MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIEPISKOP AVERKIJE (TAUŠEV)




SAVREMENOST I DUHOVNI ŽIVOT

Napomena priređivača: «Savremenost i duhovni život» naslov je predavanja iz moralnog bogoslovlja i asketike koja je arhiepiskop Averkije držao u drugoj polovini četrdesetih godina prošlog veka, u vreme dok je kao arhimandrit služio u Evropi. Tekstovi ovih predavanja pronađeni su 2004. godine u njegovoj rukopisnoj zaostavštini u Svetotrojickom manastiru u Džordanvilu (Njujork, SAD), a štampani su u nastavcima u časopisu «Pravoslavnaja Rus» za 2004. i 2005. godinu. Na srpskom jeziku objavljen je samo jedan njihov deo koji smo preveli i priredili za zbornik "Bog i duša u XXI veku" (Izdanje Pravoslavne Misionarske škole pri hramu Sv. Aleksandra Nevskog u Beogradu, 2006).

I Uvod u asketiku

Suština i značaj asketizma

Šta je to «asketizam»? Ko je to «asketa»? Mnogi savremeni hrišćani, koji žive u svetu, čuli su za reči «asketa» i «asketizam», ali je sasvim malo onih koji imaju ispravnu predstavu o značenju ovih reči i o tome šta one izražavaju. Kod savremenih ljudi, koji sebe smatraju za hrišćane ali ne žive po duhu Crkve, kod ljudi kojima su crkvenost i duhovni život strani i koji su se potpuno predali rasejanom svetskom životu, ove dve reči obično izazivaju nekakvo sujeverno zgražavanje.

Pod «asketizmom» se u savremenom svetskom društvu obično podrazumeva nešto prilično mračno, gotovo zloslutno, nešto beskrajno daleko od «normalnog» ljudskog života. Mnogi asketizam doživljavaju kao nekakav fanatizam, mučenje samoga sebe – nešto poput hodanja bosim nogama po užarenom uglju ili vešanja za rebro, čime se, izazivajući sveopšte divljenje, bave, na primer, hinduski jogini i fakiri.

Takvo izopačeno i jednostrano shvatanje asketizma u savremenom svetu samo pokazuje koliko su se savremeni hrišćani udaljili od pravilnog shvatanja jevanđelskog učenja, koliko su «posvetovnjačeni» i koliko je njihovoj svesti tuđ postao istinski duhovni život, na koji naš Spasitelj, Gospod Isus Hristos, nije prizvao nekakve izabrane, izuzetne ličnosti, nego sve hrišćane uopšte.

U savremenom društvu nailazi se na još jedno shvatanje izraza «asketa» i «asketizam» - shvatanje koje je bliže istini, ali je ipak sasvim plitko i površno, i daleko od toga da iscrpljuje svu dubinu ovih pojmova, a osim toga, u osnovi je takođe nepravilno, kao odveć subjektivno i ono koje se dotiče samo jedne, manje bitne strane, dok zanemaruje ono najvažnije – samu suštinu ovih pojmova. Tako, na primer, za suvonjavog čoveka, bledog i ispijenog lica kažu: «on je izgleda pravi asketa», a da uopšte i ne razmišljaju o tome zašto je on toliko mršav i zašto mu je lice bledo: da li zbog iznuđenog ili dobrovoljnog gladovanja, zbog slabog varenja hrane, ili zbog podviga uzdržanja koga se prihvatio i umerenosti u ishrani. Nije teško videti koliko je takav sud površan, jer on se dotiče samo čovekove spoljašnjosti, njegovog fizičkog izgleda, a prenebregava unutrašnji sadržaj, raspoloženje njegovog duha. Uobičajeno je da se pod «asketizmom» podrazumeva takvo samoograničavanje i svođenje prirodnih ličnih potreba na minimum, a da se pri tome uopšte ne pomišlja na to radi čega i sa kakvim ciljem se ovo čini, ili se pak pogrešno misli da je takvo samoograničavanje samo po sebi cilj nekakvim čudacima koji se iz nepoznatog razloga dobrovoljno odriču onoga što za čovekovu telesnu prirodu predstavlja prirodno, pa stoga i zakonito zadovoljstvo i nasladu. Kako god bilo – u savremenom društvu nećemo naići na pravilno shvatanje asketizma. Uzrok tome je jedino činjenica da savremeno društvo ne živi duhovnim životom. Onome ko ne živi duhovnim životom, teško je da razume u čemu se sastoji suština i značaj asketizma. Ljudi koji žive po duhu ovoga sveta nikada neće shvatiti značenje asketizma, ma koliko im to tumačili, i o asketizmu će uvek imati iskrivljenu ili nepotpunu predstavu koja pati od jednostranosti.

Šta je to asketizam?

Asketizam je nešto što je toliko povezano sa duhovnim životom, da je duhovni život bez njega prosto nezamisliv. Asketizam je, da tako kažemo – glavno oruđe duhovnog života. On nikako nije cilj za sebe, nego tek sredstvo, ali pri tome ipak apsolutno neophodno sredstvo za napredak u duhovnom životu. U čemu se to sredstvo sastoji?

Duhovni život u čoveku porađa se verom u Boga i Njegovo Otkrivenje. Ali sama vera bez dela mrtva je (Jak. 2,26); jer mi smo, kako o tome svedoči apostol Pavle, sazdani u Hristu Isusu za dela dobra, koja Bog unapred pripremi da u njima hodimo (Ef. 2,10). Za napredovanje u duhovnom životu dobra dela su bezuslovno neophodna, jer ona dokazuju da kod nas postoji dobra volja, bez koje nema kretanja napred, a i sama, sa svoje strane, jačaju, razvijaju i produbljuju tu dobru volju. Dobra volja privlači blagodat Božiju, bez koje je potpun i odlučan uspeh u duhovnom životu nedostižan, usled duboke uprljanosti i povređenosti ljudske prirode grehom. Shodno tome, stremljenje ka činjenju dobrih dela predstavlja najneophodniji zadatak za svakoga ko želi da živi istinskim duhovnim životom. Sam Gospod Isus Hristos je jasno posvedočio: Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode, ući u Carstvo Nebesko, no koji tvori volju Oca Mojega Koji je na nebesima (Mt. 7,21); a u Svojoj oproštajnoj besedi sa učenicima na Tajnoj Večeri odlučno je uslovio: Ako Me ljubite, zapovesti Moje držite (Jn. 14,15).

Dakle, čuvanje jevanđelskih zapovesti, ili činjenje dobrih dela, neophodan je osnov duhovnog života. Ko zanemaruje ispunjavanje zapovesti i ne čini dobra dela, daleko je od istinskog duhovnog života. Ipak, ispunjavanju zapovesti i činjenju dobrih protive se zle navike koje žive u nama i grehovna raspoloženja duše. Svaki put kada hoćemo da učinimo neko dobro delo, mi treba da savladamo i ugušimo u sebi ovu ili onu zlu naviku protivnu dobrom delu koje nameravamo da učinimo. Na taj način u duši se pojavljuje borba između dobrih stremljenja i zlih navika.

No, evo šta je opit još davno pokazao: što više i češće činimo dobra dela, to nam je lakše da savladamo grehovne navike. Usled češćeg činjenja dobrih dela zle navike slabe i više se ne suprotstavljaju tako jako našoj dobroj volji koja od dobrih dela, naprotiv, sve više jača. Odatle proizilazi jasan zaključak: ko želi uspeh u duhovnom životu, taj treba svojski da se primora da što češće i više čini dobra dela – da se stalno vežba u činjenju dobrih dela, to jest dela ljubavi prema Bogu i dela ljubavi prema bližnjima, odnosno takvih dela koja bi pokazivala da mi zaista stremimo ka tome da ljubimo Boga i bližnje istinskom jevanđelskom ljubavlju.

Upravo ovo stalno vežbanje u činjenju dobrih dela i nosi naziv «asketizam», a onaj ko se vežba u činjenju dobrih dela i primorava sebe na njih naziva se «asketom». Pošto je asketizam osnov duhovnog života i njegovo glavno oruđe, onda se i sama nauka o duhovnom životu obično naziva «asketikom».

Sada je jasno koliko se istinska predstava o asketizmu razlikuje od lažne predstave koju o tom predmetu ima savremeni svet. U produžetku ćemo videti kakvo je poreklo te lažne i iskrivljene svetske predstave o asketizmu. Mi smo već rekli da se činjenju dobrih dela protive zle navike koje se korene u našoj duši i našem telu. Te zle navike treba gušiti u sebi i iskorenjivati ih, što ponekad biva veoma mučno i praćeno stradanjem; ova borba može da bude vrlo naporna i kada se, na ovaj ili onaj način, projavi spolja, čovek koji je ne shvata i ne razume duhovni život zaista ostaje u nedoumici čemu to, zašto «asketa» muči sam sebe i namerno sam sebi pričinjava stradanja. Otuda lažna, iskrivljena predstava o asketizmu kao nekakvom fanatičnom varvarstvu ili samomučenju.

Međutim, «asketizmom» se, kao što smo videli, naziva pre svega vežbanje u dobrim delima, povezano sa gušenjem zlih navika. Da je to tako, pokazuje već i samo filološko objašnjenje reči «asketizam». Ova reč potiče od grčke reči «askisis», kojoj je osnovno značenje «vežbanje», zatim «određeni način života», «zvanje», «zanat», «zanimanje» i, na kraju, već kao sasvim udaljeno značenje – «podvižništvo», «duhovni život», «monaštvo». Zato i reč «asketa», koja potiče od grčke reči «askitis», nikako ne označava nekakvog fanatika-mračnjaka koji, neznano zašto, muči sam sebe, kako misle mnogi svetski ljudi, nego joj je osnovno značenje – «borac», što upravo ukazuje na tako karakterističnu analogiju, koju apostol Pavle navodi u svojoj prvoj poslanici Korinćanima (gl. 9, st. 24-27) – na sličnost između fizičkog i duhovnog vežbanja, radi postizanja željenog cilja: raspadljivog venca za fizičke borce, a neraspadljivog za duhovne. Dalje značenje reči «askitis» je – «podvižnik», «onaj ko se bavi bogomislijem», «zatvornik», «monah».

Shodno tome, «asketizam» nije ništa drugo do «duhovno vežbanje», ili «duhovni trening» – ako možemo da se tako izrazimo po analogiji sa fizičkim, telesnim treningom – koji je podvižnicima na duhovnom poprištu jednako neophodan kao telesni trening onima što se podvizavaju na poprištu fizičkih takmičenja.

U čemu se zapravo sastoji taj duhovni trening?

U tome da sebe stalno primoravamo na činjenje dobrih dela i na gušenje zlih navika i zlih težnji duše, koje se činjenju dobra protive. To nije lako – praćeno je teškim naporima, često i mučnom borbom, koju sveti Oci-podvižnici ne nazivaju uzalud samoraspinjanjem, prema rečima svetog apostola Pavla iz poslanice Galatima (5,24): A koji su Hristovi, raspeše telo sa strastima i željama. O teškoćama koje sa sobom nosi ta borba, jasno i upečatljivo govori sam veliki Apostol neznabožaca, pozivajući se na lični duhovni opit: Jer znam da dobro ne živi u meni, to jest, u telu mome; jer hteti imam u sebi, ali učiniti dobro ne nalazim. Jer dobro, što hoću, ne činim, nego zlo, što neću, ono činim. A kad činim ono što neću, već ne činim to ja, nego greh koji živi u meni. Nalazim, dakle, zakon: kada hoću dobro da činim, zlo mi je prisutno. Jer se radujem zakonu Božijemu po unutarnjem čoveku; ali vidim drugi zakon u udima svojim, koji se bori protiv zakona uma mojega, i porobljava me zakonom greha koji je u udima mojim. Ja jadni čovek! Ko će me izbaviti od tela smrti ove? Blagodarim Bogu kroz Isusa Hrista Gospoda našega. Tako, dakle, ja umom služim zakonu Božijem, a telom zakonu greha (Rim. 7,18-25). Ova večna podeljenost u čoveku potiče odatle, što je nekad zdrava ljudska priroda povređena grehom, koji je u nju uneo rastrojstvo i nesklad – to postojano protivljenje zakona greha koji se gnezdi u telu i izaziva neophodnu potrebu za asketizmom. Suština asketizma se i sastoji u tome da čovek postojano primorava sebe i da se tera da ne čini ono što bi hteo greh koji u nama živi, nego ono što zahteva zakon Božiji, zakon dobra. Bez toga, samo po sebi je jasno, ne može biti nikakvog uspeha u duhovnom životu. Asketa, to i jeste čovek koji sebe primorava da čini ono što pogoduje razvitku duhovnog života i da ne čini ništa što je tome protivno. Mi smo već videli da rastu i razvitku duhovnog života pogoduje činjenje dela ljubavi u odnosu na Boga i bližnje. Očigledno, smetnja duhovnom životu je sve ono što je protivno ljubavi prema Bogu i bližnjima, to jest činjenje dela suprotnih dobrima – zlih dela. Shodno tome, asketa će biti čovek koji sebe postojano primorava na činjenje dobrih dela i uzdržava se od zlih.

No, to još nije sve. Zadatak asketizma se time još nikako ne iscrpljuje. Onaj ko čini dobra dela i uzdržava se od zlih, još uvek nije potpuni asketa. Malo je ograničiti se samo na dela kao takva. Dobra dela nemaju silu i značaj sama po sebi, nego jedino kao dokaz i spoljašnji izraz dobrog raspoloženja i dobrih stremljenja duše – kao očigledna potvrda prisustva dobre volje u nama. Jer i farisej čini dobra dela, ali ona kod njega ne proističu iz dobrog raspoloženja duše, nego iz licemerja, to jest iz zlog raspoloženja, te prema tome ne svedoče o prisustvu dobre volje kod njega. Baš kao što su i zla dela zapravo zla, štetna i pogubna u onoj meri, u kojoj služe kao izraz i spoljašnja projava zlih stremljenja, zlih navika i zle volje duše. Ako nema zle volje – neće biti ni zlih dela. Dakle, nisu glavna dela, nego čovekovo unutrašnje raspoloženje, dobra ili zla volja njegove duše, dobro ili poročno stanje njegovog srca, od koga se prirodno rađaju i dobra ili zla dela. O tome jasno govori Sam Hristos Spasitelj: Jer iz srca izlaze zle pomisli, ubistva, preljube, blud, krađe, lažna svedočenja, hule: i ovo je što pogani čoveka (Mt. 15,19-20).

Odatle je jasno da težište duhovnog života nije u delima kao takvim, nego u onim duševnim sklonostima, u onom unutrašnjem raspoloženju čovekovom, iz koga ta dela proističu. Stoga za istinskog asketu ni izbliza nije dovoljno samo da se uzdržava od zlih dela i da čini dobra: istinski asketa teži ka tome da iz svoje duše iskoreni i sama zla raspoloženja, zle navike, zlu volju, te da umesto njih u sebi zasadi i čvrsto ukoreni dobra raspoloženja, dobre navike i dobru volju. U tome se zapravo i sastoji glavni napor, to jest podvig istinskog askete, težak do krvavog znoja. Zle navike duše ne ustupaju lako svoje mesto dobrima: one se žestoko bore za svoju prevlast, za svoj dominantni položaj u čovekovoj duši. Navike, koje su se ukorenile kroz često zadovoljavanje, zadobijaju snagu sličnu prirodnim osobinama, svojstvima duše: one kao da su urođene. Ne kaže se uzalud da je «navika – druga priroda». Poročne navike su za čoveka poput okova: one ga lišavaju prirodne slobode i kao da ga drže u ropstvu. A kada neko svoje poročne navike često zadovoljava, one sve više jačaju u njemu, pretvarajući takvoga čoveka u svog jadnog i bezvoljnog slugu. «Boj se zlih navika – kaže jedan od najvećih nastavnika asketizma, prepodobni Isak Sirijac – više nego demona». I obratno, kada se neko bori protiv takvih navika, one u njemu sve više slabe, dok konačno sasvim ne utihnu. «Odlučna volja – veli episkop Ignjatije (Brjančaninov), naš domaći učitelj asketskog života – osenjena i ojačana blagodaću Hristovom, može da pobedi i najukorenjenije navike» (t. 1, str. 381). «Navika se najpre žestoko suprotstavlja onome ko poželi da zbaci njen jaram i u početku izgleda nesavladiva, ali uz stalnu borbu protiv nje, vremenom postaje sve slabija, sa svakim odbijanjem čovekovim da joj se pokori» (isto). «Ako ti se tokom borbe dogodi da, iz bilo kog neočekivanog razloga, budeš pobeđen, nemoj se uznemiravati i ne padaj u beznađe, nego iznova započinji borbu» (isto kod episkopa Ignjatija).

Na taj način vidimo da se u duši askete odvija neprestana borba dobra i zla. Ova neprestana sa zlom u duhovnoj ili asketskoj literaturi nosi naziv «duhovna» ili «nevidljiva borba». Upravo u toj duhovnoj, ili nevidljivoj borbi sastoji se sama suština asketizma, ili duhovnog života.

Dakle, šta je konačni cilj asketizma i kakav je njegov značaj za napredovanje u duhovnom životu?

Napravićemo rezime svega onoga što je prethodno rečeno: čovekov duh, budući božanskog porekla, uvek stremi ka Bogu. Ništa zemaljsko njega ne može u potpunosti da zadovolji. Teško stradajući kada je udaljen od Boga, on samo u Bogu može da pronađe spokojstvo. Ovu spasonosnu zajednicu sa Bogom ljudski duh može da postigne jedino kroz ispunjavanje zapovesti o ljubavi prema Bogu i bližnjima. Zapovesti o ljubavi prema Bogu i bližnjima mogu se ispunjavati samo kroz iskorenjivanje «zakona greha» koji živi u nama – zlih navika, zlih raspoloženja duše, i zasađivanja, umesto njih, dobrih navika, dobrih raspoloženja duše. Ovo se ne daje bez teške borbe, ili podviga. Upravo u toj borbi ili podvigu je suština asketizma, koji na taj način obezbeđuje čoveku napredak u duhovnom životu, to jest približavanje Bogu i stupanje u opštenje sa Bogom koje ljudski duh želi. Prema toj borbi, ili podvigu, asketizam nosi još i naziv «podvižništvo», a duhovni život se naziva «podvižničkim životom», zbog čega se i asketa, koji takvim životom živi, naziva «podvižnikom». «Podvižništvo» - to je već čisto ruska reč, koja po duhu potpuno tačno prenosi značenje grčke reči «asketizam».

Da li su svi ljudi, svi hrišćani, dužni da budu askete-podvižnici?

Ovo pitanje istovetno je sledećem pitanju: da li je sve ljude stvorio Bog, je li svima namenio duhovni život, jesu li svi prizvani na duhovno opštenje sa svojim Tvorcem?

Savremeno ljudsko društvo, koje u većini ne živi duhovnim životom, i ne zna, pa čak i ne želi da zna, za duhovni život, nego živi samo duševno-telesnim životom, kloni se duhovnog podviga i ne shvata ga, te se stoga boji čak i same reči «asketizam», izvrćući njen smisao, kako smo govorili u početku. Savremeni ljudi, čak i među onima koji sebe smatraju za hrišćane, obično smatraju da je duhovni podvig, asketizam, stvar nekih posebnih, izuzetnih ličnosti i da je obavezan samo za monahe, koji su se posvetili upravo podvižničkom, asketskom životu. «Mi nismo monasi, za nas to nije obavezno» - tako svetski ljudi obično odgovaraju na poziv koji im je upućen da žive duhovnim životom i počnu borbu sa svojim grehovnim, zlim navikama.

Naravno, niko neće poricati kako monasi pre svih drugih preuzimaju na sebe obavezu da vode duhovni život, da budu askete, podvižnici. No, mogu li ljudi koji žive u svetu, koji nisu dali monaške zavete, da sebe smatraju potpuno slobodnim od takve obaveze? Mogu samo iz neznanja, iz nepromišljenosti, iz neshvatanja toga na šta su Bogom prizvani svi hrišćani, bili oni monasi ili svetovnjaci.

Jer, po čemu se u suštini razlikuju monasi od svetovnjaka?

Samo po tome što su, kako kaže veliki nastavnik monaštva, prepodobni ava Dorotej, «oni shvatili da u svetu ne mogu tako lako činiti dobra dela, pa su za sebe izmislili naročiti način života, drugačiji poredak provođenja vremena, poseban način delovanja» (Pouka prva, strana 28).

Razlika se, dakle, sastoji samo u spoljašnjim oblicima života: monasi su za sebe sačinili pogodnije spoljašnje forme, kako bi lakše i bez prepreka mogli da postignu cilj ljudskoga života, koji je svim ljudima zajednički – Bogoopštenje. Upravo na taj način, monasi su se oslobodili svakojakih svetskih veza, briga i obaveza – kao na primer porodičnog života, ili posedovanja imovine – samo zato da bi bili slobodniji za duhovnu borbu i da bi lakše u sebi pobedili i iskorenili zle navike koje im smetaju u zadobijanju jevanđelske ljubavi prema Bogu i bližnjima; ali, sam duh života kod monaha i kod svetovnjaka, kako to potpuno jasno proističe iz svega što smo gore rekli, svako treba da bude jedan i isti.

Zar je Bog odvojeno stvorio monahe, a odvojeno svetovnjake? Zar je Bog samo monasima udahnuo u lice dah života, dok je svetovnjake ostavio kao beslovesne životinje? Zar samo kod monaha duh stremi ka Bogu, tražeći opštenje sa Njim, dok svetovnjaci nisu prizvani na život u Bogu? Zar su samo monasi nasledili od praroditelja grehom povređenu prirodu, te stoga treba da se bore protiv grehovnih navika? Zar je samo radi monaha, a ne radi svih ljudi, dolazio na zemlju Spasitelj naš, Gospod Isus Hristos? Zar je On samo za monahe ustanovio Svoju Crkvu, u kojoj se daju blagodatne sile za savladavanje zakona greha i zlih navika? Zar je samo za monahe napisano Jevanđelje i zar samo njih, a ne sve ljude, Gospod poziva u Svoje večno blaženo Carstvo koje dolazi?

Ko bi se usudio da tvrdi tako nešto? Jer govoriti to, značilo bi pokazivati potpunu okamenjenost duše, potpuno i najdublje neznanje, beznadežno neshvatanje smisla ljudskog života! Zar će neko stati da tvrdi kako od vlasti grehovnih strasti, koje porađaju zle navike, stradaju samo monasi, a ne svi ljudi bez izuzetka? Dakle: svi ljudi, bez ikakvog izuzetka, jednako su prizvani na borbu protiv grehovnih strasti i zlih navika, kako bi se oslobodili od sile zla koja ih ugnjetava i koja vlada u svetu, tako žestoko tiranišući sve ljude, što naročito jasno vidimo u današnje vreme. Naravno, svi ljudi treba da stanu na put duhovnog života, ako žele da se izbave od sile zla koja ih pritiska, to jest svi treba da u izvesnoj meri postanu podvižnici-askete. Ko se toga kloni, osuđen je na propast.

Asketizam je potreban svakom čoveku, a ne samo monasima, jer on nikako ne predstavlja nešto protivno prirodi, kako se obično misli, i nikako nije nešto što je čoveku spolja silom nametnuto, nego naprotiv: to je prirodni zahtev ljudskog duha koji teži ka tome da se oslobodi od ugnjetavanja sile zla i da se vine ka svome Početku – Bogu, kako bi u Njemu pronašao najpotpunije zadovoljenje svih svojih unutrašnjih traganja i potreba, kako bi pronašao ono što svi ljudi silno priželjkuju – sreću, mir, radost i večno spokojstvo. Asketizam, koji čoveka sjedinjuje sa Istočnikom i Davaocem svakog dobra – Bogom, predstavlja jedini pouzdan put ka tom primamljivom svetioniku sreće ka kome svi ljudi na zemlji tako nezadrživo streme, i u jurnjavi za kojim tako često ginu – kako za ovaj zemaljski život, tako, što je naročito strašno, i za onaj budući, večni. Jer sreća, kako pokazuje opit života, nije izvan čoveka, gde je on pogrešno traži, nego unutar njega: sreća je u mirnom ustrojstvu duše, u tom nepomućenom unutrašnjem miru koji predstavlja rezultat dubokog unutrašnjeg zadovoljstva, kao rezultata pobede nad zlom, nakon iskorenjivanja zlih navika koje svirepo vladaju dušom. Čovek u čijoj duši gospodare grehovne strasti i zle, poročne navike, koje uvek proizvode pometnju i haos, nikada se ne može osećati srećnim. Jedini način za umirenje duše je – gušenje i iskorenjivanje zlih navika, to jest asketizam, asketski način života.

Eto zbog čega je asketizam, u ovoj ili onoj meri, bezuslovno neophodan svakom čoveku, bez ikakvog izuzetka: on predstavlja opšte dobro, opšte nasleđe. Ko se kloni asketizma, taj je neprijatelj sam sebi: taj se sam odriče najvišeg dobra – spokojne savesti i blaženog opštenja sa Bogom.

Asketizam nije čisto ljudski izum, koji nije ugodan Bogu – kako pokušavaju da tvrde neki neprijatelji asketskog života. Naprotiv, to je jedino pravo i pouzdano sredstvo za ostvarenje izričite volje Božije o čoveku. A kakva je ta volja Božija o čoveku, to je jasno iskazano ubedljivim rečima Samog ovaploćenog Sina Božijeg, Gospoda našeg Isusa Hrista – rečima iz takozvane besede na gori, koje ne ostavljaju prostora ni za kakvo izvrtanje smisla: Budite vi, dakle, savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt. 5,48). Eto kako je – prema zamisli Samog Boga, Tvorca čovekovog – uzvišen konačni cilj svih stremljenja hrišćanina, koji se bori protiv svojih grehovnih strasti i zlih navika. Cilj je – upodobljenje Bogu. Ipak, u čemu se sastoji to savršenstvo na koje nas priziva Gospod, i u čemu treba treba da se trudimo, da bismo se upodobili Bogu? I na ovo je direktno i jasno ukazano u Reči Božijoj: Budite sveti, jer Sam Ja svet (1. Pet. 1,16) – veli Gospod, dok apostol Pavle u svojoj poslanici Solunjanima isto tako kategorički tvrdi: Jer je ovo volja Božija: svetost vaša (1. Sol. 4,3).

Dakle, ne može biti nikakve sumnje, sve je jasno. Od svih ljudi koje je stvorio (a ne samo od monaha) Gospod očekuje savršenstvo, koje se sastoji u svetosti, sličnoj (podobnoj) svetosti Božijoj. Takva je, jasna i određena, volja Božija, i sada već samo od nas zavisi – hoćemo li tu volju ispunjavati ili ćemo joj se protiviti. Svetosti se suprotstavlja greh, koji se savladava jedino asketskim životom. Shodno tome, asketizam, koji iskorenjuje greh i na taj način vodi čoveka ka svetosti, ne predstavlja beskorisnu ljudsku izmišljotinu, nego moćno sredstvo na koje je ukazao Sam Bog, pomoću koga čovek ostvaruje volju Božiju o sebi. Ko za sebe ističe da je protivnik asketskog života, taj je, samo po sebi je jasno, protivnik volje Božije i neprijatelj Božiji.

Bog nas je stvorio zato da bismo bili sveti kao i On, da bismo živeli u blaženstvu i naslađivali se opštenjem u ljubavi sa Njim. Do odstupanja od tog naznačenja Božijeg došlo je kroz pad naših praroditelja u greh. Greh nas je udaljio od Boga i učinio duboko nesrećnima. Podvižnički, asketski život ispravlja zlo koje je naneo greh: on nas vraća u blaženo opštenje sa Bogom. Božanska ljubav, koja želi naše spasenje, očekuje da svi stanemo na taj jedini spasonosni put asketskog života i da kroz to zadobijemo večno blaženo opštenje sa Bogom, budući da je samo u Njemu celovito i najsavršenije zadovoljenje svih najuzvišenijih zahteva i potreba ljudskog duha.


subota, 04.april.2009.
Preuzeto:  http://predanje-ms.blogspot.com/

Pročitano: 5810 puta