MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DEČAK I MONAH



Bio je sumrak. U svoj svojoj iznemoglosti prošaputao sam: “Gospode pomiluj i spasi”…I kao Božijim promislom poslat pojavio se preda mnom starac, duge sede brade u crnoj mantiji. Nisam mogao čuti šta govori…ali i danas pamtim oči tako tople, blage i njegov ohrabrujući osmeh. Znao sam da ću preživeti brodolom.

Probudio sam se u strahu. Slike moje dugočasovne borbe sa pobesnelim morem bile su mi još uvek pred očima. No zraci toplog sunca padali su mi na lice i vraćali me u stvarnost. Koliko dana je prošlo od mog otisnuća na pučinu? Ležao sam na slamenoj asuri, pred trošnom daščarom licem okrenut prema plavom moru  koje se prostiralo u daljini. I samo što sam pokušao da se pridignem na ruke i oslonim na još umorne noge osetio sam ruku na svom ramenu i blagi pozdrav: “Pomaže Bog momče…sad sedi, sedi… još će ti trebati odmora.”

Susreo sam se sa poznatim očima…plavim kao pučina mora u daljini. Zaustio sam da pitam gde i kako sam se našao na obali ali tihi glas već je mi je davao odgovor:” Poželi čovek da se otisne na daleku pučinu i da krene u životnu avanturu…ali na pučnini nas najčešće dočekaju opasne morske zveri. Nepromišljen čovek može lako da nastrada. Našao sam te na obali, mokrog do gole kože i nepomičnog. Samo čudom Božijim si izbegao oštre stene i sigurnu smrt. Od kuda dolaziš…?”

Nisam znao šta da mu odgovorim…pamtim samo da sam tog subotnjeg jutra krenuo u avanturu iznajmnjnim brodićem. Sam, nošen mladalačkim poletom i nepromišljnošću krenuo sam bez svrhe i cilja tek da bih osetio draži mora i talasa. Bilo je lepo subotnje jutro, bez daška vetra i ništa nije nagoveštavalo dolazeće nevreme. A onda me je iznenada ponela bura. Izgubio sam sve orjentire. Kompas više nije radio. Sećam se samo jakog vetra koji je silovito duvao i bespomoćne lađe koja je nošena od talasa do talasa najednom udarila pramcem o nešto jako visoko,.. o stenu valjda. U hladnoj i nemirnoj vodi grčevito sam se borio da se održim na površini, da ne potonem. U duši ispunjenoj strahom koja je gledala smrti u oči, ponavljao sam: ”Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog…Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog...

Ne znam sta je starac video na mom licu, ali je moje misli prekinuo rečima:

“Mora da si se dugo borio sa nemirnim morem. Videli smo olupinu broda…ali je prazna. Nismo našli nikoga osim tebe, mada smo celu noć pretraživali pristupačne delove obale. Spavaj, spavaj…sutra ćeš već biti bolje.”

Kada sam se probudio sledećeg dana, sunce je visoko odskočilo na nebu. Starac je radio nedaleko od mene. Nalik terasama, spuštala se u stepeničastom nizu mala bašta puna raznog povrća. I dok sam se približavao tom starcu razmisljao sam…”ko je on i gde je Bog blagovoleo da me bura donese?” Starac nije moga čuti moje korake, ali kao da je osetio moj dolazak. Ostavio je na baštanskoj leji drvenu alatku nalik pijuku i sa osmehom mi prišao :”Bog blagoslovio!” Poljubio sam njegovu desnicu i osetio takvu snagu i radost da mi se činilo da mogu poleteti.

Seli smo pod krošnju stare masline… Nisam znao odakle da počnem priču o sebi, a činilo se da je starac o meni već sve znao. Sve je počelo jednog prolećnog podneva kada sam kao student prve godine medicine posetio državnu bolnicu u gradu gde sam živeo i studirao. Gledajući u lica bolesnika mislio sam o životu i postavljao iznova sebi pitanje: “Koja je svrha živeti ako posle svega nastupi mračna smrt?” Tražio sam u raznim knjigama odgovore na mnoga moja pitanja ali literatura koju sam konsultovao bila je prepuna nejasnih filozofskih pojmova a moje nerazumevanje istih još više je budilo moja interesovanja…da saznam, da pronađem odgovor. Dugo sam u tom traženju lutao a onda, bez objašnjenja i povoda krenuo sam u Crkvu  nedeljom i praznicima. Moja duša je nalazila pribežište, svoju mirnu luku u koju je iznova i iznova spuštala svoje sidro daleko od gradske vreve. Počeo sam da nalazim radost daleko od mračnih klubova gde su svi moji prijatelji rado odlazili. Nalazio sam radost u Bogu i molitvi.

I sada, evo me ovde, promislom Božijim, skoro izgubljen a ipak na sigurnom u društvu staca Antonija, kako sam kasnije saznao da mu je bilo ime.

“Sa kim si bio na brodu? Odakle dolaziš? Gde su ti roditelji?” 

Sve sam mu potanko ispričao, da sam student medicine i da sam sam u potrazi za avanturom krenuo ni sam ne znajući kuda. Moji roditelji bili su siromašni seljaci. Otac je bio ribar, a majka je brinula o kući i deci. Nas četvoro braće i dve sestre majka je vaspitavala najbolje što je znala i umela. A onda, jedne zime samo je sklopila svoje brižne oči. Otišla je iznenada put nekog drugog boljeg života o kome ja nisam imao nikakvu predstavu. Otac je preuzeo brigu o nama. Stasavali smo i nikada nismo izneverili njegove nade. Poštovali smo ga i brinuli se o njemu do poslednjeg damara njegovog teškog ovozemaljskog života. Kasnije, svako od nas je otišao svojim putem. Sestre su se poudavale, braća poženila, a ja kao najmlađi išao od jednih do drugih. O meni su brinuli svi po malo sve dok nisam stasao da mogu sam zaraditi koricu hleba.Radio sam u magacinu brodogradilišra i završavao fakultet. Starcu sam dao do znanja da za mene odavno više nije imao ko da brine.

“U četvrtak iz našeg pristaništa kreće trgovački brod ka Istoku. Krenućeš njime i bićeš I gradu do večeri. Molim te očinskom molbom da sa sobom poneseš moju rukodelju – drvene kašike koje ćeš predati mati Dionisiji čiju ću ti adresu dati. Ona će već znati šta sa njima valja činiti. Ne zaboravi da svakodnevno, do poslednjeg daha, zahvaljuješ Bogu na ogromnoj milosti što je blagovoleo da ti produži ovozemaljski život. Ispravljaj se i uzrastaj duhovno.E da bi se i drugi primerom tvojim učili veri i pobožnosti.”

“Ja o veri tako malo znam” odgovorio sam. “Jedino što sa sigurnošću osećam jeste mir ovog svetog mesta i želju da ovde zauvek ostanem.”

“Život na ovom mestu nije ni malo lak. Još uvek si mlad, moj dragi prijatelju. Vrati se i završi započeto. Ako Bog bude blagovoleo, ti ćeš se ovamo ponovo vratiti.”

Naredni dan proveli smo u dušekorisnim razgovorima. Starac nije govorio bez razloga. A ja sam se bojao da ne narušavam njegov ustaljeni mir i stalnu molitvu, pa nisam ništa govorio poštovajući njegovu ćutljivost. Ono što sam sa starcem doživeo i dok smo ćutali ne mogu i ne umem pretočiti u obične ljudske reči. Osećanja u srcu i duši su mnogo jača od pera i slova, a ljubav koju sam osetio i primio može posedovati i podariti drugom samo jedan odan Božji podvižnik, neko ko se godinama borio sa iskušenjima…neko ko se godinama odricao od sebe i svega ovozemaljskog. Starac je kroz višegodišnji pokajnički plač i skrušenu molitvu zadobio mnoge blagodati a iznad svega mudrost koja me je godina kasnije vodila kroz život kao najsjanija zvezda vodilja.

Još od prvog jutra starac se trudio da me  nauči sledećem jer je video moju lenjost koja je gotovo išla do mrzovolje.

“ Odmah po ustajanju”, govorio mi je starac, “sve svoje misli uputi na Boga. Šta ima vrednije i važnije od misli na našeg Tvorca? Pored naših fizičkih očiju treba da probudimo i naše duhovne oči te da ne mislimo o ovozemaljskim dobrima nego o Bogu – Tvorcu neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Po buđenju bez odlaganja prekrsti se i kaži:”U ime Oca i Sina i Svetoga Duha” a zatim Isusovu molitvu: ”Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomluj me grešnog.” Ustaj iz kreveta brzo jer što duže odlažeš ustajanje to će ti ono biti još teže. Naše telo je kao lenjivi sluga te voli da se izležava i da odmara. No ti se suprotstavi takvim željama tela. Po ustajanju umij se i brzo obuci u pristojnu odeću. Iako sam u sobi neophodno je da se odmah obučeš jer tvoj Anđeo Čuvar i Gospod su uvek prisutni. Zapamti to, uvek! Jedino ako ih mi sami, svojim ponašanjem, ne oteramo od sebe. Pristojna odeća je neophodna iz sledećih razloga: nećes uvesti druge u iskušenje svojom nepristojnošću i izbećićeš osećanja koja može da ti nanese duh srama. Moj prijatelju, zamisli samo šta možemo da očekujemo u podne ili uveče od onoga ko se bestidno ponaša u samo svitanje?”

Slušao sam Oca sa trepetom bez i jednog pitanja u strahu da bih njime mogao prekinuti misli i umanjiti važnost onoga što je Starac želeo da mi kaže. Bojao sam se kako ću sve zapamtiti. Osećao sam da se sva svetootačka mudrost nalazi u njegovim rečima. Nisam mogao prestati gledati i diviti se njegovoj celoj pojavi. Da sam mogao, utonuo bih ceo u njegovo biće samo da ga zauvek slušam i da zauvek prebivam u  njegovoj blizini.

“Po oblačenju,” nastavio je starac “stani pred Gospoda Boga  sa  Jutarnjom Molitvom. Stojeći pred Ikonoma pomoli se Gospodovom Molitvom: “Oče naš koji si na nebesima…” i nauči ovu molitvu napamet jer je spasonosna u mnogim situacijama. Ali čuvaj svoje misli tokom molitve. Sabiraj ih i odvraćaj od ovozemaljskih maštanja. Zahvali Bogu što ti je darovao novi dan kao mogućnost tvog novog pokajanja jer mnogi ljudi odlazeći na spavanje jutrom se ne bude u ovom životu nego u večnom. Ponekad i najmanji strah može prouzrokovati smrt. Vidiš li da je i taj tvoj bezazleni put i mladalačka avantura mogla da te košta života? Ali ko nas spasava od smrti ako ne svedobri i svemilostivi Bog. Ko neprestano čeka na naše pokajanje i odricanje od grehovnog života? Niko drugi do Gospod i Bog naš. Zahvali Bogu  za sva dobra, zahvali mu što je u protekloj noći snom osnažio tvoje telo i um da podneseš zamor dolazećeg dana i sve što se u toku toga dana dogodi. Moli se, moli čedo jer molitva daje krila kojima ćes se jednog dana vinuti na nebo.”

Eh kada bi sveti starac samo znao kroz kakva iskušenja prolazim tokom molitve. Da se po bezbroj puta vratim na jednu istu reč tek da bi povratio pažnju, dok se moje misli neuhvatljive roje u beskonačnosti. Ili da me savlada san, te padnem u postelju skrhan od umora jos pre no što izgovorim kraj molitve. Oprosti mi Bože, oprosti meni gešnom. I suze, kao izvori počeše da naviru u očima i da padaju niz moje obraze, suze pokajanja za sva moja grešna dela koja kao beskrajna filmska traka počeše da se odvijaju pred mojim očima.

Kao da je naslutio moju unutrašnju borbu starac nastavi:

“Posle svega, moli Boga da ti oprosti sva tvoja sagrešenja učinjena rečju, delom, svesno i nesvesno. I nikada ne zaboravi da si ti uvek jako grešan u očima Boga i Spasa našeg Isusa Hrista. Moli Boga bez prestanka, moli da ti podari snagu da se odupreš svakom grehu. Pažljivo razmisli o predstojećem danu, šta ćeš raditi, sa kim ćeš provesti vreme. Koji dogadjaji i prilike mogu izazvati greh; gde i kada. Da li imaš iskušenja od strane tvog ponosa, gordosti, ljutnje ili nekih ljudi…Razmisli kako bi mogao da ta iskušenja izbegneš, kako da se ponašaš da ne bi povredio ni sebe a ni druge.

“ Imaš li kolegu na fakultetu koji ima ljutit karakter?” najednom me je upitao starac. “Da,..da” odgovrio sam zbunjen ovim pitanjem. “Misli u  napred kako ćeš se poneti u radu sa njim. Budi smiren i kulturan a znajući njegovu slabost trudi se da ničim ne izazoveš njegovu ljutnju e da ne bi ni sebe, a ni njega bacio u greh.”

Istina, imao sam kolegu sa kojim sam često dolazio u konflikt. I ma koliko se trudio da izbegnem rad sa njim, Božja volja bila je da uvek budemo neposredni saradnici u obavljanju mnogih stručnih vežbi na časovima laboratorije. Opet je starac nekako znao sve…

“Bez teškog truda nije lako da se zaštitimo od greha  i da sledimo Gospodovo učenje. Posle molitve razmisli kako bi trebalo da se ophodiš prema drugima tokom dolazećeg dana. I ako te nešto ujutru omete da takvim mislima započneš dan, učini to bar jednom nedeljno, bar svake nedelje. Naše telo, uprljano praroditeljskim grehom je u stalnoj borbi sa našim večitim neprijateljem koji stalno pokušava da obriše iz naših misli naše Hrišćanske obaveze, nego želi da umesto njih podmetne ovosvetske zakone koji bi zadovoljili našu strasnu prirodu. Na nesreću našu, to mu često uspeva. Dete moje, ne slušaj ovog lažnog učitelja i svakodnevno opomeni se  svojih duhovnih obaveza jer su ti one date od Gospoda i učini svaki napor da ih ispuniš kako je Bog to svojim zakonom propisao. Toliko za danas” rekao je starac, “a sada hajde da mi pomogneš u radu.”

Dobio sam svoje prvo poslušanje...

Starac je izneo drveni sanduk, pun svoje rukodelje.  Bile su to grubo tesane drvene kašike.  I dok ih je on pažljivo zagledao i nad njima činio neznatne popravke, ja sam jednu po jednu brižljivo umotavao u pažljivo sečene komade lanenog platna i vezivao ih vlatima široke, osušene trave. Sedeo sam na domak starca, ali on - kao da me nije primećivao. I kada bi podigao pogled sa svojih kašika, gledao je negde u daljinu. Ponekad bi se začuo starčev uzdah, oči bi zaiskrile. Čitao sam sa njegovih usana molitvu koju je šapatom izgovarao: ”Gospode Isuse Hriste,Sine Božiji, pomiluj nas grešne.” Da li se to sveti starac i za mene molio? Ono sto sam uz njega osećao bio je neki neobjačnjivi mir...mir u meni i oko mene.

U takvoj tišini sati su prolazili neosetno. Naš zajednicki posao privodili smo kraju. Dobio sam poslednja uputstva  za put i nošenje njegove rukodelje. “Znaš dete,” rekao mi je starac na kraju, “brodom često plove ljudi koji su u potrebi, a nemaju Boga u sebi. Pazi na moju rukodelju, jer će ih veliki drveni sanduk dovesti u iskušenje. Mogu pomisliti da  nosiš nešto mnogo vrednije od drvenih kašika , te će poželeti da taj sanduk prisvoje. Ostani budan; nemoj zaspati tokom plovidbe!”

Slušao sam ga, a mislima bio daleko…Starčeve reči podsetile su me na moj skorašnji povratak starom načinu života, gradskoj vrevi, mojim već odavno ustaljenim obavezama.  Nisam želeo da odem,da napustim ovo sveto mesto, a ipak,… starčeva volja bila je jasna. Osećao sam da moram bez reči da joj se povinujem. Ćutao sam dok su moje oči lutale po suvoj  travi i golom kamenu.  Mislio sam o svom životu tamo, daleko odavde. Čemu i kome da se vratim? Rojila su se u meni brojna pitanja.  Starac je bar imao svrhu i cilj svog života na ovoj goloj, divljoj, nepristupačnoj obali…imao je veru u Boga koja je bila toliko jaka da je ništa nije moglo poljuljati.  A ja? Ja sam bio tek na početku života…još uvek nošen svojim ličnim burama  sa par iskrenih prijatelja i iznajmnjenom  mračnom, memljivom sobom u najdaljem gradskom kvartu…Novaca tek toliko da platim sve troškove studija i života…Posao koji nisam voleo; šefa koji je jutrom,dolazeći iz mračnih kartaških klubova, pozivao nas -  jeftinu radnu snagu. Usnama zaklonjenim iza oblaka dima izdavao je naređenja…i odlazio…. Za njega smo svi bili samo broj…danas tu,a sutra…kako želimo. 

Moje misli prekinule su starčeve reči: 

“Blaženi koji plaču, jer će se utešiti.”

Nesvesno dotako sam svoje obraze,ali ne…oni su bili suvi.

“Ne plače tvoja duša zbog  monogbrojinih grehova,a trebala bi,” dodao je starac.

Ćutao sam. Gledao je u moje oči, a ja - kao da sam se plašio da će starac svojim prodornim pogledom  stići do bezdana moje duše. Odvraćao sam pogled, skrivao ga. Verovao sam mu bezrezervno,a ipak….plašio sam se; plašio sam se da će u mojoj duši naći nešto što će nas udaljiti…Plašio sam se da će otići, zatvoriti za sobom vrata svoje trošne daščare  i da me nikada više neće pustiti nazad. Pratio sam svaki njegov korak, pokret, trepet…trčao sam za njim u stopu da ga ne izgubim…jer mi se činilo da, ako samo za tren napustim njegovu blizinu, izgubiću Istinu koju sam tako dugo tražio i koja me je celog prožimala.

Naravno, tada nisam znao da mi starac nikada ne bi zatvorio vrata zbog grehom povredjene duše, koja je tražila isceljenje…. Starac ju je neprimetno vidao, lečio, previjao melemima koje je mogao poznavati samo jedan odan Božiji podvižnik.

“Tvoja duša pati iz samosažaljenja. A to je, dete moje, veliki greh. Sve poteškoće životne - siromastvo,bolesti, nepravde, Gospod nam šalje da bi se kroz njih lakše spasli. Zato, podnosi bez roptanja sve što te snalazi, svaku muku,bolest,nevolju… Seti se da je i sam Gospod na ovoj zemlji živeo u krajnjem siromaštvu i da je nezasluženo mnogo trpeo i stradao.  Zašto? Živeo je u siromaštvu da bi nas naučio da prihvatimo bedu, muku i da budemo zadovoljni onim što nam je dato. Trpeo je nepravde opet da bi mi sledili njegiv primer… jer ako te ne ponižavaju kako ćeš se naučiti poniznosti? Ako te ne napadaju, kako ćeš se naučiti smirenju?”

Istina, teško sam podnosio svoj ni malo lak životni put…Činilo mi se da sam davao sve od sebe, a za uzvrat dobijo tako malo. Bolela me je moja podređenost na poslu, neiskreni međuljudski odnosi, uvrede...Za razliku od drugova koji su imali toplinu roditeljske ljubavi i roditeljsko ognjište kome su se često i rado vraćali, ja sam ipak bio ...sam.

“Umesto  da zaokupljaš misli samosažaljenjem,”nastavio je starac “ ti bolje misli o svim onim dobrima koje ćeš naslediti, ako svaku muku, bolest, nevolju izdržiš do kraja. Jer patnje ovozemaljske nisu večne. Večna je nagrada ako istraješ. A ona te čeka u Carstvu Nebeskom.  Gospod nikada neće položiti na tebe teret veći no što možeš da nosiš, i uvek će biti uz tebe… da ti ponudi svoju pomoć… da podigne tvoje breme onda kada posustaneš. Bog je jedini koji te nikada neće ostaviti. Bog je jedini koji te nikada, nikada neće zaboraviti. “

Odjednom sam se setio davno zaboravljenih godina i problema kojih sam tada imao. Kada se činilo da nade više nema…pomoć je stizala ni od kuda. Tada, ja nisam znao od koga sva pomoć dolazi. Izlaze iz bezizlaznih situacija  pripisivao sam pukoj slučajnosti ili mojoj ličnoj-životnoj sreći. Sada znam da nikada nisam bio sam. Bog je uvek bio tu,uz mene…I čekao je… čekao je na moj dolazak u njegov topli, svemilostivi, sveprastajući zagrljaj.

Zaplakao sam…Činilo mi se da svaka suza skida kamen po kamen, olakšava težinu tereta kojeg sam godinama nosio.Ove suze nisam mogao sakriti. A nisam ni želeo. Osećao sam da njima skidam neku dugo nošenu masku neosteljivosti, hladnoće, ljutnje, povređenosti…Padale su suze a ja sam kroz njih jedva nazirao starčev lik. Više nije govorio.

Samo je tiho,kao za sebe, još jednom prozborio: “Blaženi koji plaču, jer će se utešiti.”

Svojim prašnjavim dlanovima brisao sam obraze. Ovako sam plakao sam jednom…davno, u majčinom toplom zagrljaju. Svih ovih godina mislio sam da živim. Ustvari,vegetirao sam…kao biljka…no ljubav starčeva čistila me i podizala .To je bila svepraštajuća, svesavršena  Božja ljubav koja je kroz starčev lik i mene dotakla.

Silna Ljubav… Ljubav koja me je vaskrsavala…


     Starac je otišao put svoje kolibe i ostavio me na prašnjavoj ledini, u pokajničkim suzama. Da li je taj odlazak bio starčeva želja da me ostavi nasamo sa mojim mislima? Odgovor tada nisam mogao znati…ali kasniji susreti potvrdili su baš to:  da je Starac napuštao moju blizinu i ostavljao me da razmislim o svemu rečenom… i da slobodom, koja mi je od Gospoda data, donesem zaključak i konačne odluke. Iako mi je u ovom trenutku više nego ikada bila potrebna njegova blizina, nisam imao smelosti ni hrabrosti da zakucam na vrata njegove kelije. Čekao sam…da začujem škripu starih šarki i poznati bat koraka…

Sati su prolazili. Sumrak je već odavno šarao svoje rumene boje na horizontu, a ja sam stajao baš ispod grana one stare masline,  gde sam sa Starcem po prvi put razgovarao. Setio sam se njegovih reci: “Poželi čovek da se otisne na pučinu mora, ali ga tamo najčešće dočekaju opasne morske zveri. Nepromisljeno može lako da nastrada.” Razmišljao sam o svom životu pre brodoloma. Koliko sam samo malo poštovao život - najvredniji dar kojim me je Životodavac obdario. Pre samo  nekoliko dana gledao sam smrti u oči… bio sam davljenik koji je spašen samo Božijom milošću i promislom. Gospod mi je dao još jednu šansu, da se popravim, promenim… A šta sam ja činio i davao za uzvrat Bogu za sva nebrojena dobra i darove kojima me je svakodnevno obasipao…? Da li sam postio sve Crkvom propisane postove, da li sam se usrdno molio, prisustvovao Službi Božijoj, da li sam se ispovedao, pričešćivao, da li sam davao milostinju, pomagao siromašnima i ljudima u nevolji? Ne! Nije bilo ništa na onoj vrlinskoj strani vage da drži balans ogromnom teretu greha koji sam učinio svakom praznom rečju, smehom, razmišljanjem i brigom za materijalnim, grdnjom, kritikom, nesuzdržanosti u jelu i piću, brigom za lepim, novim odelom, mržnjom prema svima onima koji su me vređali, sa kojima ću se, možda, i sam jednog dana susresti na kapiji smrti…Smrti koja ne bira između zdravih i bolesnih, mladih i starih, bogatih i siromašnih….

 Tog subotnjeg dana, kada sam se otisnuo na pučinu, nešto me je teralo da ponavljam reči Preteče i Krstitelja Jovana: “Pokajte se, jer se približi Carstvo Nebesko.” Da li je ovaj brodolim bio početak mog spasenja?… Da li me je velika Božija premudrost uputila ovom svetom Starcu, kako bi On skinuo krmelj sa mog duhovnog vida i uputio me na pokajanje?

Boraveći pored njegove svetosti počeo sam da sagledavam sebe, kakav sam zaista bio. Suzama koje su padale niz moje lice spirala se i ona maska kojom sam skrivao svoju grešnost – lažni lik kojim  sam zavaravao sve oko sebe.  I ma koliko sam u ovih nekoliko dana težio da se Starcu predstavim u što boljem svetlu , on je ipak, vođen nepogrešivom mudrošću i duhovnim vidom znao da sam ja, kao i svi drugi, zaprljan istom prašinom grehova. Zato je svojim savetima i podigao ovakvu bunu u meni, bunu protiv neprijatelja koji je ustoličio strasti u meni, bunu protiv neprijatelja koji je godinama palio i rušio, pomračivao um, ispunjavao me nezadovoljstvom, i činio sve da telo i duša moja postanu mračna tamnica.

Možda je moje pokajanje počelo jos od samog trenutka kada sam po prvi put ugledao Starca….Stideo sam se sebe pred njegovim svetim likom. Sada kao da sam shvatao zašto.  Moja duša, koja je bila uprljana, stidela se njegove svetosti….jer nije bila dostojna da bude u njegovoj blizini.

Da nisam dospeo do ove obale, možda moje licemerje nikada ne bi ni bilo razobličeno…Išao sam u Crkvu, a koliko sam samo puta sumnjao i  kolebao se u veri, imao nepoverenje u Boga, bio lenj i rasejan na molitvi, preskako Crkvom ustaljene postove, kršio post Sredom i Petkom… Ispovedao sam veru Hristovu a o njoj sam tako malo znao. Činilo mi se da ljubim Boga, a imao sam tako malo ljubavi za svoje bližnje, obuzimala me je ravnodušnost, nepožrtvovanje, nepoštovanje prema njima,…često sam ogovarao, osuđivao…gnevio se i gordio….

“Moram se pre mog sutrašnjeg odlaska ispovediti kod mog svetog Starca, jer ako to sada ne učinim mislim da neću nikada.”

No kao odgovor, bujica misli nošena kao belutak u planinskom brzaku, započe u meni: “Zašto da se ispovedaš kad nisi učinio nikakav strašan greh…nisi nikoga ubio,… nisi ukrao…” No, nešto u meni povede sledeći monolog: “…Da,…ali si mnoge ubio rečima, mislima, povredio delima….”

”Učinio si tolike grehe da za tebe nema spasa.” Bila je sledeća, još teža misao… Opravdanja, prepreke, protivrečnosti počeše da odlažu moju želju za ispovešću za neko drugo, srećnije vreme… I kada se činilo da već odustajem, misao kojom sam i krenuo na ovaj put: “Pokajte se jer se probliži Carstvo Nebesko!” povede me ka Starčevoj kolibi.

Mrak je već odavno pao. Trčao sam uz uzbrdicu dok mi je mesec jedva osvetljavao put. Zaplitao sam se, posrtao, padao, ali me ni jedan pad i udar o tupo kamenje nisu sprečili. Trčao sam da stignem do mog dragog Starca.

“Preklinjem Vas moj dobri Oče, otvorite …primite mene gresnog…želim da se ispovedim. Moram,… pre nego što krenem sutra u zoru.”

Starac je otvorio svoja vrata kao da je sve vreme bio tu, iza njih. Proveo me je kroz svoju skromnu keliju i uveo u malu kamenu pećinu, na koju je bila oslonjena njegova trošna daščara. Ušli smo u malenu odaju, gde se Starac svakodnevno molio i služio Svetu Liturgiju.

Ispred Ikone Gospoda našeg Isusa Hrista, započela je moja prva ispovest - ispovest svih mojih grehova učinjenih mislima, rečju i delom. Slušao je sveti Starac…i ponekad svojim pitanjima olakašavao moje dugo nošeno breme.

“Oprosti mi Sveti Starče” bile su moje poslednje reči kroz jecaj izgovorene.

“Bog oprašta dete moja, a ja te razrešavam svih tvojih grehova u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.”

 “Sutra odlaziš,” rekao je Starac na kraju, “…ali zapamti  da tvoje pokajanje ovom ispovešću nije završeno, jer pokajanje je jedan beskrajan put… Put kojim ćemo,ako smo odana deca Oca našeg Nebeskog, koračati do naše končine. Svakodnevno ispituj svoje pogreške, ispravljaj se i trudi se da greške ne ponavljaš. To neće biti  ni lako ni jednostavno. Jer do isceljenja duše, koja je dugo bolovala, ozdravljenje ne može doći  iznenada i odjednom. Iscelenje duše dolazi kao blagodat Božija, kao nagrada za naše pokajanje, kao nagrada za našu dugotrajnu i istrajnu borbu.”

Ispričao mi je i sledeću priču, koja mi je od tada služila kao vodilja u svim kasnijim iskušenjima i padovima:

Jedan brat upita Starca:” Oče, pao sam, šta da radim?” 

Starac reče:” Ustani.”

“Ustao sam i opet sam pao” reče brat, a Starac odgovori:” Opet ustani.”

“I dokle tako Starce?” upita brat.

“Dok te ne zatekne smrt u dobru ili zlu. U čemu nas Gospod nađe u tome će nam i suditi.”

Sutradan ujutru sam, poput bludnog sina, krenuo u susret Bogu Ocu, koji mi je  iz svoje prevelike milosti i ljubavi, uvek nedostojnog, nahranio na Svojoj Svetoj Nebeskoj Trpezi – učinio me je pričasnikom Svoga Tela i Krvi Svoje. 

Starac me je nakon Liturgije ispratio do pristaništa. Samnom je krenula i  njegova rukodelja. Pri oproštaju dobio sam njegov sveti blagoslov i reči:

“Zapamti čedo moje…u ovom grešnom svetu vrlina i dobro takodje mogu biti zarazni. Živi poštujući Božije zakone i služi kao primer drugima. Moja molitva će uvek biti sa tobom…Sad idi, idi…idi s mirom i čuvaj se greha!”

Brod je isplovio iz pristaništa. Starčeva ruka, jedva vidljiva, odmahnula je po poslednji put. No moje srce bilo je mirno. Znao sam da će doći dan kada ćemo se ponovo videti…



Autor
: Bojana Popović

10. oktobar 2009.

Pročitano: 6668 puta