MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ISCELJENJE KROZ STRADANJE Sveštenik Vladimir Šmalij




Svoju decu Crkva nikada ne ostavlja. I u najtežim i najtragičnijim momentima ona se moli za njih, pruža im ruku spasenja, duhovno ih ukrepljuje. Sada bih hteo da kažem nekoliko reči o bolesti u duhovnom smislu te reči.

U pagansko vreme vladalo je mišljenje da su, zbog narušavanja pravila poštovanja paganskih bogova, bolesti na ljude slali demoni ili njihovi bogovi. Na taj način ljudi su se mogli izlečiti samo tako što bi umilostivili demona prinošenjem žrtava ili nekim drugim magijskim obredima. U starozavetno vreme izrailjci su verovali da je bolest direktna i očigledna posledica ljudskog greha, i da je svaka bolest proporcionalna grehu ili lično onoga koji je sagrešio ili grehu njegovih predaka.

U skladu sa starozavetnim verovanjima, Bog zbog greha ili šalje ili dopušta bolest, ali, On može i da da isceljenje ako Mu se čovek obrati. Izlečenje bolesti je moguće, ali ne samo od strane lekara. S obzirom da je koren bolesti u grehu pred Bogom, lečenje će biti efikasno samo ako je praćeno vraćanjem na put Božiji.

Gospod naš Isus Hristos, s jedne strane potvrđuje starozavetno shvatanje da je bolest u direktnoj vezi sa ličnim grehom. Tako On kaže bolesniku koga isceli: - „Opraštaju ti se gresi tvoji“. (Mat. 9,2). Ipak, na drugom mestu, Hristos se drugačije odnosi prema razlozima fizičkog nedostatka kada govori o sleporođenom: - „Ne sagreši ni on, niti roditelji njegovi, već se to desi da se na njemu jave dela Božija“ (Jovan. 9,1-3).
Crkva nas uči da je i bolest, i više od toga, patnja, posledica opšte grehovnosti, koja proističe, saglasno biblijskoj knjizi Postanja, iz praistorijskog pada koji se desio u Raju. Bog, koji je stvorio čoveka i koji mu je dao sva blaga, poziva ga da učestvuje u božanskom životu, večnom životu, sreći, apsolutnoj lepoti, poznanju večnog smisla, poziva ga da živi u ljubavi, ljubavi među ljudima, ljubavi prema svetu koji je Bog stvorio, a najviše u ljubavi prema Samom Bogu. Bog je stvorio čoveka kao savršeno, a to znači pre svega slobodno biće. Jer, ljubav je moguća samo u slobodi. Ali sloboda omogućava i pojavu bunta, odbacivanja ljubavi u korist mržnje, života u korist smrti, sreće u korist patnje i bolesti.

Čovek se po svojoj volji, iako po nagovoru đavola, okrenu od Boga. Pre pada u greh, čoveku je život po Bogu i sa Bogom bio prirodniji nego samo disanje. Greh je postao protivprirodni, iracionalni, tragični čin samouništenja. Kako je Bog izvor i jedini cilj postojanja čoveka i celokupne matrije, čovek po svojoj volji odbaci život i na taj način izvrši samoubistvo podvrgnuvši se užasima smrti, bolesti i patnje. Ceo svet se obreo u grehu, zlu, i u teškom stanju bolesti. Zbog unakaženosti ljudske prirode, koja je posledica praroditeljskog greha, svi stradaju: i mala nevina deca, i odrasli, i stari ljudi. Tako je bolest, patnja i na kraju smrt, rezultat opšteg stanja grehovnog sakaćenja našeg sveta, koje je rezultat zloupotrebe od Boga nam date slobode.

Misija Gospoda našega Isusa Hrista, koji je na zemlju došao kada se navršila punoća vremena, sadržana je u tome da se isceli duhovna rana koju čovek steče zbog greha svoga, a pritom da ne povredi slobodu čovekovu. Gospod je poželeo da ljude, koji se okrenuše od Njega, vrati pod Svoje okrilje, ali ne silom već krotošću. Bog ne uništava taj mir i ne uništava slobodu radi toga da bi čovek automatski, mehanički postao zdrav i srećan. Hristos poziva čoveka da ide za Njim na osnovu čovekovog slobodnog izbora i zato u osnovi hrišćanskog poimanja bolesti i stradanja i jeste misao o slobodnom putu za Hristom. Spasitelj se javio svetu ne kao zemaljski car u slavi koji utvrđuje zemaljsku vladavinu nad ljudima, ili kao veliki mag koji demonstrira svoju vlast nad prirodnim silama i koji ima moć da ljudima daruje izobilje, mir i zdravlje bez imalo njihovog truda i rada. Ne, Hristos je došao u svet u najdubljem smirenju, poniznosti, u liku mučenika, u liku Sina Božijeg, o čemu je u drevnim vremenima prorokovao «starozavetni jevanđelist» prorok Isaija: «... Ne bi obličja ni ljepote u Njega; i vidjesmo Ga i ne bješe ništa, čega radi bismo Ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da Ga ni za što ne uzimasmo. A On bolesti naše nosi i nemoći naše uze na Se, a i mišljasmo da je ranjen, da Ga Bog bije i muči. Ali On bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na Njemu našega mira radi, i ranom Njegovom mi se iscijelismo.» (Isaija, 53, 2-5).

Svemogući Bog, Stvoritelj sveta i čoveka, postade čovek, uze na Sebe svu odgovornost za sva ta stradanja i nesreće koje pogodiše ljude, iako su ta stradanja bila pravedna, jer su posledica slobodanog izbora samih ljudi. Hristos, javivši se na zemlji, ne kara grešnike, ne sažiže ih ognjem, nikoga ne kažnjava i ne osuđuje. On izabira drugi put. Krotošću i smirenjem On uzima na Sebe strašni Krst, teško breme svih grehova i patnji, svu krivicu i nepravdu ovoga sveta.

Crkva veruje u to da Hristos, i u najtežim vremenima strasti, budući ostavljen od svih, između ostalog i od svojih najbližih učenika, trpi svu punoću stradnja čovekovog, podnosi sve užase i bolesti sveta od njegovog postanka do kraja, koji dolazi. I zato svako ko danas strada, svaki bolesnik, treba i mora da u Hristu koji strada, koji je ubijen, vidi odgovor za svoja sopstvena stradanja i bolesti, da vidi da su gresi, bolesti i smrt besmisleni, hladni i užasni. Tama besmisla i užasa u svetu može nestati samo onda kada primimo Hrista i kada prihvatimo da idemo putevima Njegovim. I mi znamo da ići Hristovim putem znači nositi blagi jaram i lako breme (Matej, 11,30). Jer, ko u Hristu i sa Hristom prihvata svoja stradanja dobrovoljno i sa krotošću, taj sa Hristom dobija duhovno zdravlje, sreću i večni život.

Međutim, neki kažu, događa se da za bolesnog nema gotovo nikakve razlike da li je hrišćanin ili ne, on ipak ostaje bolestan. To nije dobar stav. U Božijoj Crkvi ima mnogo blagodatnih sredstava za pomoć, koja ljudima mogu da donesu zdravlje, a mi znamo mnoštvo primera čudesnih isceljenja i blagotvornog uticaja na fizičko zdravlje zahvaljujući duhovnim promenama koje se događaju u čoveku. Ali, to apsolutno ne znači da Crkva svojim revnujućim članovima predlaže neka univerzalna magična lekovita sredstva koja će pomoći za telesno isceljenje. U nekim slučajevima isceljenje bolesnika ide na njegovu duhovnu korist, a u nekim slučajevima, ne. Treba uvek imati na umu da nas Hristos pre svega poziva ka duhovnom životu, koji počinje od duhovnog isceljenja. Duhovni život mora da bude stabilan i ne sme da podleže stihijama i stanjima u grehovnom svetu.

S duhovne tačke gledišta, za dušu, bolesnu od greha i strasti, telesno zdravlje može postati izvor ne privremene već večne bolesti, pa čak i večne smrti. Za to vreme, telesna bolest u poimanju crkve može biti ne samo bolest nego i duhovni lek. Da, često je taj lek veoma gorak, a proces izlečenja, čini se, strašan. Nešto slično je i u običnom životu, teška bolest se ponekad isceljuje samo putem, koji je izuzetno bolan.

Zato smo dužni da ne zaboravimo da u duhovnom životu mnoge stvari, koje se svetu ogrezlom u bezdanu greha čine privlačne i korisne, za nas mogu da budu smrtni otrov. Ljudi koji su sada telesno zdravi, moraju da znaju da stradanje ne znači samo direktno kažnjavanje za sopstvene grehe. Ali, ono što je zaista strašan greh, e vidite, to je greh osuđivanja, između ostalog, i onih koji su bolesni. Potpuno je moguće da čovek koji je među nama a boluje, uopšte ne strada zbog svoje krivice. Mi zato, prema bližnjem koji pati i boluje, moramo da se odnosimo kao prema samom Hristu. Bolestan čovek u našim očima mora da ima lik Samog Hrista koji strada, lik saučesnika stradanja Hristovog i prema isitnitoj reči apostola, čovek koji je na sebe preuzeo deo stradanja Hristovog. Mi ni na koji način ne smemo da osuđujemo čoveka koji strada i boluje. Mi moramo sa njim zajedno da patimo kao što sa njim pati Sami Isus Hristos. Neophodno je da u našem bratu koji strada vidimo Samog Hrista, da vidimo bolest i patnje drugog čoveka. Upravo se na ove reči, «ko bude u stanju da u bolesnom sabratu vidi samog Hrista», odnose reči Spasitelja koje On izgovara na Svom Strašnom Sudu: «Priđite, blagosloveni od Oca Moga, nasledite Carstvo... bejah gladan, i nahraniste Me; bejah žedan i napojiste Me; bio sam stranac i vi Me primiste; bio sam nag i vi Me obukoste; bio sam bolestan i vi Me posetiste; bio sam u tamnici i vi Mi dođoste... Istinu vam govorim: onako kako ste činili onom najmanjem od moje braće, Meni ste učinili».

Onaj ko osuđuje bolesne, greši se o njih ako misli da su oni kažnjeni od Boga. Taj u suštini kradući od Gospoda pravo na Njegov sud i Njegovu milost, i nesavesno osuđujući one koji možda stradaju savršeno nevini, postupa kao laža, kao demon. Znači, onome ko je trenutno bolestan, ko sada pati, treba da kažemo sledeće: «Možda je vama kroz tu vašu bolest dato posebno otkrovenje, posebna mogućnost da uđete u tajnu stradanja Samog Hrista?» U izvesnom smislu, bolesti i stradanje i jeste topla poseta Božija. Na primer, mnogi proroci su mnogo stradali i bili jako bolesni. Gospod ih je, dakle, posećivao preko njihovih rana i bolesti. Zbog čega ? Pa zbog toga da bi oni u svom smirenju pronalazili smisao Hristove posete, Njegovih dela, koje je On trebalo izvrši, koji se javio svetu kao prorok i mučenik, kao krotko Jagnje Božije koje na sebi nosi greh sveta. Tako ćemo i mi bolesti drugih ljudi sa smirenjem, ljubavlju i krotošću primati kao svoje bolesti i lična stradanja.

A onaj koji među nama boluje i strada, neka ne pada u očajanje i neka se seti da je sa njim Sami Hristos. Odgovorno tvrdim, lakše ćete naći Hrista sa onima koji pate, sa onima koji su bolesni, kojima je trenutno teško, sa onima koji umiru, ili koji su možda u teškom bolu, nego u kući punoj radosti i veselja. Setimo se da nema bezizlaznih situacija, nema smrti, nema bolesti, jer je sa nama Hristos koji Svojim stradanjem, svojom dobrovoljnom smrću na Krstu, pobeđuje smrt i bolest, i koji ljude izvede iz prokletstva radi zadobijanja večne slave. Bolujući - nas bole Hristove rane. Moramo da budemo prostodušni i jaki u trenucima iskušenja, tada baš treba da nas jačaju molitve Crkve i ljubav njenih vernih čeda. Izdržimo do kraja naše patnje, pokušajmo da u našim bolestima vidimo posetu Božiju i da spoznamo smisao onoga radi čega je došao Hristos, da spoznamo suštinu našeg Spasenja.

Uzdižući se u bolestima po stopama stradanja Hristovog ne smemo da se zatvarimo u sebe. Moramo da se usmerimo ka onima koji još nisu spoznali Hrista, Jagnje Božije koje na sebe uze greh sveta. Ipak, uprkos zlim savetima i običajima ogrehovljenog sveta, za sopstvenu bolest ne smemo da krivimo i proklinjemo svet. Upravo na njega moramo da prizivamo blagoslove, i da naše slabe snage upotrebimo za pomoć tom svetu. Takođe moramo da se trudimo da pomažemo našim bližnjima kojima je možda još teže nego nama. I eto, sada već vidimo da nema takve situacije koja bi nam se mogla učiniti beznadežnom, mračnom i strašnom. Zar nisu i Hrista svi ostavili u Getsimanskoj noći i na Krstu? Pa ipak, u treći dan On vaskrse u slavi darujući nam večni život, sreću i smisao postojanja. Amin.

Prevod: Tankosava Damjanović


Pročitano: 8677 puta