MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

LEK OD KRIVICE



Carstvo Nebesko je Uzvisena Ljubav a neraskajana krivica predstavlja prepeku ka njemu. Mnogi od nas su rođeni s talentom da vole, kao što je zapovedio Gospod. Potrebno je dugo i uporno usvajati ovu nauku. Nažalost, nema škole u kojoj bi nas naučili ljubavi k bližnjem..

Ali postoji Božija Crkva, postoji priroda, i postoje deca. Isus Hristos je rekao: «Ako se ne obratite i ne postanete kao deca, neće vam se otvoriti Carstvo Nebesko».

Depresija, pokušaji samoubistva, bezrazložna uznemirenost i strahоvi, problemi su sa kojima se često ljudi obraćaju psihologu. Da bi pomogli pacijentu, specijalisti su dužni da shvate uzrok njegovog stradanja. I veoma često uzrok ovog stradanja je neraskajan, često duboko sakriven osećaj krivice. Neokajan greh, učinjen u prošlosti, u sadašnjosti izrasta u duševnu tragediju. I čovek često ne može da shvati: zbog čega? A lek je, ustvari, sasvim blizu.

Kratka biografija: Natalija Volkova se rodila u Alma-Ati (Kazahstanu). 1974. godine je završila kazahstanski univerzitet iz oblasti «ruski jezik i
književnost». 1997. je na Long-Ajlandskom univerzitetu (SAD) dobila diplomu magistra psihoterapije. Danas živi u SAD, na
psihotrapeutskom Institutu Blejera. Vernik je crkve Blagovesti Presvete Bogorodice u Nju Jorku.

Pogrešna emocija

Čovek oduvek ima osećaj krivce. Još u Raju Adam je okrivio Evu zbog sablazni, Eva je okrivila zmiju za iskušenje. Od prvog greha grešnici pokušavaju da prebace svoju krivicu na drugoga.

Svako od nas na ovaj ili onaj način prepoznaje ovo mučno osećanje: uradili smo nešto, što nije trebalo da uradimo, prekršili smo neki zakon poznat našoj savesti.

Tokom svih ovih godina svoje kliničke prakse uočila sam ovaj neobičan fenomen: očiglednu izgubljenost psihologa pred krivicom kao neiskorenjenim simptomom ozbiljne patologije i neuroza.

Kakve sve teorije i metode nisu obrađivane, koliko samo naučnih radova je napisano, a osećaj krivice i dalje nastavlja da uznemirava čovekov razum i psihu.

Klasična Frojdova psihoanaliza, po mojem mišljenju, jedva da se izborila sa zadatkom, predlazući neuverljivo «lek od osećaja krivice» - pravdajući ga postupcima drugih ljudi, i pre svega roditeljima.

U savremenoj pop-psihologiji, posebno zapadnoj, rasprostranjene su teorije i prakse koje imaju zadatak da na bilo koji način uzdižu čovekovu samovrednost. Smatra se da ljudi treba da prestanu da sude sebi i da treba osećaju svoju važnost nezavisno od svojih postupaka, i od okolnosti. Pretpostavlja se da je čoveku određeno da udovoljava svojim potrebama («Ja sam zaslužio, stoga što ja postojim») i zato nikakve krivice i ne može biti.

Neki idu još dalje, predstavljajući krivicu greškom emocija, i predlažu prosto da se uništi «zona krivice» zauvek, kao beskoristan opit, kao nešto sramno i negativno.

Rezultat pokušaja «zalečiti» ili «anulirati» krivicu doveo je do povećanja broja ljudi sa hroničnom depresijom, stanjem patološkog nemira, neuroza, psihoza, samoubistava.

Neprestano se uvećava i broj onih koji pokušavaju utopiti «krivicu u krivici» ili pobeći od nje u narkotičke otrove. Često ljudi sami dolaze kod psihoterapeuta, da bi se oslobodili od mučnih osećanja, često i otkrivaju svoje prirodne padove, očekujući da čuju, da uvek ima nešto ili neko - muž, žena, roditelji, deca, teško detinjstovo, društvo, nedostatak novca i slično što ih je navelo da izvrše glup postupak, da naruše moralni zakon.

Jednom rečju, krivica za učinjeno ne leži na njima, a to znači, da nemaju nikakve odgovornosti. Ali formalno opravdanje greha u ordinaciji psihoterapeuta ima samo privremeni efekat, i to samo u retkim slučajevima. Neznanje ili nepriznavanje krivice, kao skriveni gnojni čir, nastaviće da obavlja svoju rušilački posao u čoveku.

image


Čovjek nije sposoban da sam sebe oslobodi od krivice. Eto po čemu su, čak i najiskrenija žaljenja i muke savesti, preživljavanja u samoći, bez Boga, kao što je bilo sa generalom Hludovim, u stvari bezuspešni. Na fotografiji: kadar iz filma «Beg» A: Alov-a i V. Naumova 1970. god.

Praktičan primer
Evo nekoliko primera iz moje prakse

Pacijent Mihail K. (promenili smo imena), 45 godina, dva pokušaja samoubistva, promenio je nekoliko psihoterapeuta, mnogo godina strada od depresije, nekontrolisane uznemirenosti, nesanice, prema ljudima je agresivan, mrzi žene. Bio je kratko oženjen, drugova nema, ni na jednom poslu se nije mogao zadržati duže od pola godine. Posle nekoliko nedelja psihoterapije, pojavio se koren njegovih problema – duboko sakriven osećaj krivice pred majkom. U mladalačkom dobu, prilikom svađe, Mihail ju je gurnuo na zid. Posle nesrećnog pada, majka se razbolela, a sin koji nije to mogao da podnese, otišao je od kuće. Vratio se posle tri godine, kada majke više nije bilo.

Drugi pacijent, Boris. A., 64. godine, ranije uspešan biznismen, direktor velike firme, razveden, boluje od stanja pslihičkog pritiska, razdražljivosti i naglih promena raspoloženja. Na prvoj seansi priznao je da ima nekontrolisan strah od smrti. Jedini njegov sin živi u drugom gradu, ne vide se i ne kontaktiraju više od 20 godina. Posle nekoliko meseci psihoterapije, prepoznao je svoj glavni problem – skriveni osećaj krivice pred sinom, kojega je celi život potcenjivao i ponižavao zato što nije opravdao očeva nadanja: nije nastavio sa učenjem, i što nije postao veliki čovek i što sramoti njegovo ime jer je izabrao običnu profesiju keramičara.

Evo još jedan primjer. Dina S., 40 godina, strada od teške vrste depresije, hronične panike, strahova, zvukovnih halucinacija – neprestano čuje dečije glasove. Živi sama, teško se razume s drugim ljudima (po njenim rečima, beži od njih, bojeći se da je u nečemu ne otkriju (priznak paranoje). Strašna samouništavajuća sila i totalni unutarnji teror ovladali su većim delom njenog života. Trebalo je pola godine intenzivne terapije, pre nego što se njen duševni gnojni čir otvorio i ona je ispričala da je sa 18 godina ostavila dete od godinu dana čoveku, s kojim je tada živela, i pobegla s drugim. Pričajući o svome tragičnom životu, pljusnulo je iz nje kao ustajala voda iz brane jezera, i ona je priznala: « Ja sam se dugo vremena pokušavala opravdati, misleći, bila sam još dete. Ali sada znam, da je dete bila moja kćerka, a ja sam bila majka».

Mnoge takve sudbine i mnoge slične ovima, imaju nešto zajednicko – osećaj krivice, skriven u najvećim dubinama bića. Često, brinući o dobrom izgledu vanjske fasade, mi i ne sumnjamo, kakav strašan rušilački posao crv potisnute krivice čini u našoj duši. U ovim sudbinama postoji i nešto drugo---zajedničko, očigledno za mene, kao pravoslavnog psihologa, a to je potpuno odsustvo ljubavi. Pre svega, neobjašnjivi strah pred svakim njenim pojavljivanjem. Svako od njih je reagovao gotovo uvek neodgovarajuće na moje prosto pitanje: ima li u njihovom životu ljudi koje bi oni mogli istinski voleti?

Carstvo Nebesko je Uzvisena Ljubav a neraskajana krivica predstavlja prepeku ka njemu. Mnogi od nas su rođeni s talentom da vole, kao što je zapovedio Gospod. Potrebno je dugo i uporno usvajati ovu nauku. Nažalost, nema škole u kojoj bi nas naučili ljubavi k bližnjem. Ali postoji Božija Crkva, postoji priroda, i postoje deca. Isus Hristos je rekao: «Ako se ne obratite i ne postanete kao deca, neće vam se otvoriti Carstvo Nebesko».

Ima li i bez krivice krivih?

Nedavno sam imala sreću da upoznam zanimljivog dečaka od 6 godina. Igrao je laki bumerang sa svojim vršnjacima. Kada je došao njegov red da baci – bacio je, i bumerang je poletio lepo u vis. Jedna od devojčica, zadivljena njegovim letom, potrčala je da ga uhvati. Iznenada je ---jak vjetar okrenuo bumerang, i on je udario devojčicu. Zaplakala je, i odrasli su prišli da je uteše. Mališan je otišao u stranu i čučnuo. Prišla sam mu, spustila se pored njega. Lice deečaka je imalo izraz duboke tuge.
Prvi je počeo da govori: ..Slučajno sam...Nisam hteo namerno...Ona je potrčala, i bumerang je udario. A pošto je malo poćutao, dodao je:...svejedno, ja sam kriv jer to je nju zabolelo...

Istog trenutka je priznao krivcu, čak i za ovaj nenamerni slučaj, i istovremeno imao takvo iskreno pokajanje u trenutku. Kad smo mi izgubili ovu detinju sposobnost da se istoga trenutka očistimo pokajanjem? Zašto je nama tako teško da priznamo i da svima kažemo, sebi, i pre svega, Bogu: ...Kriv sam, jer je njih, njega, nju to zabolelo?

U priči Nikolaja Nosova «Krastavci» su prikazani svi stepeni čovekovog saznanja o osećaju krivice i oslobađanja od nje. Majka je na pristupačan način objasnila sinu, da krastavce on nije «samo uzeo», nego ukrao, i da ga čuvar može kazniti, i isterati iz kuće zajedno sa krastavcima. Dečak je hteo da baci krastavce u jarak i da slaže, da ih je vratio, ali nije mogao: pokajanje mu pomaže da savlada strah od tamne puste ulice i od gneva čuvara.

Konstantin je izvadio krastavce i položio ih na gredicu.
-I svi su tu, je li? – pitao je starac.
-Ne...Jednog nema, - odgovorio je Konstantin i opet se rasplakao.
-A zašto nema jednog, gde je on?
-Dedice, ja sam jedan krastvac pojeo. Šta će sad biti?
-A šta može biti? Ništa neće biti. Pojeo, pa pojeo. Na zdravlje ti.
-A vama, dedice, neće ništa biti što nema jednog krastavca?
-Pa šta onda! – nasmejao se starac. -Ne, za jedan krastavac ništa neće biti. Ali da nisi ostale donio, tada bi bilo a ovako nece nista biti. Konstantin je potrčao kući i povikao tek izdaleka:
-Dedice, dedice!
-I šta je opet?
-A onaj krastavac, koji sam pojeo, kako izgleda – da li sam ga ukrao ili ne?
-Hm!- reče ded. – Gle kakav zadatak! Ništa za to, recimo da nisi ukrao.
-Kako to?
E, smatraj, da sam ti ga ja poklonio.
-Blagodarim, dedice, idem ja.
-Idi, idi, sine.
Konstantin je iz sve snage pojurio poljem, preko jarka, po mostiću, preko potoka, a onda ne žureći, pošao selom kući. U njegovoj duši je bila radost».

image


Šta skriva flaster samoopravdanja

Naš prirodni ideal nije ništa drugo nego naša savest, koja ima u sebi Zakon Božiji o dobru i zlu, o tome, šta je dobro a šta loše.

Mi uvek imamo izbor – zalepiti je flasterom samoopravdanja ili otkriti svoje duševne rane, verujući u njihovo isceljenje.

Učiniti prvo je bez sumnje lakše. Čak iako se ispočetka naša savest, mučena grehom i smutnjom, tome usprotivi i zahteva očišćenje od greha, drugi i treći sledeći pokušaj da ugušimo ovu potrebu postaje sve lakši. Srce se hladi, um postaje ciničniji, a duša daje sve manje znakova života.
Sve to nije daleko ni od najgoreg izlaza – duhovnog raspadanja ličnosti i duhovne smrti.

Za krivicu – nepokazanu otvoreno, duševnu ranu – mnogi od mojih pacijenata su platili skupo: godineama očajanja i bolesti.

U svojoj praksi, radeći sa nesrećnim ljudima i neraskajanim, sve vreme pratim ovu tanku granicu, posle koje čovek može upasti u neprolazni mrak, ako u njemu nema svetlosti vere.

Krivica i prošlost – stalne su teme mojih razgovora s ljudima za vreme psihoterapijskih seansi. A onima, koji ne odbacuju veru, već pokušavaju da pronađu do nje svoj put, uvek se daje mogućnost spoznaje važne istine, a to je da kada narušavamo zakone ispisane u našoj savesti, krivi smo, nezavisno od toga da li se mi osećamo krivima ili ne. Kada se iskreno kajemo, prašta nam se, čak iako mi ne osećamo u sebi da nam je oprošteno.

Krivica, osećaj krivice i konflikt, dolaze od ovog osećaja – duhovne izgubljenosti. Zato njeno rešenje treba tražiti u covekovom duhovnom životu, u veri. Kao pravoslavni psiholog, trudim se pre svega da se oslanjam na veru u samom procesu terapije. Kada ljudi postanu svesni svoje odgovornosti za učinjeno, oni sami traže očišćenje kroz pokajanje i duboko žale. I tek tada – kroz bol i radost – u čovekovu dušu ulazi mir, tek tada nastaje isceljenje, tj. ozdravljenje.

image


Posle razlaza sa knezom Bolkonskim, tek kroz iskreno pokajanje, Nataša je dobila snagu i nadu da nastavi da živi dalje. I Bog joj je dao susret i potpuno mirenje s tim, pred kime je ona bila kriva. Na foto:kadar iz filma «Rat i mir» S. Bondarčuka, 1965.god.

Jedna od mojih bivših pacijentkinja, nekada je u mladosti uradila sedam abortusa i ostala je i bez dece i bez porodice, došla je do pokajanja kroz strašne duševne muke. Neprestana molitva za duše njene nerođene dece, zasjala je od njih Božijom svetlosti i milosti, rodila se u njoj nada za novi život.


Kako je govorio svetitelj Dimitrije Rostovski, pokajanje podiže palu dušu, čineći je iz otuđenosti – Bozijim prijateljem; pokajanje bodri rastrzanu dušu, krepi kolebljivu, isceljuje skrušenu, tj. smirenu, daje zdravlje ranjenoj.

Besplatni dar

U «Zakonu i kazni» F.Dostojevskog Sonja Mermeladova moli Raskoljnikova da se pokaje za ubistvo: «...Ustaj!....Idi odmah, ovoga časa. Stani na raskrsnicu, pokloni se, poljubi zemlju, koju si uprljao, a onda se pokloni celom svetu i kaži naglas: ja sam ubio. I tada će tebi Bog opet poslati život...E, kakvu to ti muku nosiš! Pa ipak volim život, volim život!...
Navićiću se, - progovorio je on žalosno...»

Raskoljnikov se nije navikao. I posle mnogo godina mitarstva i duševnog stradanja, već u zatvoru, prišao je veri.

Kakve sve teorije i postupke čovek nije izmišljao u borbi sa krivicom, ali pre ili kasnije oni prestaju s radom. I nastaće čas, kada na kraju, i pored vanjske buke i sujete kojima smo se mi trudili da ugušimo glas savesti, kad-tad u dubokom ćutanju začućemo ipak gorku istinu: «...»Ja sam pogrešio...Nisam slušao Boga».

Pokajanje nije moguće bez smirenja i krotosti. Znajući to, lično ja, kao čovek slab i koji nije u stanju da reši svoju krivicu, savremenom čoveku se ne daje to lako: smeta naša naduvenost do gigantskih razmera gordost. Smiravati je – velika je pobeda. Starci su govorili: od dva čoveka, prvog koji je savladao vojsku, i drugog – sebe, istinski pobednik je drugi.

Bog zna našu krivicu, ali veruje u našu sposobnost očišćenja. Očišćenje se ne dešava na intelektualnom nivou, nego se događa u srcu. Često mi duboko skrivamo duševne traume, kao užasnu tajnu, koju ne možemo reći čak ni bliskima, bojeći se da izgubimo njihovu ljubav ili uvažavanje (ako oni saznaju «to» o meni, prestaće da me vole»).

Vera, u šta se ja kao pravoslavni psiholog svakodnevno uveravam, obara ovu opasnu koncepciju rušilačke otuđenosti. Istinska ljubav bezgranična je i bezuslovna. Izgubiti se ona ne može. Raskajana krivica samo gradi naše jedinstvo s Bogom.

Pokajanje je Božiji dar, nama, svakome od nas, dat bezpovratno i besplatno. Kako se mi koristimo ovim darom: predajemo ga zaboravu jer nam je nezgodan i nepotreban, ili ga brižljivo nosimo u životu, - sami to rešavamo. Psihoterapija može biti korisna u prvoj etapi probuđivanja ličnosti, kada čovek uči da razlikuje svoje iskrene i lažne osećaje, motivaciju postupaka, uzroke konflikata, pobeđuje nepoverljivost i strah, da prizna i da ispriča sve po redu svoju krivicu. Istinsko očišćenje se doživilajva u višim duhovnim sferama, i ja uvek savetujem svojim pacijentima da traže da obave razgovor u Crkvi (tj. da se ispovede, prim. prev.).Vrata
Božije Crkve su otvorena. Ovo je naš izbor - proći mimo, utešiti svoju savest, ili ući unutra i stati sa svojom krivicom pred Boga, Jedinstvenog, koji istinski može dati utehu našoj boli.

Jedan vojnik je pitao starca: «Prima li Bog pokajanje?» Starac mu je odgovorio: «Ako ti pocepaš svoj mantil, da li ćeš ga baciti?» Vojnik je odgovorio: « Ne! Zašiću ga». «Ako ti tako štediš svoju odeću, zar neće poštediti Bog svoje stvorenje?»


Natalija Volkova
Crteži:G. Valjka
Prevod s ruskog: Nataša Ubović

Izvor: www.nsad.ru

Pročitano: 5363 puta