MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI SAVA



“O Božija, o ljubazna, o slatkoga i preosvećenog glasa, bogoglasni Savo !
S nama nelažno obeća biti do skončanja veka, bogolepni Savo!
A mi, ljubljena čeda tvoja, kao zaštitu i nadu imajući tebe,
sada se radujemo. Gle čuda, braćo, svetlijeg od svih čudesa,
zanosnog i neiskazanog, punog udevljenja, o sila Božija velkka
i neiskazana čudesa Njegova, da onoga koji ljubi Boga i tvori volju Njegovu
ni grob ne uništi, niti zemlja držati uzmože. No još za života njegova
sama pučina morska posluži njemu. A po smrti zemlja ne prikosnu se
bogonosnome telu njegovome, no šta više, kao krin miomirisni
proraste njegovim mirisima pobožnosti koja od mladosti cvetaše.
I po kazivanju proročkom: ni telo njegovo ne vide truljenja!
(Atanasije, prva polovina 13. veka)

Svetosavlje, izvor Kosovskog duha i najizrazitija crta duhovnog lika Srba, u suštini je sinteza i srž hrišćanstva: bogoljublje i čovekoljublje. Svetosavlje je i biografija jednoga čoveka, Rastka Nemanjića, to jest svetoga Save, ali u isto vreme i životni princip i filosofija i ideal svih pokolenja jedne čitave nacije, počev od vremena svetoga Save pa do danas, zato što su osnovni principi svetosavlja ovekovečene reči i dela svetoga Save, urasli u biće jednoga čitavog naroda. Otuda, da bismo i danas, u ovo mutno i neslavno doba, sagledali i shvatili neizopačeno svetosavlje, potrebno je da se podsetimo na život i dela svetoga Save.
Najmladji sin župana Stefana Nemanje i Gospodje Ane, Rastko Nemanjić, rodjen je oko 1173. godine. NJegov prvi korak ka besmrtnosti, odlazak u manastir, bio je odricanje od svetske slave, ne traženje iste. Brat njegov, Stefan Prvovenčani, zabeležio je u svome delu “Život Stefana Nemanje” da je Rastkov ideal i svakodnevna molitva Gospodu bila”...da ovaj svet ne zavoli duša moja, ni ono što je u njemu.” Tako je, dakle, jedna od suštinskih crta svetosavlja i osnovna karakteristika svetoga Save samoodricanje a ne samoslavlje.
Odlaskom u manastir 1191, kada mu je bilo osamnaest godina, sveti Sava je utvrdio još jedno načelo svetosavlja i Kosova, naime opredelenje za nebesko. Svetosavlje ne negira neophodnost, pa čak ni vrednost zemaljskog, ali ono utvrdjuje skalu vrednosti po kojoj nebesko ima prednost nad zemaljskim.
U manastiru monah Sava se odlikovao molitvenošću, isposništvom, bogobojažljivošću, skormnošću i poslušnošću. Svaka od ovih osobina posebno i sve one zajedno bitne su odlike i ličnosti svetoga Save i svetosavlja. Ukoliko se negde propoveda ili propagira svetosavlje bez ovih osobina, onda se time zloupotrebljava sveto ime i svetli ideal i svode se na jeftinu frazu.
Sveti Sava se sam dugo podvizavao i duhovno izgradjivao pre nego što se primio zadatka izgradjivanja drugih. Tek kada se utvrdio verom, očvrsnuo postom i molitvom, zapojio se bezgraničnom ljubavlju prema Bogu i nesebičnom ljubavlju prema ljudima, kada se utvrdio u poslušnosti i trpeljivosti, vratio se iz tišine manastirske u svetsku buru. Prema podatcima koje nam pruža istorija, može se zaključiti da bi njemu lično bilo milije da je mogao ostati u molitvenoj atmosferi svetogorskog manastira. Medjutim, sveti Sava je težio da ispuni volju Božiju, a ne svoju. Odrekavši se slave zemaljske, slave lične, posvetio se delu kojim je proslavljao Gospoda i medju Srbima širio slavu NJegovu. NJegov odlazak iz manastira i vraćanje u Rašku bili su neophodni da bi Srbe priveo Hristu, a Hrista Srbima. Iz ljubavi prema Bogu vratio se ljudima, a iz ljubavi prema ljudima, prema rodu svom, došao im je sa Hristom i u ime Hrista.
Hristovom naukom prosvetitelj, učitelj, arhijerej Sava preporodio je i oblagorodio otečestvo svoje. Udario je temelje, duhovne, nepokolebive, ne samo nezavisnoj, slobodnoj, večitoj, jednoj, svetoj, nedeljivoj, hrišćamskoj, pravoslavnoj, svetosavskoj Srpskoj crkvi, već i srpskoj nacionalnosti. Vera i narodnost Srbinova spojili su se, srasli nerazlučno u jednu nedeljivu celinu: svetosavlje. [irenjem Hristove nauke, organizovanjem i jačanjem crkve, sveti Sava je istovremeno uobličavao i za navek utvrdio i srpski nacionalni duh. Teško je zamisliti, i u ovom našem sumanutom dobu, svetosavlje koje bi propovedalo ili sprovodilo rušenje i razbijanje crkve kao put i sredstvo za jačanje ili očuvanje nacionalizma!
Da na kraju pomenemo još jednu osnovnu crtu svetosavlja i poznatu osobinu svetoga Save, naime miroljubivost. Sveti Sava, mirotvorac, čovekoljubac, mirio je i zavadjenu braću i zavadjene susede i zavadjene crkve i zavadjene države. Otuda “svetosavlje” koje propoveda mržnju i neslogu, koje deli i zavadja, ne može biti i nije svetosavlje,
Sveti Sava se upokojio u Gospodu u Bugarskoj, u gradu Trnovu, 1235. godine (po nekim istoričarima 1236). Tek u maju 1237. godine njegovo telo je preneto u Rašku (Srbiju) u manastir Mileševa. No iako je njegov duh, a ne zemni ostatci bio suština svetosavlja, nesalomljiva kičma srpskog nacionalizma, Turci su, u želji da obezliče i obezduhove Srbe, smatrali da će to postići uništenjem zemnih ostataka svetoga Save. Otuda su, 1595. godine, u Beogradu, na Vračaru, spalili mošti svetoga Save. A svetosavlje je živelo i živi i dalje, a Turci i ostali neprijatelji svetosavlja, nisu mu mogli naškoditi, već su ga progonima još više utvrdjivali.
Medjutim, ako je svetosavlje ikada bilo u opasnosti, onda je to danas. Nisu više u pitanju zemni ostatci svetoga Save, već sam duh svetosavlja. Opasnost mu ne preti od Turaka, već od samih Srba. Izopačavanjem svetosavskog duha, zloupotrebom svetosavskog imena, rušenjem svetosavskih principa, nesledovanjem svetosavskim idealima, ugrožava se sama suština svetosavlja. Otuda je potrebno da istinski svetosavci krenu putem istinskog svetosavlja i na taj način ga sačuvaju. Moraju imati na umu da se istinsko svetosavlje i prepoznaje i praktikuje ako sadrži duh bogoljublja, čovekoljublja, bratoljublja i istinoljublja.
A svetome Savi, prosvetitelju i učitelju i svetitelju srpskom, uznosimo ovu molitvu kojom mu se obraćao njegov učenik u prvoj polovini 13. veka: “Sa suzama vapijemo ti, Savo preblaženi, izbavi svoju pastvu od ognja i mača, i inoplemenika, i razdora onih koji zlo smišljaju, i gladi, i svake nevolje.”

dr Mateja Matejić
protojerej-stavrofor

Pročitano: 3844 puta