MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POSLEDNJE PRIČEŠĆE PATRIJARHA PAVLA



Patrijarh Pavle sa ocem Metodijem

VERNICI U SRBIJI  PRISEĆAJU SE  POSLEDNJIH DANA ŽIVOTA BLAŽENOPOČIVŠEG PATRIJARHA PAVLA
 

Njegova  Svetost Patrijarh  Pavle je osetio da mu je to poslednja pričest
 

„Dok je Patrijarh Pavle bio na Vojnomedicinskoj Akademiji, ni po čemu se nije moglo zaključiti da je to Patrijarh. Čitav taj život, obaveze koje je kao prvi među jednakima imao: prijemi, susreti sa delegacijama i raznim zvaničnicima… sve je to negde umrlo u njemu. Kao da se nikad nije bavio time već kao da je živeo u kolibi u šumi i kao da je bio samo sa Bogom. Primetio sam da je zaboravio neke ljude i događaje, ali nikad nije zaboravio nijednu molitvu, niti ijedan tropar. Sve ono što je korisno za dušu, uvek je znao. Sve što nije bilo bitno, od njega je otpalo. Ostalo je spokojstvo, molitva i nada u Gospoda. I tako se i upokojio“. 
 
Ovako je protosinđel Metodije (Ostojić) počeo priču sabraći iz Cetinjskog manastira o vremenu, dugom više od dve godine, provedenom uz uzglavlje blaženopočivšeg Patrijarha Srpskog Gospodina Pavla. Najpre u Patrijaršiji, pa onda na VMA. „Novosti“ su ekskluzivno dobile blagoslov da prenesu deo te priče i da je podele sa čitaocima i svima onima koji su voleli i cenili Patrijarha Pavla. A to je, pokazalo se, ceo naš narod.

      „U trenutku kad je došao taj momenat, momenat upokojenja, nije bilo uzdaha, ropca, grimase na licu, grča, ničega“, – pričao je tihim glasom otac Metodije svoju priču života.

        – „Tog jutra je na mene bio red da služim Liturgiju u kapeli na VMA. Ali, nešto mi se nije dalo da izađem iz apartmana, a da Njegovu Svetost ne pričestim. Imao sam neki osećaj kao da će se nešto desiti dok budem odsutan. I pričestio sam ga darovima koje sam imao tu kod sebe. U poslednje vreme on je stalno držao zatvorene oči, ali sve je čuo. Kad sam pročitao molitvu za pričešće,  otvorio je oči i gledao me bukvalno pravo u oči. Čuo je i kad sam ga pitao:

      -„Vaša Svetosti, hoćete li da se pričestite“?

Tiho je odgovorio:

      - „Hoću“.

      - „Bog pomogao i Bog blagoslovio“ , i pričestio se kao nijednom za tih godinu i po dana. Tako mirno, spokojno. Sve je ukazivalo da mu je to poslednja pričest. Činilo mi se da je i on to znao. Zatvorio je oči i nije ih otvario dok se nije upokojio. Ja sam otišao da služim Liturgiju, a kad sam završio, skinuo odežde i, kad sam stigao do vrata apartmana, Njegova Svetost je otišao  Gospodu, kao da je čekao da se završi Sveta Liturgija...“, prebirao je sećanja i detalje tog novembarskog jutra otac Metodije.

Prema njegovim rečima, život sa Patrijarhom odvijao se brzinom dva-tri kilometra na sat. Mirno,spokojno...

    
      - „A od trenutka upokojenja Njegove Svetosti, sve je krenulo strahovitom brzinom. Sve se dešavalo kao da je baš tako bilo planirano, a nikad o tome niko nije ni govorio, ni mislio. Odmah nakon sat-sat i po po upokojenju stigao je predsednik Tadić. Imam utisak da je Patrijarh poseban odnos imao upravo sa gospodinom Tadićem. Predsednik Tadić je često dolazio i nikad se nije znalo kad će to da bude, jer se nije najavljivao. I kad Patrijarh nije ništa progovarao, predsednik Tadić je imao potrebu da sedi pored njega i da ćuti. Kad uđe, kao da ne ume da izađe. Sedeo je bukvalno kao hipnotisan. Sećam se da je jednog dana ostao baš dosta dugo. Njegova pratnja se bila već uznemirila, jer je Predsednik imao isplaniranih obaveza. Posle izvesnog vremena, otac David mu kaže da je Patrijarh umoran i da ga iz stolice treba premestiti na krevet. A, on najjednostavnije što je mogao reče:

      - „Mogu li vam nešto pomoći? Molim vas, nemojte misliti da mi je teško. Za mene bi bila čast da mu pomognem“. 

      Pustimo ga još malo da bude pored Patrijarha, još nekih pola sata. Atmosfera je već postala napeta. Na kraju, ništa nam drugo nije preostalo – uslišili smo molbu predsednikaTadića tako da smo nas dvojica zajedno preneli Njegovu Svetost u krevet. Predsednik se ozario kao malo dete. Otišao je srećan. Imao je neku potrebu da pomogne.

A toga dana, kada se Patrijarh upokojio, kad je Predsednik Tadić stigao, samo je rekao:

- „Šta ću ja sad? Na koga ću se osloniti?“

      Predsednik  Tadić je imao neku posebnu potrebu da dolazi i imao je neku posebnu vezu sa njim.

      Otac  Metodije kaže da je Patrijarh Pavle govorio više svojim prisustvom, a manje rečju:
 
      - „Njegova Svetost Patrijarh Pavle nikad ništa zatražio nije. Za dve godine ni za čim nije iskazao potrebu. Čovek je morao da razmišlja da li je gladan ili žedan. Neprestano se molio. I kad je sedeo u fotelji i kad je ležao i kad je jeo. Uvek je šaputao, gotovo nečujno, tako da nikad nisam uspeo da čujem sadržaj tih molitava. I tako je spokojno čekao trenutak kad će Gospod da ga pozove. Niti mu se žurilo, niti je želeo da to još traje, nego je čekao kako Bog hoće. Do kraja se bio prepustio Ruci Božijoj“.
 
BLAGOSLOV

      PROTOSINĐEL Metodije Ostojić rođen je 1. 4. 1976. godine u Sarajevu, a njegovi su poreklom sa Žabljaka.
Završio je Ekonomski fakultet u Podgorici, a Teološki u Beogradu. U Crkvu je stupio u novembru 2002. godine, a zamonašio se uoči Petrovdana 2004. godine u Cetinjskom manastiru. Po blagoslovu Mitropolita Amfilohija brinuo je o Patrijarhu najpre u Patrijaršiji od 23. septembra 2007, a onda i na VMA sve do njegovog upokojenja.
 
      BRIGA NA VMA

      -„ Osoblje VMA je sa ogromnom ljubavlju brinulo o Patrijarhu. Ne zbog titule koju je nosio, nego im se on podvukao pod kožu“, – pričao je otac Metodije svojoj sabraći u Cetinjskom manastiru detalje iz Patrijarhovih poslednjih dana:

- „ A kad se Njegova Svetost upokojio i kad smo ga izneli iz apartmana, vratio sam se po neke stvari i da malo sredim apartman. U bolnici me sačekala tako velika praznina... Sestre su bile izgubljene. On je njih osvojio blagošću, pa niko nikada nije mogao videti da je njima bilo teško da se brinu o njemu, već su se jagmile da budu uz njega, da mu budu pri ruci. Sestra, koja je bila tu baš kada se Patrijarh upokojio, priča da su u tom momentu počeli neki aparati da zuje. Niko nije mogao da otkrije koji su to aparati i zašto zuje. Ali čitavog dana je bilo tako“.

 
16. decembra 2009. Godine
Autor: Ljubica Božanić       
Prevod na ruski Svetlana Luganski
 


Prevod i obrada: Tankosava Damjanović
Izvor: www.novosti.rs

Pročitano: 8323 puta