MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

“POMIRI SE SA BRATOM SVOJIM …”



Neophodnost traženja oproštaja za hrišćane kao da se i ne razmatra. “Zato dakle ako prineseš dar svoj k oltaru I ondje se opomeneš da brat tvoj ima nešto na te, ostavi onde dar tvoj …

I idi prije te se pomiri s bratom svojijem” (Mt. 5, 23-24) – kaže se u Jevandjelju. Ali kada u crkvi viče jedna starica na drugu I potom se klanja: “Oprosti mi grešnoj” – ili pravoslavni braća-sestre čak pri ozbiljnoj krivici jedni pred drugima olako govore: “Oprosti, draga”, - ne pretvara li se tada pokajanje u formalnost? Kako molbu za oproštaj ne pretvoriti u blagočestivu naviku? I da li je uvek umesna molba za oproštaj?

“Ne sme se biti primoran na molbu za oproštaj”
Ana Markova, majka sedmoro dece:

- Moliti za oproštaj i opraštati je teško. Naprimer neko te je gurnuo u metrou ili si ti nekog gurnuo. Reklo bi se ništa, beznačajno – tesno je svi se guraju. Ali upravo zato što se žurim sama u takvim slučajevima zaboravim da zamolim za oproštaj. A ako me je neko dotakao i zamolio za oproštaj ne osećam da uvek opraštam. Istina, primetila sam da ako čovek nije rekao samo u prolazu “izvinite” i pobegao, čak me ni ne pogledavši, već se okrenuo i uz osmeh tražio oproštaj, opraštam mu sa lakoćom.

Šta da kažemo o ozbiljnijim uvredama? Kada sam bolesna svima opraštam i sama sam spremna da od svakoga tražim oproštaj. Nažalost čim ozdravim to prestaje. Često na ispovesti priznajem svešteniku da tobože nisam u svadji sa nekim čovekom, ali u duši postoji skrivena uvreda. Jedini način da se sačuva mir u porodici je umeti priznati svoju neispravnost i na vreme zamoliti za oproštaj. Ali niko nikoga ne sme da primorava da zamoli za oproštaj ili da oprosti drugome. I mi ne zahtevamo da deca odmah traže oproštaj od nas ili jedni od drugih. Oni su različiti. Neko je odmah spreman da traži oproštaj, a drugi treba najpre da posedi-porazmisli. Važno je da to bude iskreno.

Dete se može pažljivo odnositi prema drugima samo ako se roditelji pažljivo odnose jedni prema drugima. Iako suprug nije malo dete on takodje zahteva delikatno obraćanje. Ponekad je bolje prećutati – jer izogovorena reč može samo da pogorša ionako složenu situaciju. A nekad shvataš da će ti biti oprošteno a da nisi uspeo ni da progovoriš. I zbog čega se vredjati na brižnog čoveka koji često nije u pravu.

“Važno je ne doći do fanatizma”
Natalija Loseva, prvi zamenik rukovodioca Ujedinjene redakcije novosti, direktor internet-projekata RAMI RIA “Novosti”:

Potpuno tačno: umeće lakog moljenja za oproštaj i lake uvrede često idu jedno s drugim. Ja sama sam takva – sitničava i neuzdržana. Mogu da uvredim i da kažem veoma surove stvari. A znate u čemu je lukavstvo? U tome što često naš “pravedni gnev” biva u stvari – sudska katedra. Najgore je to kada sudimo i iznosimo presude, iskušavamo onoga na koga je naš gnev usmeren (čak iako nam se on čini pravednim). Ne znam šta je u toj situaciji bolje: pokajati se i zamoliti oproštaj na rečima ili pokajati se i izgladiti krivicu postupkom. Verovatno idealno bi bilo i jedno i drugo.

Ne znam da li postoji dogmatska norma “molbe za oproštaj” od svih koje smo uvredili. S tačke gledišta praktikovanja smirenja, verovatno je veoma pravilno, a s tačke gledišta uobičajenog načina života čini mi se da je važno ne doći do fanatizma, u kome će forma zameniti sadržaj. Zamislite da počnemo da trčimo po svome gradu i tražimo slučajnog prolaznika u tramvaju kome smo slučajno stali na nogu a zaboravili da se izvinimo. Sveti Oci uče da treba nositi pokajanje u srcu, zbog toga što samo to stanje, taj unutrašnji osećaj neće nam dati mogućnost da ponovimo greh.

Ubedjena sam da je pravilno i dostojno da načelnici traže oproštaj od potčinjenih. Umeće da se prizna krivica i otvoreno kaže je velika sila i dar, koji uz Božiju pomoć, bez gordosti i licemerja treba u sebi razvijati.

Ostaje problem u tome kako spojiti pravi način života sa svakodnevnim, punim sujete, emocija i samoopravdanja.

“Samo sveti mogu s lakoćom da mole za oproštaj”
protojerej Fjodor Borodin, nastojatelj crkve svetih besrebrenika Kozme i Damjana, na Marosejki, otac petoro dece:

Čini mi se da samo sveti mogu s lakoćom da mole za oproštaj. Oni su pobedili gordost i za njih je prirodno da se smiruju pred drugima. Ako čovek koji tek počinje duhovni život s lakoćom moli za oproštaj to je pre svega spoljašnja lakoća, iza koje nema ozbiljnog shvatanja šta je to oproštaj. U početku se navikavamo da lako i površno molimo za oproštaj, a potom takodje lako vredjamo druge ljude. Moleći oproštaj sa lakoćom, mi u stvari lako opraštamo sebi, svoja pregrešenja pred bratom. A hrišćanin je dužan da apsolutno bespoštedno osudjuje svoje grehe – bez toga je nemoguće iskreno pokajanje. I treba primoravati sebe na molitvu, moliti od Boga snagu za oproštaj, jer samo tako možemo da naučimo da iskreno tražimo oproštaj. Ako nema osećaja krivice, pokajanja, ali se čovek primorava na molitvu, na silu moli oproštaj, i blagodat postepeno zagreva njegovo srce. Prinuda na poštovanje forme pomaže da se s Božijom pomoći zadobije sadržaj.

“Prvo se pomiri sa onim koga si rastužio …” – čitamo pre molitvi za sveto Pričešće. Ne pomirivši se sa svim ljudima, hrišćanin ne samo da ne može da pridje k Čaši, već čak ni da počne da se priprema za Pričešće. Naravno, nekada ne možemo da se pomirimo sa čovekom ne po svojoj krivici, već zato što on sam ne želi da nam oprosti. Ali mi treba da uradimo sve što od nas zavisi kako bi se pomirili sa svima. U današnjoj praksi čestog pričešćivanja neki prilaze k Svetoj Čaši u stanju svadje sa drugim ljudima. Ranije su ljudi sebe savladjivali, molili za oproštaj, a danas se mnogi jednostavnije odnose prema tome. Često pričešćivanje je dobro ali pod uslovom povećane zahtevnosti od samog sebe. Ako po nemoći ne uspemo da se pomirimo, onda to obavezno treba reći na ispovesti.

Ponekad traženje oproštaja nije korisno za tog čoveka od koga se traži. Ako shvataš da te je uvredio, ali pritom apsolutno nije u pravu, onda ćeš ga samo uvesti u zabludu ako ga zamoliš za oproštaj. Meni se desilo sledeće: znao sam da je radnik u našoj crkvi uvredjen, ali sam kao nastojatelj shvatao da sam prema njemu zgrešio samo za njega nekorisnim dugotrpljenjem. Pošto je imao težak karakter to ga je uvelo u zabludu. Kada sam prekasno ispoljio kategoričnost i počeo da zahtevam od njega hrišćansko ponašanje u okvirima crkvenog života, on se veoma uvredio. I nastupila je nedelja praštanja, a mi smo formalno bili u svadji. Ispitivao sam svoju savest, pokušavao objektivno da pronadjem odgovor i shvatio da ću pogrešiti ako ga zamolim za oproštaj – on neće izvesti nikakve zaključke. Tako nešto se dešava, ali u tom slučaju treba biti posebno strog prema sebi i posebno pažljivo ispitivati svoju savest.

U svakom slučaju smatram da je bolje više se truditi nego nešto ne dovršiti. Postoje ljudi sa dobrom navikom hrišćanskog života koji uopšte ne znaju da se uvrede. Uvreda je – ćorsokak, bezblagodatno stanje, koje istinskom hrišćaninu treba da bude nepoznato. I postoje dobri hrišćani, koji čak ako si pred njima zaista kriv nalaze za tebe opravdanje. Ali ja treba da savladam svoju gordost, da pozovem čoveka ili da mu pridjem i kažem: oprostite ja nisam u pravu. To je potrebno meni za savladjivanje mog greha.

Od dece treba obavezno tražiti oproštaj. Danas je rasprostranjen pseudohrišćanski odnos prema porodici. Često muškarac smatra pošto je glava porodice da je u njoj mali rimski papa, koji je uvek u pravu. U stvari stariji (muž, načelnik), ako je pravi hrišćanin, treba da zna da postupi pravilno, nezavisno od toga čije je to mišljenje: njegovo sopstveno, ženino, detetovo ili potčininjenog. A ako on zna da zamoli za oproštaj kada nije u pravu, to u porodici ili na poslu izaziva razumevanje i duboko poštovanje. Kada čovek zbog svog statusa može da ne traži oproštaj, a traži ga, onda to otvara kolosalni potencijal iskrenih odnosa. On postaje autoritet može da bude strožiji jer svi znaju da će zamoliti za oproštaj ako ne bude u pravu. Takvog oca ili načelnika je lakše slušati, od njega je lakše tražiti oproštaj. To umnožava ljubav. Priznajem da mi je komplikovano da tražim oproštaj od svoje dece, ali se primoravam na to. Dete treba naučiti da traži oproštaj. Ne znam da li ima rezultata čekati da ono samo sazre. Ponekad naravno treba i primorati. Naprimer, reći sinu: gurnuo si sestru, ako hoćeš dalje da se igraš s nama, zamoli od nje oproštaj. Za njegovo duhovno uzrastanje je neophodno da se smiri, da shvati svoju krivicu i roditeljsku obavezu – to mu treba objasniti.

Naučiti istinski tražiti oproštaj moguće je samo onda kada se naučiš da normalno opraštaš. Da bi se oprostilo čoveku koji očigledno nije u pravu, treba početi moliti se za njega. Sve unutar tebe protestvuje, ustaje protiv tog čoveka, i toga što je uradio, nemaš snage da budeš dobar prema njemu, ali ako se primoraš na molitvu za njega, Gospod će zagrejati tvoje srce i ti ne samo što ćeš mu oprostiti nego ćeš ga i zavoleti. “Molite se Bogu za one koji vas vredjaju i gone, da budete sinovi Oca svojega Koji je na Nebesima” (Mt.5, 44-45).

Kraj

preuzeto sa http://www.nsad.ru/index.php?issue=48&section=15&article=1058
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimović

Pročitano: 6999 puta