MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Verujući čovek doživljava čuda na svakom koraku



Materijal sajta Moskovskog podvorja Sveto-Trojičine Sergejeve Lavre.

Aleksandra Vigiljanska razgovara sa Aleksandrom Nikolajevičem Gudkovim - rukovodiocem hirurškog odeljenja gradske kliničke bolnice No. 81, lekarem više kategorije.

- Aleksandre Nikolajeviču, recite nam molim Vas, od čega ste Vi počeli, kako ste se opredelili za medicinu, i zašto ste odlučili da postanete lekar?

- To je sve veoma jednostavno: vaspitavan sam u porodici lekara. Moja majka je u početku radila kao rejonski pedijatar, a zatim skoro do današnjeg dana, kao rendgenolog. Otac je po profesiji hirurg, ali se po završetku kurseva o organizovanju zdravstvene zaštite prekvalifikovao i radio kao glavni lekar na jednoj od moskovskih poliklinika, koja se nalazi u ulici Gorkog. Čak štaviše, sa tom poliklinikom je povezana i zadivljujuća priča. Mene su još u mladom uzrastu, kada sam posećivao tu ustanovu, oduševljavale njeni neobični arhitektonski oblici. To je bila stara, ali vremenom oronula zgrada, koja se jasno izdvaja od svih ostalih najbližih gradjevina. Tek pre deset godina sam saznao da se tu ranije nalazilo Podvorje Valaamskog manastira, sada obnovljeno i predato Crkvi. Otac je pošto je postao glavni lekar na toj poliklinici razumljivo znao njen istorijat, ali kući nikada o tome nije pričao. I pored svega, u vreme glavnog remonta, kada je uprava insistirala na uništenju fresaka, koje su ukrašavale svodove bivše Crkve, on nije dozvolio oskrnavljenje svetinje i uspeo je da sačuva freske pod tankim slojem kreča. Zahvaljujući intervenciji moga oca sve freske su očuvane da današnjih dana: sada su restaurirane i ukrašavaju Valaamsko Podvorje. Tako da sam ja kada sam počeo da verujem imao povod da se zamislim nad delovanjem Božijeg Promisla, koji je uticao na našu porodicu tim čudesnim sticajem okolnosti. Dakle, izbor profesije je za mene koji sam odrastao u porodici lekara bio više nego prirodan. Način života roditelja, njihovi razgovori i brige su mi razume se bili bliski još od detinjstva. I zato nisam imao nikakvih sumnji u pogledu izbora profesije.

- Koliko sam ja razumela, Vi ste prišli Crkvi već u zrelom dobu. Ispričjte nam molim Vas o vašem putu ka veri.

- Kršten sam još u detinjstvu: sve moje babe i dede su bili duboko verujući ljudi. Sećam se da je moja baka po majčinoj liniji često odlazila u Crkvu, i u njenoj sobi su se nalazile ikone i stalno je gorelo kandilo. Baka po očevoj liniji koja je živela u selu Rjazanske oblasti je takodje bila verujuća, uvek se molila pre jela i odlazila je u Crkvu. Uopšteno govoreći, bez obzira na seoski način života, porodica roditelja moga oca je pripadala krugu inteligencije, i atmosfera u njihovoj kući u kojoj se nikada nije mogla čuti nijedna pogrdna reč je u potpunosti odgovarala duhu Pravoslavlja. Što se tiče mojih roditelja, oni su po porodičnoj tradiciji, odlazili u Crkvu samo jednom godišnje - na Vaskrs, kada bi posećivali groblje i odali pomen upokojenim rodjacima. Bez obzira na to što je otac bio ubedjeni komunista, on nikada nije izražavao nikakav protest protiv Pravoslavlja i Crkve. Ja sam prišao Crkvi već u zrelom dobu 90-tih godina. To je bio težak period kako za mene tako i za mnoge ljude iz generacije sedamdesetih godina. Mi nismo mogli da pozdravimo tako korenite promene u našoj zemlji, nismo videli tako veliku potrebu za perestrojkom, i to nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari je unosilo pometnju u naše duše. Odsustvo unutrašnjeg oslonca u životu, bolesna preživljavanja sudbine naše zemlje i ruskog naroda - sve je to postalo uzrok mog povlačenja u sferu duhovnog traganja, a naposletku i obraćenja ka pravoslavnoj veri. Ono je počelo onog trenutka kada sam došao na Podvorje Trojice-Sergejeve Lavre, koje se tek obnavljalo, i upoznao se sa današnjim vladikom Longinom, a tada još igumanom i nastojateljem manastira. Moj prijatelj, koji je aktivno učestvovao u obnovi Podvorja mi se obratio za pomoć. Ja sam se odazvao na njegovu molbu iako u to vreme nisam znao ni kako da se krstim niti kako da zatražim blagoslov od sveštenika. I tako sam, vršeći svoje novo poslušanje, koje se sastojalo u čuvanju Crkve, gde sam često i noćevao, postepeno prilazio Pravoslavlju. Gospod me je približio Crkvi preko neprocenjivih poznanstava i razgovora sa sveštenicima, zahvaljujući kojima sam dobio odgovore na pitanja koja su me zanimala, otkrivajući tako novi smisao postojanja. Postepeno sam počeo da čitam i duhovnu literaturu, da putujem u Lavru i da se ispovedam i pričešćujem.

- Aleksandre Nikolajeviču, lekarska profesija je s hrišćanske tačke gledišta veoma poseban put, koji je budući direktno povezan sa ljudskim sudbinama neprekidno isprepletan sa delovanjem Božijeg Promisla. Lekarska profesija je po tome slična svešteničkom služenju: lekar leči telesne , a sveštenik duhovne bolesti. Da li ste osetili novi smisao lekarskog poziva posle toga što ste postali verujući i ocrkovljeni?

- Prirodno je da sam uključivši se u život Crkve sve postojeće, uključujući i lekarsku delatnost, počeo da posmatram u sasvim novoj svetlosti. U medicinskoj praksi sam se susreo i sa odredjenim problemima, jer se u hrišćanskom kontekstu sasvim drugačije gleda na samu prirodu bolesti, njene duhovne uzroke, a mnogi pristupi savremene medicine zahtevaju ponovna tumačenja. Dobro je kada pravoslavni lekar ima posla sa verujućim pacijentom, koji može da razume duhovne uzorke svoje bolesti, i da prihvati bolest kao povod da se zamisli nad svojom dušom. Tim pre, kada s radi o ozbiljnoj bolesti koja zahteva i hiruršku intervenciju, jer unutrašnja priprema za operaciju nije potrebna samo hirurgu koji se odlučuje na to teško rešenje, već i pacijentu koji treba da dobije blagoslov od sveštenika za tako odgovoran i opasan postupak, i da se ispovedi i pričesti. Nažalost, tako postupaju samo pojedinci. Po mom dubokom uverenju, to stanje stvari bi se moglo popraviti kada bi se pri svakoj bolnici izgradila Crkva, jer upravo u trenutku bolesti, u toj graničnoj situaciji izmedju života i smrti, čovek uoči ozbiljne operacije, a koji je daleko od Crkve, u najvećem stepenu biva otvoren i spreman za prihvatanje Jevandjeljske Istine, za promenu svog životnog smisla. Ja, istina radim na odeljenju hitne hirurgije, gde dolaze ljudi kojima je potrebna hitna operacija, što nameće još veću odgovornost na naš rad. Često se odluka o hirurškoj intervenciji donosi u toku nekoliko minuta i ostaje samo nada u Božiju pomoć. Dobro je ukoliko pre operacije možeš da sabereš misli i da se pomoliš ...

image


- Da li je u Vašoj praksi bilo slučajeva kada ste sasvim očigledno osetili Božiju pomoć u vreme operacije?

- Mnogo puta! Uopšteno govoreći, svakom verujućem čoveku, koji u svemu vidi delovanje Božije volje, čuda se dešavaju na svakom koraku; a šta reći za hirurga koji se neprekidno nalazi u situaciji izbora i koji uspešan ishod svake operacije svaki put vidi kao pravo čudo. Ukoliko, ponavljam, moj rad zahteva hitnu reakciju i odluke, onda one često bivaju zasnovane na intuiciji i veri. Tada se nema vremena za neophodna medicinska ispitivanja, već od tvoje brze odluke zavisi ljudski život. Lekar nema pravo na grešku: ona je previše skupa. I zato je Božija pomoć nezaobilazna. U mojoj praksi je bilo mnogo čudesnih slučajeva i očigledne projave Božije pomoći. Često se setim slučaja kada smo uspeli da spasemo čoveka, zahvaljujući na prvi pogled slučajnom sticaju okolnosti: Gospod je tako uredio da sam se u potrebno vreme našao na potrebnom mestu. Išao sam po prijemnom odeljenju za rengen bez nekog posebnog povoda. Kada sam prolazio pored čoveka koji je ležao na bolničkim kolicima, koga je polako i detaljno ispitivao najverovatnije još neiskusni hirurg, nešto me je primoralo da se zaustavim. Pogledavši bolesnika, koji je kako se pokazalo imao tešku ranu, shvatio sam da mu nije potrebno ispitivanje već hitna operacija. Odmah smo ga odveli u operacionu salu, i samo zahvaljujući toj hitnoj odluci, i naravno Božijoj pomoći, čovek je ostao živ.

- Kao što ste rekli, u trenutku teške bolesti i smrtne opasnosti čovek ima razlog da se zamisli nad sopstvenom dušom. Da li je u Vašoj praksi bilo slučajeva kada su ljudi prilazili Bogu našavši se u toj situaciji izmedju života i smrti?

- Da, u svojoj praksi sam imao jedinstven slučaj kada sam postao kum svog pacijenta - starog, na smrt bolesnog čoveka. On je preživeo najtežu operaciju, koja je proizvela veoma ozbiljne komplikacije, koje su predskazivale njegovu skoru smrt. U duboku noć, u koju sam trebalo da dežuram, počeo sam s njim da vodim razgovor na religiozne teme. On je očigledno osećajući približavanje smrti počeo da mi postavlja pitanja o Bogu, o Crkvi, o Krštenju. Odjednom je shvatio da brzo treba da se krsti. Odmah ovog trenutka. Kao odgovor na njegovu molbu ja sam počeo da ga uveravam da sačeka do jutra, shvativši da moram nešto da preduzmem. Pozvao sam Podvorje Trojice-Sergejeve Lavre, čiji sam bio parohijan, objasnio sam situaciju nastojatelju - ocu Longinu, i on je odmah uputio u bolnicu jednog od jeromonaha. Moj pacijent je konačno bio kršten - na reanimaciji, duboko u noći, na samrtnom odru ... On je i dan-danas živ. Iz bolnice je izašao obnovljen, preporodjen i u očigledno boljem stanju, iako nije bilo nikakve nade za njegovo ozdravljenje. To je bilo javno čudo i svedočanstvo Božijeg zastupništva.

- Lekar se češće od drugih ljudi susreće sa smrću, koja predstavlja uobičajenu pojavu. Da li lekar može da se distancira od svojih sopstvenih emocija i da prihvati smrt svojih pacijenata objektivno i kao uobičajenu pojavu u bolnici?

- To je veoma težak momenat u našoj službi. U odeljenju za hitne hirurške intervencije, nažalost, ima mnogo smrtnih slučajeva, i zaista tokom dugo godina rada smrt postaje uobičajena pojava. Ali to uopšte ne znači da lekar ne preživljava smrt svojih pacijenata. Svaki put kada se suočavaš sa smrću shvataš tragičnost tog dogadjaja, i osećaš da bi čovek mogao još da živi, da bi se moglo još nešto korisno uraditi. I svaki put osećaš sopstvenu krivicu za ono što se desilo, uznemiravan sumnjama nisi li ti bio uzrok takvog ishoda, nije li bilo bolje koristiti drugi preparat, druge metode lečenja, doneti drugu odluku u trenutku operacije, poveriti pacijenta drugome lekaru ... Tim pre, što danas radimo u veoma žalosnim uslovima - nema dovoljno leokva, osoblja, plate su mizerne itd. U našoj praksi ima i slučajeva kada je smrt pacijenta neizbežna. I tada je na lekaru obaveza da pripremi rodjake za taj dogadjaj, i da pomogne da se čovek koji umire ispovedi i pričesti. Tu nema mesta za sopstvene emocije i tada je lekaru neophodna odredjena doza uzdržanja i trezvenosti.

- Aleksandre Nikolajeviču, u naše dane sa razvojem novih tehnologija sfera medicinske delatnosti se veoma razvila. Ljudi se sve češće i češće obraćaju za medicinsku pomoć ali ne zbog realnih medicinskih problema i ne u životno važnim situacijama, već sa nekim drugim ciljevima - počevši sa abortusima i završavajući sa kozmetičkim operacijama. Šta je za Vas, kao verujućeg, pravoslavnog čoveka neprihvatljivo u savremenoj medicinskoj praksi?

- Odista savremena medicina nažalost prekoračuje etičke granice. Odnos pravoslavnog čoveka prema abortusima, koji su danas masovno rasprostranjeni, je toliko očigledan i jednoznačan, da mislim da nema potrebe da se razmatra ta tužna pojava s tačke gledišta hrišćanske etike. Što se tiče kozmetologije, ja nju ne smatram medicinskom oblašću. Institut lepote, koji je nastao još u sovjetsko vreme, i postojao zahvaljujući samostalnom finansiranju je bio čisto komercijalna organizacija sa uskim krugom kako medicinara tako i pacijenata. Danas se oblast kozmetologije znatno proširila, postala je moderna (posebno medju ljudima tzv. šou-biznisa) i sve se češće poistovećuje sa medicinom. Medjutim, ponavljam da je ta delatnost zasnovana isključivo na komercijalnim osnovama i da nema nikakve veze sa medicinom. Treba razlikovati slučajeve kada se čovek obraća za usluge kozmetologa sa ciljem da “popravi” svoju spoljašnost (to jest u suštini da promeni tu formu koju mu je Gospod dao) i tragične situacije, recimo nesrećne slučajeve, koje povlače za sobom najstrašnija sakaćenja ili opekotine, koje zahtevaju medicinsku pa samim tim i kozmetološku pomoć. Kada se radi o povraćanju čoveku neophodnih funkcija za njegovo normalno postojanje, onda potreba za medicinskom intervencijom ne podleže nikakvim sumnjama. Kada se čovek obraća hirurgu da bi ukolnio “suvišna” rebra, masnoću sa bedara, izmenio oblik nosa itd., to za mene prevazilazi svake granice razuma i suprotno je svemu ljudskom. Po mom dubokom uverenju, protivljenje prirodnom starenju organizma ne samo da je glupo već i nemoralno. Pored toga, danas nastaju čitave medicinske oblasti koje su povezane sa otkrićem i korišćenjem najnovijih tehnologija, koje zahtevaju izmišljanje duhovnog smisla. Recimo, u odnosu prema mnogim savremenim tokovima u oblasti transplantacije nema saglasnosti čak i medju neverujućim lekarima.

- Recite nam, kako se Vi odnosite prema takozvanoj “netradicionalnoj medicini”?

- Počeću od toga da ja lično nikada nisam dolazio u kontakt sa sličnim isceliteljima, ali to bezuslovno ne znači da bespogovorno odbacujem sve netradicionalne metode lečenja. Pre svega, netradicionalna medicina je neograničeno raznovrsna. I ovde je neophodno razlikovati pravo lečenje, zasnovano na viševekovnoj praksi narodne medicine, i oblast “isceljivanja” povezanu sa gatanjem, magijom i hipnozom. Bezuslovno je da se čak i takvim metodama može izlečiti ova ili ona bolest, ali nažalost daleko od toga da većina pacijnata shvata da obraćajući se sličnim “isceliteljima” oni neminovno potpadaju pod odredjeno dejstvo mračnih sila, i ranije ili kasnije moraju za to gorko da plate. Isceljenje od bolesti ih previše skupo košta. Medjutim, ponavljam, postoje oblasti netradicionalne medicine, koje su zsnovane na narodnim tradicijama lečenja, na promišljenom osmišljavanju bolesti, njenim uzrocima i mehanizmima. Nijedan profesionalni lekar neće odricati korisnost primene trava ili homeopatije. I ovde - kao i uopšte u svakoj medicinskoj delatnosti je krajnje važno da lekar bude verujući čovek, i da njegov pristup bolesti ne protivureči hrišćanskim principima.

preuzeto sa http://www.miloserdie.ru/index.php?ss=20&s=30&id=1820

Pročitano: 3782 puta