MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SKROMAN, UREDAN I VREDAN DJAK



Zanimljiva izložba u Pedagoškom muzeju o djačkom odevanju u Srbiji od sredine XIX veka, podseća na uvek aktuelne vrline profesora i djaka, o čemu govori mr Ljiljana Stankov.

“Ženska koja neće da bude prava lutka, neka ne traži svoju lepotu u šarenom odelu. Koren ženske lepote leži u njihovom duhu, njihovoj vrlini. I koja bude tako razmišljala lako će se otresti lanaca i okova galanterijskih. A danas smo pošli za modom i luksuzom, pa smo ostali pocepani, gladni i dužni”, preneto je u katalog izložbe ono što je napisano davne 1930. godine.

Koristeći raznovrstan materijal nekoliko muzeja, kao i privatne zbirke mr Ljiljana Stankov pokazala je da odevanje u prošlosti može da bude izazov za etnologe, istoričare umetnosti, dizajnere. Odevanje učenika ne svedoči samo o različitim stilovima, prelamanju uticaja, već i o tome koliko je narodno predanje bilo nadahnuće za promene. I što je još značajnije, predstavllja izazov tragati za odgovorima na pitanja, šta su odrasli namenjivali mladima, koje su im zahteve postavljali, šta su od njih očekivali. Izložba pokazuje da je odelo uvek trebalo da ima vaspitnu ulogu, da pokaže pripadnost odredjenoj vrsti škole, odredjenom društvenom staležu. A odraslima, profesorima je isto tako, bila obaveza da nadgledaju, usmeravaju pa i kažnjavaju.

Prvi opšti zakon o školama donet je u Srbiji 1844. godine a najviša ustanova obrazovnog ranga bio je licej. U to vreme u škoalama su bile popularne jakne dušanke i lazarice inspirisane slavnom srpskom prošlošću, carevima Dušanom i Lazarom. Prve srednje stručne škole bile su Bogoslovija i Vojna škola a njihovi djaci su dobijali novac za nabavku odela. Učenici nisu smeli da prodaju ili menjaju odelo, a po završetku škole sveštenici i učitelji mogli su odelo da zadrže, jer se nije znalo da li će njihova zarada biti dovoljna da mogu sebi da kupe novo.

Četrdesetih godina XIX veka u Srbiji se otvaraju prve privatne škole namenjene ženskoj deci. Učenje muške i ženske dece je zajedničko samo do njihove desete godine, po selima, a po varošima ih odvajaju u zasebna odeljenja i sa njima rade učiteljice.
“Veoma se vodilo računa da učenica izlgeda skromno, postojala su pravila odštampana i u djačkoj knjižici da svakoj učenici bude na uvid kako treba da izgleda. Uopšte je bila želja da se neguje skromnost, da se vodi računa o nekim većim i važijim vrednostima a ne samo o spoljašnjem izgledu. Škola je bila jedno veliko vaspitalište a ne samo mesto gde se stiče odredjeno znanje koje će omogućiti zaposlenje. Nastavnice su svojim primerom morale da pokažu kako da učenice budu i uredne i elegantne a ne nakićene», kaže Ljiljana Stankov.

«Odelo učenica mora da je skormno, čisto i čitavo. Svaka učenica mora nositi kecelju. Učenice ne smeju nositi đerdane, ogrlice, prstenje, lance, grivne, mindjuše. Učenice moraju biti obično očešljanje. Umna ženska razumeće svoj uzvišeni poziv, i po njemu će se vladati, znajući da ne živi ona samo za to da fabričaru i industriji od koristi bude,» pisalo je u đačkim pravilima.

image


Naša gošća posebno ističe da se veoma vodilo računa da materijal od koga su se pravile djačke uniforme bude domaće proizvodnje, kako bi se podsticao rad zanatlija. Stari zanati s vremenom se polako gase i nestaju, a na njihovo mesto dolaze novi, doneti iz Evrope, čiji su proizvodi sve više prihvaćeni u svakodnevnom životu, naročito u gradskim sredinama. Tako je danas malo onih koji znaju šta je to ćurčijski zanat, terzijski, abadžijski. U srpskim varošima se do 1860. nisu nosile cipele i čizme, nego «kondure», «jemenije» odnosno razne vrste opanaka. Godine 1852. iz Beča stiže prva šivaća mašina za kozu. «Ispočetka je mašina ismejavana, ali posle su se kajali oni koji su se smejali», pisalo je u novinama.

«Djačke uniforme odslikavaju način života kojim su mladi živeli. Posebno treba istaći da su mladi imali veliki broj aktivnosti u toku dana, nije se izlazilo do kasno uveče, to je velika razlika u odnosu na savremene generacije. Mnogo vremena i snage su trošili na ispoljavanje svoje kreativnost u udruženjima: Sokoli, Crveni krst, Trezvena mladež, Jadranska straža, skauti, Naša krila. Djaci su se kroz ova udruženja vaspitavali, osposobljavali za svoja zanimanja, ispoljavali kreativnost i svoje slobodno vreme i energiju na pravi način usmeravali,» kaže Ljiljana Stankov.

Đačka uniforma nije bila namenjena samo za školu, već su učenici bili u obavezi da je nose i na ulici, van škole. To je bilo jedno od sredstava kontrole nad omladinom. «Oni učenici koji nisu dovoljno svesni svojih đačkih dužnosti, biće skloni beskorisnom zanimanju i besposličenju, i na taj način ne samo što će činiti greh prema sebi i svojim roditeljima, nego će i za vreme velikog školskog odmora biti predmet interesovanja školskih vlasti, i neka znaju da će za svaki prekršaj u pogledu vladanja biti kažnjeni posle upisa», pisalo je u školskim propisima.

Posebno je zanimljivo da su su za ovu izložbu u beogradskim srednjim stručnim školama napravljeni modeli odeće, obuće i kapa prema starim fotografijama.
Autor izložbe mr Ljiljana Stankov «uspela je da nam oživi duh škole a preko nje i društva, objasni promene u mentalitetu ali i kulturi odevanja i življenja u državama sa različitim idelogijama i tipom uredjenja. Svoju pažnju je revnosno usmerila na brojna đačka udruženja i društvene organizacije, kako bi lakše mogla sagledati ulogu zvanične državne politike u oblasti obrazovanja sa jedne odnosno škole, nastavnika i učenika sa druge strane. Rezultat ovog istraživanja efektno je propraćen ukusno opremljenim katalogom i eksponatima koji će ovu izložbu učiniti kulturnim događajem godine», napisao je u recenziji doc. Dr Arsen Đurović.


Ljiljana Sindjelić Nikolić

Pročitano: 3702 puta