MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

«ZAVIRILA SAM VAN GRANICA DOZVOLJENOG»



Ni u kom slučaju se ne obraćajte isceliteljima, ekstrasensima – oni ni sami pojma nemaju ČIME se bave! Ne idite kod gatara. Ne bojte se ničega – ni njihovih “proročanstava”, ni demonskih zastrašivanja, ni toga što vam ne daju mira. Gospod je već s vama!

On vas nije ni napuštao. Idite u Crkvu! U vašu rodjenu, iskonsku Pravoslavnu Crkvu! Bog vas neće ostaviti ni u nevolji ni u radosti. On je vaš Otac i ne treba vam ništa sem Njega i vere u Njega da bi se spasli, da bi prebrodili vašu nevolju, bol, iskušenje.

Odziv čitateljke na članak «Opasne igre»

Zovem se Nadežda i odlučila sam da se javim u redakciju odmah pošto sam u vašem časopisu pročitala Larisino pismo iz grada Krasnodara. Neka joj je Bog u pomoći! Sa mnom se desilo nešto slično samo što ja nisam opštila sa duhom svoje bake. Moja rodjena baka ništa ne zna o tome šta se sa mnom dešava, kao što ne zna ni mama, ni niko više, sem Boga i Andjela-Čuvara. Živim u Samari, imam 19 godina, studiram. Ja sam isto kao i Larisa zavirila van granica dozvoljenog, jer me je oduVek interesovao paralelni svet.

Sve je počelo veoma davno. Jedno vreme sam dugo gatala u karte. Imala sam četiri špila! Tek sada sam počela da shvatam šta je to – gatanje. Ono je jedna stvar samo po sebi, a još svi ti magovi, ekstrasensi, iscelitelji – su neisceljiva rana ljudskoj duši, čovekovoj sudbini. Čak i najobičnije gatanje vodi ka teškim posledicama.

Počela sam da se bavim gatanjem kada sam bila u desetom razredu. Prolazili su meseci, ja sam gatala – u početku samo iz radoznalosti. Gatala sam I prijateljicama, I rodjacima, ako me je neko molio. Čak I mami. I sama nisam ni primetila kako sam počela da gatam sve češće I češće, a pre svega samoj sebi. Postepeno me je to sve toliko vuklo, da sam gatala svaki dan po nekoliko puta.

Završivši školu, upisala sam fakultet, vanredno odeljenje. Posle godinu dana prešla sam u dnevno, ali za tu godinu dana se desilo mnogo toga što me je uvuklo u drugi, strani I veoma mračan svet. Te godine u mom životu nije bilo nikog s kim sam mogla da porazgovaram, a ja sama nisam bila veoma komunikativna. Dan za danom sam sve više odlazila neznano kuda. Gatala sam kao nenormalna, čitala sam mračnu mistiku. Potom sam počela da sanjam snove. Volela sam da ih zapisujem I živela njima. Čak sam imala I omiljeni san s kojim sam razgovarala. On je bio vampir. Postepeno su se moja razmišljanja pretvarala u snove. Nisam mislila da sam sišla s pameti I lebdela sam na krilima ljubavi ne zna se prema kome. Osećala sam se s jedne strane veoma nesrećnom – moj ljubljeni nije pravi, on je izmišljotina …ili je živ?! Moja mašta I samoća su mi pomogli da se skroz upletem u sve to.

Ne znam kako da objasnim to da sam postepeno gubila pamet. Ni sa kim o tome nisam razgovarala. O tome niko ništa ne zna, samo je majka mogla da nasluti pošto je pročitala moje dnevnike. Glas u glavi se pojavio odmah I predstavio mi se u početku kao “čuvar”. Potom kao taj ljubljeni iz snova. Sve je počelo od tada kako sam pročitala neku polumističnu knjigu, posvećenu angelima-čuvarima (knjiga je štetna, okultna). Potom se priča razvijala – već sam mogla da čujem glasove prijatelja tog “ljubljenog”. Potom njegove neprijatelje. Na kraju sam počela da shvatam da me to nikud ne vodi. Moj “ljubljeni” je postepeno nestao. A moje ozdravljenje je počelo od trenutka kada sam pošla u crkvu. Sećam se kako mi je bilo teško da stojim, nisam mogla da odstojim službu do kraja.

Ne mogu da vam ispričam sve šta sam preživela – za to nisu dovoljne čitave sveske. Nisam živela svojim životom, opštila sam sa tim glasovima. Ponekad mi se činilo da tako treba da bude – neka niko ništa ne zna, postoji drugi svet i mene tamo čeka ljubljeni. Treba samo dočekati smrt. Nisam želela smrt, nisam mogla da podignem ruku na to što mi je Bog dao – nisam mogla da se ubijem. I smatrala sam to kukavičlukom. Ti glasovi su bili sa mnom svaki dan. Sve se odvijalo tako da nisam mogla da zamislim kraj niti da prestanem da maštam. Oni su mi davali objašnjenja za ono što nisu mogli da znaju, ono što samo Bog odredjuje. Živela sam kao robot, ispite sam jedva polagala, zamalo da me ispišu. Odnosi sa roditeljima su bili užasni, prijatelji nisu bili prijatelji, veza sa svetom se kidala. To što mi se dešavalo je bio košmar, koji sada čak ne mogu ni da opišem. Znam sada samo to da me Bog kao jedini voljeni Otac nije nigde ostavljao, bez obzira na sve. I On me je doveo u crkvu. Prvi put nisam izdržala i otišla sam sa službe, ali sam ponovo dolazila. U crkvi sam plakala i svih se mnogo bojala. Crkva mi je obnovila snagu i vratila zdrav razum – dala mi je objašnjenje da je Bog stvorio sve u ovom svetu, da su svi ljudi – Njegova deca, i da nas On hrani kao decu. Bez Njega smo – ništa. Sada shvatam da počinjem da živim i imam istinske pomoćnike i zaštitnike, to su naši Pravoslavni svetitelji i moj Andjeo-Čuvar, svet mi više ne izgleda kao košmar, kakav mi je donedavno izgledao. Glasovi postepeno iščezavaju. Jedno vreme mi nisu davali mira ni danju ni noću, pretili su mi.

Treba da se ispovedim jer to nisam uradila još nijednom u životu. Molim se da mi Bog pomogne da se pokajem, da mi da iskrenost na ispovesti, jer sam za te dve i po godine postala kao kamen. Bojim se onoga čega se ne treba bojati – siromaštva, samoće, onda kada treba da se bojim neiskrenosti, bezosećajnosti srca, bezbožnosti i očajanja.

I mogu da kažem, obraćajući se Larisi i mnogim drugima, a posebno onima koji nikako ne mogu da shvate koliko je gatanje i opštenje sa demonima strašno – i nije najstrašnije to što sam ih čula na javi i što je to bilo neprekidno. Najstrašnije je već prošlo – to je bilo vreme kada sam bila očarana tim demonima, zarobljena, primala njihovu laž kao istinu, i ne zna se kuda bi me to odvelo da nije Božije milosti.

Ni u kom slučaju se ne obraćajte isceliteljima, ekstrasensima – oni ni sami pojma nemaju ČIME se bave! Ne idite kod gatara. Ne bojte se ničega – ni njihovih “proročanstava”, ni demonskih zastrašivanja, ni toga što vam ne daju mira. Gospod je već s vama! On vas nije ni napuštao. Idite u Crkvu! U vašu rodjenu, iskonsku Pravoslavnu Crkvu! Bog vas neće ostaviti ni u nevolji ni u radosti. On je vaš Otac i ne treba vam ništa sem Njega i vere u Njega da bi se spasli, da bi prebrodili vašu nevolju, bol, iskušenje. Proćiće vaše nevolje i glasovi će nestati čim počnete da tražite Boga, Njegovu pomoć, Njegovo osetno prisustvo, shvatićete koliko smo nemoćni, maloverni …ko smo bez Njega!

Veoma želim da Larisa iz Krasnodara pročita moje pismo, i želim da joj kažem: Larisa ja verujem da ste veoma jaki i zahvalna sam Vam što sam se odlučila da napišem pismo. Ne očajavajte, Bog Vas neće ostaviti. “Molite, i biće vam dato; tražite i naćićete; kucajte i otvoriće vam se” (Mt. 7, 7). Ceo naš život pripada Bogu, ne uništavajte se očajanjem – sve se može izmeniti i te kako izmeniti! Samo ne prestajte da kucate, molite Boga za pomoć, kajte se za svoje grehe, za svoje očajanje, neverje, slabost! Samo da bude živa duša i srce da diše moli se Bogu, traži Njega – i tada će sve nevolje biti samo na korist, sve nevolje će nestati. Jer ćete tada shvatiti KOLIKO ste vredni za Boga, da je vaša duša Njemu rodjena, a Vi ste – Njegovo dete bez obzira na uzrast. Nikada to ne zaboravljajte! Svom dušom se molim Bogu za vas Larisa! Ne očajavajte, idite u crkvu – i živećete i niko vas neće nadvladati! Jer je sve u Božjim rukama – i naš život, i naša smrt.
Nadežda, grad Samara, 09.11.2007.

preuzeto sa http://www.cofe.ru/blagovest/article.asp?heading=28&article=12129
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 12092 puta