MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KOSOVO




Tragedija i veličina Kosova nije tragedija ili veličina jedne jedine izgubljene ili dobijene bitke. Nije čak ni tragedija jedne ili više generacija. Kosovo je opredeljenje, ono je večan i nepromenljivi put jedne čitave nacije.

Kosovo nije dogadjaj koji se odigrao samo jednom i nikada više. Kosovo je večno prisutno i beskrajno. Ono je oveličano kroz bezbrojne pesme i pominjano kroz vekove. Ono će i dalje biti nepresušan izvor snage, blistava zvezda vodilja, i neizbrisivi način života.

Kosovo je okupljanje svih zdravih snaga za najtežu, izvanredno važnu, i sudbonosnu bitku. To je svesno i nesebično isturanje svojih grudi da se zadrži nalet svirepih osvajača i da se zaštiti ne samo svoja nacija, već cela Evropa i njena civilizacija. To je svesno krštenje u smrti, herojska odbrana krsta i slobode, pravde i istine, časti i osnovnih ljudskih prava. Kosovo je i glas i vrisak, pesma i plač, suze i nežan dobroćudan osmeh. Ono je istinita i velika žrtva, Golgota jedne čitave nacije.

U bitci na Kosovu 1389. godine, Srbi su umirali braneći ne samo svoje granice, njihove verske, moralne i kulturne vrednosti, veĆ i bogatstvo i kulturu naroda mnogo većih i jačih od Srba. U prošlosti, i od onda stalno, Srbi, i kada su nemoćni, neshvaćeni i napušteni od drugih, često su na svoja pleća uzimali sav teret odupiranja napadima moćnih i opasnih neprijatelja. Srbija je bila i ostala isturena stražarnica, često osvajana i gažena od onih koji su sa Istoka išli na Zapad i onih koji su sa Zapada išli na Istok. Srbija je bila i ostala zaštitnica koja je odolevala prvim naletima neprijatelja koji je postepeno ali neodložno otkrivao svoje lice kao lice neprijatelja hrišćanstva i čak celokupnog čovečanstva. Srbi su često morali biti prvi koji su se odupirali krvavim najezdama i borili sa mnogo nadmoćnijim snagama raznih osvajača. Srbi su prvi koji su u jedno vreme naslutili veliku opasnost koja je dolazila od islama, a kasnije od nacizma. Oni su bili prvi koji su im se usprotivili, na taj način omogućujući pobede drugih naroda, čak i kada su sami bili pobedjivani.

U 1389. zvuci zvona koja su zvonila u Parizu proslavljajući, pogrešno, pobedu Srba nad Turcima, nisu doprli do kosovskih ratnika. Da su oni bili pobednici, drugi bi rado sa njima delili slavu pobede. Medjutim, u njihovom porazu oni su bili zaboravljeni od drugih nacija. Samo su majka Jugovića i kosovka devojka, srpska majka i srpska sestra, lutale razbojištem. Samo one su lile suze i oplakivale izginule srpske ratnike i razoreno srpsko carstvo.
Medjutim, oni koji su mislili da je poraz u bitci na Kosovu značio kraj Srbije, varali su se. U času kada je Kosovo bilo prekriveno leševima izginulih i zavijeno u crveni sumrak zalazećeg sunca i obojeno crvenilom prolivene krvi, kada je izgledalo kao ruševina i velika grobnica, ko bi mogao pomisliti da će snaga i oduševljenje za slavne poduhvate kasnijih srpskih generacija proisticati odatle?
Kosovo je večan poziv na slogu. Od bitke na Kosovu, u 1389. godini, pa do dana današnjeg, u opasnim vremenima, odazivanje na poziv Kneza-mučenika, večite figure u srpskom narodu, odazivajući se njegovom pozivu i preklinjanju, svi oni koji su "sveti i čestiti" medju Srbima se okupljaju spremni za žrtvu.
Oslušnite! Zar ne čujete dozivanje Kneza-mučenika? Zar do vas ne dopire poziv Kosova? Na nama je da se odazovemo.

Columbus, Ohio dr Mateja Matejic,
1989 protojerej-stavrofor

Pročitano: 3163 puta