MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARAC TEODOSIJE



Starac Teodosije, veliki ruski isihista, na terasi svoje kelije, koju je sam izgradio na obroncima Karulje. Pozadi se vidi crkveno zvono, koje su mu poklonili podvižnici Optina Pustinje

1. Starcestvo od detinjstva
2. Roditeljska odluka
3. Sveta Gora: “Na raskrsnici”
4. Iskusenje na Kapsali
5. Karulja
6. Shimonah Nikodim - kelejnik
7.Svetoota;ki glas
8. Odlazak u Visnji svet

1. Starčestvo od detinjstva

Vasilije je rodjen 1869 godine u Saratovskoj guberniji. Njegovi roditelji su bili veoma blagočestivi i imućni zemljoradnici. Imali su svoj mlin pokretan vetrom. Njegov otac, Vasilije Matvejevič Haritonov, je bio strog, dobar domaćin, iako nepismen mnogo godina je bio predsednik seoske opštine i crkveni starešina. U porodici su ga svi poštovali i bojali ga se. Dešavalo se da kada se vraćao kući, prvi ko ga ugleda je govorio svima drugima: «Dolazi», i prekidali bi svoje razgovore i sve što se ocu nije svidjalo. Majka, Glikerija Avdejevna, je bila blaga, i deca su pored bila opuštenija. Ona ih je često zastupala pred ocem i govorila: «Zašto ih uvek grdiš, kako ti nije žao, oni su naša deca».

Pored budućeg Starca, oni su imali još dva sina, Stepana i Andreja, i dve ćerke, Darju i Matronu. Rodjeni su sledećim redosledom: Stepan, Andrej, Darja, Matrona i Vasilije, najmladje dete i budući Starac. Kada je Vasilije počeo da uči u seoskoj školi, njegova dva starija brata su već bila oženjena i imali su decu, kao i trojicu radnika, jer je porodica bila velika. Domaćinstvo u kući je vodio najstariji sin Stepan, a Andrej je uvek bio na mlinu sa radnicima. U porodici su svi sveto poštovali poslušanje, najpre prema ocu, a potom prema najstarijem bratu, i u kući je uvek vladao nenarušivi mir i tišina.

Vasja je sve vreme učio. Bio je krotak i smiren i zbog toga ga nisu voleli samo otac i majka, već i braća i snaje. Svojom dečijom prostodušnošću, on je umeo da razgovara sa decom na dečiji način, čime je privuko k sebi decu svoje braće kao i drugu decu iz susedstva, i obrazovao je od njih malu zajednicu sličnu manastirskoj. Mališani oba pola su imali od četiri do osam godina. Uveče i ujutru su se okupljali na zajedničku molitvu, ispovedali su svoje grehe i ko je u čemu sagrešio, a on ih je učio da napamet izgovaraju molitve, kao i poslušanju i slično tome. Svi su sa zadovoljstvom postali njegovi učenici i učenice, i dešavalo se da s nestrpljenjem očekuju kada će doći za raspust. A kada bi došao, on je sam bio kao dete: postupao je s njima na dečiji način i igrao se s njima takvim igrama koje deca vole, a istovremeno ih je učio strahu Božijem i blagočestivosti. Davao im je dečije zapovesti i lekcije i ako bi neko u nečemu pogrešio, kažnjavao bi ga poklonima ili lišavanjem darova, a ostalima je naredjivao da se mole za onoga ko je zgrešio i da prave poklone. Deca nisu ostavljala svoga učitelja nijedan dan. Isla su zajedno s njim u crkvu, dvoje po dvoje, skakućući i gurkajući jedno drugo. Medju njima su posebno bili veseli Isaicka, sin udovice koja je zbog svog siromaštva živela u njihovoj porodici, i Jegoročka, trbušast i veoma smešan.

Starac je kasnije voleo često da govori o toj deci. Jednom je upitao jedno od njih: «A reci mi kako izgleda Bog?». I dete bi mu odgovaralo: «Lici na moga batu – u beloj košulji, opasan crvenim pojasom i sa bičem u rukama». I Starac bi korigovao njihova dečija shvatanja.

2. Roditeljska odluka

Nakon trogodišnjeg učenja u seoskoj školi, roditelji su zbog Vasjine oštroumnosti i dobrog ponašanja, odlučili da on nastavi učenje u duhovnoj školi. Desilo se to ovako. Jednom su otac i majka sedeli na peći i razgovarali. Vasja je čuo kako su se oni savetovali, govoreći: «Dajmo Vasju da uči, i neka jedan sin bude sveštenik i moli se Bogu za nas». Medjutim pravi direktan povod za upis Starca u duhovnu školu je bila zainteresovanost njihovog sveštenika: on je od toga imao koristi. Želeo je da Vasilije Matvejevič Haritonov, Vasjin otac, vozi i njegovog sina u školu besplatno zajedno sa svojim i zbog toga ga je mnogo puta pitao da pošalje svoga sina Vasju da uči u duhovnoj školi. Starac priča, da kada je otac došao s njim u duhovnu školu da moli da ga prime na učenje, direktor je odmah stupio u razgovor sa ocem i mnogo se raspitivao, a potom je rekao: «Seljak je obukao kaput, ali pameti nema. Zemljoradnici su siromašni. Ali pristajem da ga primim, iako ne radi duhovnog zvanja». I odlučili su da Vasju prime besplatno, na državni račun, zbog čega im je sveštenik često zavideo. On nije izdržao i napisao je o Starčevom ocu da je bogat i da ima veliki mlin. Ali to nije ništa promenilo, i Vasja je završio školu besplatno, a u seminariji je već učio za platu.

Duhovna škola se nalazila u Saratovu, i on ju je uspešno završio i prešao potom u Vologodsku Seminariju. Nju je završio kao najbolji učenik i to mu je omogućilo da upiše Duhovnu Kazanjsku na državni račun i opet besplatno. Kada je Vasja saopštio roditeljima da mu se pruža mogućnost da besplatno nastavi školovanje, otac mu je rekao: «Dosta je sine, sada ćeš biti sveštenik, i ja ću te naučiti kako da vodiš domaćinstvo». Ali Vasja je molio za blagoslov da nastavi učenje, i roditelji su se složili.

Dakle, upisao je Kazanjusku Akademiju i završio je 1894 godine sa titulom magistra bogoslovlja, i napisao je disertaciju na temu: «Pregled dela Episkopa Teofana, Višenjskog Zatvornika». Tamo je, po svojoj davnašnjoj želji da postane monah, primio postrig u mantiju (malu shimu) sa imenom Teofan, radi poštovanja prema Episkopu Teofanu i u čast svetog prepodobnog Teofana Sigrijanskog, koji se praznuje 12 marta, a potom je proizveden u jeromonaha sa naznačenjem na dužnost nadziratelja u Simferopoljskoj Seminariji, a potom i za inspektora u Vologodskoj Seminariji, gde je proveo pet godina i odatle otišao na Svetu Goru.


image

O.Aleksandar Bodanin, Vologodski pravednik


Za vreme boravka u Vologdi upoznao se sa velikim pravednikom i toplim molitvenikom, smirenim Starcem – jerejem Božijim O.Aleksandrom Bodaninim, koji je sa svojom porodicom i tri ćerke živeo u maloj kući, bivšem kokošarniku i pomagao je dobrim savetom stotinama i hiljadama stradalnih duša. U njegovoj biografiji piše izmedju ostalog i sledeće: «Duhovni prijatelj O.Aleksandra je bio tadašnji inspektor Vologodske Duhovne Seminarije O.Teofan (Haritonov), istinski monah, podvižnik, koji je pored izvršavanja mnogobrojnih inspektorskih obaveza svakodnevno služio Liturgiju, i pored visokog duhovnog podviga posedovao dečiju prostodušnost i nezlobivost. On je zbog uzvišenijih podviga napustio službu i slavnu budućnost, koja ga je očekivala i otišao je na Svetu Goru da vodi skitski život, gde se i sada podvizava u dubokom otšelništvu. Otac Teofan i Aleksandar su se medjusobno sretali, ispunjavajući se neobičnom radošću i razgovarajući kao deca».

image

Vaznesenjska crkva u kojoj je služio O.Aleksandar


Proživevši u Vologdi od 1896 godine do početka 1901, budući Starac Teodosije je oprostivši se sa O.Aleksandrom i sa svim vologodskim svetinjama, otišao u Sankt-Peterburg, a odatle je 9 marta napustio Rusiju zauvek. A njegov duhovni prijatelj, O.Aleksandar, je poživeo na zemlji još tačno 12 godina, i otišao u večnost, ostavivši iza sebe svetlu uspomenu (Pogl. Usrdni Molitvenik Bogu. Sećanja o Ocu Aleksandru Bodaninu, Svešteniku grada Vologde. 1916, Sv. Trojična Sergejeva Lavra).

3. Sveta Gora: «Na raskrsnici»

Došavši na Svetu Goru, O.Teofan nije mogao da se umiri i da udje u ritam svetogorskog života. Počeo je da vodi dnevnik, i čak ga je poslao vologodskom Vladiki Nikonu, koji ga je odštampao u svom časopisu «Trojična Reč» pod zaglavljem «Na raskrsnici». U tom njegovom «duhovnom razmišljanju» su se uobličile njegove teškoće da se pronadje, da spozna Božiju volju, da se smiri ...

image

manastir Sv.Nikolaja Čudotvorca «Bjelozerka», gde je naš Starac započeo svoj svetogorski opit


Starac je pričao da je jednom video arhijereja veoma ljutog i razdraženog i uplašio se za sebe, jer se i sam ponekad gnevio i namerio je da pobedi u sebi gnev. To je bio njegov motiv da ode na Svetu Goru, i pronadje strogog starca, koji bi mu pomogao da se izbavi od gneva. Na Svetu Goru je došao 1901 godine i stupio u ruski opštežiteljni manastir Sv.Nikolaja «Bjelozerku», gde je proživeo oko tri godine, noseći uobičajena poslušanja, služeći i povremeno se opet gneveći na eklesijarha, koji mu je prisluživao u crkvi, zbog njegove nepažnje i neispravnsoti. Videvši da gnev još nije pobedjen, Starac se uputio u pustinju, s namerom da se preda na poslušanje strogom Starcu Jeroshidjakonu Lukijanu, koji je tada izašao iz Pantelejmonovog manastira i živeo u tihovanju u svojoj keliji, nedaleko od manastira. Otac Lukijan je bio učenik duhovnika Pantelejmonovog manastira Jeronima, i posle njegove smrti, dovoljno uznapredovavši, bio otpušten na tihovanje. Starac je stupio u poslušanje kod tog Oca Lukijana. Otac Lukijan je bio surov po karakteru, smiravao je i unižavao Starca i namerno se grubo obraćao k njemu, kao naprimer: «Ej ti, budalasti naučniče, idi i postavi samovar, jer su došli gosti». Starac se trudio da sve trpi, vršeći potpuno poslušanje, a povremeno je upadao u uninije i zatvarao se u svoju keliju, trudeći se da se smiri, dok bi mu tada Otac Lukijan govorio: «Što si klonuo duhom».

Tako je Starac proživeo kod Oca Lukijana oko pola godine, i nije više izdržao i otišao je. Posle toga je pokušao da tihuje nasamo, naselio se u maloj keliji, takozvanoj «gruzinskoj», koja se nalazila u šumi, iznad Andrejevskog skita, i tamo je vodio strogi život, baveći se molitvom, posteći, dnevna porcija mu je bila malo supe sa suvarcima, i kuvao je u «mlečnoj flašici» (čija je zapremina bila manja od pola litra), tihovao je i nikoga nije primao. Jednom je kod njega došlo nekoliko studenata, želeći da porazgovaraju s njim (doveo ih je poznati Andrejevski Jeromonah), ali se Starac zatvorio u keliju i nije želeo da ih primi. Pokucavši uzalud nekoliko puta, oni su otišli kratkih rukava, a Jeromonah je odlazeći glasno rekao: «Nećeš se zadržati u svom tihovanju – gde ti je ljubav prema bližnjima?». Zbog tih reči Starac se smutio. Počeo je da razmatra svoj život i odlučio je da opet ode kod Oca Lukijana i da trpi u poslušanju. Proživeo je kod njega opet oko pola godine, naprežući se da istrpi sve grubosti, ali ponekad ne bi izdržao već se rastrojavao, i Otac Lukijan bi razobličavajući govorio: «Lečih Vavilon i ne iscelih ga». Slušajući to, Starac je shvatio da nije sposoban za potpuno poslušanje, i opet je otišao od Oca Lukijana i odlučio da pokuša život «po-bratski».

4. Iskušenje na Kapsali

Sveta Gora Aton iz ptičje perspektive. Južna strana. Dole je Kapsokalivski skit, a levo niže Karulja.

Kapsala je predeo blizu Kareje (svetogorski gradić, u kome se nalazi uprava Svete Gore) – na severu od Kareje, na brežuljku, se nalazila zajednička kelija, u kojoj su u poluopštežiću živela trojica monaha-pustinjaka, koji su provodili život u tihovanju, svaki u svojoj keliji, a na medjusobnu saglasnost su imali zajedničku trpezu, povremeno su se okupljali na duhovni razgovor, ispitujući svaki svoj život, i njima se pridružio o.Teofan i na zajedničkom razgovoru su odlučili da svake sedmice, iz svoje sredine biraju starešinu i da ga slušaju kao igumana, kako bi na taj način ispunjavali i poslušanje. Prvog su za starešinu izabrali o.Teofana. On je primetivši da mestimično treba obnoviti malter na zidovima njihove kuće, zapovedio je bratiji da mese glinu, ali se uskoro jedan od njih, o.Filaret osećao opterećenim tim poslom i rekao: «Ja ostavljam ovo, u glini Boga nema, odoh da okrećem brojanicu». Njegov primer su sledili i drugi i tako se nije održalo poslušanje njhovom izabranom starešini.

Tada je Starac O.Teofan odlučio da živi samostalno, «po savetu», to jest da usamljeno tihuje i da se podvizava koliko je to moguće, prema svojim snagama, i da radi provere ispravnosti svog života odlazi po savet kod uznapredovalim duhovnim Starcima. U to vreme je u Iverskom Skitu živeo Starac O.Teodosije, poreklom od gruzinskih knezova. Drugi duhovno uznapredovali Starac je bio Jerodjakon O.Makarije na Kapsali. I u manastiru Zograf se nalazio iskusni Starac Jeroshimonah Amvrosije. O. Teofan je počeo da odlazi kod njih po duhovni savet.

Podvizavajući se na taj način, Starac O.Teofan je proživeo na Kapsali (na grčkom «zgarište») nekoliko godina i za to vreme je promenio 8 kelija. Saznavši da se u «Vasiljevskom Skitu» (na južnoj obali Svete Gore, iznad «Katunakova» i «Karulje») podvizava shimonah O:Nifon, koji poseduje neprekidnu molitvu, O.Teofan se preselio tamo i proživeo tri godine, ali uverivši se iz razgovora sa O.Nifonom, da pri neprestanoj molitvi O.Nifon nije postigao unutrašnju skrušenost i umiljenje i saznavši da na Katunaki živi učenik Starca O.Kalinika Jeromonah Neofit, koji je uznapredovao u molitvi, počeo je da odlazi i tamo na duhovne razgovore, s ciljem da napreduje u molitvi. O.Neofit se uskoro upokojio, a O.Teofan se duhovno zbližio sa O.Kalinikom i Jeroshimonahom Ignjatijem, Bugarinom po poreklu, koji je živeo nedaleko, iznad kelije O.Kalinika, u keliji Uspenija Majke Božije. Taj O.Ignjatije koji je oslepeo pri kraju života je postrigao O.Teofana u veliku Shimu sa imenom Teodosije u čast Teodosija Pečerskog, i zbog posebne ljubavi O.Teodosija prema Pečerskim prepodobnima. Posle toga se Starac O.Teodosije preselio na Karulju 1913 ili 1914 godine, gde je i proživeo neprekidno 23 godine do svoje smrti – 2 oktobra 1937 godine.

5. Karulja

Starčev prijatelj O.Kalinik je govorio za sebe: «Proživeo sam u besprekornom poslušanju 18 godina i osetio da sam otkrio duhovni svet» - zbog toga ga je O.Teodosije posebno poštovao i sledio sve njegove savete i pouke. 1915 godine dobrotvori su poslali igumanu Pantelejmonovog manastira dovoljnu sumu novca sa molbom da izgradi na Svetoj Gori crkvu u čast Svetog Sergeja Radonješkog i Atanasija Atonskog, koji se praznuju istog dana – 5 jula. Imajući već dovoljno crkava-paraklisa u svom manastiru, O.Misail, je kao prijatelj Starca O.Teodosija, predložio mu da izgradi crkvu na Karulji, obećavši mu da će mu pomagati u svemu potrebnom, i tako je 1915 godine počela izgradnja crkve po planu i pod Starčevim nadzorom, a 1917 godine je crkva bila završena i osveštao ju je grčki Arhiepiskop Nil, koji je tada živeo na Kareji. Starac je osvetio crkvu u čast Svete Trojice, za drugi praznik je odredio Pokrov Majke Božije, a svake godine se takodje proslavlja praznik Sv.Sergeja i Atanasija, prema želji priložnika. Čak štaviše, pri toj crkvi Svete Trojice se nalazi i malo zvono, koje je dovezeno iz Skita Optina Pustinje. Na «Novoj Tivaidi» - pustinji Pantelejmonovog manastira na Severu Svete Gore podvizavao se u odvojenom skitu monah O.Ignjatije, koji je postavio temelje monaštva u Optina Pustinji i bio neko vreme kelejnik O.Josifa (učenika Starca Amvrosija Optinskog), i on je odatle i doneo to malo zvono koje je poklonio Starcu Teodosiju. To zvono se i dan-danas nalazi pri toj crkvi.

Starac O.Teodosije je za sebe govorio da se ceo svoj život trudio da se moli pažljivo, ali se nije odlučivao da predje na unutrašnju «umetničku» molitvu, jer nije imao iskusnog učitelja za to delo i bojao se «prelesti» (duhovne povrede od neprimetnih neprijateljskih obmana), jer je do poslednjih godina svog života držao crkveno celodnevno pravilo i pažljivu kelijsku molitvu. Večernje, jutrenje i časove radnim danima obično na brojanicama: 33 brojanice za jutrenje (s polunoćnicom i 1-im časom dodajući «Česnjejšuju» i slavoslovlje), 12 za časove, a povremeno ne brojeći na brojanice usredsredjivao se više na molitvu – po satima: za jutrenje radnim danom 2 sata, a za večernje i časove po sat vremena. Starac je svake godine čitao sva žitija Svetih, a poslednjih godina se bavio pisanjem, skraćujući žitija Svetih, i na kraju po savetu svog učenika (posle smrti O.Kalinika i O.Ignjatija) Shimonaha O.Nikodima (koji je želeo da navede Starca da se bavi unutrašnjom «umetničkom» molitvom prema Dobrotoljublju), Starac se bavio skraćivanjem Beseda prep.Simeona Novog Bogoslova, što ga je i navelo da počne da se bavi «umetničkom» molitvom, sjedinjenom sa disanjem i otkucajima srca. I da bi se od početka privikao na neprekidnu molitvu, Starac je izgovarao veliki broj molitava i to po 12 000 dnevno prema «Straniku» («Priče Stranika»).

6. Shimonah Nikodim – Kelejnik.

(Sećanja o životu starca Jeroshimonaha O.Teodosija iz Karulje prema rečima njegovog najbližeg učenika Shimonaha O.Nikodima)

image

Shimonah Nikodim, učenik Starca Teodosija, je nasledio Starčevu Keliju. Starac se upokojio na njegovim rukama, ostavivši njemu sve svoje spise. O.Nikodim se upokojio 15. februara 1984 godine. Ovu fotografiju je slikao Georgije Palmer, koji je dolazio kod O.Nikodima (i njegovog suseda na Karulji O.Nikona) u vezi sa njegovim prevodima «Dobrotoljublja» na engleski jezik.


O.Nikodim je došao na Svetu Goru i odmah stupio u «Krulicu» (metoh Sv.Pantelejmonovog manastira na Svetoj Gori, blizu granice sa svetom) 1920 godine. Za vreme I Svetskog rata 1914-17 godine, bio je u ekspedicionoj jedinici u Francuskoj i posle prevrata u Rusiji, po svojoj davnašnjoj želji, odlučio je da primi monaštvo i da živi na Svetoj Gori. On je još u svetu čitao «Priče Stranika», Dobrotoljublje i druge asketske knjige i pokušao je da se prema svojoj meri bavi molitvom. Monaštvo je primio u Krulici, i u rasi sa imenom Nikanor je najpre izvršavao poslušanje na «kiperu» - u povrtnjaku, a potom je bio pomoćnik brata koji je primao goste, i tada je u pauzama izmedju poslova, pročitao mnogo asketskih knjiga: Ep. Ignjatija Brjančaninova, Teofana Zatvornika, Dobrotoljublje i mnogo raznih svetootačkih knjiga, prvenstveno o molitvi. Bratija Krulice su provodili život u radu (on je tamo zatekao oko 70 monaha), obradjivali su velike vinograde, sakupljali su masline, pravili ulje za manastir i slično, tako da je O.Nikodim (tada u mantiji Nikanor), težeći da se više bavi molitvom sa blagoslovom Igumana O.Misaila (kome je pismeno izložio svoju želju) naselio u pustinji tog istog manastira – «Nove Tivaide», nedaleko od Krulice, imao je tamo u šumi svoj skit, gde se podvizavao prema svojim snagama, slično drugim pustinjacima, a na praznike je silazio s planine u skitsku crkvu «Svih Svetogorskih Svetih» na bdenje i Liturgiju, a posle Liturgije i zajedničke trpeze, svi su se ponovo razilazili po svojim skitovima na tihovanje.

image

Jugo-zapadna litica Karulje, gde je većina ruskih isihista izgradilo svoje otšelničke kelije, kao lastavičja gnezda. Do njih se može doći pomoću lanca.


U to vreme na Tivaidi nije bilo staraca koji su posebno uznapredovali u unutrašnjoj molitvi, i koji bi mogli da rukovode duhovnim životom svih pustinjaka, i zato su se neki monasi bojali za mladog podvižnika O.Nikanora, videvši da on nemajući iskusnog rukovodioca, stremi ka (visokoj) unutrašnjoj molitvi, dok su drugi otvoreno govorili da je on «u prelesti», a i O.Iguman je otpuštajući ga u pustinju, rekao: «Ja sada ne odgovaram za tebe». Čuvši sve to, i sam O.Nikanor se uplašio za samog sebe i počeo je sebi da traži starca, koji bi ga rukovodio i koji bi se poznajući njegov unutrašnji život mogao zauzeti za njega. On je neko vreme živeo pod rukovodstvom Shimonaha O.Siluana, a molitvi se učio od gorepomenutog O.Nifona, koji je tada živeo nedaleko od Tivaide (na «Ivanici» na obali mora), i na kraju je, ne zadovoljivši se time, po savetu O.Siluana i sa blagoslovom O.Igumana Misaila bio otpušten na Karulju kod O.Teodosija 1929 godine. Evo kako on sam to opisuje:

«Kada sam došao na Karulju s namerom da se predam u potpuno poslušanje Starcu O.Teodosiju, tamo je bilo još 35 ruskih monaha i dva Jeromonaha, pored O.Teodosija. Starac tada nije imao poslušnika u pravom smislu te reči, i zbog njegovog strogog zahteva za poslušanje «po Lestvičniku», pre mene, koliko se zna, sedmoro ljudi su u razno vreme pokušali da žive kod njega kao poslušnici, ali nisu izdržali i kroz pola godine ili godinu su odlazili. Monasi su živeli u odvojenim skitovima, po jedan ili dva, i takvih skitova je na Karulji bilo do 20, a njihov zajednički duhovnik je bio Starac Teodosije. Subotom, nedeljom i praznicima svi su dolazili na zajedničke službe. Nedeljom i praznicima su se služila bdenija i Liturgije, a radnim danima su svi služili službe po svojim kelijama, prema odredjenom broju brojanica ili po knjigama. Posle Liturgije je uvek bila zajednička trpeza, monasi su donosili sve ko je šta imao, i dok je Starac upotrebljavao Svete Darove i sredjivao oltar, trpeza je bivala završena. Za trpezom je Starac razgovarao sa bratijom, nasićujući svoja duhovna čeda, nekoga pohvalivši za dobro delo, dajuci objašnjenje na postavljena pitanja, a drugoga opet strogo ukorivsi pred svima, što se često meni dešavalo, pošto sam ja poželeo da budem njegov poslušnik. Kada se Starac složio da me primi, onda smo radnim danima, kada nije bilo Liturgije časove i večrenju služili zajedno, a jutrenje odvojeno, Starac u svojoj keliji, a ja u crkvi. Posle časova smo stavljali samovar i pili čaj, posle čega mi je Starac odredjivao neki redovan rad po keliji, a sam je izvršavao svoja molitvena pravila, pisao nešto ili odgovarao na pisma. U podne je bio ručak posle koga je Starac odlazio da odmori jedan sat, a ja sam nastavljao svoj posao. Posle jednočasovnog odmora Starac je pio čaj a posle čaja bi šetao po dvorištu, ne prekidajući molitvu i sećanje na smrt, imajući na umu neprekidno neizbežan kraj ljudskog života. Potom je ponovo nešto pisao, i sat vremena pre zalaska sunca (po svetogorskom vremenu u 11 sati) služili smo u crkvi večernju po knjigama. Starac me je ispravljao i učio crkvenom ustavu. Posle zalaska sunca (12 sati) smo večerali, ono što je ostalo od ručka, i za vreme trpeze Starac je razgovor navodio na to da sazna moje unutrašnje stanje i da uvidi moje skrivene neispravnosti: svojevoljnost, samopouzdanost, različite pristrasnosti, razdražljivost i sve negativne strane mog unutrašnjeg života, i svojim razobličavajućim rečima i raznim pitanjima me je dovodio do toga, da bih mu u rastrojstvu rekao sve što mi je bilo na srcu, to o čemu ni ja sam nisam znao, niti primećivao. Spoznavši tako moje unutrašnje stanje, Starac bi počeo odvojeno da analizira sve moje neispravne misli i želje i raznim pitanjima me je primoravao da zaključim zbog čega tako razmišljam, na šta se oslanjam i tada sam s tugom spoznavao svoju grehovnost, smirivao se i kajao, a Starac bi se umirivao, s ljubavlju primao moje pokajanje i nastupio bi mir. Dešavalo se da smo u takvim razgovorima provodili i po nekoliko sati, od uveče i skoro do pola noći i tada bi Starac govorio: «A sada se prekrsti i lezi da spavaš. To je bilo umesto povečerja i kelijskih molitvi, to je takodje duhovno, potrebno delo». Posle takvog čišćenja na duši je bilo lako i radosno i poslušanje sam izvršavao rado, od srca..., a potom opet, u delima i rasejanosti takvo nastrojenje je nestajalo i duša se pomračivala. I često je Starac tako analizirao moj unutrašnji život te mi nije bilo lako, te bih ponekad počeo da protivurečim Starcu, opravdavajući se i ako bi na kraju i tražio oproštaj, to je već bilo više iz nužde i po običaju, a ne od sveg srca. Tako da sam i ja povremeno bio veoma uznemiren, nisam izdržao i posle godinu dana sam pokušao da živim u poslušanju kod drugog starca, Shimonaha Nila, koji je takodje živeo na Karulji, gde sam ostao oko dva meseca, ali uverivši se da on gleda na poslušanje površno i da se ne brine o mom unutrašnjem stanju, ja sam se po savetu i nastojanju O.Kalinika, ponovo vratio kod O.Teodosija, koji me je primio s ljubavlju i kroz tri meseca posle toga, na praznik 40 mučenika u Velikom Postu (1931 godine) postrigao me u shimu (ali sam postrig je izvršen na molbu Starca Oca Jeromonaha Makarija (Kocjubinskog), kasnije duhovnika Kanadskog Pokrovskog Skita u Provinciji Alberta).

7. Svetootački glas

image

Srce Karulje – veoma retka amaterska fotografija. Starac Teodosije stoji sa prijateljem i učenikom Nikodimom licem prema putu na stazi u crkvu Presvete Trojice koju je on izgradio. Kupola crkve je ista kao i dok je Starac bio živ, kao i kelija.


Starac Teodosije se nije smatrao monaškim piscem, ali je pisao na osnovu Svetih Otaca Crkve iako ne mnogo, ali je dao svoj doprinos u zaštitu Svetootačkog pogleda na svet, budući veliki autoritet, ne toliko na rečima, koliko svojom podvižničkom ličnošću. Ubrzo posle dolaska na Svetu Goru, Iguman Sveto-Iljinskog Skita ga je zamolio da odredi autorstvo rukopisa koji je pronašao, pod nazivom «Poljski krinovi». O.Teodosije je utvrdio da je autor te knjige sam veliki Starac Pajsije Veličkovski, i knjiga je bila izdata pod njegovim redaktorstvom.

Postoji čitav spisak njegovih članaka. Njegovi najvažniji članci su bili na temu nesadržajnosti učenja «Imebožnika», o pagubnosti «novokalendaraca», zatim razmatranje novog učenja o Spasenju Mitr.Antonija Hrapovickog, kao i o učenju o spasenju iz pisama Svetog Teofana Zatvornika, koje je on poslao Starcu, «Glas sa Svete Gore», itd.

image

O.Nikodim, bliski učenik O.Teodosija, ulazi u svoju keliju.


Njegov dnevnik se može smatrati kao rukovodstvo u «umetničkom delanju» Isusove molitve. Njegovi prevodi i skraćenja još nisu svi objavljeni. Ali, kako je gore rečeno, njegov značaj kao velikog Starca je primećen od strane njegovih savremenika, što zaslužuje obnarodovanje. Iako je ta pažnja mala, ali sigurna, ona u njegovom liku odražava javno postojanje svetootačke mudrosti u našoj bezbožnoj savremenosti.

Starac Teodosije je bio i omiljeni bogonosni «baćuška»-utešitelj, kako se vidi iz kratkih sećanja njegovog kelejnika O.Nikodima, koje je on zapisao i poslao nam radi unošenja u njegovo prvo žitije. Evo tri primera, kako se Starac Teodosije molio za druge.

1. Jedan monah, Shimonah Inokentije, je bio teško bolestan i mučio se, želeći da umre, ali nije mogao. Prošlo je tri dana; došli su da zamole Starca da se on pomoli. Starac je stao pred svojom omiljenom ikonom Iverske Majke Božije i tajno se molio dugo jedan dan, bez mene. Kroz sat vremena je došao njegov kelejnik i rekao: «Slava Bogu, Otac Inokentije se upokojio».

2. Starčeva sestra sluškinja Božija Matrona je postrižena u monahinju, ali je za vreme nadiranja komunizma izgubila veru, odbacila rasu i monaštvo i udala se. Starac ju je veoma ukoreo i molio je da se razvede od muža, ali se ona još više razljutila, i tako je dugo živela bludno i prestala je da odgovara i da piše bratu-starcu. To je bilo još pre mog dolaska. Video sam i čuo kako je Starac tugovao i molio se za svoju sestru. I već godinu dana pre svoje smrti dobio je pokajno pismo od sestre, u kome mu je objašnjavala zašto je ostavila monaštvo ... U pokajanju je ponovo obukla monašku odeždu i sad živi kod svoje braće, moli se Bogu i čita Psaltir za «upokojene».

3. Kod Starca je živeo i Shimonah Alepije, koga je on postrigao u monaha. To je bilo pre mog dolaska; on se potpuno promenio: nije slušao Starca, prestao je da ide u crkvu na službe, živeo je život po svojoj volji odvojen od svih nas Karuljaca. Starac je tugovao i plameno i dugo se molio za svog učenika koji je ginuo; a godinu dana pre Starčevog upokojenja, a zahvaljujući njegovim molitvama, se urazumio, pokajao i opet se priklonio k Starcu na radost svih nas, počeo je da ide na crkvene službe i smireno se povinovao Starcu.

Ovom slučaju je sličan još jedan: našem Karuljskom Jeromonahu Parteniju se nije svidjao Starčev život, to jest crkveni i svakodnevni, pošto Starac provodi život sa svojim Karuljcima kao u porodici, posebno za trpezom posle Liturgije, svakog praznika. Tada se Starac bavio vaspitanjem svojih čeda, a Ocu Parteniju se to nije svidjalo, i prestao je da silazi kod nas u crkvu i počeo je da živi kao osobenjak i pričešćivao se rezervnim Darovima, koje je imao kod sebe. I tako je to trajalo 10 godina. A pred Starčevu smrt se urazumio, bio njegov duhovnik i sahranio ga.

8. Odlazak u Višnji svet

image

Shimonah Nikodim sa moštima (glavom) Starca Teodosija


Posle 19 septembra Starac već više nije pisao svoj Dnevnik i prestao je da ispunjava svoje uobičajeno molitveno pravilo, ležao je u postelji i podnosio bolest. Od toga dana i nije ustao iz postelje sve do same smrti.

Njegova bolest je počela 7 septembra od prehlade. U poslednje vreme Starac je posle popodnevnog odmora do večernje odvajao 2 sata za pisanje, to jest skraćivao je Žitija Svetih (pogl. 18 avgust); i tog dana je otvorio oba prozora u svojoj dva metra visokoj keliji zbog prolećnog vetrića, kako mu ne bi bilo tako zagušljivo, iako je povetarac bio slab i nije tako još hladno, ali kako je on uvek slab, tako se i prehladio zbog promaje, a potom je svaki dan osećao malu groznicu, uveče drhtavicu i vrućicu u toku noći. Ali svoje molitveno pravilo nije ostavljao sve dotle, dok potpuno nije pao u postelju. Pored groznice je još imao bolove u stomaku sa grčevima; a kako doktor živi daleko od naše pustinje i nismo imali čime da ga pozovemo, a i sam Starac ne bi voleo da ide kod njega i nije imao nikakve lekove, tako da je trpeo bez ikakvog lečenja. Veoma je želeo da se upokoji sam, i zato mi je naredio da nikome ne govorim da je bolestan na smrt. Imao je tajanstveno otkrovenje da će se upokojiti na Pokrov, i posle nedelje, kada je odslužio jeleosvećenje nad svojim bolesnim učenikom Shimonahom Alepijem, rekao mu je: «Umreću na Pokrov, a ti trećeg dana posle mene». Tako se i desilo. Pripremajući se za smrt, Starac se svih poslednjih deset dana svakodnevno pričešćivao Svetim Hristovim Tajnama Tela i Krvi Gospodnje. I sam već ne mogu da idem u crkvu, tako da sam mu ja kao ipodjakon donosio u keliju rezervne Svete Darove i on se pričešćivao njima. Ja nisam izdržao i veoma sam oslabio bez sna, služeći Starcu sam, i zato sam pet dana pre njegove smrti bio prinudjen da pozovem druge u pomoć, kako bi dežurali danju i noću. Naposletku je imao i bolove u grudima ispod rebara i tada je dobio skoro neprestanu štucavicu i kašalj, a u toku noći visoku temperaturu i znojenje. Puls mu je ponekad bio i 110 otkucaja u jednoj minuti. Često smo mu menjali rublje; a pored toga još nije mogao da izdrži ni deset minuta u jednom položaju; trebalo je okretati ga svakih deset minuta čas na jedan bok, čas na drugi, pa na ledja, i sedeti na postelji, oslanjajući se glavom na sto. Skoro uopšte nisam spavao.

28-og septembra uveče od 1 sat do 5 sati (vizantijsko računanje vremena) noću Starac je bio miran, a od pet sati je počeo da ima visoku temperaturu, kao i bunilo. U 6 sati je zaspao i spavao je do ujutru. Ujutru je popio 3 čaše čaja bez ičega i bio je miran. Došao je duhovnik. Kratko porazgovaravši s njim, ispoljio je nemogućnost da nastavi razgovor. Posle odlaska duhovnika, Starac se setio da je zaboravio da mu kaže da je na javi video neprijateljsku zlobu. Naredio je da mu se prenese: «Preda mnom je stala neprijateljska zloba, slično zlom lavu ili psu sa zakrvavljenim očima i sa veoma velikom zlobom je želela da se obruši na mene i da me proždre, ali blagodat Božija to nije dopustila. To je trajalo možda minut ili pola minute». Upitao sam ga: «Kako ste Oče videli tu zlobu – telesnim očima ili umom?». Rekao je: «Umnim očima». Uveče u 8 sati je opet dobio štucavicu koja je trajala do 11 sati. Obraćajući mi se, Starac je rekao: «Već gubim prirodni razum», i kao da je u bunilu počeo da rasudjuje o svom duhovniku sa malo neprijateljstva, i upitao me je da li to možda nije dobro. Na to sam mu ja rekao: «Da, Oče nije dobro. U Vašem sadašnjem stanju ne treba ništa rasudjivati, već se samo moliti, a neprijatelj Vas smućuje». On je poslušao, umirio se, prestao i da štuca, i sa usrdjem je slušao moju molitvu, i čak se nije ni pomerao kao da je umro. Za sve vreme njegove bolesti, ja sam sedeći pored njega, naglas izgovarao posebno svako slovo kratke Isusove molitve: «Gospode Isuse Hriste, pomiluj me», pomažući mu da je umom ponovi za mnom. Upitao sam ga da li uspeva da se moli? A on je odgovorio:»Tako-tako».

Posle nekog vremena zli duh je uneo Starcu gordeljivu misao, želeći da ga ulovi njegovim visokoumljem. Starac mi je rekao: «Čini mi se da ja, stradajući od ove bolesti, trpim više, nego što je Hristos trpeo na Krstu». Videći da to već govori zbog slabosti uma, rekao sam mu: «Šta Vi to Oče pričate, to Vam je od neprijatelja ubačeno. Kako možete da pomislite da je Vama teže nego što je Gospodu bilo na Krstu, jer su Njega svi ostavili i On je Sam stradao, i niko Mu nije pomagao. A ja Vama neprekidno služim i pitam Vas kako mogu da Vam pomognem». Od tih reči se Starac umirio i malo zaplakao. Bilo je to uoči Pokrova, našeg drugog prestonog praznika. Posle toga se Starcu oduzeo jezik i govorio je svojim duhom, tako da je samo meni sve bilo jasno. Tako je pred smrt duhom govorio i sveti Tihon Zadonski samo sa svojim kelejnikom Jovanom.

Tog dana su sva njegova duhovna čeda došla da se oproste s njim. Molili su ga za ono šta je kome trebalo, i on im je preko mene davao poslednje savete i govorio mi je duhom i meni je sve bilo jasno, i potom sam ja svakome prenosio njegove reči. To je bilo pravo čudo. A još pre zalaska sunca nam se zaustavio sat i nismo znali koliko je sati, a bilo je oblačno vreme. I mi pitamo: «Koliko je sada sati?», a Starac mi duhom odgovara: «Navijte na 11». A kada smo sledećeg dana proverili prema suncu, pokazalo se da je zaista tako bilo. Kada je Starac sve blagosiljao, mene je nekako sve odlagao da blagoslovi, i ja sam se već uplašio da će umreti ne blagoslovivši me. Tada sam još imao smelosti da mu kažem: «Oče, bojim se da nećete uspeti da me blagoslovite i da ćete umreti», na šta mi je on odgovorio: «Uspeću».

Pred sam praznik noću, Starac već nije imao temperaturu, ali je bio veoma iscrpljen. Odlučili smo da ranije završimo bdenije kako bismo što pre služili Liturgiju, kako bi Starac mogao da se pričesti pred smrt. Ali ubrzo potom Starac me je poslao da prenesem da se što pre odsluži bdenije i da se posle šest sati posle ponoći počne sa Liturgijom i često me je slao da saznam hoće li uskoro početi Liturgija. Tako je i uradjeno. Kada je počela Litirgija, Starac me je primorao da pročitam tri molitve pre Sv.Pričešća i po njihovom završetku mi je rekao duhom: «Celivajmo se». Ja nisam odmah shvatio, a on je još jednom ponovio, i mi smo se celivali; blagoslovio me je i dao mi pouku u tri glavne reči (te reči su ostale tajna).

On je posle Pričešća mirno ležao, i nije uzimao ni hranu ni vodu. Sva njegova duhovna čeda iz okoline i ona koja su izdaleka došla na praznik, nisu želela da se razidju posle Liturgije. Unapred obaveštena o tome da je Starac rekao da će se upokjiti na Pokrov, ona su ostala da čekaju njegovu smrt. Ujutru je Starac poželeo da mu pročitaju Stradanja Gospodnja iz Jevandjelja od Jovana od 46-og začala. «I sada će se proslaviti Sin Čovečiji ...». Saslušavši sve, zamolio je za sveću i naredio da mu se čita molitva za umiruće. Pročitana mu je ta molitva do kraja i otpevano «sa svetima upokoj», a Starac još nije umro. I predavši sveću, rekao je: «Uzmite je». Neka svako sudi o tome onako kako hoće, a ja sam se setio da je uzrok tome bio što su mu smetali ljudi. Želeo je da se susretne sa smrću bez ljudi, i Gospod mu je ispunio tu želju: umro je sledećeg dana 2-og oktobra, bez ljudi. Tada mi je rekao: «Želim i sutra da se pričestim, ali ne znam da li ću uspeti da progutam Sveto Pričešće?». Sada već nije mogao ni sa čajnom kašičicom da uzme vodu, kako sam mu je davao poslednja tri dana, jer je sada iskašljavao nazad. «A, kaže – daj mi vodice sa kašičicom ispod jezika». I zaista, za minut je progutao bez kašlja. Probali smo tako još tri puta. Zatim mi je rekao: «Reci duhovniku, da kada me bude sutra pričešćivao stavi Pričešće ispod jezika. Nemoj da zaboraviš da mu to napomeneš». Tako su ga i pričestili pred smrt.

Noću mu je bilo veoma teško, iako nije imao temperaturu, i sve vreme me je molio da ga čas postavim da sedi, čas da ga opet položim, i celu noć nije mogao da provede ni deset minuta u jednom položaju. Ujutru se pričestio Svetim Hristovim Tajnama. Posle Pričešća, isprativši duhovnika, ostao sam sam sa Starcem, i on me je zamolio da ga postavim kao i ranije, na postelju, postavivši glavu u jastuk na sto tako, da su mu nos i usta bili slobodni radi disanja. Uzevši svojom rukom pod mišku njegovu levu ruku, a desnom držeći njegovu desnu ruku, počeo sam da izgovaram kratku Isusovu molitvu u ritmu njegovog pulsa. Njegov puls je bio ritmičan i jak, kao kod zdravog čoveka. Oslušnuo sam njegovo disanje i primetio da se ono poklapa sa mojim i da on pri uzimanju vazduha šapatom izgovara «pomiluj me». Tako se on prilagodjavajući meni, molio Isusovom molitvom. To je trajalo oko deset minuta. Potom mu je puls postao primetno isprekidan i oslabio je. Tada je kod nas u keliju ušao otac Joil. Rekao sam mu: «Oče, upali kandilo, samo što se ugasilo». I kada ga je upalio, Starac je duboko uzdahnuo. Primetivši uzviknuo sam: «Oče Joil! Starac umire». Usledio je još uzdah, i njegova duša je tiho izletela iz tela. Tako se on upokojio na mojim rukama, mirno, bez drhtanja.

image

Mošti – sveta glava Starca Teodosija, na čelu mu je nacrtan krst i urezano: «Jeroshimonah Teodosije. Starac i graditelj crkve Svete Trojice na Karulji, upokojio se u 69-oj godini, okt 1937. godine»


Pričestivši Starca Svetim Tajnama, duhovnik se vratio u svoju keliju. Nije uspeo da odmakne ni pet minuta i udje u svoje dvorište, čuo je zvuk zvona i vest o Starčevoj smrti. Kada su se svi okupili, počelo je opelo i po njegovom završetku svi su osećali neku radost sličnu prazničnoj. A posle sam, kroz neko vreme, čitajući u knjizi Episkopa Ignjatija Brjančaninova naišao na sledeću njegovu izreku: «Ako po nečijoj smrti njegovi bližnji toga dana osete radost u srcu, onda je to znak toga da je Bog primio tu dušu».

Starac se upokojio u 69-oj godini od rodjenja.

Večan pomen Jeroshimonahu Teodosiju, mome Starcu. Upokoj Gospode dušu njegovu sa svetima u mestu blaženog pokoja. I mene, grešnog njegovog učenika, pomiluj radi njegovih molitvi.

Shimonah Nikodim


preuzeto sa http://www.idrp.ru/htm/jurnal/jurnal.php?name=feodos&num=23&page=0
prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović
 

Pročitano: 6378 puta