MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

UTISCI JEDNE HODOČASNICE



Jedne jeseni išla sam s ekipom u posjetu manastiru Lepavina. Bilo je to putovanje u nepoznato i novo. Bilo je to putovanje u još nedoživljeno. Do tada, a ni poslije nisam bila u nekom srpskom manastiru niti sam imala direktni kontakt s monasima. Išla sam bez predrasuda, bez straha, više je u igri bila znatiželja, a i još ponešto. Nisam požalila što sam se na to putovanje odlučila.
 
Monasi s kojima sam se družila su ljudi ok. Boravila sam ja i više dana u katoličkim samostanima i svi ti svećenici su isto ljudi ok. Ne navijam za nikog. Nastojim promatrat čovjeka, kao čovjeka, ako to već jest. A ima onih i koji to nisu i nisam sad ništa novo otkrila. Mogu tek ponovit da su predrasude jako gadna stvar, onom tko je njihov rob.
 
Kad čujem: Mrzim Srbe, diže mi se kosa na glavi. Neljudi ima u svakom narodu i točka. Isto tako ima i ljudi. Sve je u oku promatrača. Da ne bi bilo zabune, zlodjela ne svrstavam pod kolektiv, već na pojedinca. To je moj stav.
 
Došavši pred manastir, osjetila sam jedan poseban mir. I sad ga imam u sebi. I tišinu, da tišinu. Priroda je prekrasna. Stabla prepuna jabuka. Brali smo ih, trebalo je i pitu napravit. Dočekao nas je otac Gavrilo. Pravi domaćin.
 
Onda sam se družila s monasima, najviše s Vasilijem. Pokazao mi je malu crkvu u kojoj je ikona Presvete Bogorodice Lepavinske. Ta se ikona smatra čudotvornom iako ja u to ne vjerujem, ali nema veze. Svi su osuđivali Miloševića i njegovu politku koja je toliko zla nanijela ljudima. Za vrijeme domovinskog rata, nitko ih nije ni dirao niti im zlo činio. Naravno da je propaganda činila svoje. Međutim, to nije bila istina.
 
Crkva je još na mjestu, manastir je još na mjestu i oni su svi čitavi. Ugledah ja šetajući jednog monaha. On čita bibliju. Mir mu se odražava na licu. Predan je. Privukao me, više od drugih, valjda sam po to i došla, po mir, po trunku sklada i radosti.
 
I onda je počela priprema ručka. Jer gosti su došli iz Zagreba i ne može to proći da se vratimo gladni i žedni. Otac Gavrilo slaže neko vegetarijansko jelo, mi polako radimo pitu od jabuka i onda ručak u manastiru. Skupa, žene i monasi. Treba blagoslovit hranu i piće, oni se krste s tri prsta, mi s dva i sve 5. Monasi su skromni, stidljivi po malo, ali jako disciplinirani i uljudni. Svi su vegetarijaci. Sami sve uzgajaju u svom vrtu, sami kuhaju i sve ostalo rade. Poštuju hijerarhiju, tj. oca Gavrila.
 
Malo dalje od manastira nalazi se izvor. Tu sam se umila, a i pila čistu izvorsku vodu. Onda su poslijepodne počeli dolazit ljudi. Od svakud ih je bilo i svih nacionalnosti. Nema tu veze tko je od kud niti tko je koje vjere. Svi su dobrodošli i svi smo u molitvi bili skupa. Ima ljudi. I ima mjesta kojima se vraćam, ako ne fizički onda ona žive u meni. Neka mjesta su mi kao mir, ili kao dodir mira. Manastir Lepavina je jedno od njih.

Sa bloga jedne hodočasnice..
24.7.2008.
 
KOMENTARI SA BLOGA:

Komentar 16. 31.07.2008.

Inače je moj stav: neću politiku u svoju butiku, posebno kada je ona "ženska".  Tu i tamo volim čisto zbog informiranosti pročitat nešto na tu temu, što kaže koja pametna muška glava, ali tu moj interes prestaje i drago mi je što je tomu tako.
 
Komentar 15. 27.7.2008.
 
hvala ti :) što se tiče skretanja u "politiku" to bih povezala sa određenom vrstom predrasuda u nama. Svatko je imao neko svoje iskustvo rata i sukoba sa "susjedima" pa ne bih nikoga osuđivala. Ipak mislim da je propaganda činila i čini puno. Opet kažem trea poći od sebe, nastojat bit koliko je to mogućeobjektivan i ostati u svem tom ludilu "normalan". Svatko je sam za sebe na potezu.
 
Komentar 14. 26.7.2008.
 
.. znam još jedan slučaj branitelj koji je bio osuđen na smrt, ali srećom došlo je do razmjene zarobljenika, čovjek preživio. Trebalo mu je dugo vremena dok se oporavio kako fizički i psihički, ali kada smo se našli nakon par godina, kaže da je svojim mučiteljima oprostio, da ne osjeća mržnju u sebi. Više je to shvatio da je to morao proći koliko god to grozno zvučalo. On funkcionira i ima krasnu obitelj, posao, prijatelje iako je normalno da to nikada neće zaboraviti i da će određene probleme kako zdravstvene tako i psihičke još dugo osjećat.
 
Komentar 13. 26.7.2008. 
 
.. interesantni su mi postupci i pogledi nekih naših zarobljenika, koji su preživeli strahote srpskih logora. Jedan dok je bio u logoru i prošao torture i mučenja ipak se tu našao jedan čuvar koji mu je izlazio u susret koliko je uopće mogao. Znao mu je poskrivečki dati i vode i popričati s njim ko je čovjek i davao mu cigarete i štitio ga koliko je mogao. I gle, završi se rat, taj moj poznanik je oslobođen i sada je taj čuvar bio osuđen.. uloge su se promjenile. I što misliš da taj naš branitelj nije tom dolazio u posjetu u zatvor i svjedočio za njega da mu se ublaži kazna...
 
Komentar 12. 26.7.2008.
 
pa tako je naravno i to sam pokušala reč. U svakom narodu ima i izroda i kukolja, ali i ljudi. Opreza nikad dosta, još više što i samima sebi ne možemo do kraja vjerovati i cijeli život živjeti u jednom uvjerenju. Sve je podložno promjeni.
 
Komentar 11. 26.7.2008.
 
... ipak su svi ti ljudi bili dobro prihvaćeni i nisu imali nikakvih problema. pisala sam u jednom postu kako je postojala jedna pravoslavna crkva u koju sam kao dijete skupa sa časnim sestrama išla za Veliku Gospojinu.
imali smo dobro svećenika koji je bio "normalan" i dobar sa svima iako je za vrijeme komunizma bio prilično šikaniran, ali mudrost sam upijala od njega i ostaio je jedan neizbrisiv trag u mom životu...
poslije se to proširil i u poslovnu sferu, pa na moje prijateljice koje su se udale za pravoslavce.. tako nekako i dobivajući informacije iz prve ruke, nisam mijenjala svoja mišljenja što se tog tiče. bio je i nesretni rat, jer koji je na koncu rat sretan? i onda sam par godina poslije rata otišla posjetiti ovaj manastir. dobro i vrijedno iskustvo.
 
Komentar 10. 26.7.2008.
 
"slučajna", dobar komentar si dala i čak bolje ukratko uobličila ono što sam djelomično kroz post htjela reći. predrasude i mržnja su gadna stvar, ako se to ne rješava. mislim svaki pojedinac u sebi posebno. nekako od ranog djetinjstva živjela sam u izrazito katoličkom i uz to hrvatskom okruženju. međutim, zanimljivo je da je u toj sredini živjela i jedna muslimanska obitelj, pa jedan slovenac, a ni pravoslavci nam nisu bili daleko. a da ne govorim o jednom izrealcu. tako da sam primjere drugih vjera i nacija imala oko sebe, iako u zanemarivom broju. interesantno uvijek sam imala simpatiju prema tim nazovimo drugima iako mnogi nisu djelili moje mišljenje...
 
Komentar 9. 26.7.2008.
 
i ja bih voljela taaaako.. ma blago tebi.
 
Komentar 8. 26.7.2008.
 
kako o manastirima nisam znala gotovo ništa ovo mi je vrlo zanimljiv post, može se osjetiti mir preko ekrana. s obzirom na mjesto, vrijeme, prostor, kontekst dnevnih vijesti u vrijeme objave ga doživljavam i kao izvanredan društveno-politički komentar prirode čovjeka (ne)ovisno o trenutku vremena. s te strane je wow. e sada ako sam što krivo pohvatala.
 
Komentar 7. 25.7.2008.
 
.. znam za tvoju ljubav prema dervišima, prema sufijskom redu. i mene sufiji privlače. eto jedne godine kada sam bila u tunisu, "potegnula" sam i do Nefte koja je centar sufizma u tunisu, ali i u africi općenito. žao mi je što nisam nigdje ni jednog srela iako sam zamolila taxistu da me odveze do mjesta gdje oni žive i gdje se mole. mislim da sam i u postu "Nefta" neke slike postala.. ono što mi je još želja jest posjetiti tekiju kod Blagaja, gdje žive sufije. 
nekako me to mjesto jako privlači.
 
Komentar 6. 25.7.2008. 
 
isto tako ne postaje se monah samim ulaskom u manastir. sad ti govorim po sjećanju, uglavnom tko želi postati monah najprije je u rangu iskušenika. to traje 3 godine. ako se kroz to vrijeme procijeni da je predan ostaje, ali ne izdrže svi. neki i odu. nije to za svakog.
 
Komentar 5. 25.7.2008. 
 
blunci... samo mogu pretpostaviti da su svi monasi, znači dio svećenstva koji živi u manastirima, ujedno i vegetarijanci. u lepavini su svi, bez razlike. valjda ima u onoj nešto tko se odluči za manastir i da ga to vuče, se već dobro "pročistio" kako tjelesno tako i duhovno. oni se koliko znam i ne žene iako naravno pravoslavna vjera to popovima dopušta. mislim da to ne vrijedi za one koji se odluče da žive u manastiru..
 
Komentar 4. 25.7.2008. 
 
nisam znala da su pravoslavni svećenici vegetarijanci. jesu li svi, ili samo odrđeni redovi? ima li raznik redova kod pravoslavaca?
 
Komentar 3. 25.7.2008. 
 
prekrasno! nisam nikada bila u pravoslavnom manastiru, ali su me derviši isto tako oduševili.
 
Komentar 2. 25.7.2008. 
 
ja nikoga ne mrzim. naprosto nisam tako odgojen. predrasude su najčešće uzork mržnji. nisam iskusio atmosferu pravoslavnog svećenstva, ali katoličkog jesam. drago mi je, kada već nisam bio u prilici, doživjeti barem tvoje iskustvo. inače, kada se (i jedni i drugi) ne pačaju politike, tada je atmosfera vrlo duhovna i ugodna. :)
 
Komentar 1. 24.7.2008. 
 
Ja imam neke "opake" predrasude o religiji, a pogotovo kršćanskoj. Ali, religiozni ljudi, kao ljudi su ok. Zlo je ako religija zloupotrebljava povjerenje u vjeru, pa posredno tjera sljedbenike da vrijeđaju ili ubrajaju sljedbenike druge vjere, tada i nositelji vjere ponekad postanu kolateralne žrtve. Samostani su vjerojatno jedna druga priča. Odjeljeni od utjecaja drugih žive život za sebe, ne smetajući nikome. Tako su nekada, u komunama, živjeli istinski Isusovi 
sljedbenici. Tko je htio doći, došao je.
 

Pročitano: 5359 puta