MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NASTANAK LITURGIJE




Dudčenko Andrej, sveštenik
Kada bismo se mi, pravoslavni hrišćani XX veka, na tren našli u epohi Drevne Crkve, otkrili bismo mnogo toga novog i neobičnog.

Uvideli bismo, naprimer, da se u raznim crkvama, u različitim mestima Bogosluženje služi na različite načine. Sasvim je drugačije Bogosluženje u carskom hramu slavnog Carigrada od Bogosluženja u nekom skromnom egipatskom manastiru. Udubivši se još više u istoriju, u vek apostola i njihovih prvih učenika, uvideli bismo još jednostavnije načine hrišćanskog života. Ali u svako vreme, bez obzira na mesto, obavezno bismo sreli hrišćane koji služe Evharistiju i pričešćuju se Telom i Krvlju Gospoda našega Isusa Hrista.

Evharistija (grč. «blagodarenje») je najvažnija Tajna Crkve – pretvaranje hleba i vina u Telo i Krv Spasitelja i Pričešće vernih. Samo evharistijsko Bogosluženje se naziva Liturgija. Božanska Liturgija, bez obzira na razvoj njenog bogoslužbenog čina, forme i strukture, ostaje suštinski nepromenjena – i u naše vreme se služi ta ista Evharistija, koja se služila u Sionskoj odaji pred Hristovih krsnih stradanja. Od tog vremena i do naših dana, ona ostaje «centralni nerv hrišćanskog života», kako primećuje naš poznati liturgist prof. Arhimandrit Kiprijan (Kern). Nažalost, tog centralnog mesta Liturgije u Crkvi slabo su svesni naši savremenici. I po tome nismo ništa bolji od prvih hrišćana.

Evharistija se pojavila zajedno sa Crkvom, pošto je priroda same Crkve evharistična. Crkva se u Svetom Pismu naziva «Telom Hristovim». Da bi se bio hrišćanin, treba biti živi deo toga Tela. Prisajedinjenje novih članova Crkvi je njihovo «prirastanje» Hristovom Telu. Zbog toga Crkva na osnovu svoje prirode ne može da postoji bez Evharistije.

Prva Liturgija je služena na Tajnoj Večeri, kada je Spasitelj rekao «primite, jedite od nje svi ...ovo činite u Moj spomen» (pogl. napr. Glavu 26 Jevanđelja po Mateju). Na taj način je Hristos zaista pokazao da je On «hleb života, koji je sišao s nebesa». Zadivljujuće je da se Bogomladenac Isus i rodio u gradu Vitlejem, što u prevodu sa jevrejskog znači «dom hleba». On je postao istinski Hleb za one koji veruju u Njega, Hleb besmrtnosti i večnog života.

U prvoj hrišćanskoj zajednici vernici su «bili postojani u nauci apostolskoj, i u zajednici i u lomljenju hleba i u molitvama ...i lomeći hleb po domovima, primahu hranu s radošću i u prostoti srca» (Dela.2, 42:46). Međutim, znajući da je Crkva od prvih dana svoga postojanja živela Evharistijom, mi ne možemo s uverenošću da govorimo o tome, kakav je bio poredak apostolskih evharistijskih skupova. U to vreme se molitve još nisu zapisivale. Nesumnjivo je samo, da su na ranohrišćansku Evharistiju veliki uticaj imale jevrejske molitve, jer se Novozavetna Crkva rodila iz Starozavetne. Sama Tajna Večera je bila organizovana po ugledu na jevrejsku pashalnu trpezu. Na osnovu knjige Dela apostolskih možemo da saznamo glavne elemente Liturgije toga vremena: okupljanje svih zajedno, učenje, molitva i lomljenje hleba.

Već od II veka čin «Večere Gospodnje» počinje da se usložnjava. U njemu se već mogu izdvojiti osnovne karakteristike kasnijih anafora (grč. «uznošenje» - molitva za osvećenje Darova, deo saveremnog liturgijskog čina). Evo kako Liturgiju II veka opisuje sveti Justin Mučenik (Filozof): «Tu hranu nazivamo Evharistijom (blagodarenjem), i nikom drugom ne dozvoljavamo da učestvuje u njoj, već samo onome koji veruje u istinitost našeg učenja i koji se umio (verski obred) na ostavljenje grehova i ponovo rodio, i živi tako kako je zapovedao Hristos ...U takozvani dan sunca okupljamo se u jednom mestu – svi koji žive po selima i gradovima – i čitamo, koliko nam to vreme dozvoljava, dela apostola ili proročke spise. Potom, kada čtec završi sa čitanjem, rukovodilac skupa nas poučava i savetuje da podražavamo te predivne stvari. Zatim svi ustajemo i uznosimo molitve. Kada završimo molitvu, tada ...se prinosi hleb, i vino, i voda; rukovodilac skupa takođe uznosi molitve i blagodarenja, koliko on može. Narod pokazuje svoju saglasnost rečju amin, i Darovi se dele svakome, a onima koji nisu tu šalju se preko đakona ...Mi se okupljamo u dan sunca, jer je to prvi dan, u koji je Bog, izmenivši mrak i tvar, stvorio svet, i Isus Hristos, Spasitelj naš, je u taj dan vaskrsao iz mrtvih» (Prva apologija, 66-67).

Iz ovog opisa se vidi, da su se evharistijski skupovi redovno održavali u dan sunca (kasnije su počeli da ga zovu danom Gospodnjim). «Dan sunca je – paganski naziv prvog dana u sedmici, nedelje. Taj dan je naredni posle subote, sedmog dana – postoji dan ne samo prvi već i osmi. On je u starozavetnoj tradiciji smatran prvim danom stvaranja, a sa dolaskom novozavetne blagodati ne samo da je postao dan Hristovog Vaskrsenja, već i dan budućeg veka, dan javljanja Carstva Božijeg. Na taj način, - piše prot. Jovan Mejendorf, - je ustanovljivan opšteprihvaćeni u svetootačkoj literaturi tipološki paralelizam: stvaranje sveta i njegovo obnavljanje (spasenje) su se desili jednog te istog dana. Predstava o tome, da će kraj sveta takođe biti u nedelju, se zasnivala na tome, da je Hristovo Vaskrsenje bilo početak, predosećaj nastupajućeg kraja sveta i pobede budućeg Carstva». Cela sedmica zajedno sa subotom je – odraz sadašnjeg veka, palog sveta, koji će biti pobeđen sa nastupanjem dana Gospodnjeg.

Govoreći o evharistijskom Bogosluženju, nemoguće je zaobići ranohrišćanske «večere ljubavi» (agape). Pojava zajedničkih bratskih trpeza zalazi i u apostolska vremena. Posle takve trpeze apostoli su «lomili hleb, to jest služili Evharistiju. Gore, u opisu Liturgije kod sv.Justina, videli smo da je Liturgija odvojena od «večeri ljubavi». Teško je suditi o stepenu rasprostraljenosti ove ili one prakse.

Evo kako agapu opisuje Tertulijan, hrišćanski pisac II veka: «Seda se za sto posle molitve Bogu; jede se samo toliko koliko je potrebno da se utoli glad; pije se onako kako priliči ljudima, koji strogo poštuju uzdržanje i treznost; site se tako da te noći mogu uznositi molitve Bogu ...Posle pranja ruku i paljenja sveća svako je pozvan da peva zahvalne pesme Bogu, izvučene iz Svetog Pisma ili koje je neko sastavio ..:» (Apologetski traktat, 39).
Međutim, daleko od toga da je realno organizivanje agapa uvek odgovaralo idealnom Tertulijanovom opisu. Hristovu Crkvu na zemlji ne čine bezgrešni ljudi, i sklonost ljudske prirode ka grehu se već tada ispoljavala tamo, gde smo želeli da vidimo samo svetost. Još je apostol Juda, brat Gospodnji, ukazivao na ljude, koji su «sablazan na vašim večerama ljubavi, piruju s vama» (Jud.1:12). Slično tome, već u IV veku, posle priliva mase naroda u Crkvu, ideja agape je bila diskreditovana ljudskim bezzakonjima. Tako su od 418 god., agape definitivno zabranjene u Afričkoj Crkvi odlukom Kartagenskog sabora. A potom posle svega, Evharistija se potpuno odvojila od agapa, koje su bile zabranjene zbog toga što su ljudi uneli u njih previše «telesnog», i počela je da se služi samo u vidu Božanske Liturgije. I pored svega, ostaci toga što je nekada bila «večera ljubavi» zadržali su se i do našeg vremena. To su parastosi (za koje čak štaviše postoji specijalni čin u Trebniku), blagosiljanje hlebova na Svenoćnom bdeniju, čin o panagiji (služi se u manastirima posle praznične trpeze) i osvećenje i drobljenje artosa u dane Svete Pashe.

U našoj Crkvi se služe dva čina Liturgije: sv.Vasilija Velikog (služi se 10 puta godišnje) i sv.Jovana Zlatoustog (svih ostalih dana). Pored toga, sredom i petkom u toku Velikog Posta se služi Liturgija Pređeosvećenih Darova (ne-evharistijska), posle čijeg završetka se verni pričešćuju Svetim Darovima, koji su osvećeni na Evharistiji prethodnog nedeljnog dana. U poređenju sa Drevnom Crkvom, to je krajnje malo. Još donedavno se u Jerusalimskoj Crkvi, kao i u crkvi Sankt-Peterburške akademije služila Liturgija ap.Jakova na dan njegovog praznika (23 oktobra). Treba napomenuti, da ne postoje kanonske zabrane da se služi ova ili ona drevna Liturgija.

Kakva god da je forma služenja Liturgije, ona uvek ostaje Evharistija, i u Čaši se vernicima deli jedan te isti Hristos. Duhovni život hrišćanina je u svim vremenima bio nezamisliv bez evharistijskog života, bez neprestanog, redovnog pričešćivanja Svetim Tajnama. I u vreme, kada se Evharistija služila posle večernje agape, i pre sto godina čovek koji veruje u Hrista se sjedinjavao s Njim ne drugačije nego preko Pričešća Njegovim Telom i Krvlju. «Živeti evharistijski, - piše arhim.Kiprijan (Kern), - znači ne samo odlaziti na službu, slušati ove ili one dirljive i lepe pesme, već i pričešćivati se. Učestvovati u današnjoj Tajnoj Večeri. Pričešćivati se ne jednom godišnje ili još ređe, već što je moguće češće, mnogo puta godišnje, ukoliko je moguće neprestano, kako bismo bili u neprekidnoj vezi sa mističnim Telom Hristovim, sa Crkvom ... Pričešćivati se da bi postali jedno Telo sa Hristom, kako su učili sveti Oci u davnini, ... da bismo postali sinovi Božiji sjedinjeni sa Sinom Njegovim».

preuzeto sa http://www.kiev-orthodox.org/site/worship/276/
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 5266 puta