MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAPI VEČNOSTI



Prošlo je već nekoliko godina od dana smrti samarskog protojereja Vitalija Kalašnjikova (+1 januar 2003 godine), ali je u našem gradu ostalo sećanje na njega. Ovaj slučaj mi je ispričao Evgenije Nikolajevič Kudrjavcev.

- Oca Vitalija poznajem odavno. Jednom sam mu se obratio za pomoć. U porodici su se nevolje nizale jedna za drugom. Mama je pala pod tramvaj. Bilo je i drugih nesreća ... Zamolio sam oca Vitalija da dodje kod mene kući i osveti stan. On se odmah odazvao: odslužio je moleban, osvetio je kuću, i porazgovarao sa mnom o mojim nevoljama. A kada je odlazio, tiho je rekao: «25 rudbalja za trebu ...». Meni je iz nekog razloga bilo neprijatno zbog tih reči. Naravno ja sam znao da se treba plaća, da je to mali novac i da će on otići u crkvenu kasu, a i da otac ima šestoro dece sve jedno manje od drugog ... Ali sam nekako bio žalostan kada sam mu davao novac i neki loš osećaj mi je ostao na srcu. I uskoro sam saznao za smrt još veoma mladog sveštenika! Na njegovom opelu u Sofijskoj crkvi je bilo toliko naroda, koliko nekad nema ni za veliki praznik. U crkvu se nije moglo ni ući! Jedva sam se progurao i ušao i video kako Arhiepiskop Sergej služi parastos ... Izašao sam zbunjen iz crkve. Prišli su mi moji prijatelji-kozaci (otac Vitalij ih je rukovodio), a i moji preci su bili kozaci . i predložili su mi da podjem s njima da se pomolimo za oca Vitalija. Ja sam to odbio i pošao kući. I negde na putu video sam na snegu da baš kod mojih nogu stoji neki novac. Začudio sam se, uzeo ga i prebrojao. Bilo je tačno 25 rubalja! Ni rublja više ni manje ...I tada sam se setio koliko sam nedavno platio za trebu i zadivio se! To mi je otac Vitalij poslao novac sa onoga sveta! Vratio mi je novac kako bi otišao tamo potpuno čist ... I ja sam po njegovoj molitvi dobio čudesnu utehu.

Odgovor na molitvu

Nedavno mi se desilo sledeće: stao sam pred Spasiteljevu ikonu i počeo usrdno da se molim: «Zbog čega se Gospode ne sažališ na mene? Zbog čega si dopustio iskušenje? I tako mi je teško, a Ti još ...». Nisam uspeo dovoljno ni da se požalim, i da ropćem, kad se soba odjednom potresla od eksplozije! Snažno je pukla sijalica u lampi, koja je bila uperena u ikonu. Komadići su poleteli po sobi, kao pri eksploziji granate ...Uzeo sam metlu i počeo da skupljam komadiće. A šta je još trebalo da uradim? Potom sam prišao ikoni i zamolio Boga da mi oprosti. Od sveg srca sam Ga zamolio ... Sve je postalo jasno kao Božiji dan. Treba zahvaljivati, a ne tugovati! Kakva bi samo bila iskušenja da nas Gospod ne drži sve na Svojim milostivim dlanovima?! A ropot je kao priznanje svoje sopstvene slabosti, to jest skoro smirenje. A ne! To je crna nezahvalnost. Žaliti se Onome, Koji nas miluje i čuva dan i noć. Ne, neću više roptati. A sutradan mi već luster pada na glavu ... Samo treba zahvaljivati!

Zemaljsko i nebesko

Zaglavio sam se u liftu. To se dešava i nije baš najprijatnije. Živim u najvišoj zgradi u Samari, koja ima dvadeset spratova. I u toj strašnoj vertikali, idem metar po metar gore-dole bez ikakvog smisla. Dolazim do četvrtog sprata i potom krećem nagore. A potom opet nadole, ali ne do kraja, već samo do četvrtog sprata ... Na kraju samo počeo da se molim. To je davno trebalo da učinim, a ja sam se toga setio tek u trećem krugu. Čim sam se pomolio, lift je polako krenuo nadole, na prvi sprat. Izlazim, i maltene se sudaram sa poznatim sveštenikom, ocem Vjačeslavom, njegovom popadijom i decom.

- S kog sprata ideš? – upitao me je.
- Sa sedamnaestog. Bio sam kod jedne hrišćanke.
- Zar ima pravoslavnih na sedamnaestom spratu? – začudio se. Ali izgleda da ni njemu kao svešteniku nisu poznati svi pravoslavni vernici koji tu žive, već samo neki. A zgrada je velika. A možda sad već pravoslavni žive na svim spratovima? Otac je sa sela, ali su mu roditelji živeli ovde na 14 spratu. «Visoko je to, - kažem mu, ali je bolje za molitvu – bliže je Nebu...». Otac se osmehnuo na moju šalu (posle vožnji liftom izgledao sam očigledno kao kosmonaut posle prizemljenja) i zamolio me je da porazgovaramo o poslu. Uskoro se pokazalo da me otac Vjačeslav odavno već traži, želeći da se sretne sa mojim rodjakom N., arhitektom, radi projekta drvene crkve ...Ja sam bio zadivljen! Eto zbog čega sam se toliko vozio liftom. Da sam se spustio ranije samo i minutu, ne bih se sreo sa ocem Vjačeslavom i ne bismo razgovarali o crkvi ...

Vračarino pismo

Desilo se to još pre osam godina. Tada je još živela u Samari Blažena Marija Ivanovna, imao sam s kim da se posavetujem, da zamolim za molitvu ... Verovatno je zbog toga Gospod i dozvolio da se to desi. Jednom je neko došao i stavio pismo na moj radni sto. Bio je to veliki, zapečaćen koverat sa povratnom adresom meni nepoznatog čoveka iz Moskve. Nisam zapamtio prezime. To pismo je preležalo na mom stolu ceo dan jer nisam imao vremena da ga otvorim. Bilo je skoro veče i ja sam ga otvorio i pogruzio se u čitanje. U koverti nije bilo samo pismo – koje je bilo dovoljno kratko, već i neki članak sa nekim fotografijama. Ne sećam se svih detalja, i ispričaću samo suštinu. Fotografije su bile čudne. Na jednoj od njih je bila polurazrušena seoska crkva sa veoma iskrivljenim krstom, a na krstu se teško održavao ... bračni venac. Na drugoj fotografiji je bio predstavljen istočni čovek u crvenoj košulji, koji je iz nekog razloga sedeo na tronu i opet iz nekog razloga držao kokošku u rukama. Sve je izgledalo strašno. Sam njegov lik je odavao nešto slično «guruu» ili «prepodobnom» Muni ...

Počeo sam da čitam pismo i loši predosećaji su mi odmah ispunili dušu. Taj nepoznati Moskovljanin je pisao o veoma čudnim stvarima. O nekoj seoskoj parohiji, o nekom tobože paru koji se venčao pre nekoliko decenija – ali sveštenik je sumnjao i obustavio venčanje. Pokazalo se da su ženik i nevesta – brat i sestra! I tada je jedan od venaca tobože radi njihovog razobličenja poleteo iz crkve naviše i zakačio se na vrh hramovnog krsta. Crkva je uskoro zatvorena i taj zloglasni venac je ostavljen na iskrivljenom krstu kao sećanje na nepoštovanje Božijih zapovesti ...

To je bila ta «lepa» priča. A fotografija istočnjaka je takodje objašnjena nekom detaljnom šizofreničnom logikom, kao da su svi detalji na mestu i kao da proističu jedan iz drugog – i pored svega sve izgleda kao nepovezana jeza iz noćnog košmara ... U pismu je još rečeno da se tobože «slučajno» fotografija crkve našla na nekoj još fotografiji (tog istog čoveka sa kokoškom!). Na kraju pisma je bila molba da se te fotografije objave u novinama (tobože, čitaoci neće primetiti razliku u kadrovima ...).

Odložio sam pismo u stranu i zamislio se. Ne naravno o tome da li da se objavljuju te demonske besmislice ili ne – o tome nije bilo ni govora. Mislio sam o tome, ko je i zbog čega želeo toliko da me zastraši. Pozvao sam poznatog sveštenika, oca E. On je iskreno priznao, da nema iskustva sa mračnim silama, i dao mi je samo jedan savet: da što pre sagorim sve što mi je poslato. Tako sam i uradio, zbog čega sam posle nekog vremena i žalio jer mi je u rukama bila ozbiljan «dokaz krivice». To sam i uradio i to je naravno bilo pravilno! I taj savet je bio pravilan! Ali i dalje sam mislio da sve to ima neki konkretan, iako i strašan smisao, koji nisam shvatao.

U to vreme se u Samaru vratila iz Optina pustinje blažena shimonahinja Marija. Otišao sam do nje i kratko joj ispričao šta se desilo. Ona je samo odgovorila:

- Moli se za zdravlje ...
Shvatio sam da je pismo imalo za cilj da u mene useli uznemirenost, da me smuti, da me zastraši i tako izvede iz neke ravnoteže.

I dalje sam osećao da nisam sve razrešio. Kakvi su to venci na iskrivljenim krstovima, azijat na tronu ...I već sam osećao da je razrešenje negde pored. Ali nikako mi nije uspevalo da na sve pogledam sa strane, nepomućenim pogledom ...

U tome mi je pomogao sveštenik Oleg K. Kada sam mu ispričao o pismu, ne zaboravivši na detalje (kojih se sad već i ne sećam), on je odmah rekao:

-E da ...tu je već antihrist!

Ja sam se uznemirio a on je nastavio:
-U hramu kažeš? I još sa kokoškom? To je naravno on. Zastrašuju ...
-A venac? – upitao sam.
-Venac na iskrivljenom krstu – to je njihova davnašnja mašta. To je tobože simbol njihove pobede nad Crkvom. Krst je pobedjen i na njemu je znak „njihove“ vlasti...A sve ostalo je – legenda, kako ti ne bi stražio. Zamisli da objaviš ove snimke? Pa to bi im bio poklon! ... Verovatno ovo nije jedino moguće objašnjenje, ali ja ne znam drugo koje bi mi se činilo toliko uverljivim. I kada slušam apokaliptične razgovore medju pravoslavnima, uvek se setim tog trona i iskrivljenog krsta ...Sve je kod njih gotovo odavno – ne samo u mašti, već i na fotografiji. A u stvarnosti se ipak sve ne dešava, jer je u Jevandjelju rečeno: „I sazidaću Svoju Crkvu i vrata pakla joj neće odoleti...“ (Mt. 16, 18).

Anton Žogoljev


preuzeto sa http://www.cofe.ru/blagovest/article.asp?heading=27&article=10701
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 6999 puta