MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MI SMO BILI TAKVI, KAO ŠTO STE VI. VI CETE BITI OVAKVI, KAO ŠTO SMO MI"



«Dani teku i lete, sati prolaze i ne staju, u nezadrživom proticanju vremena svet se približava svom kraju. Ni jedan dan ne dozvoljava drugom da teku paralelno, ni jedan sat ne čeka drugi, da bi tekli zajedno. Kao što je vodu nemoguće zadržati i zaustaviti prstima, tako neće ostati nepokretan ni život rodjenog od žene Bog je odredio meru čovekovog života, i nju dani dele na delove. Svaki dan, neprimetno za tebe, odnosi svoj deo iz tvog života, i svaki sat sa svojom česticom nezadrživo odlazi svojim putem. Dani raznose tvoj život, sati podrivaju njegovo zdanje, i ti hitaš ka svom kraju, zbog toga što si – para. Dani i sati, kao lopovi i otimači, potkradaju te, nit tvog života se postepeno kida i skraćuje. Dani predaju tvoj život sahrani, sati ga stavljaju u grob, a zajedno sa danima i satima nestaje i tvoj život na zemlji. Život, koji živiš danas, odlazi i odleće s krajem toga dana, jer svaki dan odnosi svoj deo iz tvog života i s njim odlazi, i u brzom protoku vremena sati odlaze, nestaju i pretvaraju se u ništavilo! Kako brzo teku dani, tako brzo proleće i život: on ne može da se zaustavi i stane na jednom mestu!»

Beleške jednog poklonika

«Da li si došao na Svetu Goru da umreš?»

Svake subote sa zalaskom sunca, kada na Svetoj Gori Aton prema vizantijskom računanju vremena nastupa ponoć, a posle nje počinje novi dan, kazaljke glavnih časovnika na zvoniku u ruskom Pantelejmonovom manastiru se zaustavljaju na «12». Svetogorci svake nedelje koriguju proticanje časova u saglasnosti sa astronomskim vremenom. Izuzetak predstavlja Iverski manastir, u kome je zastupljen poseban (haldejski) sistem računanja vremena, prema kome dan počinje od trenutka izlaska sunca. U večernjoj tišini čak i u arhondariku (gostionici) udaljenom od manastirskih zidina poklonici čuju kako starinski časovnici sa muzikalnim mehanizmom (iz 1893 godine) oglašavaju svaki četvrt časa i zvone svaki sat. Sveta Gora se brzo pogružava u noćnu tamu, ali u manastiru kao da noći i ne postoje. Svetogorski starci smatraju da je svenoćna molitva posebno ugodna Bogu, i zato monasi najveći deo noći provode na Bogosluženju, u vreme koga se ne oseća proticanje vremena. Noćni sati su najprijatniji i najvredniji za sabornu i kelejnu molitvu.

Tačno u ponoć po svetogorskom vremenu u crkvi iscelitelja i velikomučenika Pantelejmona, u njenom pritvoru (mesto pred vratima crkve – prim.prev.), odvojenim od glavnog dela crkve ravnom tamnocrvenom zavesom i osvetljenim samo sa nekoliko sveća i kandila, služi se malo povečerje, koje se završava tradicionlanim činom opraštanja. Monasi i poklonici polako obilaze pritvor u smeru suprotnom kretanju kazaljke na satu i celivaju ikone, a potom prilaze svešteniku koji služi službu. Ako je tog trenutka prisutan iguman Jeremija, onda sveštenik najpre pravi poklon pred njim, a potom se i sva bratija klanjaju do zemlje igumanu i uzimaju blagoslov od njega.

Prema ustavu manastirska bratija se svake subote pričešćuje Svetim Hristovim Tajnama, te se zato u noć na subotu u glavnom delu crkve vrši opšta ispovest, s kojom se počelo u petak otprilike dva sata pre početka malog povečerja. Duhovnik manastira jeromonah Makarije (Makienko) sagnut sedi ispred oltara na malom taburetu i ispoveda ispočetka svu bratiju i poslušnike, dok poklonici strpljivo čekaju svoj red i poslednji prilaze k njemu. Neki od njih drže u rukama papiriće, koje s vremena na vreme osvetljavaju svećom ili fenjerom: sećanje na sopstvene grehe i kajanje za njih se odvija skoro u mraku.

Davno je primećeno, da svi mršavi i pogrbljeni ljudi imaju uvučen grudni koš i oštra ramena. To se odnosi i na oca Makarija. Njegovo bledo lice sa velikim čelom, sivo-plavim očima, upalim obrazima i retkom kosom na jagodicama podseća na mnogima poznatu sliku Repina, na kojoj je naslikan Ivan Grozni. Duhovnik nikada ne gleda u oči sagovorniku ili onome ko se ispoveda, već ih skreće u stranu ili kratko proučava onoga ko će mu potom prići na ispovest. Suvim prstima on polako okreće brojanicu, a kada tiho čita razrešnu molivu, onda podiže oči prema kupoli.

On retko daje neke savete ljudima koje ne poznaje, ukoliko ga oni ništa ne pitaju. Medju monasima vlada sledeće mišljenje: nije važno to što ti govori otac Makarije, već ono što prećutkuje. Za njega govore kao o monaholjubivom duhovniku, koji ukoliko oseti iskreno pokajanje pomaže ispovednicima ne samo savetom, već i svojom ličnom duhovnom silom, koju mu je Bog darovao. Te poklonike, koji iz romantičnih ili ozbiljnih pobuda žele neko vreme da rade u manastiru, kao i one koji zauvek žele da ostanu na Svetoj Gori, jeromonah Makarije, neočekivano prelazeći na «ti» pita: «Da li si došao ovde da umreš?». Umiranje za svet ...

Ispovest se završava kasno noću, i kada poslednji poklonik napusti manastirsko dvorište, vratar zaključava glavna vrata. Čini se kao da je život u manastiru i u arhodariku već zamro. Posle povečerja po ustavu u manastiru i arhondariku je zabranjeno razgovaranje, kao i uzimanje hrane pa čak i vode. To se odnosi čak i na one koji se neće pričešćivati. Monasi i poslušnici su se odavno razišli po kelijama, gde tvore pojedinačnu molitvu i pripremaju se za Pričešće. U kelijama nema struje, već monasi noću koriste stare automobilske akumulatore, a u kelijama imaju samo stone kerozinske lampe ili sveće. Spava se veoma malo, jer jutarnje Bogosluženje radnim danima počinje otprilike u sedam sati posle polunoćnice, a to je po evropskom vremenu duboka noć, oko dva ili tri sata.
Na manastirskoj teritoriji se pola sata pre jutrenja mogu čuti melodični sitni zvuci drvenog klepala, koji se raznose oko konaka: to se monasi bude radi izvršenja kelejnog pravila, koje se sastoji od molitvi na brojanicama, zemnih ili pojasnih poklona. U arhondariku se kao budilnik ne koristi klepalo već obično zvonce. Svi se trude da ne kasne u crkvu gde počinje jutrenje, a za njim – prvi, treći i šesti čas. Monasi i poklonici sa strahopoštovanjem obilaze crkvu, prave poklone i celivaju ikone i svetinje. Monasi stoje ćutke pored stasidija, oči mnogih od njih su zatvorene, a prstima prebiraju čvorove na brojanicama. Nenaviknuti poklonici osećaju umor, i zato mnogi od njih sede u stasidijama.

Liturgija se subotom služi i u glavnoj crkvi, ali i u crkvi na groblju. Jeromonah Makarije izlazi s malom grupom pojaca iz oltara glavne crkve i u violetnoj pomrčini upućuje se prema manastirskom groblju, gde se mali prozori već svetle narandzastom svetlošću u crkvi posvećenoj apostolu Petru i Pavlu, koja se nalazi iznad grobnice. Ne došavši nekoliko metara pre groblja monasi idu jedan za drugim i uključuju dzepne fenjere, te žuto-plavi svetlosni zraci osvetljavaju krivudavu stazu koja vodi ka crkvi. Nekoliko stepenika vodi u malu, crkvu kubičnog oblika, nad kojom se uzdiže kupola karakteristična za Svetu Goru, prekrivena ciglom od sivog kamena. Ovde jeromonah Makarije redovno subotama i u danima crkvenih pomena služi parastose i litije za upokojenu bratiju. I čini se da istovremeno utihnu daleki morski talasi i vetar u krošnjama drveća grobljanskog vrta, a jutranje zvezde na južnom nebu se još bliže spuštaju ka zemlji, kako bi se ogledale u kapljama rose na travi.
Završeno je Bogosluženje u glavnoj crkvi, a oni koji su prisustvovali na njemu već sede na svojim mestima u trpezariji. Oni smireno i ćutke očekuju povratak oca Makarija i bratije s groblja. Kada igumana Jeremije nema u trpezariji, onda metalnu posudu sa žitom prinose ocu Makariju, i on, osenivši ga krsnim znakom, najpre uzima jedan deo, a potom poslušnici nose posudu sa žitom svim monasima, poslušnicima, manastirskim radnicima i poklonicima. Oni su već pripremili stone kašike za žito ili kupice od običnih salveta. Neki uzimaju žito direktno sa dlana.

«Kakva je to radost ne umreti u gradskoj bolnici, već na Svetoj Gori!..»

Svetogorci se prema smrti odnose kao prema nečem prirodnom. Oni se raduju što žive, a istovremeno se raduju što umiru. «Bojati se smrti – to znači bojati se toga što ne postoji na svetu», - govori poklonicima jeromonah Nikolaj (Generalov).

Poslednji časovi i minuti ovozemaljskog života monaha su ispunjeni mirom i svetlom radošću kako za onoga koji umire, tako i za bratiju, koji su došli u njegovu keliju da se s njim oproste. Tako je bilo, kažu, i sa prestarelim jeromonahom Gavrilom, koji se upokojio leta 2006 godine. Njegova duša je tokom dugog ovozemaljskog života blagočestivo prebivala u telu i tako se blagočestivo i razdvojila s telom u trenutku smrti. On se upokojio dobrodušno, s radošću i mirom, iako su ga mučile bolesti. Stradanje od njih je smatrao neophodnim uslovom duhovnog života. Otac Gavrilo je pred smrt očistio svoju savest pokajanjem, omio grehe suzama, ubeleo rizu svoje duše i poslednji put se pričestio. S njim su došli da se oproste i jeromonah Lavrentije i mladi poslušnici iz moldavskog skita na Provati. Sam jeromonah Gavrilo je bio rodom iz Moldavije i zato ih je često ispovedao i davao im očinske savete. Njegova kelija s pogledom na more se nalazila u jednospratnoj zgradi iza trpezarije. On je svoju keliju pretvorio u malu crkvu. U njoj je bilo mnogo papirnih ikonica, a medju njima i kopija čudotvorne «Samonaslikane» ili Jaske, ikone Majke Božije iz skita Jovana Krstitelja, naseljenog Rumunima i Moldavcima, kao i ikonice prepodobnog Pajsija Veličkovskog i moldavskog vladara Stefana III Velikog, kao i zidni kalendar iz Novo-Njameckog Kickanskog manastira, koji se nalazi na obali Dnjestra. Pored monahovog uzglavlja je bila prikačena požutela od vremena crno-bela fotografija, na kojoj je bio grob, i natpis iznad njega: «Razmišljaj o svom poslednjem danu i nikada nećeš sagrešiti».

«To ukrepljuje moj pokajnički duh...» - govorio je otac Gavrilo.

Na podu su se nalazili cvetni kućni tepisi, koji se mogu videti samo u Moldaviji. Otac Gavrilo je ugošćavao svoje goste za malim stolom, te je ponekad u keliji mirisalo na svakojaku hranu, koju su poklonici doneli iz njegove otadzbine, a koju je otac Gavrilo napustio početkom 60-ih godina prošlog veka. Svako je od njega odlazio sa nekim poklonom: kratkim brojanicama, drvenim krstićima i ikonicama, kao i sa grčkim orasima. I njemu su takodje donosili poklone, i tada bi se prisećao kako je u predjašnjim godinama dok je radio u manastirskoj trpezariji spremao bratiji posne sarme na moldavski način od listova kupusa i groždja. Pritom je bilo moguće videti njegovu grubu i venama prekrivenu pesnicu.

- A još je bratiji kuvao kačamak i servirao ga sa ovčijim sirom. Tada je istina u našem manastiru bilo malo ljudi. Pitaj našeg oca Avksentija. On je došao s juga Moldavije, gde žive Gagauzi. Otac Avksentije je voleo da peva, a bavio se i vinogradarstvom. Kakvo je samo domaće vino pravio!..

Nekoliko godina pre svoje smrti otac Gavrilo je često sedeo na sunčanoj strani svoje kelije ili je išao sa visokom palicom oko glavnih manastirskih vrata, skupljao razne lekovite trave, koje su mu pomagale da se bori sa bolestima – bolesnim nogama i ranom na nosu koja nikako nije zarastala. Nikako nije želeo da ostavi manastir ni na kratko vreme da bi otišao u Salonike u bolnicu na ispitivanje. Nije slušao ovozemaljske savete poklonika, prekidao bi tada sagovornika, i tada se u njegovom govoru osećao moldavski akcenat.
- Znaš li kakva je radost umreti ovde kod nas na Svetoj Gori a ne u gradskoj bolnici! Ovde Sama Božija Majka susreće monahe posle smrti. I zatim provodi dušu upokojenih kroz sva mitarstva od zemlje do Neba ...

Sahrana po svetogorskoj tradiciji

O smrti nekog manastirskog stanovnika bratija biva obaveštena sa dvanaest udara u zvono. Na Svetoj Gori odavno postoji poseban obred sahrane upokojenih, koji je prihvaćen i u drugim manastirima na Istoku zbog nedovoljnog prostora za formiranje groblja.

Posle odsluženog čina pri izlasku duše iz tela, telo se obavijeno crnom mantijom odnosi na specijalnim nosilima u manastirsku grobnicu. Upokojeni se sahranjuje bez kovčega, telo se zašiva u rasu i direktno stavlja u zemlju na dan monahove smrti. Njegovo telo ne kupaju, veš na njemu se ne menja, a na grudi mu stavljaju ikonu Presvete Bogorodice. Prema svetogorskoj tradiciji upokojenog monaha oblače u shimu i mnogokrestije. Ako je to bio jeromonah onda ga oblače još i u epitrahilj, u ruke mu stavljaju Jevandjelje i lice pokrivaju vozduhom. Jerodjakona oblače u orar i lice mu prekrivaju malim pokrovom. Zatim se nad glavom upokojenog stavlja ploča (radi zaštite od povrede) i telo se zasipa zemljom. Nad grobom se vrši zaupokojena litija. Iguman obično drži kratku besedu, posvećenu novoupokojenom. Čak štaviše, igumanski grob se u Pantelejmonovom manastiru ne nalazi na groblju, već u južnom delu unutrašnjeg manastirskog dvorišta, pored oltara glavne crkve.

Opelo se služi svečano. Tokom 40 dana posle monahove smrti svaki dan se blagosilja žito, svi monasi čitaju kanon za upokojenog brata: i svi su obavezni da se za njega mole na jednoj brojanici, s molitvom za upokojenje njegove duše i pritom čine sto poklona.

U manastirskoj istoriji druge polovine XIX veka je poznat slučaj koji se desio sa shimonahom Neofitom, koji je revnosno ispunjavao manastirska poslušanja i podvizavao se u molitvi, zbog čega je trpeo napade od duha zlobe: kada bi legao da spava zli duhovi bi ga svlačili sa kreveta. Na kraju života Gospod ga je posetio teškom bolešću: nekoliko meseci je ležao nepokretan na ledjima, i od njegovog tela se širio neprijatan miris. Pritom je monah stradao još od grčeva u nogama. Svakodnevno se pričešćivao, neprekidno je blagodario Bogu i nikada nije roptao. Pred smrt shimonah Neofit je rekao: «Želeo bih još da poživim, da bi poslužio bratiji ...». Kada su telo upokojenog doneli u crkvu, od njega je dolazio «najprijatniji miris, što je posvedočilo o nagradi za njegove vrline i trpljenje na zemlji» (1).

Ime upokojenog monaha se svakodnevno tokom tri godine pominje na Proskomidiji, a zatim se unosi u veliki pomjanik, takozvani «Kuvaras». Te knjige, koje se u svetogorskim manastirima čitaju subotama, sadrže imena svih upokojenih monaha, počevši od davnina, kao naprimer kod Grka u Velikoj lavri.

Monahu ne samo da nije potreban kovčeg, već ni bilo kakav spomenik. Na njegovom grobu stoji skromni drveni krst sa kandilom – bezmolvni propovednik blažene besmrtnosti i Vaskrsenja. Na monaškim grobovima nema uobičajenih cvetnih venaca, na groblju se ne jede i ne pije, ne prosipa se vino na humku, ne ostavlja se voda i komadić hleba, kako se to često radi u svetu.

Razmišljajući o upokojenom jeromonahu Gavrilu, na pamet mi padaju reči koje je izogovorio jeromonah Lavrentije:
- Danas je duša novoupokojenog oca Gavrila, oslobodivši se od telesnog bremena, dobila istinsku slobodu i radost u Hristu. A njegovo telo je pronašlo pokoj na groblju pored druge bratije ... Pre ili kasnije i mi ćemo otići kod njega i sjediniti se s njim.

«Smrt poravnava čela...»

Posle nekoliko godina (tri, a u drugim manastirima – pet) grob se otkopava i vade se lobanja i kosti. Ukoliko je telo upokojenog potpuno istrulilo, a kosti su čiste i žute boje, smatra se da je to znak posebne duhovnosti i pravednosti tog monaha. Obično posle otvaranja groba nalaze potpuno istrulela tela upokojenih i gole kosti. Ali dešava se nekad da telo nije potpuno istrulelo. Ali nije zemlja kriva za to što telo nije istrulilo, već gresi upokojenog. «Zemlja nije primila telo, znači, rasudjuju monasi, upokojeni nije vodio pravednički život u potpunosti. Smatra se da je posmrtni život takvog monaha težak, i zato ponovo zatvaraju grob i počinju posebno usrdno da se mole za upokojenog brata. Monasi udvostručavaju molitve za upokojenog, čitaju razrešnu molitvu, okreću brojanice, kako bi umolili Boga da mu oprosti neokajane ili zaboravljene grehe, i tada se telo brzo raspada. Posle ekshumacije, lobanja i kosti se obično peru u vodi sa vinom i nasuvo se brišu pamučnom tkaninom. Zatim se prenose u grobnicu – kosturnicu. U kosturnici su postavljene duge drvene police, gde su u strogom poretku postavljene lobanje s natpisom imena i datuma rodjenja i smrti, a ponekad samo sa datumom smrti. Sve lobanje nemaju donju vilicu i često su bez zuba. U skitovima se lobanja upokojenog starca često čuva u keliji njegovog učenika. Nekada se na jednoj od polica u kosturnici Pantelejmonovog manastira nalazila i časna glava prepodobnog Siluana Atonskog (1938, praznuje se 11(24) sept), a sada se nalazi u srebrnom kovčegu u Pokrovskoj crkvi. Kod monaha-slovena je običaj da se crnom olovkom na čeonu kost lobanje napiše ime upokojenog monaha i godina njegovog upokojenja. Ponekad se piše i epitaf (nadgrobni natpis), na grobnom drvenom krstu. Gledaš tako lobanje bivših igumana, monaha i poslušnika i kako da se ne setiš stihova Cvetajeve – «smrt poravnava čela...»?!

- U malom austrijskom planinskom selu Halštat – pričam ikonopiscu ocu Jefremu – stanovnici, počevši od XVII veka, umesto nadgorbnog spomenika stavljaju na grobove svojih rodjaka islikane lobanje pokojnika. Na lobanjama naznačavaju imena, prezimena, datume rodjenja i smrti, a pored toga još bojicama crtaju porodične grbove ili neke druge znake. Stvar je u tome što se Halštat nalazi na planinskoj strani, i za groblje je odvojen samo mali deo zemlje. Iz tog razloga se svakih 20 godina iz starih grobova izvlače ostaci pokojnika, kako bi se oslobodilo mesto za novoupokojene. Nedaleko u starom manastiru se nalazi kosturnica, u kojoj su kosti numerisane i složene na specijalnim policama. Lobanje se stavljaju na grobove. Neki ljudi ih na praznike ukrašavaju venčićima ili svežim cvećem. Kažu da se medju islikanim lobanjama sreću i «prava remek dela».

Otac Jefrem se osmehuje mojim rečima.

Izvadjene kosti upokojenih monaha se «sortiraju», zatim se stavljaju u zajedničke sanduke ili specijalne polukružne niše: «nožne sa nožnima», «ručne sa ručnima» itd.
Prema svojstvu i boji kostiju, a posebno lobanje, monasi-svetogorci odredjuju pravednost ovozemaljskog života upokojenog.

- Kosti svetih i pravednih muževa, - priča jeromonah Joakim (Sabeljnikov), - su po pravilu čiste, žute boje, a ponekad se od njih oseća blagouhanje pa čak ističe i miro. To je «znak posebne duhovnosti upokojenog». Kosti bele boje svedoče o tome da je duša upokojenog pomilovana i spašena. Znači njegovo pokajanje pred Bogom je primljeno i on je udostojen oproštaja grehova. Kosti tamno-zelene boje, koje smrde, svedoče o tužnom udelu duše upokojenog i njegovim smrtnim gresima.

U manastirskoj istoriji se zna za sledeću činjenicu: 7 novembra 1840 godine je posle male večernje otvoren grob shimonaha Nikodima. Kada su izvadili i oprali njegove kosti, one su bile žute i blagouhale su. Kosti su stavili u korpu i po običaju uneli u crkvu na svenoćno bdenije. Za vreme bdenija blagouhanje od kostiju se toliko pojačalo, da je skroz potisnulo miris tamjana, i sveštenoslužitelji su ga osećali u samom oltaru. Kada su jeromonasi prišli kostima sa upaljenom svećom, videli su da su iz ušnih otvora na lobanji isticala dva mlaza blagouhanog mira, od koga se blagouhanje raznosilo kroz celu crkvu. Monasi su odmah shvatili zašto je iz suve kosti isticalo miro: setili su se da je pokojni otac Nikodim bio čtec i pojac i tako je voleo Sveto Pismo, da je dan i noć bio spreman da ga čita bez prekida (2).

Vrata bratske grobnice su uvek otvorena, i ovde se često mogu videti mladi i stari monasi, koji dolaze pojedinačno, da bi se pomolili za svoju upokojenu braću.
- Naša upokjena braća, - kaže jeromonah Makarije, - iako su zauvek otišla od nas, iako im je telo privremeno u zemlji, dušom su naravno kod Gospoda. Oni nisu nestali, već nastavljaju da žive za nas nevidljivim duhovnim životom pred Božijim očima. Setite se da je Sam Gospod rekao u Svetom Jevandjelju: «Bog nije Bog mrtvih, već živih, jer su kod Njega svi živi» (Lk. 20:38).
Monasi ne sumnjaju da se i upokojena braća mole za njih, potomke. Kažu da duše upokojenih nastavljaju da vide tu braću s kojom su se rastali. Blagočestivi život žive braće donosi radost upokojenim monasima, jer se monasi na zemlji pripremaju za odlazak iz ovoga sveta – u nebesku Otadzbinu. Jer su ovde na zemlji samo «došljaci i stranci».

«Čovek, kao trava su dani njegovi...»

Manastirski ikonopisci – monasi Jefrem i Varsonufije, i poslušnik Dimitrije su 2004 godine učestvovali u restauraciji grobljanske crkve. Otac Varsonufije peva u horu, a pored toga noću peče hleb, dok danju radi sa četkicama i bojama. U vreme kratkih pauza, otac Jefrem odlaže na stranu četkice i boje, odlomi parče svežepečenog hleba, koji mu donosi otac Varsonufije, i popije nekoliko gutljaja nezasladjenog čaja. Na nekoliko minuta zatvori umorne oči, skine staromodne naočare i zamisli se. Potom uzima omiljeni tom dela prepodobnog Jefrema Sirina i na neko vreme se udubljuje u čitanje. Odjednom se zadrži na nekoj stranici, odloži knjigu, prenese pogled na morsku daljinu i tiho pozove radnika i čutke mu ukaže na to mesto u knjizi koje preporučuje da se pročita.

«Dani teku i lete, sati prolaze i ne staju, u nezadrživom proticanju vremena svet se približava svom kraju. Ni jedan dan ne dozvoljava drugom da teku paralelno, ni jedan sat ne čeka drugi, da bi tekli zajedno. Kao što je vodu nemoguće zadržati i zaustaviti prstima, tako neće ostati nepokretan ni život rodjenog od žene. Bog je odredio meru čovekovog života, i nju dani dele na delove. Svaki dan, neprimetno za tebe, odnosi svoj deo iz tvog života, i svaki sat sa svojom česticom nezadrživo odlazi svojim putem. Dani raznose tvoj život, sati podrivaju njegovo zdanje, i ti hitaš ka svom kraju, zbog toga što si – para. Dani i sati, kao lopovi i otimači, potkradaju te, nit tvog života se postepeno kida i skraćuje. Dani predaju tvoj život sahrani, sati ga stavljaju u grob, a zajedno sa danima i satima nestaje i tvoj život na zemlji. Život, koji živiš danas, odlazi i odleće s krajem toga dana, jer svaki dan odnosi svoj deo iz tvog života i s njim odlazi, i u brzom protoku vremena sati odlaze, nestaju i pretvaraju se u ništavilo! Kako brzo teku dani, tako brzo proleće i život: on ne može da se zaustavi i stane na jednom mestu!»

Monasi kažu da se njihovo jedinstvo i opštenje sa upokojenima posebno oseća u vreme usrdne molitve za njih. Monasi svakodnevno pominju sve, čija imena su unesena u posebne pomjanike, koje pre početka dnevne službe u crkvi deli monah Olimpije. Takvih pomjanika ima oko 20, ako ne i više. Pri čemu na prvom listu ne piše uobičajeno «za pokoj duše» ili «za zdravlje».
Sa sada pokojnim jeromonahom Gavrilom upoznao sam se prilikom jedne od svojih poseta Pantelejmonovom manastiru. On je tada došao na groblje sa starim ličnim pomjanikom. U početku je sedeo na klupi u kosturnici, a njegove usne su šaputale imena onih koje je svakodnevno pominjao. Pri čemu skoro nije ni gledao u knjižicu iz koje su štrčale cedulje za pominjanje, jer je sva imena znao napamet. Potom bi pošao polako grobljanskom stazicom, krstio se pored svakog groba, nešto razgledao, i bukvalno birao i sam sebi mesto.

Samo groblje Pantelejmonovog manastira, na prvi pogled, ne izgleda baš najbolje uredjeno: sve sem, grobova i stazica je obraslo travom, ali na humkama se ne gasi kandilo. Sa strane se nalazi i nekoliko krstova koji su prekriveni zemljom. Oko groblja se vidi idilični pejzaž sa čempresima usmerenim ka noćnom zvezdanom nebu, bademi koji cvetaju u proleće, kao i masline i groždje. U letnjim noćima se ovde čuju neumorni zvrčci, a ujutru se iz vrta pronosi cvrkut ptica.

Ne samo na svetogorskom, već i na svakom drugom groblju, čovek se pogružava u razmišljanje, i stojeći nad tudjim grobnim humkama, počinje da raspliće komplikovano klupko sopstvenog života. A posebno se to dešava u kosturnici, pored dugih polica sa bezubim lobanjama i crnim očnim dupljama, gde čovek nevoljno oseća gorčinu plodova svojih grehova i seća se kako je prošao, prolazi i kako će proći njegov ovozemaljski život. «Hteo-ne hteo», - kažu monasi, groblje je nekome bliže, nekome dalje, ali svima je – neumitna budućnost». Poseta groblju Pantelejmonovog manastira primorava poklonike da se zamisle o neizbežnosti smrti i o tome da se život ne završava s tobom. O tome svedoće i reči napisane na vidnom mestu u grobnici: «Mi smo bili takvi kao što ste vi. Vi ćete biti ovakvi, kao što smo mi».


(1) Velika straža: Život I radovi blaženih svetogorskih staraca jeroshimonaha Jeronima I shiarhimandrita Makarija / Aut. – sast. Joakim (Sabeljnikov), jeromonah M., 2001. Kn. 1, s. 316.

preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/put/080229151946
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 6910 puta