MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RANI HRIŠĆANI I POZNI HRIŠĆANI




Pričešće Sv. Apostola - Ohrid 1295 - detalj

Dok je do pre neku deceniju u našoj Crkvi vladao formalistički odnos prema Svetinji (pričestiš se jednom ili četiri puta godišnje - i “mirna Bačka”!), sada se nastojava na tome da je prisustvo Svetoj Liturgiji bez primanja Sv. Tajni - nedopustivo.

Naš narod se za Sv. Pričešće svagda pripremao - postom, molitvom i ispovešću, i kada se javila ova "nova" praksa (mada se ona naziva ranohrišćanskom) došlo je do izvesnih nesporazuma i nedoumica.

Usledio je pokušaj da se svakoliturgijko pričešćivanje utemelji na svetootačkom predanju, pa je veoma isticana knjižica Svetog Nikodima Agiorita i Makarija Korintskog "O neprestanom pričešćivanju Svetim Hristovim Tajnama", nastala u doba sporova oko koljivarskog pokreta na Svetoj Gori krajem XVIII i početkom XIX veka. Zaista, Sveti Nikodim i Makarije zalažu se za što češće pričešćivanje, jer to smatraju (kao što i jeste) sveneophodnim u delu spasenja. Međutim, zagovornici "liturgijske obnove" u nas zaboravili su da je Sveti Nikodim Agiorit u svom "Pidalionu" i knjizi o ispovesti postavio vrlo jasna epitimijna pravila za pričasnike: on kaže da duhovnik ne sme da Telo i Krv Gospodnju daje grešnicima opterećene savesti, i da na njih mora da nalože epitimije (lekovita sredstva pokajanja), i to po kanonima Sv. Jovana Posnika. Ispod nivoa tih kanona ne sme ići, jer su oni najblaži mogući. A šta to znači? Odlučenje, po Posniku, od Sv. Pričešća za preljubu, blud, odlazak kod vračara, i slično, podrazumeva tri godine strogog posta (suhojedenje - hleb i voda i nekuvana jela, jednom dnevno, u tri popodne), osim "trapavih" sedmica, sa stopedeset velikih, pokajničkih metanija dnevno. Tako je Sveti Nikodim Agiorit odgradio Svetinju od nedostojnih pričasnika.

Kad sam objavio svoj tekst o Svetom Nikodimu (u knjizi "Sveta Liturgija i Tajna Očinstva" ( a zatim i na Internetu), čiji je sastavni deo i svedočenje o njegovoj epitimijskoj praksi, doživeo sam, na sajtu "verujem.org", niz oštrih anonimnih kritika. Bio sam optužen za inkvizitorski duh, za želju da ljudima ogadim život, za preterivanje u svakom pogledu. Neki su me žalili kao talentovanog, ali zavedenog čoveka, pod snažnim uticajem "zilotskih" ovčarsko-kablarskih manastira. Izgledaalo je kao da sam epitimije propisivao JA, a ne Sv. Nikodim Agiorit pisac knjige o neprestanom pričešćivanju, u skladu s kanonima Sv. Jovana Posnika. Tako se, po ko zna koji put, pokazalo da neki sledbenici "liturgijske obnove" Sv. Predanju pristupaju selektivno - uzimaju knjigu Sv. Nikodima o neprestanom pričešćivanju, a odbacuju knjigu Sv. Nikodima o ispovesti. Neki od polemičara na sajtu "Verujem" tvrdili su da danas niko ne bi izdržao takve epitimije. U tome se s njima potpuno slažem: BAŠ ZATO ŠTO JE DUHOVNI ŽIVOT DANAŠNJIH HRIŠĆANA JADAN I UBOG (čast izuzecima!), obnavljanje ranohrišćanskog svakoliturgijskog pričešćivanja bilo bi samo karikatura svog istorijskog prauzora.

Da, zaista, rani hrišćani su se pričešćivali na svakom liturgijskom sabranju. Ali, kako su živeli? Bili su stalno u učenju Apostola, u opštenju, molitvi, Evharistiji. Sve su imali zajedničko. Imovinu su prodavali i stavljali novac pred noge apostolima, a ovi su delili kome je šta potrebno. Hranu su primali u prostoti i čistoti srca, i kod čitavog naroda su bili omiljeni. Imali su jedno srce i jednu dušu. Apostoli su tvorili mnoga znamenja i čudesa (D. Ap. 2, 42, 44-47; 4, 32;32, 34-35; 5, 12-14).

Kako su se molili rani hrišćani? Origen, u svom delu "O molitvi", kaže da se treba moliti najmanje četiri puta: izjutra, u podne, predveče i noću, a po Svetom Klimentu Rimskom, molili su se otprilike na svaka tri časa. Hrišćani su naročito rado ustajali na noćnu molitvu, spremajući se za Strašni sud. Tu molitvu pominje Sv. Kliment u "Stromatama", a i Tertulijan ("Ženi"). Veoma je hvali Sv. Kiprijan Kartaginski ("O molitvi na kraju dana"). Hrišćani su na sebe stavljali znamenje krsta stalno: kad su odlazili i dolazili, jeli i pili, sedali, ustajali, legali, obuvali se, itd (Tertulijan: "O vencu"). "Apostolske ustanove" svedoče da su glave porodica kod svoje kuće poučavali domaće u istinama Svetog Pisma. Sv. Vasilije Veliki i njegov brat, Grigorije Nisijski, bili su ponosni na veru koju su nasledili od svoje babe Makrine, učenice Sv. Grigorija Čudotvorca. Mnogi hrišćani su znali Sv. Evanđelje napamet. Prali su ruke pre nego što uzmu da ga čitaju. Muškarci su, čitajući Pismo, stajali otkrivene glave, a žene su je pokrivale.

Hrišćani su živeli skromno. Mnogi bogataši razdavali su imanje sirotinji, spremajući se za mučeništvo. Postilo se strogo. Jermin "Pastir" opisuje dan posta kao vreme kad se jede samo hleb i voda i deli milostinja. Ni voda se nije pila pre podne. Post sredom i petkom nazivao se polupost, jer se jelo i pila voda u tri popodne. Post u Svetu Četrdesetnicu trajao je do šest popodne, a bilo je i onih koji su, naročito Strasne sedmice, postili tako što nisu jeli i pili po nekoliko dana.

Kad se mrsilo, opet se jelo skromno. Najčešće se jelo meso riba i ptica, za koje se smatralo da ne budi telesne strasti kao svinjsko i goveđe. U delu "O vaspitanju dece" Kliment Aleksandrijski svedoči da su hrišćani nadasve jeli nekuvano i nepečeno. Za vreme obeda čitalo se Sv. Pismo.

Živeli su skromno i kad je nameštaj u pitanju. Izveštaj o pretresu doma bogate hrišćanske device - mučenice Domne Nikomidijske veli da su u njenoj sobi gonitelji našli: Raspeće, knjigu Dela Apostolskih, rogozinu na podu, glinenu kadionicu i drvenu posudicu u kojoj je držala Sv. Darove.

Po "Apostolskim ustanovama", hrišćani nisu išli u pozorišta i na hipodrome, a nisu gledali ni gladijatorske predstave. Nisu igrali ni igre poput "bacanja kostiju", jer one razvijaju lenjost (zato što ljudi sede, igrajući se). Glavna želja svakog hrišćanina, koju je on upućivao i svojoj deci, bila je da što pre odu sa ovoga sveta u večni život (Tertulijan: "O prizorištima"). Takođe, hrišćansku siročad hranila je i branila Crkva - nisu ih puštali da propadnu u nemoći i jadu života bez roditelja.

Brak je bio svetinja. Sv. Justin Filosof veli: "U brak stupamo samo radi vaspitavanje dece, ili, odrekav se braka, čuvamo savršenu celomudrenost" ("Apologija prva"). Justin takođe dodaje da je među hrišćanima koji su to bili od detinjstva bilo i muškaraca i žena - čistih devstvenika - od 60 i 70 godina starosti. Kliment Aleksandrijski je govorio da pravi hrišćanin, čim dobije decu, odmah treba da počne sa suprugom da živi kao sa sestrom, jer će se u bratsko-sestrinskom odnosu naći u večnom životu. Tertulijan svedoči o hrišćanskom braku: "Supružnici - hrišćani nose jedno breme, čine jedno telo i jednu dušu, skupa se mole, zajedno kleče, zajedno poste, poučavaju i savetuju jedno drugo. Slobodno posećuju bolesne, rado tvore milostinju, bez nepažnje stoje na službama. Skupa poju psalme i himne, uzajamno se pobuđujući da slave Gospoda".

Naravno, nećemo ni govoriti o spremnosti na mučeništvo, o hitanju da se postrada za Hrista, o neprestanom očekivanju da će se Gospod svakog časa vratiti. To je ranim hrišćanima davalo smelosti da svakoliturgijski pristupaju Svetom Pričešću.

A kakvi smo mi danas?

Ne samo da nismo na nivou ranih hrišćana, nego ni na nivou običnih porodičnih ljudi od pre pedeset ili sto godina (to kaže otac Serafim Rouz). Godine 1996, rok časopis "Cool" objavio je razgovore sa studentima Bogoslovskog fakulteta u Beogradu ("Cool", br. 3/1996.) Od tada je prošlo dvanaest godina, i neki od njih su svakako sveštena lica. Sigurno su zreliji i ozbiljniji. Ali... Ali, stanje duha jedne epohe se sporo menja. Dakle, kao svedočanstvo o tom stanju, evo podsećanja na taj razgovor. Tako je, u "Cool"-u, izvesni Ivan govorio: "Zašto bi rejv bio bogohulan? Zašto čovek koji studira teologiju ne može da se izigra negde, da se preznoji i kući ode oslobođen da spava?" Mladi Aleksandar je bio odlučan: "Minići, rokenrol i stvari o kojima pričate nisu bogohulne i nemaju veze sa religijom. Ako devojka ima lepe noge, zašto da ne nosi minić?" Budući teolog i istoričar Ivan, daje svoje tumačenje: "Za nekog je greh pušenje, a za drugog ne. Za mene je postati zavistan od cigara, ali cigara kao zabava za prste je O.K. Tako shvatam i drogu, alkohol, kafu. Od toga se pravi bauk, a zaboravlja se da su drevne civilizacije u ritualima koristile drogu. Takva ti je funkcija naše rakije u Srbiji. Problem je kad je to nekontrolisano. A promiskutet? Stari Zavet kaže da je Solomon imao 700 žena i 300 naložnica. To se ne može nazvati promiskuitetom. Imati veliko potomstvo bio je znak Božjeg blagoslova."

I tako dalje.

Šta tek na umu imaju obični mladi Srbi, koji ne studiraju teologiju, možemo samo da nagađamo.

Zamislimo sada svakoliturgijsko pričešćivanje sa idejom da lepe ženske noge, pokazane javnosti, nisu greh, ni cigareta kao zabava za prste, ili ugledanje na cara Solomona po broju žena. Plus priča o upotrebi droga u drevnim civilizacijama.

Kako žive današnji ljudi?

Pravoslavni ljudi, pre svega?

Koliko njih smatra celomudrije bezuslovno značajnom vrlinom, a koliko ih misli, skupa s "narodnim" pevačem:

"Moj kolega, demokratija je, ljubi curu, ne pitaj čija je"?

Koliko njih upražnjava neprestanu umnosrdačnu molitvu?

Kako žive kod kuće, rade na poslu, ponašaju se među ljudima?

Kakvi mi to "prava" tražimo kad treba da budemo manji od makovog zrna (jer nam valja, po Pesniku, kroz iglene uši)?

Otac Justin, u knjizi "Tajne vere i života", jasno veli: "Pošto u Svetoj Tajni Pričešća pričasnik prima Telo i Krv Spasitelja, neophodno je da se pričasnik pripremi za ovu Sv. Tajnu. Priprema se vrši postom i molitvom, jer post i molitva očišćuju našu dušu od svake nečistote. Pri tome je čovek dužan da ispituje sebe i da savest svoju očisti od grehova pokajanjem. Samo tako pripremljen, čovek se može dostojno pričestiti."

Šta onda da se radi?

Težnja ka češćem pričešćivanju nije za osudu: naprotiv! "Sa strahom Božjim i verom pristupite!" je vozglas upućen svakom od nas, a ne samo sveštenicima. Ali, da se češće pričešćivanje ne bi pretvorilo u karikaturu, duhovni život naroda Božjeg mora se podići na veću visinu, počev od obnove drevnog kanonskog poretka do osnaživanja uloge sveštenika kao duhovnika. Dok se nekršteni ne krste, nevenčani ne venčaju, a poluverni ne nauče da razlikuju mirosanje od Sv. Pričešća, svakoliturgijsko pričešćivanje će biti isto što i hranjenje biftecima izgladnelih solunaca, koji su umirali čak i ako se prejedu mleka. Veliki zadatak čeka srbske sveštenike, kojima je, za vreme Drugog svetskog rata, otac Jakov (Arsović), sveti učenik Svetog Nikolaja Žičkog, uputio

"Bogohranimom svjaščenstvu poslanije", danas aktuelnije nego ikad (o ocu Arsoviću pisao sam u knjizi "Bez Boga ni preko praga", Obraz svetački, Beograd 2006.):

"Otci i bratie! Vas Hristos stjaža svojeju pervosvjaščenskoju žertvoju, mučenici prolijaše živoje more krovej, i postnici more slez, da bi cerkov mogla vsegda pobjednuju vospjevati uže na nebesjeh vselivšihsja. Mir sej pobjedajetsja upovanijem nada nebesnago. Žertva i pobjeda tože bivajut-sušče velmi blagoprijatna Gospodevi. Žertvi hošču sije jest djelajte jakože Az, da djelo vaše budet na nebesi osuščestvovano i plata vaša da ne kosnit."

Gde je duh naše svete vere? Da je celina, da ima vid nauke, da ima silu struje, da se bori protiv sveta i pobeđuje! Dogmatika, Pastirsko bogoslovlje, Tumačenje Svetoga Pisma, Patrologija, Omilitika, sve su to školski spomenici koji se u narodu ne pojavljuju. Narod živi za sebe, Crkva ćuti za sebe, sveštenici ćute za sebe. Mutna reka života sve nosi - ali u njoj svetinje nema. Ko će pobuditi srca pod blagodat Božiju? Ko će sad propovedati, pa da se čuje i izvršuje?

Najviše sada to pada u oči, da su sveštenici zakopali svoj pastirski talenat, pa i oni žive i gledaju šta se radi. A radi se to na njine oči da sujeta, sablazan, i greh gutaju duše svaki dan, i da velika većina živih onako vidi, a ne onako kako bi trebalo po nauci doma i nauci Crkve. Sveštenici su se složili sa sredinom, ona je paralizovala sve njihove pastirske ideale, i eto toliko rat traje, i kakve opasnosti ne prođoše kroz narod, pa ipak mase ne znaju za strah Božiji, ne pribiraju se moralno, crkve prazne, sablazni besne i dušepogubno stradanje ostaje jednako u sili.

Oh, naročito, naročito, saborne struje nestalo je u kliru, nema primera i modela da podstiču. Ima jedna čvrsta stvar, krepka istina: sveštenici imaju te sposobnosti koja je potrebna da se narod podiže verom. U narodu ima uslova, da se prihvate oni koji imaju poštovanja, ali to sve stoji u jednoj stagnaciji, inerciji, ravnodušnosti, prećutnosti. Došao praznik, selo ušoreno, ima crkva, ima sveštenik, pa ipak u crkvu dođe po izuzetku. Zašto, oče sveti, sinoć nisi prošetao se kroza stado, zašto nisi progovorio koju reč onim sakupljenim razgovoračima, zašto nisi poimenice pozvao da dođu na službu, zašto nisi dan ranije smislio propoved koja treba tvome stadu, nego si se i ti ugledao na njih, odslužio si službu u praznoj crkvi, i to žureći, da se i to što pre svrši. Kome ti ima da kažeš: "Ovde slabo posećuju crkvu". To je tvoje delo i tvoja savest, znači nema tih koje ti privodiš Bogu, i nema tih koji tebe slušaju. Dakle, dela Gospodnjeg kod tebe nema. O, kad bi ti hteo malo da se opomeneš šta je sveštenik! O, kad bi sa derznovenijem Hristovog sluge podigao "obojudno ostriju meč slova Božija", ti bi sekao korov sa duša, stado bi čulo tvoj glas, i malo ovda, malo onda, nekoga pridobiješ sada, nekoga posle, i tvoj bi kvasac napredovao. Zašto toliko ćutanje kod vas, o ljudi Božji, i kako možete da ćutite? Psuju paroha? Ne poštuju sveštenika - šta si uradio da te poštuju? Rade praznikom - koga si ti molio da ne radi? Ne poste - da li podsećaš? Ne rade ni to, ni to, ni to. Šta si ti do sada uradio? Gde su ti oni koji tebe poštuju - jer su od tebe nešto primili? Kako možeš da živiš tako daleko od svoga stada? Hristos je pobedio svet, i borcima protiv sveta daće dostojanije - a ti gledaš šta svet radi, pa misliš tako danas mora. O, kad bi ti video parohije u kojima je sveštenikov glas moćan, i sveštenikov duh živ. O, kad bi ti promislio šta ima tvoga u tvojoj parohiji, i šta na duši kod tebe nose tvoji parohijani! O, kad bi ti malo prohodao da se službom poniziš i pozivom uzvisiš! Kad bi malo seo u seljačkoj kući, da razgovaraš sa čeljadima, pa uzgredno da zapitaš: o postu, o psovci, o ispovesti, o praznicima, i pričešću, o molitvi, o svađi - da tebe ikad čuju čega si ti sveštenik, i kojih vrlina zastavnik. Oni te poznaju kao: vodosvetaša, kolačosekača, parastosočteca, trebnikonosca - a od toga svega oni ništa ne razumeju, i tebe ne znaju, da je sve pamet njihova pokrenula, zbog tvojih reči. Po obredima spoljnih radnji, oni te vide kao činovnika, a kad bi ti obrađivao njihove duše, oni bi videli u tebi velikog sveštenika, a u svima iskušenjima pred očima bi imali tvoj obrazac.

Nije naš narod propao toliko da u njemu nije moguće pastirski služiti. Izgubljenih ima dosta, ali najviše ima zanemarenih. Slušali bi, kad bi ih neko mudro poveo. Ne bi toliko gazili svetinju, kad bi ih neko rukom dotakao. Bistar je ipak naš narod, i mora se ustanoviti kao činjenica, da bi narod slušao kad bi sveštenik delao. Radi u nedelju, jer nikakve nauke kod njega nema. Psuje. Kad je sveštenik otvorio Sv. Pismo i tamo video šta je psovka pa podneo tekst parohijaninu da i on vidi. Ne ispovedaju se - kad je sveštenik koga posebno i poimenice zapitao o ispovesti, i poučio ga. Ti u parohiji imaš dve hiljade duša, da li i jedna crpi nauku sa tvojih usana? Ima ljudi koji se nikad nisu ispovedili niti se pričestili. Kad si se ti o tome zainteresovao i kad si im govorio kako nisu više članovi crkve, i kako nemaju pravo na opelo ni na sahranu na groblju? O, nesretni cenovnici za sahranu kakva li je vaša cena u carstvu Hristovom, kad se svetinja do te mere gazi, da hrišćani ništa ne ispunjavaju, a zovu se opet hrišćani. Bez nauke, i bez vere, i bez truda, sa tovarima i vagonima greha, kakvo može biti spasenje?

Nemojte, molim vas, nikome više da se žalite kako je u vašoj parohiji, nego sve te žalbe upućujte na svoju adresu. Sve što rade, a ne valja, rade prvo na vaš račun i na vašu odgovornost. I ma koliko da to nije vaše delo, ipak je vaše. Ako ne vidite, to ne valja. Za sve to što ne valja u parohiji i Hristos tebi podnosi žalbu i molbu, i sve ti je dao, i opet sve od tebe očekuje. Jesi li kad probao duhovnu prju i parbu sa Gospodom? Jesi li mu kad rekao: "Gospode, Ti očekuješ od moje ruke. Gospode, Ti očekuješ moje reči, da ja počnem, a Ti da dovršiš, da ja budim srca, a Ti da ih napajaš i krepiš, ja da otvaram vrata - Ti da ulaziš, da budem Tvoj preteča, a Ti da budeš svakome Mesija, kreščajaj ognjem spasenija. Ja u tebe gledam verujući, a Ti u mene gledaš i sveznajući i svemogući. Pa ćemo se sresti, kad kao sveštenik dođem da Ti položim račun, Tebi, koji iako si znao da si Sin Božji, ipak si čekao dok te Jovan tako krsti po otkrovenju od Oca - pa da kažeš apostolima, što i mene treba da nauči, da pođem za svojom senkom, pa tek posle da mi se u duši pojavi svedočanstvo o Tebi. Ti od mene očekuješ da savršim sve svoje delo - pa onda da dođem kod Tebe. Avaj meni sva su moja dela u svetinji i nezapočeta, a ne izvršena. Ja gledam staze ovoga sveta, a to je i mojom dušom zavladalo - te se po svetu rukovodim, a Tvoje staze ne raščišćavam, i kad bi Te ja poveo po mojoj parohiji, ja ni jedno delo svoje ne bih imao da Ti pokažem. Čiji duh vlada u srcima, Ti bi mi rekao. Zašto moja crkva da ustaje protiv mene, Ti bi mi rekao. Po čemu je to Moj narod, Ti bi mi rekao. Prvenstvo je rukodjelija kod vas sveštenika, a ja Hristos primam koje mi vi dajete, Ti bi mi rekao. Kako vi Mene nazivate imenom koje Meni pripada, tako i ja hoću vas da nazovem imenom koje sam vam dao. Ti bi mi rekao. Tražim iz vaše ruke ne samo to što možete dati, nego i to što sam vam dao, a vi ste zanemarili, misleći da sam Ja davno bio u Galileji i daleko sam na nebu, Ti bi mi rekao. I ja, Gospode, ne mogu podneti ni jedan Tvoj ispit".

Bratie! Slavan kontrast postoji i danas između pastira i stada: sveštenik je čitao Zlatousta, a njegovi parohijani ne znaju Oče naš. Sveštenik pogleda na neki fakultet, a deca kad izađu iz osnovne škole za dve godine zaborave i veronauku i molitve. Sveštenik kupuje neke naučne knjige, a većina njegovih parohijana ne zna kako se treba prekrstiti i koje se reči tom prilikom izgovaraju. Sveštenik očekuje platu po ustavu, dok parohijanin i ne zna kakva je ta nauka koju od sveštenika treba da primi.

Rad sveštenikov sveo se na zvanično, a pošto stado ne prima od pastira gotovo ništa u obliku nauke, to i ne poznaje ga. Kod tolikih neophodnih dužnosti - zašto sveštenik da bude tako daleko od svojih parohijana? Gde se izgubi njegov uticaj? Kad prestade narod obraćati se svešteniku za savet? Odgovor je prost i jednoobrazan: od onda, kako sveštenik postade običan čovek, pomešan sa svojom okolinom. Rušenje posta i pušenje je greh... To je glavni uzrok što je duh pastirski oslabio, i sveštenik je ostao u mrežama činovničkim, zvaničnim i pisarskim. Evo još jednog dokaza: gde danas roditelji poštuju Boga, i deca njihova drže se u celosti; pokvarena omladina i na selu i u varoši, to je nasleđe onih roditelja koji ne poštuju Boga. I onda se može podići glas i reći: slika današnjeg sveštenika, to je njegova parohija.

A kakva li je to vera kod sveštenika, to samo Bog zna!

Po većini parohija, narod umire kao stoka. Niti ume da pozove sveštenika za "naputie žizni" (poslednja ispovest i pričest) niti sveštenik ume da blagovremeno o tome nauči ljude.

Dosadno je brojiti kakve su se sve nemani i zverovi isprečili na svetinju Crkve, i koliko je rad sveštenika zanemaren, da teško nama ako to i sami sveštenici ne vide i ne osećaju, nego su se izgubili u talasima narodnih greha, i običnih pojmova. Za sve današnje izgubljene duše, odgovaraće prvo i najpre sveštenici. Dušu Luterovu tražiće Bog iz ruku pape Lava VI. Dušu Ničeovu tražiće Bog iz ruku Darvinovih, dušu Lava Tolstoja tražiće Bog iz ruku Žana Žaka Rusoa, francuskog Jevrejina; dušu Lenjinovu tražiće Bog iz ruku Marksovih; duše današnjih hulitelja i psovača biće tražene iz ruku današnjih popova. Šta mislite, vi, oci i bratie, da je to samo forma biti sasopstvenik Prestola Božijeg? Vi primate sa Trpeze živoga Boga, a to je osveštenje svih vaših činoradnji. Možete li vi od Boga primite svetinju, a vaši parohijani to Bogu da plaćaju hulom? Zar vi ne vidite, kad psuju Boga, psuju i vas, i da su te hule i psovke vaša hvala pred Bogom, i cela arhiva psovačka vas očekuje na nebu. Da li ste pitali sebe: za šta da vas nagradi Hristos, i šta o vašem radu da kaže? Koga ste na zemlji čuli da vas hvali što i vaše popadije idu nepristojno obučene i vama komanduju, što i priličan broj od vas mlako propoveda u narodu o postu i pokajanju. Vi ste opoganili duh svoj rimskom i svetskom naukom.

I vama se nešto čini da će ovaj rat skoro da se svrši. A kad će ovaj rat skoro da se svrši, na šta li se odnosi 9 glava Apokalipse? Odnosi se na onaj "bezdan" i "skakavac" i na ovo vreme odnosi i 2. glava proroka Joila i 2. glava druge poslanice Solunjanima, i kraj proroštva Danilovog, i priča o žetvi i Jevanđelju, i reči Jovana Kronštatskog, i reči Bogom probuđenog čobanina u Rumuniji Petra Lupu. I strašni događaji stići će od lica Božijeg, kad se uskoro podigne desnica Boga Izrailjevog da celom svetu pokaže da Bog postoji.

Pa zar da nas zatekne sve na spavanju opšti gnjev Božji, ne daj Bože? Daj Bože da smo bar toliko budni, da naše srce ne nađeš zarobljeno ni naukom, ni trgovinom, ni sumnjom. Ako je potrebno da padamo, neka padamo na putu za Vavilon. Ti si ovaj rat spremio još pre proroka Joilja, a mi čovečanstvo, spremamo rat još od pada Carigrada, od kad mračni Zapad pomrači i Istočnu Crkvu. Ti da budeš sa nama, a mi da budemo s Tobom. Pa ruši ovaj svet koji Tebe odavno ruši.

Gospode, povrati Srbe. Oni Ti ovako nesretno greše tek posle 1880. godine, i znaju da Tebi greše. Daj sveštenicima derznovenije da osete Tvoju nebesku struju, da planu kao lavovi, i zbog njihovih reči da se narod postidi od psovke, otvaraj srce narodu da ispoveda sve svoje grehe. Budi osetljiv što su naši prosti đedovi toliko voleli Tvoje ime i ljubili Tvoje stope, da si ti prošaputao u njihovom srcu šta će od nas biti. Mi jesmo propali zemaljski, ali Ti ne daj da propadnemo za navek. Otrgni nas od naših zala, i daj nam da se međusobno slušamo kao i naši stari. Najteže je propasti od svoje ruke, a to danas mi radimo. Prezri, Gospode, psovke psovača, i odbaci ih, ali otvori razum psovačima, da vide šta rade. Ko se god pokaje, i prestane sa psovkom, oprosti mu i unapredi ga na putu spasenja. Da budemo krstobranitelji, a ne krstoborci.

Sveštenici srpski, čujte vi ovu reč, da bi preko vas Bog čuo ceo naš narod. Prođite jednom kroz parohiju sa apostolskim uputom, i izvršite jedno ogromno delo, vidite očima svojim šta narod duguje Bogu. Kad ne možete u domu Božjem da misionarite, jer je prazan, idite po kućama. Za deset dana uđite bar u jednu kuću bez trebnika, i bez raspisa. Sedite na sporedno mesto. Izvinjavajte se dugo što ste došli. Postanite dosadni sa izvinjavanjem. Kad vas domaćin doma počne moliti da kažete smer vaše posete ponizno pitajte psuje li se Božanstvo u kući? Od kad se psuje? Psuju li svi? Ko u ovoj kući čita Oče naš? Koliko se puta preko dana prekrstite? Koliko ima godina kako se niste pričestili? Postite li? Radite li nedeljom? Zašto radite? Radite li praznikom? Radite li na drugi dan Uskrsa? Odrasle članove, pažljivo i nasamo, pitajte o bludu. Mase jedne kazaće vam da to nije greh, jer nikad od vas nisu čuli da je to greh, a čuli su od gospode i naučnika da je to "prirodni sticaj". Pa da vidite očima kakva čuda sprečavaju te ljude te nisu za svetinju, niti mogu u crkvu da dođu.

Ne živite više tako izolovani i besposleni, ako Boga znate! Spasavajte narod od požara. Razmišljajte o svemu što se dešava u parohiji. Vodite računa o svemu. Ustanovite smisao i pravac vaše službe. Sve što znate o veri, prenesite. Zagrejte prvo zdravi deo naroda, dok ga još ima, pa bolesne postepeno priključujte zdravom stadu. Budite živog oka, a ne ravnodušnog. Ne ostavite ni jednu pojavu u parohiji da je ne obradite svojom mišlju. Potražite sve predmete vaše dužnosti. Pošto ste vašu Eparhiju zarobili i pretvorili u agenciju za regulisanje prinadležnosti i porodičnih pitanja, sad uzmite maslinovu grančicu i tražite vezu sa narodom, sa postom i sa bisagama, i sa prostim rečima, bez higijene, bez šešira, bez mantije od tankog luksuznog štofa.

Obucite se u blagoobrazije slova Božjeg i svakoga dana mislite kako ćete izdržavati Hrista, ne vašu porodicu. Na porodicu možete gledati da li se o njoj Hristos stara. Izlomite tu ogradu oko sebe, spasavajte narod, jer nailaze vremena gora od vremena Atilinog. Prednje primite bratski, do razuma i srca." << Tako je govorio veliki Jakov (Arsović), sluga Boga živoga. I time nam i danas stavlja do znanja: nema, i ne može biti, nikakvog "liturgijskog preporoda", bez duhovno-moralnog preporoda naroda. Kakav "liturgijski preporod" u narodu u kome ima 150 hiljada abortusa godišnje, a narkomana oko 100 hiljada? Da li neko o tome misli, ili nam je bitnija forma od sadržine i, što reče Vladika Nikolaj, slavna firma na praznom dućanu? Toliki nekršteni, nevenčani, neispoveđani, nepričešćeni, a mi treba da se bavimo preoblikovanjem Liturgije...

image
profesor Vladimir Dimitrijević



Da nas Gospod umudri da krenemo pravim putem, na pravi način sagledavajući stanje u kome smo se obreli i vapijući Njemu, Istini i Ljubavi za spasenje!

VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ

-----------------------------------------------------------

Izvor: Vladimir Dimitrijević, REČ NA REČ (Odgovor episkopu Atanasiju Jevtiću), LIO Gornji Milanovac, 2008.

Preuzeto sa:
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Izazovi/VladimirDimitrijevicOdgovor.htm

Pročitano: 6381 puta