MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O CRKVENOM JEZIKU - Arhimandrit Rafail (Karelin)




Crkveni jezik bliži je unutrašnjem logosu, jeziku duha, jeziku religiozne intuicije i molitvenih sozercanija, nego savremeni jezici. To nije jezik razuma, nego jezik srca, neposrednog proniknovenja, jezik napregnute duhovne energije i posebne dinamike. Drevni jezici izazivaju u čovekovoj duši nešto kao "prisećanje" o izgubljenoj ljudskoj sposobnosti neposrednog unutrašnjeg prenosa svojih misli, prijema sadržaja druge duše i ozarenja od Boga.

To je jezik logosa, koji je dublji od spoljnog jezika koji treba materijalnu formu, reč.

Spoljni, formalni jezici se svi udaljuju od svog centra, duhovnog logosa, sve se više diferenciraju i materijalizuju.

Novi jezici usmereni su prvenstveno na ljudski razum, analitičku sposobnost razuma, nižoj u poređenju sa duhovnom intuicijom. Oni su isto tako sposobni da izraze emocionalna, strastna stanja čoveka, no za izražavanje pojava u oblasti duha koje otvaraju sebe u molitvenom porivu, novi jezici postaju tromi, nemoćni kao mišice drhtavog starca.

Oni koji podržavaju jezičku reformu bogosluženja tvrde da će na novom, savremenom jeziku liturgija postati razumljivija. No, liturgika je sama po sebi tajna. Ona ne može biti razumljiva na verbalno-semantičkom nivou. U suprotnom bi bilo moguće razumeti je i usvojiti sedeći u fotelji, sa knjigom u rukama, za pisaćim stolom.

Liturgika nije pripovedanje koje može da se detaljno prepriča, nije rebus koji može da se pogodi ili reši. Liturgika je uključenost čoveka u duhovnu realnost, a sredstvom toga javlja se dejstvo na čoveka celokupnog duhovnog polja Crkve: hramovne arhitekture i dekora, bogoslužbenih napeva i najvažnije, sila molitve sveštenoslužitelja i naroda koji se nalaze u Crkvi. Za svetog Jovana Kronštatskog su govorili da kada je služio liturgiju ili se ćutke molio na proskomidiji, ljudi su osećali silu njegove molitve i Božansku blagodat, skoro fizički.

Drevni jezik bliži je unutrašnjem logosu zato što ima najjače delovanje na ljudsko srce. Čudna pojava: ponekad fraza na slovenskom jeziku, prolazeći mimo analitičnog razuma čoveka, bujicom tople svetlosti ozaruje, kao da otvara, srce i ono drhće kao duša putnika koji je posle dugog puta ugledao oganj očinskog doma. Tada dolazi do onoga što smo već nazvali, možda ne sasvim tačno, "prisećanja". Čovek se priseća izgubljenog raja i tog jezika kome su se povinovala sva živa bića, jezika na kojem je besedovao sa Anđelima.Tu je mistika jezika. Drevni, svešteni jezik dira srce čoveka i iznuđuje zvučanje skrivenih struna duše. Modernisti to ne znaju i ne osećaju. Oni hoće da zamene drevne jezike novim, zbog toga da bi bila bolje razumljiva semantika reči, koja neće učiniti razumljivijom tajnu bogosluženja.

Osim toga, u liturgici postoji paralelni jezik likova i rituala, ne manje važan od slovesnog jezika. Taj simbolički jezik je još manje razumljiv, no on služi uključivanju čoveka u živu realnost proizašlih zbivanja. Ukoliko želimo da učinimo bogosluženje dostupnim našem telesnom razumevanju, tada moramo učiniti razumljivim obrede: ili zameniti ih slovesnom interpretacijom ili ih prevesti na jezik teatralne pantomime, to jest pretvoriti obred iz razgranatog sveštenog simbola u mimički gest. Šta će tada ostati od liturgije? Poučna predstava? Kada kažemo da je liturgija spominjanje zemaljskog života Hrista Spasitelja, tada uopšte nemamo u vidu da je liturgija isceniranje Jevanđelja. Liturgija je mogućnost za čoveka da posredstvom sveštenih simbola i sam postane učesnik biblijskih događaja, da unutrašnje preživi Golgotsku Žrtvu, kao Žrtvu prinesenu lično za njega, a
Vaskrsenje Hrista, kao vaskrsenje svoje duše.

Rekli smo da je drevni jezik, sećanje čovekovog srca o njegovoj drevnoj otadžbini, izgubljenom raju. A, savremeni jezik je jezik škole i univerziteta, jezik ulice i pijace, fabrike i železničke stanice. On ne pomaže čoveku da se izbavi iz ropstva obične svakodnevnice, briga i  interesa. Svešteni jezik svedoči o tome da u hramu imamo posla sa drugim svetom, drugom za nas neobičnom realnošću.

Ne samo među sadržajem reči i osećaja, nego isto tako i između osećaja i same forme jezika postoje asocirujuće veze. Uopšte forma ne može biti savršeno apstrahovana od sadržaja.

Novi jezik, hteli to ili ne, nosiće u sebi novi sadržaj, novu informaciju, novi emocionalni podtekst, čije ispoljenje i opredeljenje nije dostupno našem logičkom rasuđivanju.

Bogosluženje se ne sme mešati sa propovedi ili bogoslovljem. Propoved nam govori o duhovnom svetu, a molitva nas uključuje u taj svet. Bogoslovlje pokazuje put, a molitva vodi po tom putu.

Mi govorimo o lepoti drevnih jezika. Šta podrazumevamo pod tim? Mi mislimo, da je to neko tajno sazvučje ritmova srca sa ritmovima drevnih jezika i tu harmoniju doživljavamo kao posebnu lepotu jezika. Pažljivo pročitajmo naglas psalme na novom i na drevnom jeziku. Kakvu ćemo razliku videti u svom unutrašnjem stanju? Novi jezik podoban je vodi koja može utoliti žeđ, no ostaviti dušu hladnom, a drevni jezik je vino koje veseli i raduje srce čoveka.

(Članak iz knjige "Hrišćanstvo i modernizam")

Prevod: Aleksandar M.

  24.oktobra 2009

Pročitano: 6448 puta