MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KADA SE MOLIMO, BOG OTVARA VRATA



Razgovor sa mitropolitom Zimbabvejskim Georgijem

- Vladika, vi ste rodom sa Kipra, ali služite u Aleksandrijskoj Patrijaršiji. Recite nam, kako se kod Vas pojavila želja da postanete misionar i da se potrudite za Crkvu u Africi?

- Da, rodjen sam na Kipru, i kada mi je bilo pet godina, zajedno sa porodicom sam prešao u Atinu. U vreme studija na fakultetu čitao sam misionarski časopis «Svi narodi» (Panta ta Ethni»), koji je izdavala organizacija «Apostolsko služenje» Grčke Pravoslavne Crkve, i to je bio moj prvi susret sa misionarskim radom. Kasnije, kada sam nastavio obrazovanje na Londonskom univerzitetu, radio sam kao učitelj grčkog jezika u školi posvećenoj Presvetoj Bogorodici u Camberwell Green-u. Naš direktor, pokojni epiekop Telmiski Hristofor, je jednom u vreme svoje kratke propovedi ispričao učenicima o smrti sveštenika-misionara u Zapadnoj Bengaliji, u Indiji, koji je kako se pokazalo, bio njegov prijatelj. On je takodje govorio o svom radu u Keniji i Indiji, i sve te priče su mi se činile veoma sveobuhvatne, interesantne i duhovne. U vreme letnjeg raspusta susreo sam se sa staricom Gavrilom, koja je takodje provela mnogo godina u Indiji. Kao što vidite, dobio sam toliko mnogo znakova, da sam na kraju odlučio da posetim Indiju. Tokom dve nedelje upoznao sam se sa znamenitostima Mumbaija, Delija i Akre, a potom sam se uputio u Kalkutu, gde sam preostale dve nedelje proveo u misionarskom centru Pravoslavne Crkve, koji je u to vreme pripadao Novozelandskoj eparhiji Konstantinopoljske Patrijaršije. Kasnije sam tamo odlazio još četiri puta, jer je moje srce ostalo tamo, sa sirotanima u Indiji, koji se bore za preživljavanje. Godinu dana sam radio u svojstvu dobrovoljca na Madagaskaru, ali je moje srce još bilo u Indiji.

1996. godine je formirana Hongkoška mitropolija. U januaru 1997. godine predsednik Grčke je posetio Indiju sa zvaničnom vizitom, i zbog toga sam se uputio u Kalkutu, kako bi pomogao pri organizaciji njegove posete misionarskom centru. I tamo sam sreo tada mitropolita Hongkoškog Nikitu, koji mi je predložio da postanem sveštenik njegove eparhije. Treba da kažem, da sam tokom mnogih godina želeo da postanem sveštenik, ali sam čekao priziv – i eto desio se! Rekao sam visokopreosvećenom, da želim da budem prvi sveštenik u Singapuru, pošto sam često čitao u časopisima da tamo nema sveštenika da služe Pravoslavnoj Crkvi. Pre nekoliko meseci mitropolit Nikita mi je predložio da postanem sveštenik u Hong Kongu. Složio sam se i s Božijim blagoslovom bio rukopoložen 1998. godine da služim Pravoslavnoj Crkvi u Hong Kongu.

Kasnije, posećujući Atinu, susreo sam se sa pokojnim patrijarhom Aleksandrijskim i cele Afrike Petrom VII, koji me je pozvao da predjem u Aleksandriju i pomažem pri Patrijaršiji. To je bio još jedan interesantan priziv, tako da sam krajem 1999.godine, sa blagoslovom svog duhovnog oca, prešao u Aleksandriju. Posle iznenadne smrti patrijarha Petra, a po blagoslovu i molitvama našeg novog patrijarha, Teodora II, prebačen sam u Zimbabve kao njegov prejemnik.

- I evo već skoro pet godina rukovodite Zimbabvejskom eparhijom Aleksandrijske Patrijaršije. Kakav je danas položaj pravoslavne zajednice u toj zemlji?

- Za poslednjih pet godina afrička pravoslavna zajednica u Zimbabveu se veoma povećala. Bez obzira na mnoge teškoće, užasnu ekonomiju, visoku inflaciju, nedostatak osnovnih stvari i tako dalje, uspeli smo da pronesemo Jevandjelje i vest o vaskrsenju Gospoda našega Isusa Hrista u mnogim oblastima Zimbabvea. Danas kod nas deluju tri aktivna misionarska centra, spremni smo da otvorimo dva nova i nadamo se da u najbližoj budućnosti izgradimo još dva. Današnje aktivne crkve su premale da bi primile sve naše ljude. Imamo veliku potrebu da izgradimo veće crkve, medjutim to nije tako jednostavno zbog nedostatka sredstava i visoke cene gradjevinskog materijala. Svake srede i subote organizujemo omladinske susrete, a svakog četvrtka – okupljanje žena. Imamo puno omladine, i zbog toga je većina naših inicijativa usmerena upravo na mlade. Nedelje škole rade svake nedelje posle Božanstvene Liturgije u svim misionarskim centrima. Istovremeno propovedamo ljudima po kućama i na poljima, kao u vreme rane Crkve.
Krštenje u parohiji Svetog Nektarija

- Napomenuli ste teškoće. Zaista, svi znaju da je Zimbabve trenutno u veoma teškoj situaciji. S vremena na vreme i mi u Rusiji čujemo vesti o hiperinflaciji, nezaposlenosti, neredima u vojsci. Teško je zamisliti kako zemlja može da opstane u takvim uslovima. Da li to utiče na život Crkve u Zimbabveu? I da li ima nekih nagoveštaja poboljšanja situacije?

 
- Sva naša nada je – na Boga. Bog ne ostavlja nikoga, ko je u nuždi. Predivan primer za to je položaj Pravoslavne Crkve u Rusiji za vreme komunističke vlasti. Ko je preživeo? Naravno, Crkva Isusa Hrista. To je primenljivo i na Zimbabve. Naši ljudi se bore za opstanak. Medjutim blagočestivi hrišćani iz Grčke i sa Kipra nikada nas nisu ostavljali same. Oni skoro do današnjeg dana obezbedjuju hranu, odeću, knjige, obuću i slično. Uz njihovu pomoć uspevamo da dajemo deci hranu svake subote, da ugostimo trpezom posle Liturgije sve vernike na velike praznike i da podelimo produkte svim porodicama, u krajnjoj meri, šest puta godišnje. Čak i tada, kada su police prodavnica bile prazne, uspevali smo da nahranimo naše ljude. Većina njih jede meso samo u vreme naših zajedničkih trpeza, kada ih ugostimo: oni sami ne mogu sebi da dozvole da kupe kokošku ili neko meso. Što se tiče perspektiva poboljšanja situacije u zemlji, za to postoje neke mogućnosti, medjutim to zahteva vreme i trpljenje.

- Vladika Georgije, kako je u celosti organizovan misionarski rad u Zimbabveu?

- Pored susreta sa vernicima, koje sam spomenuo, trudimo se da ljudima pružimo obrazovanje, kako bi učestvovali u nastupanju boljih vremena u zemlji. Uspeli smo da izgradimo tehničku školu, kako bismo pružili mogućnost siromašnim učenicima da upišu fakultet. Petnaest naših studenata uče u bogoslovskim školama u Keniji i Aleksandriji. Takodje, kao što znate, kod nas su aktivna dva programa podrške školovanja dece iz siromašnih pravoslavnih porodica. Tražimo dobrovoljne darodavce za svakog učenika kome je potrebna pomoć, kako bismo mu platili nastavu u školi (u šta ulazi i školska ishrana); to iznosi 20 eura mesečno ili 240 eura godišnje. Danas na taj način podržavamo finansijsko obučavanje više od pet stotina siromašne dece. Umnogome nam pomažu iz Grčke i sa Kipra, ali od prošle godine, zahvaljujući Pravoslavnom misionarskom društvu posvećenom prepodobnom Serapionu Kožeozerskom, u tom programu učestvuju i blagočestivi pravoslavni hrišćani iz Rusije, i koristim ovu priliku da im se zahvalim za učešće u misiji Pravoslavne Crkve u Africi. Po mom ličnom mišljenju, taj projekat zaslužuje prioritetnu pažnju, jer je za decu veoma važno da dobiju obrazovanje. Pored toga imamo dve klinike, gde svi kojima je potrebno mogu da dobiju besplatnu medicinsku pomoć, i gradimo još dve klinike. Konačno, imamo i druge sfere delatnosti, kao naprimer, horove, fudbalske timove i drugo.

- Šta je za Afrikance najvažnije u Pravoslavlju? Iz kojih razloga biraju put pravoslavne vere?

- Afrikanci ne mogu da žive bez Gospoda Isusa Hrista. Poklanjaju Mu se svaki dan. Kada dodju u crkvu, ne žele da se vrate kući. Mogu satima da pevaju i proslavljaju Boga. Mogu takodje da plešu i pevaju posle službe i sve vreme da zahvaljuju Bogu za sve što im šalje. Afrikancima veoma prija Bogosluženje Pravoslavne Crkve. Pevanje, tamjan, ikone, odežde – sve to ima vezu sa afričkom kulturom. I najvažnije: Pravoslavlje nikada nije bila vera kolonizatora, i zato je veoma dobro što mi danas u Africi ništa ne uzimamo od njih, već im dajemo, delimo sa njima iskustvo života u Hristu, nakupljenim za poslednjih dve hiljade godina.
Misionarski rad u prirodi

- Da li je bivalo slučajeva izuzetne Božije pomoći pri pronošenju Jevandjelja u Zimbabveu i susednim zemljama?

 
- Kako propovedamo svaki dan, Pravoslavlje nije to što možete da izučavate samo po knjigama ili po Bibliji. Pravoslavlje možete da razumete kroz bogatstvo Bogosluženja, kroz žitija i dela svetih, kroz Sveto Predanje, preko iskustva, koje dobijate svaki dan kada se Bogu molite, kada Mu blagodarite, kada otvarate oči i gledate svakodnevna čuda, koje nam On projavljuje. I tada svako može da oseti nešto čudesno u svom životu.

Nedavno je jedno naše dete odlučilo da ode u Južnu Afriku radi potrage za boljim životom. Pre odlaska došao je u sabornu crkvu i zamolio me da se molim za njega. Zbog toga je zakasnio na auotbus, koje je trebalo da ga odveze u JUAR. A pre manje od sat vremena, saznali smo da je taj autobus ima strašan udes, i da su svi putnici poginuli. Tako da mu je odluka da ode u crkvu radi molive spasla život.

- Vaša eparhija, sem Zimbabvea, uključuje zemlje kao što su Angola, Bocvana i Malavi. Kakav je položaj Pravsolavlja u njima? Da li se razlikuje od situacije u Zimbabveu?

- U Malavi imamo veoma aktivan misionarski rad. Nažalost, u Bocvani i Angoli nema aktivnog rada. Sledeće nedelje se spremamo da postavimo prvi kamen u temelj prve pravoslavne crkve u Bocvani. U Angoli je situacija malo teža. Molimo Boga da nam On otvori vrata za misionarsko služenje i u toj zemlji.

- Kakvi planovi i perspektive postoje danas za Pravoslavnu Crkvu u Zimbabveu i drugim zemljama vaše eparhije?

- U vreme svešteničkog služenja u Hong Kongu naučio sam dobru kinesku poslovicu: kada čovek pravi planove, Bog se osmehuje. Naš jedini plan se sastoji u tome, da se molimo. Kada se molimo, Bog otvara vrata. U mojoj glavi ima mnogo planova, ali o njima ne govorim i ne pišem. Mi ne možemo da pravimo planove pošto zavisimo od dobrovoljnih darodavaca. Tako da se molimo Bogu i ako On želi, pojaviće se sponzor, i tada već možemo da pravimo planove. Ako budemo posvećivali mnogo vremena planiranju, onda će možda sve i ostati samo na planovima, a tada bismo bili razočarani i možda bi čak upali u iskušenje da za to okrivimo Boga. Tako da je bolje usredsrediti pažnju ne na planove, već na dejstva. Naravno, maštam o pojavi mnogih pravoslavnih crkava u Zimbabveu, Bocvani, Malavi i Angoli sa dobrim i predanim ljudima. Nije važan toliko broj, koliko je važan kvalitet pravoslavnih ljudi, koje krstimo u tom kraju.

Naša obaveza je da učinimo sve moguće za ispunjenje poslednje zapovesti Gospoda našega Isusa Hrista: «Idite, i naučite sve narode, krsteći ih u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da ispunjavaju sve, što sam vam zapovedio» (Mt. 28, 19-20). Za dve hiljade godina, koje su prošle od tada, kako je On dao ovu zapovest, uspeli smo da uradimo sve, sem toga. Uspeli smo da odemo u kosmom, da svedemo rastojanje na minimum, da napravimo nuklearno oružje itd., ali nismo mogli da podjemo ka svim narodima, da bi propovedali Jevandjelje.

- Vladiko, pre nego što ste stupili na Zimbabvejsku katedru, bili ste vikarni episkop u Egiptu. Kakav je položaj pravoslavne zajednice u toj zemlji?

- Imamo veoma dobru i aktivnu zajednicu u Egiptu. Bila mi je radost da provedem pet godina u istorijskom delu Aleksandrije, gde je postojala mogućnost da služim Bogu u crkvama, u kojima su služili veliki svetilnici Pravoslavne Crkve, i gde je postojala mogućnost da se radi u patrijaršijskom okruženju, što predstavlja najbolju moguću školu koja postoji.

U Egiptu mirno žive pravoslavni hrišćani i muslimani. Egipćani veoma vole Grke i poštuju našu Crkvu. U Grčkoj Pravoslavnoj Crkvi tamo ima mnogo privilegija. To se može reći i za afričku sredinu. Hrišćanima se ovde raduju, što ne mogu da kažem za Indiju, Indoneziju i Kinu. Suočavali smo se sa mnogo problema, posebno od činovnika i uticajnih ljudi. Jednom je u Pekingu umro jedan pravoslavac, i lokalne vlasti nam nisu dozvolile da ga opevamo i hrišćanski ispratimo. Morao sam da odem na njegov grob četrdeseti dan posle njegove smrti i tajno odslužim opelo. To se desilo pre dvanaest godina. Možda se danas nešto tamo izmenilo, ne znam. Kao hrišćanin osećam se bezbednije i slobodnije u Africi, nego u tim zemljama. Sećam se da svaki put kada bih otišao u Indiju, morao sam da prodjem «svešteničku inkviziciju», da bih dobio svoj pasoš sa dozvolom da udjem u zemlju.

- Šta za Vas lično znači služenje u Zimbabveu?

- Sećam se reči starice Gavrile: «Nije važno kuda ideš, i kako ideš, važno je samo jedno: kvalitet i količina ljubavi, koju dajete ljudima». Svim ljudima, bez diskriminacije. Tako da ja pokušavam da učinim sve što je u mojoj moći, da bih podelio ljubav Isusa Hrista sa svim ljudima. Mitropolit Dioklijski Kalist piše: «Možda nas na Strašnom Sudu Gospod neće pitati koliko dana smo postili, koliko molitvi smo pročitali, koliko poklona smo uradili, već sam uveren da će nas pitati koliko puta smo dali hranu gladnima, odeću – nagima, lekove – bolesnima, vodu – žednima». U krajnjoj meri, želim da probam da uradim sve moguće, kako bi našem Gospodu dao pravilan odgovor. Da, Gospode, mi smo podelili našu hranu sa siromašnima, našu odeću – sa nagima, našu vodu – sa žednima, naše lekove – sa bolesnima. Na kraju razgovora želim da vam zahvalim što ste mi pružili mogućnost da podelim neka svoja razmišljanja i iskustvo sa blagočestivim ruskim hrišćanima.

S mitropolitom Georgijem Zimbabvejskim razgovarao
Jurij Maksimov

Prevod sa Ruskog dr Radmila Maksimović

03 oktobar 2009 godine

Izvor:

Pročitano: 12468 puta