivili, i zatvorili zajedno sa muzem.
- Da li imate dece?
- Malog sina od sest godina. Zivi sa mojom sestrom.
- Da li vam oni pisu?
- Pisu a poslali su mi i fotografiju. Sina dovode da svedoci, a sestra stalno dolazi. Mama trenutno zivi veoma daleko, u Alma-Ati. Ona takodje pise i podrzava nas koliko moze.
- Da li ste osudjeni na mnogo godina?
- Na devet.
- Sta vas je dovelo u Crkvu?
- Ja sam u slikarskoj radionici koja se nalazi pored Crkve. I svako jutro posle dorucka, u 6.20, dolazim cak i kada nema sluzbe, upalim svece, molim se. Zapalis svecu i pomolis se i - mir dodje …
- A da li ste se molili dok ste bili na slobodi?
- Uvek sam s muzem odlazila u Crkvu na velike praznike: Bozic, Vaskrs, Trojice. Sina smo krstili sa godinu dana i zatim smo odlazili sa sinom i pricescivali se.
- Ipak Nina vi izdrzavate ovde kaznu po pravdi ili se zalite na svoju sudbinu?
- Ne, kazna nas uvek snalazi po pravdi bez obzira koliko se ti skrivao od samog sebe, koliko bi pokusavao da ubedis druge u svoju nevinost. Ja ne odbacujem svoju krivicu. Znam da sam kriva pred Bogom, jer se sve desavalo na moje oci i ja sam trebalo da zaustavim muza ili da mu kazem: “Odlazi”, iako prema Bibliji muza treba slusati, i bezuslovno mu se potcinjavati. Da li sam ja mogla da odem iz kuce, posebno u tom trenutku? Ocigledno je trebalo da odem. Ali ja sam ostala, sve sam videla i znaci da sam kriva jer ga nisam na vreme zaustavila. Osecam da je kazna pravedna i zbog toga mi je lakse da je podnosim.
- Istina, lakse je ovde odsluziti kaznu, na zemlji, nego potom dati odgovor pred Bogom.
- Da, naravno. Tim pre sto se medju osudjenicima smatra sledece: ako si bio u zatvoru zbog prestupa i izdrzao kazu, taj greh ti je oprosten. Najvaznije je shvatiti i ne ciniti vise takve prestupe.
- Da li se molite za svoje bliznje?
- Da, i za bliznje i za sebe, i za poznanike. Molitva mi posebno ide kada mi je mnogo tesko. Kod nas se mnogi mladi, a ne samo starice obracaju ka Bogu. Dolaze u Crkvu pre sudjenja, pre komisije. I zatim izlaze radosni: “Evo pogledajte - zapalila sam svecu, pomolila sam se Bogu - i smanjili su mi kaznu … Bog je pomogao!” I cak se raspravljalju sa drugima: “Meni je Bog pomogao, znaci On postoji, i ja cu i dalje ici u Crkvu i molicu se”.

- Koliko godina jos imate da odsluzite?

- Tri godine do uslovno-privremenog oslobadjanja. A sad cekam dokumenta za stanovanje. Imam skoro dva visa obrazovanja, i nastavicu kad izadjem. Naravno, ako me prihvate … U skoli sam imala sve petice, i zavrsila sam za vaspitaca, s crvenom diplomom. Zatim sivenje zenske lagane odece takodje sa crvenom diplomom. Nikada nisam mislila da moze ovako nesto da mi se desi …

- Da li ovde imate neki osnovni posao?

- Radim u klubu, uzimam mere. Imam ovde radionicu za izradu kostima, koja se nalazi pored Crkve. Sijem, pomazem u izboru kostima, dajem savete sta je najbolje da se obuce. Da bi prevaspitala cak i najokorelije prestupnice, Lidija Nikolajevna se trudi da ih ukljuci u kulturu. Imamo mnogo praznika, neprekidno se odrzavaju koncerti, spektakli, smotre, konkursi … I onaj ko treba nesto da obuce - dolazi u radionicu za kostime. Ljudi se u klubu i u Crkvi opustaju, i to je kao delic slobode. Ovde se sve lose zaboravlja. Ne vidi se bodljikava zica, nema strogih cuvara …

- Da li vam je dozvoljeno da u celiji imate male ikone?

- Dozvoljeno mi je da drzim ikone i to ne samo male. Mnogi imaju i velike ikone. Ikone se nalaze u svakom odeljenju, na svim radnim mestima. Ikone stoje i kod mene u radionici za izradu kostima. Vidite - i u biblioteci se nalazi ikona Majke Bozije. Dozvoljavaju nam da imamo i Bibliju, i molitvenike, i duhovnu literaturu. Pravoslavne knjige postoje i u biblioteci. Stizu nam i novine “Blagovest”. Organizovali smo stand na ulici za prodaju tog casopisa. I starice-invalidi koje ne mogu da se popnu do Crkve, ovde citaju “Blagovest”.
- A sa cim odlazite kod svestenika?
- Sa duhovnim nevoljama! I da se ispovedim i pricestim. A kada nam dolaze osudjenici iz zatvora, oni cak nemaju ni krstice - u zatvorima, i u istraznoj samici je strog rezim, i tamo je zabranjeno ne samo da se nose dragocenosti, vec i naprsni krstici od metala i plastike. Mogu se nositi samo drveni. I mnoge novopridosle zene cim saznaju da ovde moze da se nosi krstic odmah zure u Crkvu. Neko Iisam napravi krstic I otac ih osvesta. A mnogi ovde dolaze nekrsteni, ima i muslimanki, ali oni ovde prilaze veri u Boga i krstavaju se. Otac je pre dve nedelje krstio jednu zenu …


 

Sa cime ce izaci na slobodu?

U slikarskoj radionici svi zidovi su do samog plafona prekriveni stalazama sa najrazlicitijim i veoma lepim rukotvorinama. Radosne meke igracke, veoma lepi gobleni sa zlatastim okvirima. Oci vam odu od sve te lepote.
Listam lepe albume – mila, produhovljena lica, radosni osmesi, raskosne odezde … I samo kod nekih lepotica se u dubini ociju krije skrivena tuga …
- Konkurs “Mis proleca�? kod nas nije samo smotra lepote, - kaze Nina Zabara. – takmicimo se, ko je najpametnija, najumesnija domacica. Sami sijemo balske haljine, izmisljamo frizure.
- A da li nesto sami radite i za Crkvu?
- Sijemo peskirice, salvete. A koliko toga poklonimo! Trenutno imamo specijalnu narudzbinu iz Vaskresenjskog muskog manastira. Iz manastira su dovezli materijale, tkanine, snitove, i nase krojacice vec rade na tome. Lidija Nikolajevna Necajeva je izjavila da u koloniji funkcionise srednja skola, i da je u njen raspored pored opsteobrazovnih predmeta ukljucen i Boziji Zakon koji predaje otac Andrej. To je u sustini Pravoslavna skola …

- Od kog razreda se pocinje sa zanatima?

- Odmah od prvog, - odgovorila je Lidija Nikolajevna. – Medju osudjenicama ima ciganki koje nemaju ni jedan razred skole. Pored toga imamo profesionalnu skolu, gde osudjenice pre izlaska na slobodu dobijaju razne specijalnosti. U koloniji jos funkcionise filijala Samarskog humanitarnog univerziteta. I nase devojke – Lena, koji ti imas kurs? Cetvrti? – evo kad ona izadje imace vec vise obrazovanje, - tako da ne gube vreme uzalud. Treba napomenuti da drzava cini sve kako bi pomogla osudjenicama da pronadju svoje mesto u zivotu posle izlaska na slobodu. Tesko je u samoj koloniji, a sta ce tek biti posle? Kako ziveti, gde se uputiti…
Njima je u prvoj fazi posto izadju na slobodu veoma tesko da se adaptiraju jer su nekoliko godina van zivota u kojem ima toliko promena u samo jednom danu! Nama koji zivimo na slobodi nije jednostavno da se naviknemo i shvatimo njih, a oni …I radi toga da bi zene mogle brze da se adaptiraju, ovde postoji skola pripreme osudjenica za izlazak na slobodu. U njoj se predaju osnove zivota na slobodi, i govori se o tome gde se moze obratiti za trazenje posla. Brinemo se i za njihovu penziju i za radne knjizice …
Ali sve zavisi od same osudjenice, sa cim ona izadje iz zatvora, s kakvim nastrojenjem. Ima recidivistkinja koje prosto ne mogu da zive na slobodi! One jedva odsluze jedan rok i uskoro se vracaju sa novim ...
- Da li te zene dolaze u Crkvu? Da li imaju potrebu za Bogom?
- Ne, nazalost – ne. To je kategorija ljudi koja ne zeli nesto da promeni u zivotu. Njima je tako udobnije da zive na racun drugih, a Bozije zapovesti im samo smetaju da bez razmisljanja plivaju tokom. Ali ima i onih koje spolja idu u Crkvu, ali u svojoj unutrasnjosti ostaju pri svome.

Rođenje u zatvoru

Posebna “zona u zoni�? je – DMR. Deciji dom. Ovde se nalaze deca koja su rodjena u zatvoru. Trenutno se u toj zgradi koja lici na obican deciji vrtic nalazi 41 mali zatvorenik. Udoban namestaj, zidovi oslikani slikama iz crtaca, dobre igracke … Ali samo mame uvece ne vode decu kuci. I dom je sa svih strana okruzen sa bodljikavom zicom, i KPP starzarama.
Bio je odmor, kada smo dosli u deciji dom sa dezurnom radnicom u koloniji. Mlada zena u obicnoj kucnoj haljini je zavrsavala pranje posudja posle rucka.
- Katja Nekrasova, - predstavila ju je dezurna. – Jedna od nasih mama. Katja je u koloniji vec dve godine i tu joj se i sin rodio. Tacnije u „devetki�? na odeljenju na kojem se nalazi zatvorska bolnica. Tamo se trudne zatvorenice poradjaju.
- Da li se cesto vidjate sa malisanom?
- Svaki dan!
- Da li je on krsten?
- Ne. Ne zelim ovde da ga krstim. Prvo treba da izaberem kumu, kako bi ona mogla da se vidja sa njim, i kako bi pomagala u njegovom vaspitanju, a ovde je takvu tesko naci ... Krsticu ga na slobodi. Nadam se da cu u decembru ici na komisiju po UDO, a posle Nove godine mozda cemo biti i na slobodi.
- Da, ovde krste decu, krste! – umesala se u razgovor radnica u domu. – Nedavno je Katja Kuzmina krstila svoje dete, a kroz mesec dana ga je predala svojim roditeljima. Tarantenkova je takodje ovde krstila svoje dete…
- Katja da li se desava da ste nekad sami u Crkvi?
- Desava se, ali veoma retko, jer sam ovde i dan i noc sa svojim detetom. Ovde i radim ...
- Katjusa, kako si se nasla iza resetaka?
- Ni sama ne mogu da objasnim. Clan 158, kradja …
- A ona je tako dobra i radnica, kao i majka. Dolazi kod deteta, igra se sa njim, - prica o Nekrasovoj radnica u domu.
- A postoje i majke koje ne dolaze da vide svoju decu?
- Takvih ovde prakticno nema. Desi se ponekad nakon izlaska na slobodu – Mironova je tako ostavila svoje dete u Visockom parku. I jos jedna zena je sasvim nedavno ostavila svoga malisana u decijem domu. Ima vec jedno dete kod kuce, majka joj je stara, i njoj je tesko. A ona sama i ne izlazi iz zone. Izadje na slobodu, bude mesec-dva – i opet je iza resetaka. I majka joj ocigledno nije dozvolila da uzme dete. Ali ona ipak ne zeli da ga ostavi ...
I smatram da je bolje da ovde ostavi dete nego da izadje s njim na slobodu i da ga ostavi negde na klupi. Sta ce onda biti sa njim? ...Ne, nase majke su veoma dobre.
- Da li majke cesto dolaze kod dece?
- Katja Nekrasova:
- Dva puta dnevno. Posle jutarnje i vecernje provere. Oni setaju do 11 i od 17 do 18 casova.
- A kada se dete ne daj Boze razboli? Da li majku pustaju i cesce?
- Pa ovde je rezim ...naravno ne dopusta se. Ali ponekad dozvole da bi majke pomogle u takvim sluucajevima i vodile racuna o bolesnom detetu. Mamine ruke i mamina rec su nesto najpotrebnije detetu…
Malisani se u DMR-u nalaze do tri godine. Potom ako majka izadje na slobodu, predaju joj i dete. A ako je majcina kazna duza, onda dete prevode u deciji dom na slobodi ili ga uzimaju rodjaci. Uglavnom ih uzimaju rodjaci.
Na putu iz decijeg doma dezurna radnica koja me je pratila je pokvarila moje dobro raspolozenje.
- Znate u zatvoru se radjaju deca sa takvim bolestima, da je u to tesko i poverovati! Nikada ne bih pomislila da novorodjena beba moze da se muci zbog narkotickog “loma�? … ili da moze od majke da nasledi venericno oboljenje, pa i SPID ... Sta ce s njim dalje biti? Dobro je sto vecina majki krste decu i otac dolazi u DMR i ovde ih krsti. Deca se ne smeju unositi u Crkvu jer ona imaju svoju „zonu�? ...

Svestenik zaduzen za zatvor

Vec na izlasku iz kolonije sam zamolila oca Andreja da isprica nesto o njegovom radu u koloniji:
- To je veliko delo, potrebno, - odgovorio je svestenik. – Mene su odredili za njega i ja vec pet godina duhovno rukovodim kolonijom.
Obicno je na sluzbi oko pedeset ljudi. Trenutno se situacija u koloniji malo izmenila: ranije nije bilo porudzbina u fabrici, i ljudi su bili slobodniji. Sada se radi i nedeljom. I zato svi ne mogu da dodju ali je hram pun.
Ali vecina njih ne zuri da zivi ozbiljnim hriscanskim zivotom. Jedna je stvar stajati na molebanu ili Liturgiji, slusati propoved, davati zapise sa imenima, a druga je ucestvovati u Tajnama. Vecina njih samo stoji na crkvenom pragu. Ali mi sluzimo i molimo se. Imali smo i dobar hor. Mi smo odredili vreme za svoju sluzbu, moleban i parastos. I kada mi se nesto poremeti i ne mogu da dodjem, pozovem telefonom i kazem:
“Hajde poslusajte vec snimljenu sluzbu …�? Slusaju i mole se ili neko cita akatist – najcesce Iverskoj, Kazanskoj ikoni Majke Bozije, pokajni kanon.
- Ima li i takvih zena koje su koloniju dosle kao neverujuce a dusa im se ovde probudila?

- Ima posebno medju devojkama. Maloletne osudjenice u SIZO - tamo sam u celijama sluzio Liturgiju. Mi, Hriscani ne verujemo u predrasude i oni su se zamislili kada bih ja recimo seo s njima zajedno na klupu i razgovarao s njima njihovim zargonom. To slobodan covek po njihovom shvatanju ne treba da radi … Takvi neocekivani postupci razbijaju njihove predrasude i pomazu im zasnivanje normalnih ljudskih odnosa.
Danas ima tako mnogo iskvarenih ljudi! Evo jedna Lida, necu reci kako se preziva - sa sela je, punacka, izgleda po spoljasnjosti dobrodusna, - odsluzila je kaznu, izasla i opet se sesti put vratila. Lopovluk …Tu vec treba uloziti napore za ispravljanje, a ona to ne zeli.
- Da li ima dovoljno krstica za osudjenike?
- Mi ih kupujemo, donosimo iz svoje Crkve. Donosimo mnogo stvari koje su potrebne jer ovde ne sede neki narkobaroni, krupni preduzimaci crnog biznisa. Ovde sede “skretnicari”. A tih koji su ih uvukli i za kojima zatvor odista place - njih nema u zoni. A sitni prestupnici su neobezbedjeni, i potrebna im je pomoc od nekoga sa slobode. I zbog toga je ovde znacajno nase milosrdje, nase ucesce. Nedavno smo sakupili citav autobus UAZ stvari - “lunohod”, kako kazu u narodu. Dovozimo i iz drugih Crkava. Marija Dimitrijevna cesto zove iz Jovano-Pretecenskog:
“Ima stvari, dodjite!” - i putujemo do njih.
Nedavno su muskarci koji rade u koloniji putovali u Ceceniju, a ja sam ih posavetovao pred put. I svi su se srecno vratili.
Nevolje u nasem zivotu nekako podsticu ljude da razmisljaju o vecnosti, o Bogu. Nema nade ni u cemu ovosvetskom. I covek pocinje pomalo da se moli. I tada mi pomazemo. Neki i posle izlaska na slobodu dolaze kod nas, pisu nam i mole za savet i molitve. Svet je veoma surov. A ljudi koji sede u zatvoru su objekat pod neprekidnom paznjom raznih mahinatora. Oni kidnapuju njihovu decu, i druge rodjake, uzimaju im stanove pod raznim izgovorima. A i oni treba negde da se vrate.
- Ranije, pre revolucije, u svakom zatvoru se nalazila Crkva.
- Ranije su i zatvorenici bili drugaciji. Procitao sam kod Fudelja u njegovim “Secanjima” - radili su po hiljadu zemnih poklona, nosili su lance. Takav je bio duh pokajanja! Cak i moralno pali ljudi su bili vaspitani od strane Crkve i bilo im je lakse da se pokaju. A danas, posle sedamdeset godina vaspitavanja u gordosti, treba sebe slamati.
- Medjutim duse ovde ipak omekasavaju?
- Daleko sam od pobede, ali je to dugotrajna i slozena stvar. Treba mnogo, mnogo raditi. Zatim veoma tesko se otkrivaju gresi na ispovesti, a posebno gresi po pitanju musko-zenskih odnosa. A njih prate misli o samoubistvu, abortusi i psihicki problemi … Kako je Mitropolit Manuil (Lemesevski) govorio jednom zatvoreniku u logoru zbog cega on toboze nevin i neravedno osudjen sedi u tamnici. “A da li se secas kako si u Prvom svetskom ratu zajedno sa prijateljem ukrao udovicinu kravu i propio je? I udovica je s decom posla po svetu, i zatim se od gorke nuzde obesila … Ti s ih lisio poslednjih sredstava …” Taj zatvorenik je zadrhtao … Kada se takvi gresi spominju i ispovedaju to je vec naravno pobeda. To je radost. Gresi se otkrivaju samo na Tajni ispovesti a ne kod psihologa. Ali nije tako jednostavno podstaci coveka na razgovor i zadobiti njegovo poverenje … Ipak ovo je posebna sredina sa svojim sopstvenim zakonima. I tek posle dubokog usrdnog pokajanja pocinje rad nad sobom, put ka ispravljanju. Najvaznije je da ne bude praznog hoda! - I ovde u koloniji vaze hriscanski principi vaspitanja. Seoski radovi i rad u krojacnici, ucenje i Bogosluzenja u Crkvi - sve su to stupnjevi po kojima se dusa podize sa pucine greha. Nema drugog puta …

 

 

 

Pročitano: 5544 puta