MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRICAJ MI O SVOJOJ VERI



pa ćemo da vidimo koja je bolja i tu ćemo decu da krstimo, rekla je Lorena, Meksikanka svom mužu Borisu

Lorena i njena meksička porodica, braća, sestre i njihova deca, danas su jedna mala pravoslavna oaza u Meksiku. A sve je počelo pre petnaestak godina kada je u Nemačkoj upoznala Borisa Vučkovića, zaljubila se, udala, prešla u pravoslavlje, i kaže "sve je to volja Božija, ja to nisam ništa radila, sve je to tako išlo postepeno." Lorena je iz Meksika došla u Evropu da uči jezike, i našla se u Nemačkoj, Boris je iz Beograda hteo da ode u Španiju da uči španski ali je i on stigao do Nemačke, upoznali su se u studentskom kampu.

"Bila je to ljubav na prvi pogled, a u stvari nikad nisam pomisla da će on mene gledati, tamo su bile Italijanke, Amerikanke, Španjolke a on je non stop pevao italijanske pesme i mislila sam da se udvara jednoj Italijanki, i mislila sam, pa sigurno tu ima nešto, kad ono mene poziva da se šetamo po podne kad smo završili obaveze, i rekla sam, hoću, kako da ne i tako je počelo prijateljstvo. I trebalo je u još neki kamp da idem, ali kad sam se zaljubila rekla sam, idem ja u Beograd. Javila sam roditeljima da ne idem u Berlin nego u Beograd, njima je to slično, pitaju, jel` to u Evropi, jeste u Evropi je, sve je to blizu, u Evropi je sve blizu, mama ništa se ne brini. Dolazim u Beograd a mama mi kaže, Lori pa zar si ti u Beogradu, tamo je rat, nešto ima problema, čujem u vestima. Ništa ne brini mama, dobro sam. Boris je rekao da mogu da dođem, da nema problema i ja mu verujem. Bilo je leto, jako vruće, ništa drugo nisam gledala, sve mi je bilo lepo pored njega. I posle kad smo se venčali 1994. godine, tri godine smo putovali tamo-ovamo, došla sam baš kad je bilo teško vreme, embargo, problemi. Ali opet meni to ništa nije bilo bitno, ja sam bila srećna i dalje sam srećna, koliko smo već u braku, četrnaest, trinaest godina, brzo mi je prošlo. Šta mogu da kažem, da je volja Božija i to dobra volja Božija. Ja sam prešla u Pravoslavlje, a kad smo se upoznali Boris nije bio kršten i kad je bio u Meksiku, moji su vernici, rimokatolički, moja majka posebno je bila vernik, molila se pred spavanje, molila se ujutru, čak je ponekad i plakala pred ikonom, molili smo se pre jela. Gledao je to i nije mogao da shvati, pitao se, pa kome se to zahvaljujete kad se krstite pre ručka, kad se tvoja majka moli pred spavanje, non stop je bio naporan. A kad smo bili blizu venčanja, on je pitao, pa nije valjda kad budemo imali decu da ćeš ih naučiti da budu katolici, pa ne mogu da verujem da će moja deca da budu katolici. Naravno, odgovorim mu, ako ti ništa ne znaš o svojoj veri. Ajde pričaj mi šta znaš o svojoj veri, kakva je, pa ćemo da vidimo koja je bolja. Nije znao šta da kaže, bilo mu je nezgodno. I malo po malo, on je krenuo da upoznaje Pravoslavlje, ja sam išla sa njim. Ja sam se nekako opustila i kad uđem u crkvu vidim da je sve slično, ima ikone, pa kad čujem "Oče naš", sve mi je bilo slično. Bilo mi je lepo, nisam imala osećaj da hoću da bežim, jer sam taj osećaj uvek imala kada sam bila u kontaktu recimo sa Jehovinim svedocima ili mormonima. U Meksiku ima puno sekti, posebno ih je puno poslednjih godina, ali i ranije kada sam imala kontakt sa njima osećala sam da tu nešto nije u redu, neka odbojnost se rađala u meni. A kad sam ušla u pravoslavne crkve, sve mi je bilo lepo i malo po malo sam saznavala da ima puno sličnosti, pa slušam o srpskoj istoriji, vidim da je i to lepo i čak kad smo posećivali manastire videla sam tela svetitelja, njihove mošti e to nisam mogla da verujem. To nisam u Meksiku videla, niti znala da postoji. Znala sam da ima svetitelja, ali nisam znala da su njihova tela sačuvana i to me oduševilo. Onda je Boris hteo da se krsti i ja sam pristala da se krstim zajedno sa njim, da budemo zajedno u veri, da nema nekih problema i da ne raspravljamo koja je bolja. Tako smo ušli u pravoslavnu veru, a malo po malo, moja majka je dolazila i tata, njima je bilo kao da su ušli u svoju crkvu, majka kad vidi ikone odmah bi prilazila da ih poljubi, krsti se. Ja nisam odmah smela da kažem da sam se krstila u Pravoslavlju, da ih ne povredim, da ne ispadne da sam zaboravila na ono što su mi oni dali i to odbacila radi nečeg drugog. Kad su saznali nisu imali ništa protiv, nikada nisu komentarisali, bili su srećni što je Boris počeo da veruje. Moja majka je inače, teško prihvatila što ću živeti tako daleko, šta ako ću imati problema, ako mi brak ne bude dobar, ovde nemam nikog, nemam prijatelje, nemam gde da pobegnem, s kim da pričam. Brzo je došla ona, kad sam se venčala odmah je htela da vidi gde sam i videla je da sve funkcioniše lepo, da je normalno sve i kad je otišla, rekla mi je, sad mogu i da umrem, sada znam gde si došla. I zaista posle pola godine moja majka je umrla i te njene reči su mi ostale u glavi", priča Lorena.

U MEKSIKU NEMA ATEISTA

Boris potvrđuje da je kroz Lorenu i njenu porodicu u Meksiku upoznao veru i počeo o njoj da razmišlja. "Ja sam pokušao da im objasnim da to ne rade, da ne gube vreme, jer su oni blagodarili uvek pred jelo, spavanje, i nisam video smisao u tome i ja sam im to i rekao. Oni su mene trpeli, slušali su to što kažem, ponešto odgovorili i mislio sam da im ne mogu pomoći, tako sam ja to tada osećao. Bilo je zanimljivih situacija, recimo, dođe Lorenina prijateljica pa se pomoli tiho, sagne glavu, e onda ja počnem da pitam onako baš neprijatno, nezgodno, tipično za nas Srbe. A kada sam poželeo da saznam nešto o svojoj veri, o Pravoslavlju, prijatelji u Beogradu uputili su me na crkvu Aleksandra Nevskog. I Lori i ja počeli smo da idemo na časove veronauke kod o. Vaje. Bilo je to uveče, u maloj prostoriji, slušali smo pažljivo predavanja o. Vaja, Lore je nešto razumela, nešto nije, malo joj klone glava, ponekad zaspi, sve je to bilo onako u jednoj prijatnoj atmosferi, o. Vajo je to dozvoljavao znajući da ona ponešto i ne razume, ali da će to uroditi plodom ako Bog da. Kasnije smo upoznali mnoge ljude koji su nam ponešto rekli o veri, onda videli stare poznanike da dolaze, da pevaju, pa smo i mi počeli da dolazimo i da pevamo, par prijatelja koje smo konsultovali od početka bili su uvek tu kao pomoćnici da nam objasne, neki su sada monasi, neki sveštenici. Roditelji moji su se čudili svemu tome, ali kako je prošlo desetak godina polako se navikavaju", prenosi svoje iskustvo Boris.

image


Lorena nam priča da u Meksiku nema neverujućih, ateista. Ljudi ne sumnjaju da Bog postoji. Tamo Boga ima, ljudi veruju. Bog postoji i svako to prihvata. Uglavnom su to vernici rimokatoličke veroispovesti ali su se poslednjih godina proširile brojne sekte. "Katolička crkva u zadnje vreme ne ulaže mnogo truda u svoj narod, pa ima puno sekti, to sam osetila sada kada smo nedavno bili a ranije većina ljudi je bila rimokatoličke veroispovesti. A sada kad pitam ljude, taksiste, obične ljudi, uglavnom, većina su u nekim protestantskim grupacijama kojih ima puno. Nema tamo Pravoslavlja, zapravo ima vrlo malo pravoslavnih, recimo Libanci imaju svoju crkvu, Rusi imaju svoju kao i Grci. U Meksiku deca ne uče veronauku u školama, nema TV i radio emisija, o Pravoslavlju se malo zna," priča Lorena.

"Mojoj braći su se veoma dopale srpske pravoslavne crkve. Kada bi došli u posetu vodili smo ih po crkvama i manastirima i oni su se divili. Tako je moj brat Fernando, on je mlađi od mene, poželeo da se krsti u Pravoslavlju i da ide u monaštvo, jer su mu se dopali vaši manastiri. Onda je u Meksiku upoznao pravoslavnog monaha, Grka, o. Nektarija i polako je napredovao u veri, kad se krstio dobio je ime Vasilije a posle se zamonašio i dobio ime Arsenije. Sada je u pravoslavnom manastiru u Meksiku, nedavno su se pripojili Ruskoj zagraničnoj crkvi, a inače su bili pripadali Jerusalimskom patrijarhu zbog o. Nektarija. Oni su u gradu Meksiku, u manastiru ih je samo trojica, iguman o. Nektarije, o. Hristoforos i moj brat o. Arsenije. Kao što rekoh, nema mnogo pravoslavnih ljudi u Meksiku, a niko se do nedavno i nije trudio da raširi pravoslavnu veru u Meksiku", konstatuje Lorena.

Na pitanje kako je reagovala porodica kada je njen brat odlučio da se zamonaši odgovara: "Moja majka nije tada više bila živa, mojima je sve to bilo nepoznato. Tamo u Meksiku ne postoji monaštvo, već stotinak godina nema monaha i bilo im je čudno. Mislili su da je to isto, sveštenstvo, monaštvo. Braća i tata su prihvatili, tata je rekao ako je to tvoja volja da se slaže. A ja sam se više protivila, nisam bila sigurna da li je on siguran u to što želi, da li on zaista zna šta znači biti monah, da ne može posle da kaže neću. Kad mi je javio učinilo mi se da je to tako brzo, molila sam ga da sačeka malo, razgovarala sam sa njegovim duhovnim ocem, i molila plačući da ne bude to prebrzo, da pričeka malo, da se radujem naravno. I odlučio je, i sada je monah. Većina mojih danas su kršteni u Pravoslavlju a ima i puno dečice koja su isto krštena u pravoslavnoj veri, pa onda ima venčanih, čitave porodice su sada u pravoslavnoj veri, moj najbliži rod i zaista vidim da je to volja Božija."

Priča nam i o manastiru Svete Trojice u kome je njen brat. "Oni nemaju parohiju, nemaju prihode, moraju da rade, iguman predaje na raznim univerzitetima u Meksiku, moj brat se bavi poslastičarstvom, pošto se moja porodica time bavi pa i on nastavlja, svaki dan ide na posao, a treći monah obavlja sve u manastiru, kuvanje, sve što ima da se radi u manastiru, on je kao domaćin. Moraju, moraju nešto da zarade. To je malo čudno ovde, jer ovde nema toga, ali tako je u Meksiku. Tek su se pripojili ruskoj crkvi, i kad smo nedavno bili tamo počeli su da dolaze Rusi, ali treba malo vremena, imam želju da počnu da propovedaju Pravoslavlje u Meksiku, da govore ljudima, jer mislim da za tim ima velike potrebe. Njihov manastir je u stvari jedna kuća, cilj im je da sagrade hram, da stvore parohiju, da dovedu sveštenika koji bi mogao da nastavi parohijski rad a oni kao monasi da se povuku, jer u stvari manstir je za monaha a parohija za rukopoloženog sveštenika", govori nam Lorena.

MEKSIČKI MONASI U SRBIJI

Boris veoma voli da putuje u Meksiko, da bude na molitvenom sabranju u meksičkom manastiru. Priča nam o o.Nektariju, koji je monah preko dvadeset pet godina a i sam njegov život je veoma zanimvljiv, govori nam Boris, dodajući da se nada da mu o. Nektarije neće zameriti što će nam ispričati neke detalje iz njegovog života. "Njegova majka je bila u šestom mesecu trudnoće i oni su putovali iz Meksika za Carigrad, trebalo je da se vide njegovi roditelji sa svojim duhovnikom, patrijarhom, i kako su ušli u avion porođaj je krenuo, avion se vratio u Meksiko i tu se rodiše blizanci. Brat o. Nektarija se upokojio u šestoj godini, a sam o. Nektarije je bio bolešljiv čitavog života. Mladi su mu se upokojili i roditelji, pa su o njemu brinuli njegov duhovnik i baka. Rano je postao monah, školovao se dosta, imao je mogućnosti i puno toga je saznao i sada radi u Meksiku na par univerziteta predajući i tako zarađuje za manastir. Njihov manastir nema drugih prihoda i normalno je da sva trojica moraju da rade. Posetili su nas pre nekoliko godina. Želeli su da upoznaju Srbiju a i mi smo želeli da oni dođu. Obišli smo preko dvadeset manastira, "Jugić" je dobro služio, smestili smo se svi u taj stari auto, njih trojica pozadi, sin sa njima a napred supruga i ja. Ponekad bi se ljudi čudili gde smo svi stali kad počnemo da izlazimo. Bili smo veoma lepo primljeni u svim našim manastirima i dan danas naši monasi pitaju za meksičke monahe, mole se za njih, neki su u kontaku sa njima preko telefona ili elektronskom poštom. A mi bi želeli da oni opet dođu i zamišljamo šta bi sve organizovali i verovatno neka predavanja na razne teme, možda i neke intervjue, možda i negde da služe ako dobiju dozvolu. Mnogo im je značilo što su upozanli Srbiju, jer putujući po svetu, naročito po SAD nailaze često na Srbe i onda osećaju taj naš narod dublje, iskrenije. Grci nas puno vole, nismo ni svesni koliko se mole za nas i pomažu nam. Za tih mesec dana koliko su mogli sagledali su kako Srbi žive. Negde je bilo i zanimljivih događaja, kad bi nešto ispričao neko bi mogao da shvati to i kao Božije čudo. Pomenuću samo neke, recimo, o. Nektarije se vraća taksijem iz grada sam, kaže vozaču da ide na Novi Beograd, on ga vozi, o. Nektarije se slabo orijentiše i ne prati gde ga vozi, a onda u jednom trenutku kaže, ovde izlazim, i ide pravo, pravo, pravo i nailazi na našu zgradu, o.Hristoforos i o.Arsenije ga pitaju, oče kako ste našli ovo a ne znate ni adresu, a on kaže, kako niste razumeli, Duh Sveti me vodio. To deluje kao naivna dečija priča, ali mi smo shvatili to veoma ozbiljno. Tog dana kada je trebalo da putuje, seda u taksi, želeo je da bude sam, da malo odmori, posle dvadeset dana u zajednici sa svima nama, sa našom decom, sigurno je njegov svakodnevni monaški život malo poremećen i hteo je da se malo osami, da tihuje.

Želeo je da ode u hram Sv. Save i prvo je rekao taksisti da ga tamo vozi, ali se na pola puta predomislio i rešio da ide u saborni hram. Odvezao ga je taksista do Saborne crkve gde je ostao na molitvi. Dan ranije mi smo bili u Sabornoj crkvi i on je imao želju da kupi jednu brojanicu ali nije imao novca. A onda, kada je ponovo otišao, prilazi mu jedna vernica, daje mu listu sa imenima i novac i to baš onoliko koliko košta ta brojanica, on je kupuje. U tom momentu ulazi naš patrijarh Pavle i tada o. Nektarije od radosti, baš je bio ispunjen radošću jer je želeo da upozna patrijarha traži blagoslov, držeći onu brojanicu u ruci. Blagosilja ga naš patrijarh i pita odakle je, a on mu kaže da je iz Meksika, i tako mu se ispunjava više želja u jednom momentu. Bilo je sličnih situacija, recimo mi smo u jednom manastiru a ni naši gosti iz Meksika, ni mi domaćini nemamo više novca i baš kad odlazimo iz manastira, iguman tog manastira mi daje blagosov za put i u šaku spušta novac. Odlazimo u drugi gde ima i knjižara, oni biraju knjige, hteli bi da kupe, ali nemaju novac, a ja im kažem da smo dobili od igumana i to tačno onoliko koliko su koštale knjige. Evo još jednog događaja, bila im je želja da posete i manastir Manasiju ali više nismo imali za gorivo i opet se desi, po meni čudo. U jednom beogradskom hramu starešina mi daje kovertu sa imenima sveštenika i kaže, Borise pričuvaj da se koverta ne izgubi ne zbog imena nego imamo mali prilog za meksičke monahe. Otvaram kovertu i u šali kažem, pa, Oče Nektarije molite li se vi samo za pare, evo oče imamo taman toliko para da sutra posetimo Manasiju. Odosmo u Manasiju i tamo nailazimo na divan prijem, i moglo bi još mnogo toga interesantnog da se ispriča. Radovali bi se da opet dođu", kaže Boris i dodaje da uvek kada odu u Meksiko od o. Nektarija mogu puno da nauče o Pravoslavlju. "Zamislite u jednoj nepravoslavnoj zemlji, mi se učimo Pravoslavlju. Oni bi voleli kada bi im došao jedan monah iz Srbije, imaju mesta za jednu osobu i nadam se da će im se želja ispuniti", zaključuje Boris. Priča nam i o tradicionalnom načinu života Meksikanaca, koji mu se jako dopada.

"Porodica je jača nego kod nas a svaka proslava koja je iola značajna vezana je za porodicu. Oni će proslaviti Božić u porodici, mi ga proslavljamo u porodici još uvek, oni će se radovati Novoj Godini samo u porodici a mi se delimo na generacije, i ne proslavljamo je zajedno, bilo koju drugu svečanost proslavljaju u porodici i podrazumeva se u celoj porodici, ima tu i beba i starijih, do baka i prabaka. To se podrazumeva. Doduše, nekada su im porodice bile brojnije, Lorenin deda je imao 13.oro dece. Lorenin otac je smanjio na šestoro, ali njegov brat nije. Lorenin stric ima 13oro dece i još je dvoje usvojio, iškolovao ih je sve. Kad je Lorena bila mala i kada ode kod strica a ono na čiviluku visi petnaest majica, kaputića i sve miriše na omekšivač koji je koristila tetka, i danas gde god ode i oseti omekšivač seti se tetke Marine", priča Boris.

VOLjA BOŽIJA

Lorena ga dopunjava i kaže da je u Meksiku dobro to što većina žena ne radi, pa može da se posveti deci i porodici. "Kad sam došla ovde vidim da sve žene rade i kad ja ne radim svi se čude, pitaju me, zašto ti ne radiš? Kao da je to greška što ne radim, kad mora da se radi zbog novca i boljeg života morala bih, ali u suštini mislim da bi bilo bolje da mame ne rade ili manje rade, bilo bi lepo da postoji radno vreme za mame, svima bi bilo bolje i deci i porodici. Ovde je veliki veliki problem, što deca rastu sama. Roditelji nemaju vremena za decu i deca se ne vaspitavaju u kući, u porodici što je veoma važno", konstatuje Lorena.

"Malo po malo ovde sam sve dobila, daleko od svojih ljudi, od roditelja, braće, prijatelja, običaja, hrane, ali sve je to vredelo. To je sve bila volja Božija. Kad sve to sagledam kažem, velika je mudrost Božija kad me tako daleko doveo. Nije teško kad sve ide dobro, kad imam ljubav prijatelja, i brzo sam ovde našla dobre prijatelje, i svi njegovi prijatelji su i moji, i nekako sve to mi je pomoglo i nisam se ni u jednom trenutku osetila usamljeno, uvek sam bila okružena ljubavlju i pažnjom moje nove porodice, roditelji njegovi su fini, to mi je mnogo pomoglo. A teško je odvajati se od porodice ali malo po malo sve dođe na svoje mesto, kad dođu deca, pogotovo. To prođe, ali joj, teško srpski jezik, kolko godina ovde a nikako da govorim kako treba. Ali, lepo mi je, zadovoljna sam, osećam da su oko mene ljudi koji znaju da vole, verovatno imam sreću da ovde imam takve prijatelje, a sve koje znam uvek su spremni da pomognu i kad ne kažemo uvek su tu. Kad odemo u Meksiku osećamo koliko njima značimo i to je lepo, osećamo se lepo i kad se vraćamo. Ja sad ne bi znala da kažem gde bi volela više da živim, kad god idem u Meksiko radujem se da vidim sve one koje poznajem, rodbinu, prijatelje, ali opet ja sam se već navikla na Beograd a u odnosu na Meksiko to je malo mesto, nekako mirnije, tamo je dosta velika gužva, saobraćaj, gužva uvek, opasnosti mnogo veće nego ovde. Zavolela sam ovde da živim, lakše mi je i sa decom kada idemo u park, ili u šetnju, lakše je nego tamo, tamo je veliki grad, treba pola sata da bi se stiglo do parka, sve je komplikovanije. E hrana, to mi je velika muka, prođe neko vreme i ne znam šta da radim, hoću da jedem, samo sanjam našu tipičnu hranu koju ne mogu da pravim ovde jer je bazirano na kukuruzu, nemamo mi hleb nego tortilju, ovde mogu da napravim nešto slično, uvek je slično nikad nije pravo, a onda tu su i sosovi, uvek ide neko meso i sosovi a ti sosovi se prave od paprika, i svaka paprika ima svoj ukus. Ovde ne mogu da pravim meksičku hranu i baš se poželim," vajka se na kraju razgovora Lorena Vučković.


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 6164 puta