MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEŠĆE UBOGI I NASITIĆE SE



   Jerođakon Dositej (Radivojević) Hilandarac

Tumačenje molitve pred večeru

 
„Ješće ubogi i nasitiće se, i hvaliće Gospoda oni koji ga traže, živa će biti srca njihova u vekove vekova“ (Ps. 21,27)

 
 Tekst ove divne molitve, koju je Crkva Hristova usvojila za molitvu pred večeru, stariji je skoro hiljadu godina i od samoga hrišćanstva. Preuzet je iz 21. Psalma , koji se naziva i Mesijanskim Psalmom zbog jasnog proroštva o stradanju Mesije Isusa Hrista. Bogonadahnuti Sv. Prorok i car David do detalja je u ovom psalmu opisao kako stradanje Hristovo, tako i spasonosnost toga stradanja (vladao je 1005-965 god. p.n.e).

 Rečima „Bože, Bože moj! Zašto si me ostavio?“ počinje ovaj Psalam. Sav rod ljudski je od Adamovog greha i izgnanja iz Raja osećao tu bogoostavljenost. Adam je iz Raja izgnan uveče i to izgnanje je propraćeno prirodnim mrakom noći. Tuguje i vapije Sv. Prorok David rečima: „Bože! Ti si Bog moj, k Tebi ranim, žedna je Tebe duša moja, za Tobom čezne telo moje u zemlji suvoj, žednoj i bezvodnoj“ (Ps. 62,1). A najprirodniji pokret bogolike ljudske duše je pokret ka Bogu, pokret da se čovek susretne sa svojim Tvorcem licem k Licu i da se nasiti gledanjem lepote Lica Božijega. Prestupom zapovesti Božije pogažen je savez ljubavi Boga i ljudi, grehom je nastao ambis koji je razdvajao Tvorca i čoveka. Kletva zakona je optuživala i svedočila da ne može grešan čovek videti Pravednog Boga i ostati živ. Delo Mesije je bilo da nas iskupi od kletve Zakona i vrati u naručje Tvorca.

Teška je bogoostavljenost koju oseća grešnik, prestupnik Zakona Božijeg. No pravedno je da on bude bogoostavljen. Ali od ove bogoostavljenosti teža je bogoostavljenost koju oseća pravednik. U najvećoj napregnutosti da ispuni volju Božiju i ugodi Bogu pravednik oseća najveću bogoostavljenost. Gospod kao da je sakrio Svoje Lice od njega i pravednik ne vidi razlog svoje bogoostavljenosti i uzdiše: „Bože, Bože moj! Zašto si me ostavio?“ Najdublju bogoostavljenost je doživeo Bogočovek Isus Hristos na Krstu. I ispivši gorku čašu poniženja u ruke Oca je predao duh svoj. U poniženju Hristovom ukinuta je naša osuda, ukinuta je pregrada koja nas je razdvajala od Boga.

 U psalmu se primećuju dva različita tona. U prvom delu psalma od 1-22 stiha je naglašena agonija pravednika koji strada za spasenjem. Taj Pravednik je Mesija Hristos. Sveti prorok i car David je gotovo hiljadu godina unapred do detalja prorekao stradanje Mesije. U drugom delu psalma od 22. stiha pa do kraja dominira ton pobede, trijumfa i slavoslovlja. To je ton Novog Zaveta, ili Novog Saveza Boga sa ljudima.
 

 U Septuaginti je za reč „ubog“ upotrebljena reč πένης, koja znači „krajnje siromašan“. Mada ovde reči „Ješće ubogi“ («Φάγονται πένητες») ne treba shvatiti u smislu socijalne kategorije siromašnih. Ti ubogi su u stvari ništi duhom, oni koji veruju i žive istinu da su ni iz čega stvoreni i da su ništa bez Boga. Takvih ubogih, takvih ništih duhom je Carstvo Nebesko.

 A šta će to jesti i nasititi se? I kakva je to hrana zbog koje će hvaliti Boga i zbog koje će im biti živo srce u vekove vekova?
Očigledno je da reči ovoga stiha ustima Sv. Proroka Davida govori sam raspeti Mesija sa Krsta i da nudi svoje telo kao „hleb nasušni“ za život sveta. To je „hleb Božiji koji silazi s neba i daje život svetu“ (Jn. 6,33). Po rečima Hristovim: „Ja sam hleb života: koji meni dolazi neće ogladneti, i koji u mene veruje neće nikad ožedneti“ (Jn. 6,35).

 Jedan filosof je rekao: „Čovek je ono što pojede“. Jedenje je znak da je čovek stvoreno biće, da nije sam po sebi, da nije samobitan, da potrebuje hranu u materiji izvan sebe. Ali od takve hrane ponovo se gladni. A ko jede to Sveto jelo i piće, tj. Sveto Pričešće, on postaje kost od kosti Hristove, meso od mesa Hristovog, krv od krvi Hristove, on po telu postaje brat Bogočoveka Hrista. Po tom Telu Sina Svoga u nama, Bog Otac nas i poznaje kao svoje sinove i daje nam se vlast da ga zovemo „Oče naš“. Hristos je i jedini put našeg usinovljenja Bogu posvedočen od samoga Hrista: „Ja sam put i istina i život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene“ (Jn. 14,6).

 Uveče je Adam izgnan iz Raja i lišen zajednice i opštenja sa Bogom. Uveče nas Gospod Isus Hristos i vraća u raj i zajednicu sa Bogom na Tajnoj Večeri. Tajna Večera je bila prva hrišćanska Sveta Liturgija. Adamov Raj je prikazan kao nešto izvan čoveka, dok je Hristov Raj prikazan kao Carstvo Božije unutar u nama. Blaženstvo toga Carstva Božijeg i života večnog okušamo preko nestvorenih Božijih energija koje nam se daju u Svetom Pričešću i koje nas preobražavaju i obožuju. Jedino te večne nestvorene energije Božije daju čoveku da bude istinski sit, da se nasiti, da ima punoću života. Stoga što su te nestvorene energije Božije životvorne i večne, rečeno je: „Živo će biti srce njihovo u vekove vekova“.

 „Ko jede moje telo i pije moju krv ima život večni; i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan“ (Jn. 6,54) – govori Gospod. Zbog toga mi hvalimo i blagodarimo Boga. U kontekstu ove molitve reč hvaliti (αἰνέω) je sinonim za reč blagodariti (εὐχαριστέω), po kojem je i Sveta Tajna i dobila naziv Evharistija. Evharistija je Novi Zavet, Novi Savez Boga sa ljudima u krvi Isusa Hrista, zbog toga nam je Gospod i zapovedio da je stalno vršimo do Njegovog drugog dolaska: „Ovo činite meni za spomen“ (Lk. 22,19)

„Ješće ubogi i nasitiće se“
je duboko liturgijski utemeljena molitva i govori nam o centralnoj Svetoj Tajni našeg hrišćanskog bogosluženja. Stoga su Oci Crkve ustanovili da se ova molitva izgovara pred večeru da bi se verni uvek sećali Tajne Večere na kojoj je Gospod naš Isus Hristos ustanovio ovu spasonosnu Svetu Tajnu Pričešća (Evharistije). Ona je i poziv svakom hrišćaninu da stalno učestvuju u Tajni koja ohristovljuje.
(16.juni 2009.godine)


 Jerođakon Dositej (Radivojević) Hilandarac

Pročitano: 6919 puta