MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Nekoliko utisaka po pregledanju knjige "Duhovni razgovori" arhimandrita Gavrila (Vučkovića)




Jedno od skrivenih pravila u medijskom razvoju je inverzija takozvanih procesa. Skloni smo da televiziju vidimo kao napredak u odnosu na radio; elektronsku komunikaciju vidimo kao "korak dalje" u odnosu na štampanu knjigu. U stvarnosti, nema nikakvog napretka; menja se naš odnos prema realnosti. Količina artefakata, među koje spadaju i oni nevidljivi, elektronski, povećava se; usložnjavajući naš odnos sa realnošću ali i sa samima sobom.
Kao što zastupnici materijalizma nisu u pravu, jer u ovom razvoju vide bezuslovni napredak, tako ni isključivi kritičari tehnološkog razvoja ne mogu biti u pravu kada u njemu vide samo loše, čak pogubne posledice. Oni gube iz vida pravu proporciju, svodeći Tvorca i stvaraoca na žrtve sopstvenih proizvoda. Oni takođe gube iz vida odnos žive i nežive materije; odnos bića i predmeta. U velikim očima zastrašenih, predmeti i materija postaju po sebi jači od onog koji ih stvara i koristi.

U inat ovima, materija, puna snage od božanskog daha svog Stvoritelja, tvrdoglavo se protivi... Ona se nameće nekad svojom apsolutnom lepotom, šarmira nâs posmatrače i kada nismo i kada jesmo svesni od koga nam je kao poklon upućena, i kao snaga stihije kada zaboravimo na naša ljudska ograničenja.
Isti put materija nalazi u takozvanim procesima, smenama tehnologija. U inat savezu pesimističke i optimističke braće, ona kao da zadobija život i ponekad se uzjoguni. Proces "napretka" zna tako da se okrene i naopačke, i pokaže da i "downgrade "može i te kako da donese novi kvalitet.

Knjiga arhimandrita Gavrila lepavinskog lep je primer za to. Od onog, od čega se neki već ježe, od dopisivanja-razgovora preko internet programa skajp, napravljena je čitava knjiga. Navikli smo da vidimo obrnuti redosled: filmovi se snimaju po romanima, a ne obrnuto. Izgledalo je vrlo moguće da takva knjiga ne samo da ne dobije kvalitet jedne knjige, već i da izgubi onaj životni sok koji struji komunikacijom preko interneta kada u njoj u nekom trenutku o ozbiljnim stvarima razgovaraju svesne ličnosti.

Sa knjigom "Duhovni razgovori" pak desilo se upravo suprotno. Pojavio se jedan novi žanr. Sadržaj iz "ćaskanja" opravdao je i prosto pojačao svoju težinu i ozbiljnost. Životnost protagonista ove komunikacije dobila je priznanje na jedan viši način. Sada to nije više samo iguman jednog manastira koji nečijim nedoumicama posvećuje svoju pažnju; sada su ove teme dobile dimenziju u kojima je priznanje opšte, putem štampanog medija. Predati ovom strogom sudu, sudu javnosti i vremena, kako priče onih koji su u vezi sa ocem arhimandritom, tako i njegovi saveti njima, izgubili su ličnu relativnost, efemernost čet-kontakta i nedodirljivost i samovolju jednog privatnog posla. Ako je, i ukoliko je, a sigurno jeste, postojalo sumnjivaca u samom krilu Crkve - kako u tehnički način kontakta koje naš iguman pionirski ostvaruje čak i "na neviđeno", sa često potpuno nepoznatim osobama, - tako i u sadržaj njegovih pouka i misije, sada su oni potpuno razoružani. Retko je koji naš duhovnik imao toliko hrabrosti kao lepavinski arhimandrit u oba ova slučaja.

On je prvo zagazio u teren koji se činio sasvim suprotan pravoslavlju, u komunikaciju koja preti svojom površnošću, prolaznošću i neobaveznošću. To je uradio kao pionir bez premca, kao šezdesetogodišnjak, već ozbiljno ugroženog zdravlja, u vreme kada je u krilu Crkve već naraslo mlado sveštenstvo i monaštvo od kojeg bi se očekivalo više hrabrosti i snalaženja u virtualnom svetu. Onda je - opet pionirski - u svom drugom koraku odlučio da objavi sadržaj ove komunikacije, ne ostavivši time ni najmanju sumnju u misionarsku vrednost i dubinu svojih reči. Bez straha za ogromnu odgovornost koju duhovnik i u tradicionalnom kontaktu sa svojim čadom ima i trpi, a koja je u ovakvoj komunikaciji sigurno još veća. Duhovniku iza monitora toliko je manje opažajnih sredstava na raspolaganju od situacije u neposrednom dodiru, da je on zbog toga prinuđen da se još više osloni na svoja nevidljiva čula i nagomilano iskustvo. Sagovornika otac arhimandrit niti vidi niti dodiruje, a od reči koje prostorno i čulno udaljeni tragalac dobije od ovog duhovnika neretko zavisi ostatak njegovog života. Pri tom smo ovime već rekli da se ne radi o prostom pretresanju bogoslovskih tema i interesantnim diskusijama, već o sasvim životnim pitanjima. Ova ljude muče najčešće i najjače u trenucima samoće.

U onim časovima kada "pri ruci" nije ni sveštenik ni monah, a neretko ni prijatelj ni rođak. U tim trenucima ispoljavamo pojačanu osetljivost za egzistencijalne dileme. U kasnim ili ranim satima doma javlja se i pojačana potreba za kontaktom, savetom, sigurnim izborom. To znaju mnogi naši duhovnici koji su svojim vernicima dali broj telefona, a koji se zbog toga ponekad i pokaju. Arhimandrit Gavrilo Vučković se verovatno nikada nije pokajao za svoj poznati profil na skajpu, svima pristupačan i otvoren. Iz njegovih reči, kako iz ritma tako i sadržaja, struji smirenje koje njemu omogućuje da savlada iskušenja a sagovorniku uliva spokoj i postojani autoritet. Ovaj autoritet biva dokazan u raznim situacijama. Umesto primera, ja ću vas samo uputiti na razgovore u knjizi. Oni govore za sebe. Mnogi odgovori na neobična, ponekad i provokativna pitanja, i sami su neočekivani. Oni iskrenom čitaocu jasno kažu da "običan čovek" ovako nikako ne bi mogao da se postavi i savetuje. Oni nagoveštavaju dug pređeni put monaha još iz mladosti i smisao monaškog podvizivanja koji nam često izmiče shvatanju i nema vidljivu meru.

Mi koji svakodnevno koristimo skajp i navikli smo na ovaj vid zajedničarenja - ali i ćaskanja, od najintimnijeg poveravanja do mlaćenja prazne slame - (mislimo da) poznajemo formu i formulu čet-programa. Pa se baš stoga nađemo preneraženi pred ovim odgovorima. Oni nam u momentu svedoče jedno nemerljivo duhovno iskustvo koje u svakom trenutku izlazi jače od medijuma koji koristi, i ne popušta njegovoj "logici".

Knjiga je, uz ovaj suštinski sadržaj pisane reči i autentičnost proživljenih trenutaka, i bogato opremljena. Uz predgovor mitropolita Jovana i kratku biografiju oca arhimandrita, tu su i slike. Fotografije, na žalost nedovoljno prokomentarisane tekstom, brojne su i majstorske. One ne iznose lažni sjaj ovog po svemu neobičnog manastira, blistanje pozlate ili šarenilo cveća, već prepoznaju njegov pravi kolorit. Ovaj kolorit nastaje u sučeljavanju senke i svetla unutar hrama, u pobožnoj i proživljenoj molitvenoj tišini, u tamnijim, pastelnim nijansama i valerima koji nama pravoslavcima kao da su dodatni ključ provere istinitosti i ispravnosti. Ko od nas nije ustuknuo pred drečavim šarenilom, hvalisavim bogatstvom i nametljivim gabaritima "sestrinske" Zapadne crkve? I u njima naslutio hladni promašaj. Ko se od nas nije radovao utešnoj nenametljivosti pravoslavnih svetinja? Fotografije u knjizi, iako nedovoljno poduprte tekstom, svakom aktivnom verniku biće sasvim rečite. To nisu dokumentarno-informativne slike arhitekture, enterijera ili svetinja, pravljene za luksuzne monografije; to su, čak i kao portreti, diskretno uhvaćeni trenuci molitve i samog života Crkve, u kojima ni jedan izraz lica nije falsifikovan ili namešten. Bez lažnih osmeha i lepih odela, u ovim slikama Lepavine otkriva se svet koji smo izabrali kod krštenja: svet patnjom obogaćenog saznanja, svet očišćen od samozadovoljstva i oholosti, svet neuprljan prolaznom raskoši i kratkotrajnim samopouzdanjem.

Kao što je u ovoj svojoj iskrenosti najjači oslonac vernima, arhimandrit podršku sebi nalazi, i potporu i svoj autoritet gradi, u - neizveštačenosti vernih, u njihovoj oslobođenosti od suvišnog, glumljenog, zalizanog i ponosnog sveta. U tom smislu ove fotografije su posebno bogatstvo knjige i zaslužuju da se, povećane, nađu i na jednoj tematskoj izložbi koja bi pažljivo objedinila umetnički nivo autora i fenomen Lepavine.

Smernost, skromnost i stid odlika su svakog hrišćanina, i ovaj je kriterijum čak i "širi od samog pravoslavlja". Jedna vrsta uslovnog i ispravnog ponosa, naše sigurnosti da smo na pravom putu, može se meriti ovime. Kako pisana reč iz knjige, tako i fotografije, daju nam osećaj spremnog poistovećivanja sa protagonistima, prepoznavanja sa njihovim dilemama i situacijama. Bilo bi lepo kada bi ovaj fotograf imao način da još češće "nevidljivo" prisustvuje svetim tajnama, sa blagoslovom od igumana i punim razumevanjem vernih, bez ometanja i upliva u njihovo ponašanje i osećanja. Da u narednim izdanjima još prisutnije bude slikano saborno i molitveno jedinstvo manastirske obitelji i njihovih posetilaca.

Za naše prilike relativno skupa knjiga bagatelna je prilika da se više nego ikad približite ovoj svetinji, njenim starateljima i pastvi. Čujemo da materijala ima još mnogo, pa se razmatra priprema i druge knjige, za koju se nadamo da neće biti samo običan nastavak prve, već nam doneti još nešto novo. Iako će novina i posebnost ove prve knjige za dugo vremena teško biti prevaziđena, čak i od samih njenih autora.


Mihailo Hadži-Cenić
16. septembra 2009.

 

Pročitano: 5455 puta