MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

“NAJVEĆI OD VAS DA BUDE SVIMA SLUGA”



Nesumnjivo je da samosvest samog sveštenstva predstavlja krajeugaoni kamen za formiranje jevanđelskog razumevanja duhovnog života. Za to je potrebno da ga sam sveštenik poseduje

Takodje samo sveštenstvo treba da shvata svoje mesto u Crkvi. I ako rasudjujemo opet po jevandjelski, to mesto uopšte nije centralno ili glavno tako da se uzvišuje nad ostalim narodom. Treba da bude sasvim suprotno tome.

«Najveći od vas da bude svima sluga». To jest sveštenik – sluga i treba da se nalazi na mestu ili položaju čak nižem od svih ostalih. Sveštenstvo je prizvano da bude slugama Samog Gospoda u delu ostvarenja Tajni i Božijih Tajinstva koje se odnose na svakoga ko prilazi ka Hristu. U tom smislu sveštenstvo ima u Eklesiji isključivo funkcionalni značaj. A neko će reći: a šta je sa pastirstvom, istinskim duhovništvom, istinskim starčestvom? Da li je to takodje samo funkcija? O čemu vi to pričate? – Da, to je takodje funkcija, koja još sa velikim uspehom može da privede ka Hristu zbog toga što je zapečaćena ličnom svetošću ili pastirskim podvigom nosioca – koji privodi grešnika koji se kaje ne ka svojoj istaknutoj pastirskoj ličnosti, već ka Ličnosti Samog Hrista.

Ukoliko funkcija počinje sebe da smatra samodovljnom, dostojnom poklonjenja, sveta na osnovu samo jednog svog funkcionalnog značaja, onda ona prestaje da ispunjava ono za čega je zamišljena. Vrata koja neprestano lupaju i bolno udaraju one koji ulaze, ili su čvrsto zatvorena, pa i zaptivena, prestaju da funkcionišu kako treba. Sveštenik treba da predstavlja otvorena vrata ka Hristu, a ne da udara bolno i predstavlja nepremostivu prepreku. Ako onaj, koji je prizvan da svima bude sluga, hoće sam da bude gospodar i očekuje da mu služe, onda se normalni poredak stvari narušava na najozbiljniji način i sistem radi krivo ili ne radi uopšte. Nažalost, tako često biva u savremenoj crkvenoj situaciji. Sveštenik je strašno tražen. Faktički, usluge koje se očekuju od sveštenstva s velikim trudom mogu da budu zadovoljene, pošto sveštenstva prosto nema dovoljno. Prirodno je da se samom sveštenstvu neizbežno javlja iskušenje da svoju funkcionalnu neophodnost smatraju posebno značajnom, i to ne samo posebno – već i sakralno značajnom. Dalji razvoj ove paradigme dovodi do uzvišene ocene sopstvene ličnosti kao neke duhovne veličine, čemu dosta doprinose duhovna čeda, koja aktivno stupaju u ulogu poštovaoca i poštovateljki.

U ovoj složenoj, ali nažalost dovoljno tipičnoj situaciji, ceo taj odnos «potražnja-usluga» odvija se na novom nivou. Potražnja usluga predstavlja svojevrsno uzdanje u čoveka, zasnovano na traženju takvog rukovodioca, koji bi tako rukovodio da rešava sva pitanja – skoro do toga koju pastu za zube koristiti (ja se ne šalim), tako da ne postoji nikakva odgovornost. Uopšteno govoreći, bekstvo od odgovornosti pod vidom zadobijanja duhovnog rukovodioca radja odgovarajuće traganje. Treba primetiti da je samo sveštenonačalstvo na čelu sa Patrijarhom i Svetim Sinodom posledmjih godina više puta pokazivalo kritičke primedbe u odnosu na lažno pastirstvo i mladostarčestvo. Ali natovarena kola su, kako kažu, i dalje tamo. Misli se da to nije u poslednjem redu zbog toga što postoji ogromna potražnja za mladostarce i uopšte direktivne pastire. I njegova realizacija sa odgovarajućim predlogom uvodi naš crkveni život u beskonačni situacioni ćorsokak, kada većina – što klirika, što mirjana – ne želi drukčije da živi. Jedni traže bezodgovorno povinovanje, a drugi se navikavaju da gospodare i rasporedjuju, nemajući u stvari ozbiljno duhovno pravo.

Suština istinskog pastirstva ne treba da se sastoji u nepogrešivoj sposobnosti da se uzme i reši (to i jeste pre svega jednoznačno funkcionalna karakteristika svešteničkog služenja), već u tome da bi budući predstavnici i molitvenici u Crkvi, objavljivali živog Hrista grešnicima koji se kaju, pomagali da dodje do susreta sa Njim, bili otvorena vrata ka Njemu, glavni savetnik, iskusniji stariji brat, ako treba – duhovni sagovornik, ali nikako ne samovlasni izvršilac tudjih sudbina, pa čak i onda kada sam čovek želi da neko «duhovno» lice odredjuje njegovu sudbinu. Kao što je poznato, u nekim zemljama, gde nema takvog kadrovskog deficita sveštenstva (u istoj toj Grčkoj), svaki rukopoloženi sveštenik ne može da bude i duhovnik i može da vrši ispovest samo sa posebnom episkopskom dozvolom. Naličje takve istorijski stvorene prakse već samo po sebi svedoči o tome, da pastirstvo nije neka s rukopoloženjem mehanički zadobijena i bezgrešno delujuća funkcija, već direktno zavisi i od duhovnog iskustva, karaktera, i uopšte sposobnosti i talenata konkretne ličnosti, koja se osmelila da primi sveštenički čin.

Dotle, dok sve ostaje tako kako danas jeste, naš crkveni život u njegovom vidljivom delu će nastavljati da podseća na delatnost ogromne korporacije – manje ili više (i to ne uvek) efikasne – za obsluživanje religioznih narodnih interesa. Pri čemu se korporacije brinu za svoju ovozemaljsku uspešnost, za svoj ovozemaljski opstanak, u šta one i ulažu najviše napora u saglasnosti sa ovozemaljskom relanošću i ćesarevom vlašću, što samo po sebi nije presudno – dotle dok ne postane glavni cilj. Ako smo mi hrišćani, treba znamo da treba da bude potpuno suprotno. Crkva treba da objavljuje Hrista i daruje nam put u Njegovo Carstvo, a ne da traži – opstanka radi – krivudave puteve u ćesarevom carstvu nadajući se da će joj se Carstvo Nebesko dodati samo po sebi - po principu ostatka ...

O tome, kako idealno treba da bude:

Episkop treba da bude istinski pastir, sposoban da položi svoju dušu za pastvu, a ne samo administrator ili knez u Crkvi, rukovodilac vizantijskog ceremonijala. U početku je episkop zaista bio predstavnik svake velike zajednice, pre svega pastir. Radi toga episkopa bi trebalo da bude mnogo više nego inače i samo neki od njih – po relanoj potrebi – treba da postanu rukovodioci i administratori u osnovi svoje delatnosti. I ako je tačna izreka «gde je episkop tamo je i Crkva», onda je za ostvarenje crkvenog života tim pre neophodna evolucija episkopata od viših crkvenih rukovodilaca u istinske predstavnike velikih evharistijskih skupova i dušebrižnika.

Sveštenstvo ne treba da bude neka zatvorena korporacija ili kasta. Sveštenik pre svega treba da se bavi katehizacijom – kako pre krštenja onoga koji se ocrkovljuje, tako i posle. U tom smislu sveštenik ne treba da ima samo neku funkciju osvećivanja u vidu služenja treba, služečeg postavljača odredjene vrste blagodati na odredjena mesta (krstiti, pričestiti ili služiti kući jeleosvećenje, osvećivati stanove, kola, banke, restorane ...), već i sposoban da posvedoči istinu u Hristu, kako u crkvi, tako i izvan njenog praga.

Sam hrišćanski život treba da bude hrišćanski u smislu težnje ka ispunjavanju jevandjelskih zapovesti. Radi toga je u principu neophodno prekinuti taj surovi i u suštini paganski odnos «potražnja-usluga», jer su molbe naroda većinom paganske. Delo Crkve treba da bude jevandjelsko a ne narodno. Crkva treba da objavljuje zadobijanje Carstva Nebeskog u Hristu, a ne skup usluga i metoda za postizanje duševnog mira. Za to da bi samo delo Crkve bilo jevandjelsko – ono treba da bude delatno, to jest da uključi u sebe sve što u principu može da se predloži i daruje čoveku koji je poverovao u Hrista. To je i Reč Božija, i Svete Tajne, i katehizacija, i obrazovanje uopšte, i konkretna (kako se to danas moderno kaže) socijalna delatnost. Ovde čak ne smeta ni optimizacija postojećih mehanizama crkvenog sistema ili čak stvaranje novih. Ali glavno je da se iza svega toga ne zaboravlja Hristos ...

Sveštenik Andrej Spiridonov

preuzeto sa http://www.nsad.ru/index.php?issue=13&section=10014&article=1109
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 6777 puta