MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Poruke Svetogorskih Svetih Otaca

Izdanje manastira Svetog Grigorija Palame
Kefalija – Solun - Grčka

 

Nezaboravni Simeon, isposnik iz Svete Ane je posvetio svoj život posluživanju bolesnih i starih. Vode nije bilo blizu njegove kelije posvećene svetkovini očišćenja. Trudio se neprestano, pravi je drvene kutlače za prodaju u Kareji gdje je uvijek išao pješke. Upokojio se 1933. godine napunivši 69 godina života.

U isto vrijeme, neki monasi iz Novog Skita su čistili područje od kostiju upokojenih,  bolesnih i starih.  Starac Danilo, koji je živio u utvrđenju skita, je služio bez žalbe i pomažući jednom prilikom tokom čišćenja obratio se upokojenim:“Vi ste se mučili dok ste živjeli ovdje na zemlji, pa ste primili svoje vijence lovora i našli ste svoj mir u Raju. Molite se za nas Sveti Oci.“

Onda se začuo glas iz kostiju: „Morate imati ljubavi  - niko nemože biti spašen ako nema ljubavi!”

Starac je odgovorio: „ Mi smo hrišćani, ali niko se ne pridržava zapovjesti: Voli bližnjeg svoga kao sebe samoga.“

Bilo je monaha, hrabrih i tijelom i duhom, koji su bili ispunjeni vrlinom ljubavi.  Ništa ih nije moglo omesti, ni mukotrpan rad niti opasnost od zaraznih bolesti kojim su bili izloženi dok su se brinuli o bolesnoj braći. Otac Pantelejmon iz Svete Ane je bio jedan takav heroj. Posvetio se služenju drugima. Njegovao je zaražene tuberkulozom, hranio je izgladnjele u toku gladi pod njemačkom okupacijom, i upokojio se 1948. godine nakon što se i sam zarazio bolešću – čineći sve bez ikakvih žalbi. Naprotiv, uvijek je blagodario Gospodu.

Ignjatije  iz Kiosa, monah iz Svete Ane, se istakao ne samo tokom ratovanja naše zemlje, posebno na Balkanu, nego zbog truda u stremljenju ka ljubavi i milosrđu. Po dolasku u isposnicu izgradio je kolibu pored obale u čast Rođenja Gospoda Isusa Hrista. Tu je domaćinski dočekivao sve, posebno one koji su doživjeli brodolom. Rizikovao je sopstveni život pomažući mnogima iz Novog Zelanda i onima koji su bježali od britanskih vojnika. Svu ribu koju je uhvatio, davao bi siromašnim i progonjenim. Upokojio se kada je pao sa litice 1947. godine. Našli su ga sa rukom na čelu, sa krstom u ustima.

Još jedan milosrdni ribar je bio otac Sofronije iz Svete Ane, koji je živio u kolibi ispod Loviarika.  Prvo je otišao u manastir  Veliku Lavru  želeći da se tu zamonaši, ali se vratio bez uspjeha, a satana ga je onda napadao ismijavajući mu se i sarkastično  mu govoreći „Otišao si kao Špiro i vratio si se sa istom imenom – Špiro (to mu je bilo ovozemaljsko ime).“ Međutim on je odbio da očajava. Vratio se u manastir, zamonašio se, i počeo je da živi jevanđeoskim životom. Živio je jako siromašno, ali je posjedovao veliku ljubav u sebi. Davao je svu ribu koju je nahvatao siromašnim ocima. Upokojio se kad je imao devedeset godina.

Isak  Dionisijatski  bi zaboravio da spava dok se neprestano molio, pogotovo noću. Posvetio je svoje molitve zdravlju i spasenju radnika u svom svetom manastiru, često plačući i sa bolom u svom srcu punom ljubavi. Jedno vrijeme je boravio na spratu manastirskog podvorja- - Radnici su ga mogli čuti kako se moli na glas, plače i izgovara „ Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, smiluj se radnicima. Daj im hljeb nasušni i blagoslovi ih, jer oni rade tako vrijedno da bi poženili kćeri, i da bi pomogli djeci da završe školu.“

Jedan Starac je rekao:
„Ponekad kažemo da imamo ljubav, ali kakva je to ljubav? Pod tim mislim, kakva vrsta duhovne ljubavi, jer ne govorim o ovozemaljskoj ljubavi. Kako čovjek može postići stanje u kom čitav ljudski rod posmatra kao braću i sestre? Možda su neki od ovih ljudi bezbožnici ili Jehovini svjedoci. Ipak, bez obzira na to, braća su po krvi, iako naravno nisu braća po duhu kao što su pravoslavci jedni drugima, ali su ipak braća po krvi. Moramo plakati za njih isto. Ili recimo, ako pravoslavac postane Jehovin svjedok ili rimokatolik, kako bih ja plakao. Sada ih ima milion takvih. Jesam li plakao dovoljno? Ne, i zato, ja sam daleko od posjedovanja prave ljubavi. „

Nekad je živio isposnik, poznat nadaleko po svim pećinama poluostrva Antonite, čije je lice uvijek bilo ozareno i radosno. On bi postavio šolju da se nakupi voda i čekao bi dvadeset četiri sata da se šolja napuni. Bio je jako strpljiv i istrajan.  Bila mu je želja da se upokoji na Krstovdan, koji se svetkuje četrnaestog septembra,  jer oci kažu da na taj dan nema ispitivanja duša na putu u Raj. Bio je jako siromašan.  Ništa nije posjedovao, ali mu je duša bila ukrašena Hristolikom ljubavlju. Kada bi saznao da je neko negdje bolestan, on bi rado otišao i posluživao bolesnika. Uvijek je bio spreman da pomogne, posluži i da se brine o starima. Njegovao je petnaest starih i bolesnih isposnika. O,  Božiji čovječe! Ti si se uistinu ugledao na Gospoda. Postao si vatreni pobornik i pratio si Hristov primjer kada je oprao noge svojim učenicima.

Starac Gedeon iz manastira Velike Lavre je prosto postao Pavle Drugi. Viđeno je kako se moli dok je posmatrao avion u letu.

„Šta radiš oče Gedeone?“

„Pa, evo molim se, i koristim molitveno uže,“ odgovorio bi prosto, „tako da se nijedan avion ne sruši, i da svi ljudi koji putuju stignu do odredišta zdravi.“

Milostivi starac Haralampije iz Novog Skita je patio od veoma ozbiljne bolesti. Posjetio ga je otac K.

„Kako se držite oče?“ pitao je starac Haralampije.

„Pa, starče, sa Vašim blagoslovom. Imate li hrane?“

„Imam nešto suhog hljeba,“ rekao je, i sa naporom  ustao, protegao svoje tanke noge koliko je god mogao, i uzeo sa police veknu hljeba. „Uzmi, moj brate i oče, i moli se za mene.“

„Ovakav nastup me je ojačao“, rekao je otac K. kasnije, „i ostao je svjež u mom sjećanju do kraja mog života. Borio se sa smrću, ali je briga za brata prevagnula protiv sopstvene borbe sa smrću.“

Jedan starac je rekao: „ Mi plačemo zbog propadanja svog skita, ali tu nema ljubavi. Toliko novca....Daj malo siromahu, da napraviš sebi malu kolibu na nebesima.“

Starac Avakum je bio sljedbenik ljubavi. Jednom je  sa samoodricanjem  ugostio u svojoj kolibi mladića sa tuberkulozom  brinući se o njemu mjesecima. Radosno ga je posluživao, brinuo se o njemu kao majka. Iako je sam postio, pripremao je bolesnom meso i druga hranljiva jela. Mnogo se mučio sa mladićevom nesrećom, i mladić je na kraju preminuo na njegovim rukama nakon pokajanja i ispovijesti grijeha. Prije mladićevog upokojenja, starac ga je zamonašio, i dao mu je ime Fanarije. Drugom prilikom su neki hodočasnici našli oca Avakuma kako plače u svojoj kolibi. Kada su ga upitali da im objasni šta je bilo, rekao im je da su mu neposredno prije njihovog dolaska neki posjetioci  rekli za neku slijepu djecu, koja se pate negdje u svijetu, i nije se mogao suzdržati, a da ne plače. Bio je pravi privrženik,  nesebičan i praktičan. Istinito je rečeno za Starca Avakuma:“Jedna sigurna stvar u vezi ovog čovjeka je da je privlačio je ljude kao izvor iscjeljenja.“...

Starac N. je razdjelio sve što je imao. Ovaj nezaboravni monah je imao načelo: „Bog voli onog koji radosno daje.“ Dobrotvorna grupa petorice braće iz Skita Svete Ane bi napunili vreće otaca, koji su došli na bdenje, limunom i narandžama iz svojih voćnjaka. I opet, neki oci bi sakupili povrće iz svog vrta i ostavili bi ih na putevima oko skita,  koje su najčešće koristili monasi, poklonici i radnici tako da svi mogu koristiti darežljivost otaca, uzimajući šta god im treba. Na udaljenijim putevima, sve do današnjeg dana, pored nekoliko mjesta za molitvu, može se naći malo hljeba i maslina na korištenje svim umornim putnicima. To je nastavljanje tradicije Antonita u vrtu Panageje  gdje monasi u svakom posjetiocu vide Hrista samog. To je u saglasnošću sa Njegovim riječima: „Bio sam gladan i vi me nahraniste; bio sam žedan i vi me napojiste; bio sam stranac i vi me primiste“ i „Zaista kažem vam: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste“  (Matej 25: 35-40).
 
Sveti Agapije, vrijedni radnik, je živio asketski u skitu Kutlumušu pored Svetog Manastira Vatopeda. Turci su ga zarobili i nakon dvanaest godina u zarobljeništvu čudom  je oslobođen uz pomoć Bogorodice i vratio se na Svetu Goru svojim starcima. Starac ga je ukorio zato što je pobjegao iz zarobljeništva. Sveti Agapije ga je poslušao, vratio se, i svojom čestitošću i svetošću je ubjedio Turčina i njegovu dvojicu sinova da dođu na Svetu Goru, gdje su kršteni i zamonašeni.

Riječi savremenog mudrog oca Atanasija Ivironskog – milozvuk riječi, ljubav, ispunjenost željom za Bogom – odjekuju u mojim zagluvljenim ušima, bude osjećajnost mog srca: „Nebeska radost i zadovoljstvo van ovog svijeta dolaze u momentu kad bilo koji čovjek razmisli o tajni božanskog plana,  otjelovljenja Boga, za spas ljudskog roda, preko Presvete Bogorodice Djeve. Hristos i Djeva Marija, Djeva Marija i Hristos, ova dva najljepša imena – to je raj!“

„Gospod me je spustio sa visine tajanstvenih viđenja na nivo vježbanja vrlina,“ rekao je jedan poslušni monah. Brinuo se za svog ostarelog, senilnog starca koji je bolovao od infekcije prostate. Starac je nekontrolisano mokrio, zbog čega je njegov učenik bio budan po čitavu noć.

Drugi je rekao:“Naša ljubav bi trebalo da je jednaka za naše rođake i za strance.“

Na opasnoj Karulji je živio ruski asketa, otac Zosima, čovjek sa savršenom ljubavlju. Brinuo se za svoje bolesne i pomagao je gdje god je trebalo. Tokom rata je hranio mnoge isposnike praveći košare i prodajući ih.

Otac Gavrilo iz Novog Skita je rekao:“Iako čovjek učestvuje u Svetim Tajnama svakodnevno ili daje sve što posjeduje u milostinji, i iako postane sama kost i koža od posta i klonulosti, neće zadobiti Božiju milost ako ne posjeduje Bogoliku ljubav. Zato je Sveti Pavle, veliki apostol svim nacijama, veličajući ljubav, rekao:“Iako govorim jezikom anđela i ljudi, a nemam ljubavi, onda sam zvono koje ječi, i kimval koji zveči. “ (1 Korićani 13: 1).

Stotinu i pedeset godina je prošlo od kada je Sveti Gerontije, graditelj Skita Svete Ane, živio. U to vreme je veliki asketa, starac Damaskin, došao da provede svoj asketski život u sumornoj kolibi na sjevernoj strani skita. On je bio jedan od najačih stubova skita u šesnaestom vijeku, i osim suhog hljeba i vode nikad nije ništa drugo jeo. Njegove molitve su bile ispunjene rijetko viđenom toplinom, ljubavlju i razumjevanjem za cijeli svijet, i njegova ljubav je gorila kao svijeća.

Ovako se molio:“Gospode, učini da svi idolopoklonici postanu nevjernici, da se ateisti i jeretici pokaju, da spoznaju istinu i da povjeruju u Tebe, da postanu stado sa jednim pastirom, i da proslavljaju Tebe, jedinog istinitog Boga u Trojici , Boga Oca,  Boga Sina i  Boga Svetoga Duha, tako da se niko ne nađe van raja, moj Gospode.“ Često bi padao u zanos i imao viđenja velikih tajni i zbog toga je bio ispunjen Božanskom radošću i blagodarnošću.

U vrijeme kad je moj nezaboravljeni starac odlučio da napiše memoare iz Panagejskog vrta, razbolio se i nije mogao da piše. Ali kad se našlo malo slobodnog vremena, meni , on bi govorio, a najniži od svih bi sastavljao ono što je on izgovarao uz njegov blagoslov. Pisali smo o njegovom bratu, monahu Stefanu, koji je ostao poslednji iz njihovog sinoda. Dopisivali smo se i često smo dočekivani kao gosti u njegovoj isposničkoj kolibi.

„Nismo posjedovali tovarnu životinju koja bi prenosila naše stvari,“rekao je moj starac. „Bez obzira na to, imali smo blagoslovenog nosača tovara iz ljubavi koji se zvao Stefan. Većinu puta, dok je nosio na svojim leđima preveliki tovar penjući se od pristaništa uzbrdo, izgovarao je Isusovu molitvu naglas. Oci iz skita su znali da otac Stefan dolazi, jer su mogli čuti dobro poznati glas: Gospode, Isuse Hriste, pomiluj nas. Često, prilikom razgovora sa nekim, on bi jednostavno ponavljao naglas istu molitvu, bez obira da li je osobi sa kojom je razgovarao bilo neprijatno. Pošto je bio Spartanac, imao je grubo i neugodno držanje, brz i ozbiljan – oštar monah, mogli bi reći, ako ga niste poznavali dovoljno dobro. Međutim, imao je nevjerovatno osjetljivo srce, puno saosjećanja za siromašne. Na Svetoj Gori se identiteti isprave, postanu jednostavniji. Nema maski društvene uljudnosti i uobražene ljubaznosti. Ove ličnosti su  blagoslovene u fontani prirodne ljubavi koja se ne može naći nigdje drugo na svijetu.  „Nikada neću zaboraviti ljubav i samoodricanje oca Stefana. Uvijek je nosio najjeftiniju odjeću i radio bi najteže poslove i jeo najgoru hranu. Sakupio bi ostatke hrane od prethodnog dana, stavio bi ih u zdjelu, dodao malo vode, i jeo u tišini. Često bi mu starac Pajsije rekao šaleći se, „Hej starče neka ti lijevica nezna šta desnica radi“ (Matej 6:3). Stefane, sjećaš li se finih jela koje smo jeli u Americi? Jeli smo kao kraljevi! A sada, ti jedeš razvodnjenu hranu!“

On bi mrdao glavom, sa saglašnošću, skoro ravnodušno  prazneći zdjelu zadovoljno kao da je jeo gurmanski obrok. Njegova koliba je bila kao malo mjesto u raju uzdižući se iznad američkih nebodera po udobnosti i po sreći, i njegova hrana je bila najbolja na svijetu. Kada se razbolio od ciroze jetre, posjetili smo ga u isposništvu. Našli bi smo ga kako spava na stolu. Ponudili smo da ga odvedemo u Solun na terapiju, ali je on čvrsto odbijao.

 „Ako moja Panagija želi da me izliječi, to je uredu. Šta god ona želi, i kako god ona želi. Ali ja ne napuštam Atos“, odgovorio je. Ovaj nezaboravni monah je bio prema samom sebi oštar, a opet tako dobar svojoj braći. Njegov je veliki tovar predstavljao mučenje njegovog milosrdnog srca dok je pješačio preko kamenitih, napuštenih mjesta, noseći hranu i ljekove siromašnim isposnicima. Često, dok je koristio mazgu za prevoz, činio je to tokom noći da se ne sazna za njegovu vrlinu.“

„Moliti se za svijet kao da ti prosipaš krv“, rekao je Sveti Siluan  Svetogorac. I opet: „Naša braća su naš život.“

Starac Avakum je imao tipičnu samoniklu duboku ljubav koja se tako često može naći na Svetoj Gori. Služio je kao bolničar u  manastiru Velika Lavra. Danima, noćima, mjesecima i godinama, ljetima i zimama, Starac Avakum je provodio vrijeme nad banjom perući odjeću radosno i bez žalbe za mnogu bolesnu braću i za mnoge kojima je to trebalo. Išao je od banje do kuhinje i nazad, spremao jela, hranio gladne, i nabavljao im svježe opranu odjeću da bi uvijek bili čisti.

Imao sam čast da se sretnem i upoznam sa starcem Modestom, članom manastirske zajednice Konstamonita, neumornim učenikom uzvišene ljubavi. Sve njegove diskusije su bile u vezi ljubavi, koja je osovina duhovnog života. Često bi rekao:“Dok ne osjetimo da su nam cijeli svijet braća i sestre, i da smo mi njihova braća i sestre takođe, Sveti Duh neće nikad obitavati u nažim srcima. Gospod voli sve jednako, najveće grešnike i najsvetije ljude. Na isti način bi trebalo da sve prigrlimo u svojim srcima. Ljubav trpi, daje i podnosi. Bog je ljubav.“

Jedan starac je rekao:“Ko god voli Boga, ne voli samo sve ljude, nego svu tvar takođe: drveće, travu, cvijeće. Taj voli sve istom ljubavlju.“

Braća Novog Skita su mi rekla da je starac Neofit, od vremena kada je postao monah, do samog upokojenja u miru, ostao u vrtu Panageje, ravno šezdeset i pet godina,  a da ga nikad nije nijednom napustio. Ovaj nezaboravni monah je  imao ljubav za sve, kao vrlinu višu čak i od vrlina samovanja i odricanja od svjetskog. Zbog toga bi on natovario na sebe stvari hodočasnika, i nosio bi ih od pristaništa do glavnog dijela manastira.

26.septembar 2009.

Prevod sa engleskog sestra Tanja Čebić