MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIMANDRITSKO DOSTOJANSTVO SVETOG SAVE



Imenu sveti Sava sa razlogom dodajemo odrednicu prvi. On nije samo prvi arhiepiskop Srpske crkve sa sedištem u manastiru Žiči, nego je:

- prvi monah iz vladarske srpske kuće, koji je naspram ovozemaljskog blaga i vlasti prednost dao duhovnom životu;
- prvi Srbin na Svetoj Gori, koji odlazi u Carigrad da pred vizantijskim carem zastupa interese Svetogorskog protata, manastira Vatopeda, Hilandara;
- prvi koji je radi carstva nebeskog, s jedne strane, i utemeljenja Srpske države i crkve, s druge strane, uspeo da privoli Stefana Nemanju, oca svoga, da se odrekne vladarskog prestola, položi monaški zavet i obitava na Svetoj Gori, gde su zajedno podigli srpski manastir Hilandar; to je snažan primer da sin pokorava oca koji poslušno završava svoj ovozemaljski život u manastiru;
- prvi za srpske podvižnike osnovao Posnicu u Kareji na Svetoj Gori i Studeničku posnicu u Srbiji;
- prvi prosvetitelj i književnik, dogmatolog, kanonolog, liturgikolog, hagiograf;
- prvi dao Srbima manastirske ustave i crkvenograđansko zakonodavstvo;
- prvi ostavio Srbima putokaze do Svete Gore, Jerusalima i dalje, do Sinaja gde se Bog javio Mojsiju, svuda upisujući svoje roditelje u pomenike velikih svetinja;
- prvi izdejstvovao da novoizabrani hilandarski igumani, za razliku od svih ostalih svetogorskih igumana, ne idu u Carigrad na potvrđenje kod vizantijskog cara;
- prvi prekinuo tradiciju grčkih natpisa i po hramovima u Srbiji uveo ćirilske natpise za freske;
- prvi u Studenici uveo svojevrsnu investituru, tj. da svakom novoizabranom studeničkom arhimandritu - igumanu palicu uručuje, u samoj Studenici vladar Srbije;
- prvi uveo praksu da se kraljevska kruna za Srbiju ne traži od rimskog pape, nego od poglavara Srpske crkve;
- prvi pokazao koliko je svestan značaja geografskog položaja Srbije ugradivši u njenu državnost ideologiju kojoj stožer predstavlja, i to kao zalog opstanka, teorija o simfoniji ili saglasju Crkve i Države;
- prvi sagledao dubine duhovnih sposobnosti Srba, odredivši im da nose breme po meri, ako hoće da opstanu na razmeđi istočnog i zapadnog hrišćanstva.


image
Sveti Sava


Uz sve ovo, Sveti Sava je i prvi arhimandrit Srbin u Hilandaru, potom prvi iguman- arhimandrit u Studenici. Iz toga je proisteklo nešto sasvim novo, po čemu je on opet prvi. Naime, prvi je i jedini koji je u arhimandritsko dostojanstvo zametnuo klicu iz koje se razvila narodna - Srpska autokefalna crkva.
Arhimandritsko dostojanstvo u pravoslavnom monaštvu uopšte, i arhimandritsko dostojanstvo Svetoga Save u Srbiji posebno, jesu dva osnovna pitanja na kojima se zadržavam.

Naziv arhimandrit preuzet je od grčke složenice koja označava starešinu u ograđenom manastirskom prostoru, ali i prvog po časti crkvenog dostojanstvenika naspram igumana drugih manastira jedne oblasti. Sama reč znači, u stvari, „ograđeno mesto u koje pastir sabira i čuva svoje ovce da ih ne zgrabe vukovi ili kradljivci”. Zato u crkvenoj terminologiji ova reč u prenosnom smislu znači manastir.
Arhimandrit je osobito zaslužno lice koje to crkveno dostojanstvo dobija u znak ne samo počasti i priznanja, već i proširene crkvene vlasti. Zato je arhimandrit na kaluđerskoj lestvici prvi do episkopa, od koga dobija da nosi nadbedrenik koji je sastavni deo arhijerejskih odeždi.


image
dr Nikodim Milaš, episkop dalmatinski


„Arhimandrit - po rečima Nikodima Milaša - bio je predstojnik velikih, prvostupnih manastira. Značaj njegov, kao predstojnika velikog broja monaha bio je velik. Mi arhimandrite nalazimo ne samo pri dvorovima episkopa i patrijarha, nego i na saborima, gdje oni kao predstavnici svojih manastira, svoja imena na sabornim zaključcima podpisuju”.
Teško je ustanoviti kada, gde i kako je prvi put uvedeno arhimandritstvo. Izvesno je, da je istorija tog dostojanstva veoma stara i u Pravoslavnoj crkvi posebno značajna. Stoga bi razumljivo bilo da podatke o tome nađemo prvenstveno u crkvenim kanonima, ali u njima se, začudo, arhimandrit ne pominje. To saznanje čini ovo pitanje zanimljivijim jer se na osnovu izvora može govoriti o pojavi arhimandrita u ranim vekovima hrišćanstva, tj. još dok su uveliko održavani vaseljenski sabori i sastavljani kanoni; bar vek pre vladavine vizantijskog cara Justinijana I (527- 565).

U literaturi je izneto mišljenje, da su najraniji arhimandriti po manastirima katkad bili i obični monasi i jerođakoni, tj. lica bez sveštenickog dostojanstva. Ovakvu praksu potvrđuje, kako se iz daljeg teksta vidi, i car Justinijan I svojom 123. novelom. Smatra se, da je prvi takav primer blaženi Vadim, monah koji se podvizavao u drugoj polovini IV veka, „osnovavši manastir van grada Vitlapata” u Mesopotamiji, 374. godine, kada je Persijom vladao Sapor (Sapur) II (309-379).

image
Sveti Isakije Dalmatski je hrišćanski svetitelj, osnivač Dalmatskog manastira u Carigradu


Kao najstariji podatak u grčkim izvorima o arhimandritu možda treba smatrati onaj koji se dovodi u vezu sa najstarijim manastirom u Carigradu, po imenu Dalmat, koji je 382. godine osnovao Isakije. Ovoga je kao igumana nasledio 396. godine Dalmatije, za koga se kaže da je imao dostojanstvo arhimandrita i da je nazvan „ocem manastira”. Smatran je predvodnikom svih monaha, a njegov manastir je postao prvi i najugledniji među manastirima. Veliki ugled stekao je iguman Dalmatije, u stvari, predvodeći monahe u suzbijanju nestorijanske jeresi, osuđene na Trećem vaseljenskom saboru u Efesu 431. godine. Zbog takve svoje uloge i revnosti - dobio je zvanje arhimandrita i egzarha (tj. predstojnika ili načalnika) prvosveštenika, i starešine konstantinopoljskih manastira.

Takođe stari i sasvim određeni podaci o arhimandritskom dostojanstvu su oni koje nam otkriva Kirilo Skitopoljski (VI vek) u životopisima istaknutih palestinskih podvižnika. On za Eftimija Velikog, palestinskog isposnika koji se upokojio 473. godine, kaže da je prozorljivim okom predvideo da će biti arhimandrit svih pustinjaka u Palestini, pa predvodnik i zakonopoložitelj, i da će njegova velika lavra biti iznad svih lavri. Arhiepiskopski tron Jerusalimske crkve, u vreme Eftimijevog arhimandritstva, držao je Anastasije I (458-478).
O postojanju arhimandrita u tako ranom periodu svedoči Kirilo i kad opisuje povratak svih raskolnika u krilo Jerusalimske crkve osim Gerondija arhimandrita. Pritom naglašava da se to dogodilo za vreme carevanja Zinona (474-475. i 476-491), kada je na arhiepiskopskom jerusalimskom tronu bio Martirije (478- 486).

Navedeni izvori o prvim arhimandritima ne otkrivaju nam i način njihovog uvođenja u to dostojanstvo. Saznanja o tome postaju malo određenija iz Kirilovih kazivanja u vezi sa izborom za arhimandrite Teodosija Velikog i Save Osvećenog, Eftimijevih učenika. On, naime, opisuje da su se kod jerusalimskog arhiepiskopa Salustija (486-494), i to u nekom trenutku njegove bolesti, sastali svi pustinjski monasi i jednodušno izabrali monaha Teodosija Velikog za arhimandrita kinovija, tj. opštežiteljnih manastira koji su pod jurisdikcijom Svetoga grada. Tada su i Savu Osvećenog izabrali za arhimandrita i zakonopoložitelja svih lavri i palestinskih isposnika. Obojica su dobili i po jednog pomoćnika ili zamenika, koji nisu bili arhimandriti nego igumani, svaki u svom manastiru.

Izloženi podaci potvrđuju, da je arhimandrit po dostojanstvu i vlasti iznad igumana. Stoga je razumljivo sto je Sava Osvećeni, kao arhimandrit, govorio da je iguman igumana i da je svaki iguman, koji je pod njim samovlastan u svom manastiru. O duhovnom predvodništvu pomenuta dva arhimandrita u Palestinskoj pustinji svedoči i njihovo protestno pismo, upućeno vizantijskom caru Anastasiju I (491- 518), kome se obraćaju u ime „i ostalih igumana i svih monaha koji žive u svetom Božjem gradu i celoj pustinji oko njega i Jordana”.

image
Prepodobni Sava Osvećeni


Izuzetan značaj arhimandrita je potvrđen i time, što su Teodosije Veliki i Sava Osvećeni postali ujedno i egzarsi, kao nekada Dalmatije u Carigradu, što znači predstojnici ili načalnici i ovlašćeni izaslanici patrijarhovi za sve manastire pod jurisdikcijom Svetoga grada. Posebno i za razliku od arhimandrita Teodosija, Sava Osvećeni je poput svog učitelja Eftimija Velikog nazvan i zakonopoložiteljem. Ovo se neizbežno dovodi u vezu sa Tipikom Save Osvećenog i sa Savom srpskim kao arhimandritom i zakonopoložiteljem.

Arhimandritstvo kao crkvena ustanova ubrzo je ozvaničeno Justinijanovim zakonodavstvom, čime se donekle premostilo nepominjanje arhimandrita u crkvenim kanonima. Tako, u 5. Justinijanovoj noveli, glava 7, nalaze se episkopima, igumanima i „zvanim arhimandritima”, da onemoguće monahe kad hoće iz svog prvog manastira da se sele u neki drugi manastir, jer time opovrgavaju svoju monašku skromnost i kazuju da su skitnice i psihički nestalni. A u 123. Justinijanovoj noveli, glava 34, govori se o uslovima koje treba da ispunjava „ava ili arhimandrit” svakoga manastira kao iguman. Tu je propisano da za kandidata ne mora biti istaknut prvi po dostojanstvu među monasima, nego onaj koga celo bratstvo hoće kao ispravnog u veri i ličnom životu.

Navedeni podaci iz Justinijanovih novela posredno su svedočanstvo o tome, da je ustanova arhimandrita bila proširena na sva veća monaška središta Vizantijskog carstva. Kad je reč posebno o manastirima u Carigradu, posle opadanja snage napred pomenutog manastira Dalmata, vodeće mesto preuzeo je čuveni Studitski manastir u jugozapadnom delu grada, čiji je iguman takođe imao dostojanstvo arhimandrita. U njemu se naročito pročuo učeni Teodor Studitski, koji je upravu primio 798. godine, predvodeći istovremeno, kao arhimandrit, jos četiri manastira u oblasti Olimpa i Vitinije.

Studitski monasi su, zbog revnovanja za čistotu u veri i crkvenom životu, mnogo puta oštro opominjali patrijarhe i episkope, dovodeći time u težak položaj odnose između Patrijaršije i Carskog dvora. I pored toga, međutim, tri studitska kaluđera postala su carigradski patrijarsi: Antonije III (974-980), Aleksije (1025-1043) i Dositej (1190- 1191), koji je prethodno bio jerusalimski patrijarh (1186- 1189), a tri vizantijska cara su tamo zamonašena: Mihailo V (1042), Isak I Komnin (1059) i Mihailo VII Duka (1078).

image
Prepodobni Teodor Studit


Čuveni Studitski tiptik, odnosno obraznik ili ustav Teodora Studita (u čijoj osnovi je prvi sastavljeni tipik - Tipik svetoga Save Osvećenog, iz kojeg su nastali svi ostali tipici, kao na primer, Tipik Svete Gore i Evergetidski tipik), morao je biti dobro poznat svetome Savi srpskom prilikom sastavljanja Hilandarskog i Studeničkog tipika. Obitavajući na Svetoj Gori, gde je došao kao sedamnaestogodišnjak monah Sava srpski je mogao iz životopisa o Svetom Savi Osvećenom da sazna, da je i ovaj bio istih godina kada je položio monaški zavet; da je po dostojanstvu bio arhimandrit-iguman i da je sastavio monaškomanastirska pravila.

Na Svetoj Gori su, sabirana, dakle, ocenjivana i odabirana monaška iskustva palestinskih, carigradskih i drugih manastira, kao i iskustva proistekla iz ponašanja vizantijskih careva prema njoj posebno i Crkvi uopšte. Sa jednog takvog izvorišta Sveti Sava je pravio odbir da u svoje otačestvo - Srbiju prenese sve što je najbolje, zbog čega njegov životopisac Domentijan i kaže da „Vsaki obraz Svetije Gori prenese v svoje otčestvo”. Preneo je on otuda sve što je od knjiga, učenja i ustanova moglo da krasi državno i crkveno uređenje Srbije. Jedna od ustanova je i arhimandritstvo; ono je ugrađeno u osnove srpske državnosti i crkvenosti onda kada je to bilo najcelishodnije, tj. kada je zbog pada Carigrada i Soluna u ruke Latina 1204. godine razbijen ustaljeni crkveni i državni poredak u Vizantiji, a na Svetoj Gori ozbiljno ugroženi autonomija i spokojstvo.

Sava je u takvim okolnostima svoj pogled upravio više ka Srbiji, razmišljajući šta korisno može da učini za nju. Radi ostvarenja takvih ciljeva važno je bilo da postane arhimandrit. A upravo te godine je, kao tridesetogodišnjak, ispunjavao kanonski uslov za takvo dostojanstvo. Posebno je pitanje, kako je Sveti Sava postao arhimandrit i kome pripisati inicijativu za to: njemu osobno, jerisoskom episkopu Nikoli koji je imao jurisdikciju nad Svetom Gorom, ili solunskom mitropolitu Kostadiju?

Monaška skromnost ne dopušta da o tome govori sam Sava. Domentijan jednostavno saopštava da su se u Mitropoliji solunskoj, u hramu Svete Sofije, sabrali episkopi Nikola jerisoski, Mihailo kasandrijski i Dimitrije adramerejski sa svojim mitropolitom Kostadijem solunskim, a sa njima i „blaženi kir Sava”, da služe svetu liturgiju. Savu na toj liturgiji „blagosloviše i učiniše arhimandritom i dadoše mu da nosi nabedrenicu i narukvice”. „A ovo učiniše - zaključuje Domentijan - po promislu Božijem i po svom grčkom zakonu, da bude arhijerej”.

Teodosije je izdašniji u kazivanju. On pored ovoga što je zapisao Domentijan, saopštava da je Sava radi manastirskih potreba došao u Solun, celivao mirotočivi grob velikomučenika Dimitrija, pa odseo „i življaše” (što znači na nekoliko dana) u svom manastiru Filokalu, odakle je posetio solunskog mitropolita Kostadija koji je o njemu mnogo slušao i želeo da ga vidi. Zatim, beleži, da se desilo u to vreme da dođe i Nikola, episkop Svete Gore, koji je sve potanko pričao solunskom mitropolitu o Savi i o mirotočenju iz svetih moštiju Simeonovih, posle čega je mitropolit češće pozivao Savu da razgovaraju. Teodosije, uz sve ovo, otkriva da je bio „naročiti dan svetoga praznika” u koji mitropolit i pomenuta tri episkopa „umoliše Svetoga (tj. Savu) da bude s njima služabnik” na liturgiji... „i tada ga mitropolit i episkopi blagosloviše, i nazvaše ga arhimandritom, i blagosloviše ga da nosi nabedrenicu kada služi svetu liturgiju”.

U daljem kazivanju Teodosije iznosi važne pojedinosti kojih takođe nema kod Domentijana. Zapisao je, da su saslužabnici posle svete liturgije zajedno bili i za „telesnom” trpezom, na kraju koje se Sava ljubazno rastao sa mitropolitom, „svršivši potrebe manastirske”. Sava je, pre nego što se vratio u Svetu Goru, a pošto je postao arhimandrit, iz Soluna poslao u Srbiju, svome bratu samodršcu Stefanu, (veliki župan od 1196. do 1217, a kralj od 1217. do 1228.) pismo i „staklenicu mira od Svetih moštiju prečasnoga oca svoga”, koju je s tom namerom poneo bio, polazeći iz Hilandara. Sadržina Savinog pisma, sastavljenog u Solunu, odnosila se uglavnom na to, kako je Bog proslavio čudima njihovog prečasnog oca, svetog Simeona Mirotočivog, zbog čega Stefana „obuze rodosni plač zadugo”, te „zapovedi da se poslanica pročita, da svi čuju”.

Svetiteljstvo Simeona Mirotočivog je moralo da utiče na Kostadija, mitropolita solunskog, i trojicu episkopa, da Savu, inače zaslužnog podviznika, proizvedu u arhimandrita, što se iz Teodosijevog kazivanja jasno vidi. On nam ne otkriva, da li je i šta Sava u pomenutom pismu rekao o svom novom dostojanstvu, tj. arhimandritstvu. To, naravno, ne mora da znači da je prećutao tako nešto, jer tek izvršeno proizvođenje u arhimandrita takođe treba shvatiti kao milost Božju koja se izlila blagodareci svetiteljstvu njihovog oca Simeuna. Stoga se teško može verovati da je Sava u pismu svome bratu prećutao jedan tako značajan čin. Iz Teodosijevog kazivanja se, uostalom, nedvosmisleno vidi da Sava boravi neko vreme u manastiru Filokalu, što znači da je pismo mogao da pošalje i pre, ali on čeka „naročiti dan svetoga praznika”. Trebalo je, ipak, da se o njegovom arhimandritstvu sazna i u Srbiji. Zato je i čekao da staklenicu sa mirom pošalje uz pismo, koje je trebalo da sroči tek pošto se taj čin obavi. A šta je drugo, ako ne to, moglo da bude važnije kao „potreba”, jer čim je zadovoljena, prestao je razlog za dalje Savino zadržavanje u Solunu.

Zašto je bilo važno da u Srbiji saznaju da je Sava arhimandrit? Iz ranije istorije o arhimandritima zna se da su to dostojanstvo dobijali igumani uglednijih manastira, pod čijim nadzorom su manji manastiri određene oblasti. Hilandar nije mogao da ima nadzor nad nekim drugim manastirom Svete Gore, što znači, da njegovo ustrojstvo monaškog života nije imalo potrebu za arhimandritom koji tamo nema nad kim da proširi upravu ili nadzor. Sava je proširenu arhimandritsku upravu mogao da ima u Srbiji, i to iz Studeničke lavre, u kojoj će čudotvornost Simeonovih moštiju, pošto se prenesu iz Hilandara, pomoći njemu kao arhimandritu da izmiri zavađenu braću, Stefana i Vukana; pa će mu pomoći da na razmeđi istočnog i zapadnog hrišćanstva, u saradnji sa samodršcem Stefanom, učvrsti svoje otačastvo u pravoverju i dobrim zakonima, što je ujedno pravi zalog za učvršćivanje samodržavnosti i samocrkvenosti.

image
Stefan Nemanjić Prvovenčani
...


Stoga je razumljivo zašto je Stefan odmah odgovorio „mnogoljubazno i mnogomolbeno i mnogosužno”: „O ljubazni duše moje, o prepodobni oče naš kir Savo, poslušaj molbu moju, i ne prezri glas koji ti šaljem iz dubine duše moje...” Molio je, u stvari, Savu da donese svete mošti oca njihovog, naglašavajuci: „i sam priđi k nam”. Da Stefan Savin boravak u Srbiji ne zamišlja privremenim, već stalnim, potvrđuju njegove reči koje je, prema Teodosijevom kazivanju, izgovorio za trpezom u Studenici odmah po obavljenom godišnjem pomenu, 13. februara 1206. godine, u prisustvu gostiju koji su sa Svete Gore pratili prenos Simeonovih moštiju. „Sveti (tj. Sava) sa onima koji su s njim došli iz Svete Gore pomenu samodršću o povratku svom u Svetu Goru. A ovaj, čuv reč tu... moljaše Svetoga... prebudi na celu braće crkve od njega (tj. Simeona) sazdane, presvete Bogorodice, ne kao da slave tražiš nego te molim da s njima prebivaš, da štogod dobro uzakoniš među njima i među nama samim i među svim ljudima otačastva svojega. Jer na to te i posla Bog, kako ja pomisljam, da nedovrseno od oca precasnog naseg ti ispunis”.

Savin ostanak u Srbiji trebalo je pred Svetogorcima i svetom opravdati na način koji ne ostavlja mesta za prigovor na račun monaške skromnosti. A taj način se sastojao u tome, što Sava, „videv samodršća brata i sve blagorodnike kako padaju na zemlju pred nogama njegovim, i one prečasne oce koji su s njim došli kako pritiču u pomoć radi ostanka njegova... odmah se pokori... i tako Sveti bi postavljen igumanom u velikom manastiru po imenu Studenici, u crkvi presvete Bogorodice...”

Sava je, kao iguman, u samom početku sproveo odluku koja je odraz njegove dobro zasnovane i u Studenički tipik, još pre konačnog povratka u Srbiju, unete zamisli o ulozi studeničkog arhimandrita. Za ostvarenje tih ideja zaslužan je i samodržac Stefan koji je, po rečima Domentijana „umolio prepodobnog da bude iguman u domu svete Bogorodice studenicke”, sa željom da „prvo... tu najbolji osnov položi”, jer je „blagosloven Bogom i Njegovom prečistom Materom, još u Svetoj Gori satvoren arhimandritom; i prebivanjem prepodobnog tu, naziva se arhimandritom igumanom svete Bogorodice studeničke lavre”. Kakva je, u stvari, bila ta odranije doneta odluka Savina, zaključuje se i iz Teodosijevih reči: „I tako primiv taj manastir, zapovedi da se zove lavra svetoga Simeona, a onaj koji u njoj upravlja da bude i da se zove arhimandrit, kao što je i sam u Solunu gradu od mitropolita i arhiepiskopa bio postavljen za arhimandrita”.

image
Put Svetog Save
(klikni zauvećanje)


Savu su za arhimandrita postavili visoki crkvenodostojnici po drevnoj praksi, tj. onako kako su to činili u Carigradu ili Palestini na primer. Nikakvom slučaju se ne može pripisati to, što su se Sava i tri episkopa, istovremeno zadesili kod mitropolita u Solunu, za „naročiti dan svetoga praznika”. Okupio ih je sam čin proizvođenja Save u arhimandrita, za šta je odabran dan većeg praznika, kako bi se i time ukazalo na izuzetnost događaja. Naročiti praznični dan, doduše, neodređeno pominje samo Teodosije. Kod Domentijana se o tome ne govori. A u grčkom tekstu Žitija svetoga Save piše: „... Dogovorivši se arhijerej (tj. Kostadije) sa svojim episkopima i celim sveštenstvom, jedne nedelje dok je Svetitelj (tj. sveti Sava) poučavao narod u mitropoliji, učini ga iznenada arhimandritom protivno volji njegovoj”.

Savi je, takođe, u skladu sa drevnom praksom u velikim monaškim obitavalištima, pripadalo da kao arhimandrit bude prvi i iznad svih igumana u Srbiji. U tom smislu je on u 13. glavi Studeničkog tipika za igumana propisao, između ostalog:

„...Ovaj iguman da je viši od svih igumana i da se naziva prvim”. Odmah nastavlja: „Kada, pak, ovoga treba postaviti, ovako da biva: da se okupe ekonom i eklisijarh sa najstarijom bratijom i da idu samodržavnom gospodinu sve srpske zemlje, i da mu pošalju molbu da dođe u ovaj manastir. I da uzme sa sobom episkopa i igumane Svetog Đorđa u Rasu i Svete Bogorodice Gradačke i Svetog Nikole u Toplici i drugog Nikole u Kazanovićima, i drugog Svetog Nikole u Dabru, i Svetog Đorđa u Dabru. I kad on dođe sa ovima, da sazove u savet ekonoma i eklisijarha ovoga mesta i druge starce koji su podobni. I kad uđe vladar u crkvu i svi ovi sa njim, da se posavetuju i da izaberu prepodobnog čoveka koji će biti arhimandrit među svima igumanima i pastir ovome stadu. A njegovo postavljenje da bude ovako: kad prispe vreme svete službe, da se oblači svetitelj episkop i sa svima tim igumanima i sa drugim časnim jerejima, i da dovedu onoga koji će biti pastir u ovom svetom mestu. I kad ga sa svima tim igumanima episkop postavi ispred sebe, naočigled svima, a naročito vladaru koji stoji ispred, sa blagoslovom da ga oblači episkop u svete rize po redu, kao što priliči. I svetu nabedrenicu sam episkop s blagoslovom da mu veša na levo bedro. U tome, dakle, ovaj arhimandrit i službe svete da vrši. I pošto on uđe tu sa episkopom i sa igumanima, i pošto svrše svetu liturgiju, i pošto bude položeno Sveto Jevanđelje na svetoj trpezi, a žezlo pred Presvetom, i rekavši trisveto i tropar: “Pomiluj ni, Gospodi, pomiluj ni”; drugi: “Gospodi, prizri s nebese i vizd”, i izgovorivši tropar i kondak Uspenija Presvete Bogorodice, daju svetitelj i svi igumani onome koji se postavlja Sveto Jevanđelje, i vode ga pred dveri. I prilazi državni gospodin sve srpske zemlje i uzima ga za ruku od svetih dveri i privodi ga ka Presvetoj, i uzev žezlo kao iz ruke same Presvete i daje ga igumanu. I vodeći postavlja ga na igumansko mesto, i kaže mu:”Dostojan”. I tu odmah svi uglas kažu tri puta: „Dostojan”. I celiva ga, prvo vladar, potom episkop, potom ostali časni starci po redu i pevaju kondak Zlatoustu, glas 4: „Ot nebese pobedu prijet” i potom jekteniju i otpust. I potom se slavi vladar; i potom postavljeni arhimandrit. Upravo ovoga radi zapovedamo samom vladaru sve srpske zemlje da, dolazeći, postavlja ovoga arhimandrita; toga postavljajući umesto sebe gospodina ktitora, da bude osvetitelj i čuvar ovog svetog manastira, i prosto da kažem ima da bdi nad ovim svetim mestom...?

Arhimandritstvo svetoga Save se, u odnosu na carigrdske, palestinske i druge arhimandrite, ipak razlikuje. Drugi arhimandriti su postavljani od jerarhije određene kanonske crkve kojoj pripadaju, ali ne radi osnivanja nove autonomne ili autokefalne crkve. Jedino Sava srpski je, kao arhimandrit, bio zametak za stvaranje narodne - Srpske pravoslavne crkve tako, što nije ostao na nivou Studeničke arhimandrije koju je sam osnovao, nego je omogućio da ta Arhimandrija preraste u autokefalnu Žicku arhiepiskopiju.

Miodrag M. Petrović

Pročitano: 7915 puta