MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOGOSLUŽENJE: ZBOG ČEGA ČUVAMO "PREDANJA IZ DUBOKE STARINE"




Najsnažnija karakteristika Pravoslavnog Bogosluženja koja odmah upada u oči je – tradicionalnost. U stvari, svakodnevno se u pravoslavnim crkvama služi Liturgija svetog Jovana Zlatoustog (347-407), i to nije neki pocetni ili uslovni naziv – veliki konstantinopoljski pastir i bogoslov je odista sastavio tekst ove najvažnije službe pre više od 1600 godina, a praksa njenog služenja se vrlo malo razlikuje od one u svetiteljevo vreme. Prosto zamislite: 16 vekova!

U drevnim crkvama – kao kod kuće

Ako bi savremeni pravoslavni hrišćanin dospeo u drevna vremena, on bi se, i pored toga što bi primetio neke neobične sitnice, u potpunosti u drevnim crkvama osećao kao kod kuće. Istovremeno, pri susretu sa apsolutno drugim aspektom života tog vremena – pravosudjem, gradjevinarstvom, seoskim domaćinstvom, vojnom službom – vašeg i našeg savremenika bi očekivao najžešći kulturni šok.

Ali i 16 vekova – nije granica. U nekim pravoslavnim crkvama Liturgija se i danas služi po činu apostola Jakova, brata Gospodonjeg, prvog episkopa Jerusalimskog. Da, taj čin, dovoljno rasprostranjen u prvom hiljadugodištu, došao je do nas sa značajnim izmenama, i oprostite, ali može se osporiti autorstvo apostola Jakova. Ali i pored toga nema nikakvih sumnji da on najvećim delom potiče još iz apostolskih vremena!

Kako ovde ne napomenuti u naše dane dosta raširenu zabludu (nažalost, ne toliko medju protestantima koliko medju širim masama) da su apostoli i njihovi sledbenici vršili Bogosluženje bez čina i van svake tradicije?

Zaista, pri površnom čitanju Novog Zaveta čini se da ni Sam Spasitelj, ni apostoli nisu sledili neka formalna pravila u svom molitvenom i Bogoslužbenom životu. Da kao da se ta strana njihovog života nalazi “iza kadra” Pisma.

To može da bude veoma čudno za protestante, koji ispovedaju lažni princip “sola scriptura” (ako je Pismo jedino što nam je Bog dao u svojstvu rukovodstva, zbog čega nam On u njemu nije objasnio kako da Mu služimo i kako da Mu se molimo?), ali to uopste ne treba da čudi pravoslavnog čitaoca koji poznaje Sveto Predanje.

Sveto Predanje i “ljudsko predanje”


Za povrčnog čitaoca Biblije sama ideja Svetog Predanja može da se pokaže protivurečna novozavetnom učenju. Setimo se vatrenih fariseja koji koriste Isusove reči Mt.15: “...Zbog čega i vi prestupate zapovest Božiju za običaje svoje?... No zaludu Me poštuju učeći naukama i zapovjestima ljudskima». Ili već apostol Pavle u Kol. 2:8 osudjuje “ljudsko predanje”. «Braćo, čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom, po kazivanju čovječijemu, po nauci svijeta, a ne po Hristu”.

Ali apostol Pavle ima i druge reči o predanju (2Ef.2:15): “Dakle, bratijo, stojte i držite predanja, kojima ste naučeni ili rečju, ili poslanjem našim”.

Očigledno je da se u Kol.2:8 i 2Ef.2:15 govori o dva potpuno različita predanja. Pored ljudskog predanja postoji još i Predanje Božije, Sveto. Poslednje ima dve forme – “rečju” i “poslanjem”.

Upravo postojanje slovesnog Apostolskog Predanja razjašnjava zbog čega u Novom Zavetu skoro nisu dotaknuti praktični aspekti molitve i Bogosluzenja. Apostoli i njihovi učenici su odlično znali, da je svaku praktičnu delatnost mnogo bolje učiti pod rukovodstvom opitnog učitelja, nego po knjigama. I zbog toga oni nisu imali potrebe da pišu o tome, kako se moliti ili služiti Bogu – oni su to pokazivali svojim ličnim primerom.

Na taj način, upravo u slovesnom predanju, koje se dugo vremena nije stabilizovalo, prenosili su se najvažniji aspekti hrišćanskog Bogosluženja. Ali bez sumnje je da se na osnovu grehovne ljudske prirode na njih naslagala i “ljudska tradicija”.
Kako ih razlikovati? Jer čak i apostoli mogu da pogreše! Setimo se priče o kolebanju apostola Petra i drugih po pitanju jevrejsko-paganske dileme u Delima 11 i Gal 2, ili to, da je apostol Jovan nekoliko puta pokušao da se pokloni angelima narušavajući time jednu od najvažnijih zapovesti (Utor 6:13, Mt.4:10, Lk.4:8), i sami angeli su morali da ga ispravljaju (Otrk.19:10, 22:8-9).

Crkva na straži istine

Sam Spasitelj nam je pokazao put ka razrešenju tog problema, kada je rekao (Jn.16:13): “Kada dodje On, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu”. Samo je Crkva u svojoj punoći pod rukovodstvom Svetog Duha sposobna da razlikuje istinsko Predanje. Upravo zbog toga su održavani sabori, pa tako i Kartagenski sabor 397.god., na kome je utvrdjen kanon knjiga Svetog Pisma.

Kako je Crkva znala, koje knjige da izabere? Nikako drugačije, nego po kriterijumu saglasnosti sa doktrinama, sakupljenim i predanim u usmenoj tradiciji.

Crkva stoji na straži istine (1Tim 3:14-15): „Pišem ti ovo ...da bi..znao, kako treba postupati u domu Božijem, koji je Crkva Boga živoga, stub i tvrdjava istine“. Ona je jedini čuvar, interpretator – da, izvinite, i pisac – Svetog Pisma. I ona čuva Sveto Predanje, čiji je jedini izvor – Sam Bog.

U svetlosti toga je potpuno apsurdno, čak i sa tačke gledišta elementarne životne logike, raditi to, što u naše dane rade mnogi: prihvatati Pismo i istovremeno odbacivati autoritet Crkve i Predanja. Savremeni evangelizam, je bukvalno kao ironiju nad sobom, stvorio novo predanje kao protivdejstvo Predanju tradiciju opozicije Crkvenoj Tradiciji.

Na tom mestu u apologetskoj praksi Pravoslavnog Bogosluženja – koje vrši Crkva i koje je do nas donelo Sveto Predanje – za verna čeda Crkve može se postaviti velika masna tačka. Ali malo ko od nas može da kaže o sebi nešto više, sem prosto “sumnjičav”, ali ćemo ipak nastaviti.

Bez obzira na to, što, kako smo razjasnili, autori knjige Novog Zaveta, nisu pokušali da sistematski donesu do nas Bogoslužbenu praksu Isusa Hrista i apostola, pri pažljivom čitanju i u Novom Zavetu se može naći mnogo interesantnih svedočanstava.

Naprimer, evo reklo bi se, sasvim neutralno mesto: “Kada su oni služili Gospodu i postili, Duh Sveti je rekao: ovodjite Mi Varnavu i Savla na delo, na koje sam ih Ja prizvao”. (Deal 13:2, kurziv autora).

Ali ako otvorimo grčki original teksta i pogledamo izdvojenu reč, videćemo da se ona pise: “λειτουργουντων”, ili u ćiriličnoj transliteraciji, “liturgunton” (u početnoj formi, saglasno «λειτουργεω» - “litugeo”).

Čak u svom drevnogrčkom značenju taj glagol označava formalnu ili zvaničnu službu, a u biblijskom jeziku je njegova primena praktično isključivo povezana sa praksom jevrejskog ritualnog bogosluženja (napr. Br 18:2, Ish 29:30, Jevr 10:11), i nije joj potreban prevod: apostoli su služili Liturgiju u savremenom smislu te reči – to jest učestvovali su u formalizovanom, ritualnom Bogosluženju.

Još jedan primer: “I oni su neprekidno prebivali u učenju Apostola, u opštenju i u lomljenju hleba i u molitvama” (Dela 2:42, kurziv autora). U grčkom originalu ispred reči “molitva” stoji odredjeni artikl, to jest ne govori se prosto o nekim molitvama i ni u kom slučaju ne o nekoj molitvenoj improvizaciji, već upravo o formalnom, struktuiranom moljenju, i to je pre svega pozivanje na praksu jevrejskih molitvi, u kojima je Crkva tada predlagala da se učestvuje (što je očigledno naprimer po Delima 3:1).
Hrišćanska Crkva – naslednica starozavetne Crkve

Upravo time, što je rana Crkva nastavljala praksu starozavetne crkve – sinagogalnih molitvi i pslamopenija – može se objasniti to, da su potrebe prvih judeohriscanskih zajednica bile potpuno zadovoljene tim tekstovima, koje su već imali. Osnova prakse svakog Bogosluženja u tim vremenima bio je Psaltir – što je u stvari pravedno u odnosu na pravoslavno Bogosluženje u svim vremenima, do naših dana.

Može se navesti mnogo primera za to, kako je Isus Hristos učestvovao u jevrejskim praznicima i hramovnim Bogosluženjima. U Jevandjelju je najsnažniji primer prakse ritualnog Bogosluženja opis prve – a u eshatoloskom smislu i jedine – Liturgije, Tajne Večere.

U svojoj knjizi “Nad stihovima Novog Zaveta” sveštenik Georgije Čistjakov primećuje da, ustanovljavajući Tajnu Evharistije, Spasitelj se oslanja na obične judejske rituale i molitve sedera to jest pashalne trpeze: “...Gospod koristi drevni ritual, koji u momentu Tajne Večere broji već više od hiljadu godina istorije. Ako pogledamo bogoslužbene knjige Judeja, videćemo tamo te iste elemente službe koji su prisutni u Liturgijama Jovana Zlatoustog ili Vasilija Velikog. To je i prinošenje darova, i kadjenje, i umivanje ruku, i dijalog onoga koji služi sa onima koji se mole...Važno je shvatiti, da Hristos svu novinu Jevandjelja uklapa u drevni ritual. Moguće je da je upravo zahvaljujući tome liturgijska mistika dostupna ne samo izabranima, već svakome. Liturgija pruža verujućem čoveku mogućnost da živi u punoći mističkog jedinstva sa Hristom”.

Po zavrsenoj trpezi Spasitelj i učenici su “zapevali” (Mt 26:30, Mk 14:26) – prema judejskoj tradiciji, oni su pevali blagodarstvene psalme (Ps 112-117) koji i danas igraju važnu ulogu u Pravoslavnom Bogosluženju.
Dakle, vidimo, da se Pravoslavno Bogosluženje oslanja ne prosto na tradiciju prvohrišćanskih zajednica. Na osnovu toga, što je poslednja ukorenjena u judejskoj liturgijskoj praksi, mi u Pravoslavlju umnogome nastavljamo da budemo čuvari drevnijih starozavtnih rituala i obreda.

Zbog čega čuvamo “predanja iz duboke starine”?

Zbog čega se Crkva tako brižno odnosi prema očuvanju toliko neverovatno davnih “predanja iz duboke starine”?

To nije teško shvatiti, ako se setimo, da je Bogosluženje – BOGOsluženje. A Bog je po Svojoj prirodi nepromenljiv: “Isus Hristos je isti juče i danas i u vekove” (Jevr 13:8).

“Svako dajanije i svaki dar savršeni silazi odozgo, od Oca svetlosti, u Kome nema izmene i ni senke promene” (Jak 1:17).

Te iste reči ponavljamo svako jutro u molitvi Vasilija Velikog: “Gospode Svedržitelju, … Beznačalna i Prisnosušna Svetlosti, u Kojoj nema promene,…” (peta molitva jutarnjeg pravila).

Bogosluženje treba da odražava svoj objekat, znači služenje nepromenljivom Bogu treba da bude nepromenjeno po svojoj prirodi.

Ali i kao BogoSLUŽENJE ono zahteva jedinstvo. Setimo se već gore pomenutog grčkog glagola “sluziti”, λειτουργεω, po kome je nazvana pravoslavna crkvena služba. Etimološki taj glagol potiče od λαος (u transliteraciji “laos”) – “narod, zajednica”.
Služenje se može vršiti samo zajednički, od strane sveg naroda Božijeg, cele Crkve. Postoji takva narodna etimologija reči Crkva – od reči “Car” (ovde se naravno podrazumeva Car careva, Isus Hristos) i “kovati”, to jest ono označava “skovani (u jedno) Hristom”. U datom slučaju potpuno je nevažno, da li ona odražava istinsko poreklo reči, ili je to prosto srećna podudarnost, važno je to da ona pravilno odražava suštinu toga šta predstavlja Crkva – kako je karakterišemo u Simbolu Vere – “jedna, sveta, saborna i apostolska”.

Pritom jedinstvo Crkve uopšte nije ograničeno vaseljenskim, prostornim okvirima. Jedan od najčešće ponavljanih završetaka molitvi u Pravoslavlju je: “sada, i uvek, i u vekove vekova”, - a to znači “sada, i u sva vremena, i u nadvremenskoj večnosti” i ukazuje na to da je Crkva jedna i u vremenu.

Pravoslavni hrišćani svih epoha se mole i služe zajedno – večnom i nepromenljivom Bogu služi večna i nepromenljiva Crkva: “Jedan Gospod, jedna vera, jedno krštenje. Jedan Bog i Otac svih Koji je nad svima, i kroz sve, i u svima nama” (Ef. 4:5-6).
Na taj način, bilo bi veoma strašno, ako bi se pritom u nekoj epohi služba i molitva služili sasvim drugacije, nego u nekoj drugoj.

“Vozljubljeni! Imajući svu usrdnost da vam pišem o opštem spasenju, počeo sam da vam pišem savet – podvizavajte se za veru, jednom predanu svetima”. (Juda 3, kurziv autora).

Da svi budu jedno

Isus Hristos se uoči Svoje strašne, ali za nas spasonosne smrti molio za Svoje učenike, to jest za sve hrišćane: “Da budu svi jedno, kao Ti, Oče, u Meni, i Ja u Tebi, (tako) i oni da budu u Nama jedno, - da poveruje svet, da si Me Ti poslao” (Jn 17:21).
Dolazeći na Bogosluženje u crkvu ili tvoreći molitvu kod kuće, mi svi želimo da budemo jedno sa Bogom, ali zaboravljamo na to, da pre svega treba da se objedinimo jedni s drugima!

Ali ne nastupa li ovde ta, kako neko može da kaže, «ukrućenost» u tradiciji kao protivurečnost tome da Crkva poziva svoja čeda na duhovni rast?

Znamo za primere zadivljujućeg preobražaja dejstvom vere u Hrista – takvih kao što je Blagorazumni Razbojnik, ili Marija Egipćanka. Svako od nas, ucestvujući u crkvenom životu, nada se da postane barem za trunčicu bolji, i bez obzira na svoju postojeću grehovnost, kada se okrenemo 10 ili 20 godina unazad, s vremena na vreme se čudimo koliki smo ogroman put prešli.

Reklo bi se, novom duhovnom stanju treba da odgovaraju nove metode – kao u nekim ezoteričnim učenjima i istiočnjačkim religijama: s prelaskom na novi stepen posvećenja učeniku se otkrivaju neka nova znanja i putevi duhovnog usavršavanja, koji su ponekad delimično ili potpuno protivurečni onome, što je on znao i radio na prethodnim stepenima.

Ali ne, u Pravoslavlju su svima otvoreni potpuno jednaki putevi, metode i sredstva – tačnije jedan Put, Istina i Život – Hristos. Neofit može lako da počne da vodi isti način života, kao i godinama umudreni sveti starac. Naravno, to ne znači odmah da će iz tog podražavanja izaći nešto dobro – ali činjenica je da pritom neće biti narušene nikakve principijelne crkvene postavke, niti će se morati učiti neke tajne molitve ili dešifrovati tajanstvene knjige, otkrivene samo svetima.

Kako kaze jedan svetogorski monah (u knjizi Kiriakosa Markidesa “Gora ćutanja”): “Prvo poslušanje, koje sam dobio od svog starca, bilo je da prebrišem pod u crkvi. Očekivao sam da će me obučavati tajnama umne molitve i tome sličnom. On mi je umesto toga dao metlu, sundjer i vedro vode …U početku sam smatrao da obučavanje u Isusovoj molitvi predstavlja neku složenu inicijaciju, kroz koju moram da prodjem, ali kada sam prvi put sreo svog starca, on mi je prosto dao brojanice i zamolio da počnem da izgovaram Isusovu molitvu sa smirenjem i bez fantazija, ništa drugo. “Idi i moli se,” – zapovedio je, - “i potom ćemo ponovo razgovarati”.

Ne menjati Bogosluženje, već sebe samog

Duhovni rast zahteva izmenu – to je tako. Ali izmena je isključivo u nama samima, u našoj grehovnoj prirodi. To jest naš rast se odražava u kretanju od promenljivosti grešne ljudske prirode ka etalonskoj nepromenljivosti Boga.

Bogosluženje, ostajući tradicionalno nepromenjeno, ne samo da odražava savršenstvo i nepromenljivost Boga, već i nepromenjen karakter našeg stremljenja ka Njemu. On nema potrebe da priprema svako naše duhovno stanje, ono je na nepostižan i promisaoni način vec ugradjeno u svako duhovno stanje svakog čoveka – tako kako i Sam Bog prilazi svakome od nas, nezavisno od naših “stanja”, ko je spreman da Ga primi u svoje srce i podjednako voli sve nas: “Stojim kraj vrata i kucam: ako neko čuje glas Moj i otvori vrata, doćiću k njemu, i večeraću s njim, i on sa Mnom” (Otkr 3:20).

A kako protumačiti to, da Bogosluženje, iako ostaje nepromenjeno u svojim osnovnim principima, ipak evoluira s vremenom po formi i sadržaju – uzmimo za primer gore navedeni prelaz od apostolskih liturgija ka liturgiji Jovana Zlatoustog i drugim savremenim činovima?

Ovde postoji potpuna analogija sa dogmatikom. Kako u svojoj “Dogmatici Pravoslavne Crkve” piše prepodobni Justin Popović: “Sve što je Gospod Hristos otkrio i predao ljudima je večno, nepromenljivo, apsolutno, jer je On večan, nepromenljiv, apsolutan ...Samog Sebe i Svoje učenje, u svoj Bogočovečanskoj punoći, On je ostavio Ckrvi kao Svom Telu ...Objavljujući Ckrvu i iz Crkve svu volju Božiju (pogl.Dela 20:27, Ef 1:11), apostoli predaju anatemi svakoga, ko u bilo čemu iskrivi Hristovo Jevandjelje i Njegove večne, nepromenljive istine: “Ali ako i mi, i andjeo s neba javi vam Jevandjelje drukčije nego što vam javismo, proklet da bude!” (Гал 1:8).

Svesna toga, Hristova Crkva sa serafimskom revnoscu cuva sve dogmatske istine Otkrovenja u njihovoj Bozanskoj cistoti I nepromenljivosti. Kao Bogom postavljena cuvarka i истолковательница Svetog Otkrovenja, ona, vodjena Duhom Svetim, objasnjava, tumaci I formulise dogmate tako, kako je uci Duh Sveti. Ona se o tome brine, gledajuci na potrebe svojih vernih ceda, kako bi bogomotkrivene dogmatske istine ucinila dostupnijim ljudskoj misli i prihavatanju. Priton ona ne unosi u svete dogmatske istine nista novo, vec ih samo iskazuje na drugi nacin, daje im drugu slovesnu notu...Neprestano brinuci o spasenju svojih vernih, Crkva je u borbi sa jereticima na razlicite nacine podvlacila i izrazavala dogmatske istine Otkrovenja...Crkva je, posebno na Saborima, otkrivala, objašnjavala i tumačila odredjene dogmate...Tom svojom delatnošću Crkva nije unosila ništa novo u dogmatsko učenje, koje je iscrpla iz Svetog Otkrovenja, i nije ga menjala; ona je samo u novim formulama obnarodovala dogmate, koji su uvek u njoj postojali kao bogootkrivene istine i kao opšte, vaseljensko, apostolsko veroučenje. To potvrdjuje i ta činjenica, da su sveti Oci Sabora sve svoje postavke o veri obično pratili usklicima: “To je – vera aspostolska! To je – vera otačka! To je – vera vaseljenska!”

Kao sto se Bogosluženje ne menja, već se prosto neki tezisi formulišu jasnije i u formi, koja više odgovara konkretnim okolnostima, tako je i Bogosluženje nepromenljivo. Naš zadatak je – ne da menjamo Bogosluženje, vec da tražimo pristupačnije reči i metode, da bismo još potpunije razotkrili njegovu smisao i lepotu.

Prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

 
Izvor:

Pročitano: 10039 puta