MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DOGADJAJ U METROU



Lično sebi mogu se pripisati samo sopstveni gresi i greške – eto to je tvoje – niko na to ne pretenduje. A sve pravilno i dobro u našem životu je Božija milost. Sam Gospod se brine o tome da skupljamo sebi blago na nebu, a mi smatrajući se Hristovim, često se nalazimo kranje udaljeni od svog priziva.

“…bejah bolestan i posetiste Me”
(Mt. 25, 36)

Ljudi koji stoje u metrou sa ispruženom rukom su za nas uobičajena pojava. Ponekad samo prodjemo pored, a ponekad im po navici damo deseticu ili sitniš iz novčanika. U tome nema ništa posebno. Žao nam je naravno ljudi a posebno starih i damo im. Ali za nas to nije neki dogadjaj, odmah zaboravimo na to, pogružavajući se u svoja uobičajena razmišljanja i poslove. Ali jednom je susret sa jednim od tih ljudi postao za mene doživljaj koji me je potresao do same dubine duše, do takve dubine, do koje se ne dospeva u svakodnevnom životu.

Desilo se to uoči Nove godine, pre sedam godina. Tada sam još radila kao Snežana u firmi tipa “Slobodno vreme i razonoda” ili nešto u tom smislu. Čini mi se da je to bila prva godina mog ocrkovljenja. A obraćenje k Crlvi se desilo zbog toga što je moj život postao gori od smrti, I kada je uz Božiju pomoć to adsko stanje očajanja i bespomoćnosti zamenila radost i nada, osećala sam zahvalnost i želela nekako da je realizujem. Bila sam glumica po profesiji, a po karakteru – čovek veoma nepostojan i slabo uporan. Živela sam kako se kaže “gde me život ponese”. Samo sam u jednom bila postojana – uvek sam želela da nadjem istinsku ljubav, kako bi ona bila – večna, verna i nepromenljiva. Ali moji postupci su bili suprotni tom cilju zato što nisam znala gde da je tražim i šta da radim. I našla sam takvu ljubav samo u Crkvi, kod Boga. Shvatila sam da Bog ljubi čoveka takvog kakav je znajući da je grešan. Za mene je to bilo otkriće i bila sam srećna da se konačno osetim voljenom. I bila sam ubedjena da toliko volim mog Spasitelja, da nema te stvari koju za Njega ne bih učinila. I zaista sam se tako osećala. Ali šta su osećanja? Ona se mogu proveriti samo na delu. Takva provera se desila i sa mnom.

Nikome još nisam ispričala ovu priču jer sam bila uverena da će zvučati neverovatno, a taj dogadjaj je za mene bio veoma važan. Bio je to opit realne blizine Boga k svakom čoveku, Njegove Očinske blizine i ljubavi prema čoveku, nezavisno od težine njegovih grehova. Sve zavisi samo od toga da li to želi sam čovek, koliko mu je potrebna Njegova blizina, i koliko iskreno želi da sebe upozna. Jer Božija blizina nam otkriva nas same u najlošijem vidu. I ako se i posle nekoliko godina tako živo sećam tog dogadjaja koji mi i dan-danas pomaže da se “spustim na zemlju”, vidim svoje pravo lice i postidim se sujetne sumnje, znači da to iskustvo nije bilo beskorisno.
Dakle, desilo se to u vreme moje crkvene mladosti, kada mi se činilo da je Bog uzeo moju dušu k Sebi na krilo i hranio je kao majka svoje dete.

Vraćala sam se kući dobivši platu za redovne novogodišnje natsupe. Dali su mi je u novčanici od sto dolara koju sam brižljivo stavila u untrašnji dzep od tašne. Dolare sam čuvala – bilo mi je potrebno da nakupim odredjenu sumu za jedan važan životni posao. A u novčaniku sam imala 60 rubalja. Prelazila sam u metrou s jedne stanice na drugu i odjednom sam osetila tako snažnu ljubav prema Bogu da mi se činilo da neću izdržati. Iz očiju su krenuli bukvalno potoci tako da mi je kragna na dzemperu bila skoro mokra. To je bio osećaj takve snažne sreće od kojeg se može umreti jer je toliko jako i ne umanjuje se unutar srca koje može da prepukne. Tada sam rekla: “Gospode, Ti si mi dao takvu ljubav, koju ne mogu da primim! Daj mi mogućnost da je ispoljim na delu!”. S tim mislima i osećanjima sam došla do kraja prelaza i ponovo ugledala tog čoveka…

Već nekoliko meseci zaredom sretala sam ga na tom istom mestu. Bio je to mladić od 28-30 godina. Imao je veoma bolesne noge, nešto slično teškom obliku varikozne bolesti, iako je stajao na njima bez štaka. A ovako je uglavnom bio zdrav, visok, krepak. Obično sam mu davala 10 rublji. I ovog puta, pogružena u svoja uzvišena osećanja, mahinalno sam izvadila deseticu iz novčanika, stavila mu je u ruku, i htela da nastavim dalje, kad me je on viknuo:
- Sestro!
Začudjeno sam se okrenula.
- To je premalo! – rekao je.
Smušeno sam uzela novačnik i dala mu preostalih 50 rubalja.
- To je premalo, - ponovio je sa molbom u glasu. U njegovim očima su bile suze. Bilo je očigledno da ga mori velika nevolja.
- Molim vas, pomozite mi! Molim vas! Moram hitno na operaciju i potrebno mi je tri i po hiljade! Ceo život ću se za vas Bogu moliti!
On me je bukvalno uhvatio za ruku. Oslobodila sam se i s nedoumicom rekla:
- A šta ja da radim ako nemam više novaca (zaista nisam ga prevarila jer sam u tom trenutku zaboravila na svojih sto dolara, jer normalnom čoveku ni ne padne na pamet da da novčanicu od sto dolara). Okrenula sam se i pošla dalje s osećanjem neke zbunjenosti: zbog čega je on tako uveren da ja imam taj novac?!

Prošla sam nekoliko koraka i odjednom jasno čula reči, ali ne ušima već unutar same sebe: “Eto tako ti Mene ljubiš”. Ukipila sam se od iznenadjenja i činilo mi se da mi se kosa uspravila. To mi se prvi put desilo. Ali istovremeno taj glas koji sam čula je bio veoma blizak, kao da mi je bio poznat od samog rodjenja. To je bio veoma voljeni glas i najbolji na svetu. I odmah sam se setila reči: “I moji znaju Mene, i znaju glas Moj i idu na Moj glas”. U njemu nije bilo ni trunke osude ili ukora. To je bilo tako kao kad ti pokazuju samog sebe u ogledalu i ostavljaju ti da sam, svojim očima vidiš kakav si. I tada sam se setila svojih 100 dolara. Bilo mi je strašno stidno i gorko. Stidno zbog toga što nisam osudjena, a gorko jer sam se videla potpuno nesposobnom za bilo kakvo dobro delo …I sva moja “uzvišena osećanja” su samo da zabave publiku u pozorištu. Samo što sam poželela da mi Bog pruži mogućnost da Mu poslužim ja sam se od nje uklonila! I ja čak ne bih ni shvatila svojim umom šta se desilo.
Vratila sam se do mladog čoveka i pružila mu novac.

- Ovde ima samo tri hiljade. Ali kod kuće imam još 500 rubalja. Ako me ovde sačekate doneću ih. Osećala sam se kao pritisnuti školarac koji je morao da laže. Mladić se najpre zbunio, očigledno najpre nije verovao u to što se dešava. Zatim je brižljivo sakrio novčanicu u rukav i promrmljao:
- Ne, ne, ne treba …imam dovoljno…skupiću…imam već nešto malo…-Pogledao me je. U očima mu se ogledala velika zahvalnost!
- Recite mi Vaše ime. Ceo život ću se moliti Bogu za vas…

Rekla sam kako se zovem i pitala ga za njegovo ime kako bih se i ja pomolila za njega. I danas ga se sećam. Nadam se da je operisan i da je sve prošlo kako treba. U svakom slučaju, tog čoveka više nikad nisam videla – ni u tom prolazu ni negde drugde.

Svemu rečenom mogu da dodam da bez obzira na svoje tadašnje teško materijalno stanje, nijednom nisam imala povoda da požalim za tih sto dolara. Osim toga, materijalno stanje moje porodice se uskoro mnogo poboljšalo I čak su i naši životni problemi počeli da se rešavaju što nisu bile male pare.

Znala sam da u metrou operiše mafija koja postavlja “svoje” pione da skupljaju novac, i došavši kući iz sve snage sam se molila da taj novac bude potrošen na lečenje. Ostalo već nije bilo u mojoj vlasti. Pošto tog čoveka nisam više nikad videla nadam se da je zdrav i da više ne mora da prosi. A lično za sebe sam shvatila da je grešni čovek toliko gluv, surov i lažljiv, da ukoliko Gospod ne deluje na njega i na okolnosti njegovog života, on ne bi bio sposoban da učini nijedno dobro delo. Tako su se i na mom ličnom iskustvu potvrdile reči: “Bez Mene ne možete ništa činiti”. Lično sebi mogu se pripisati samo sopstveni gresi i greške – eto to je tvoje – niko na to ne pretenduje. A sve pravilno i dobro u našem životu je Božija milost. Sam Gospod se brine o tome da skupljamo sebi blago na nebu, a mi smatrajući se Hristovim, često se nalazimo kranje udaljeni od svog priziva.

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3314.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4460 puta