MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Biti čovek: da li je to užas ili čudo?



Hrišćanski komentari na “spiritualističku seriju” K.Kastanede

Ne veruj onome koji ti kaže da je smrt kraj. Ona je - početak života ... (K.Baljmont)

Podsticaj da napišem ovaj članak je bila pre svega moja lična, gradjanska odgovornost kao pravoslavnog hrišćanina za sudbinu moje generacije. Veoma veliki broj mladih ljudi, koji su željni da pronadju svoj put ka Bogu, ne idu, nažalost, ka svetlosti istinske religije, već se bave lutajućim plamičcima lažnih tokova. Pritom učenje Karlosa Kastanede, koji opisuje magijsku praksu Indijaca Jaki, privlači pažnju mnogih mladih ljudi u prvom redu na Zapadu, a zatim i u našoj zemlji. Ono se vremenom sve više širi, privlačeći gladne duše novih generacija. U vezi sa tim učenjem je nastao pravi bum i već mnogo godina ne opada potražnja knjiga Kastanede i njegovih sledbenika. Karlosa Kastanedu nazivaju jednim od idejnih osnivača pokreta New Age, kao i celokupnog psihodeličnog pokreta. Nesumnjivo je da je on značajan lik u savremenoj kulturi, i malo ko od obrazovanih ljudi našeg vremena nije čuo za njega.

Evo naprimer odlomka iz pisma, koje je objavljeno u časopisu “Foma”. Devojka opisuje svoje studentske godine: “...mi smo veoma želeli da se promenimo, ali nismo znali kako. I Kastaneda, i psihodelična muzika, i trave - sve je to bio pokušaj da se zaviri van granica ovoga sveta, i da se oseti onaj drugi svet. Mi čak u početku nismo ni shvatali da taj svet može biti i djavolski i andjelski. Ali uskoro je sve postalo jasno po odvratnom osećaju u duši posle pokušaja z a v i r i v a n j a”.

O tome, koliko poguban uticaj mogu da imaju Kastanedine knjige na pogled na svet mladih ljudi, govori i sledeći slučaj iz mog života, koji bih želeo da podelim sa čitaocima. Moj prijatelj, takodje student kao i ja, je posle čitanja Kastanedine knjige izjavio sledeće: “Sada tačno znam da Boga nema - Njega su ljudi izmislili - i svaki put kada bi neko u istoriji čovečanstva opisivao svoje doživljaje u susretu sa Bogom, radilo se u stvari o vidjenju ljudske matrice”. Svi pokušaji da razuverim svog prijatelja su se pokazali bezuspešnim. Najstrašnije je to što moj prijatelj nije usamljen u svojim zaludama, već takvih ljudi ima sve više i više.

Kastanedino učenje je duboko prodrelo pre svega u zapadnu posthrišćansku kulturu. Postepeno se napajajući paganskim duhom, zapadna misao je gubila svoje hrišćanske korene. Pokušavajući da pronadju novi pogled na svet, filozofi su obraćali svoju pažnju na druge religije i filozofske sisteme. Od vremena Vivekanande i Šri Aurobindo na Zapad prodiru hinduističke ideje, koje zadobijaju sve veći broj poklonika. Baveći se takvim pogubnim traganjima, novi mislioci se nisu zaustavili i nastavljali su izučavanje religioznih tradicija raznih naroda. Mladi antropolog Karlos Kastaneda je u okviru rada na etnometodologiji odlučio da istražuje narkotičku kulturu Indijaca iz Centralne Amerike i susreo se sa drevnom religijom. Ponovno otkriven pogled na svet je organski unesen u neopaganstvo koje se razvija na bazi hinduzima i koje je poslužilo kao podsticaj za formiranje masovnog pokreta, poznatog kao New Age. Učenje don Huana je toliko duboko ušlo u savremenu mladalačku kulturu, da se nesvesno (a ponekad i svesno) koristi svuda u svetu. Prema Kastanedinim knjigama se prave pozorišne predstave, slike i muzika, i pišu se tekstovi za pesme popularnih grupa. Za to se može navesti veliki broj primera. Uzmimo film “Matrica”, koji je postao kult: predstavljajući snažan primer savremene ideologije neopaganstva, taj film sadrži inscenaciju, koja je bukvalno napravljena na osnovu priča o Kastanedinim posetama svetu l a z u t č i k a - konkretno, to je epizoda dvoboja izmedju Nea i Morfijusa u oviru programa-imitatora bojevih veština. A Morfijusova fraza: “Ovde možeš čak i da ne dišeš”, - doslovno ponavlja reči e m i s a r a s n o v i d j e n j a, koje se rečene Kastanedi.

Očigledno da ovaj pokret predstavlja veliku opasnost za naše sugradjane, i naša je obaveza da stanemo na put njegovom širenju. U vezi sa tim, želim da primetim da kod nas nema publikacija, koje bi zainteresovanom čitaocu mogle da pruže pravoslavnu ocenu datog učenja. Medjutim, ono nije tako bezazleno i primitivno, i zaslužuje usredsredjenost naše pažnje.

Učenje Don Huana, koje je izloženo u Kastanedinim radovima, je veoma opširno, i zato nema smisla da ga prenosimo u celosti. Zaustavićemo se samo na centralnim momentima. Svoje učenje - “Učenje Don Huana” - Kastaneda naziva magijom, iako sam Don Huan primećuje da je to netačan naziv. Don Huan je sebe nazvao p r o z o r l j i v c e m, učenim čovekom, v o j n i k o m a p s o l u t n e s l o b o d e. Prema njegovom učenju, to kako apsolutna većina ljudi vidi ovaj svet je daleko ne i jedini način njegovog vidjenja. On piše, da magovi-vidovnjaci mogu da vide okolni svet kao celokupnost energetskih potoka svetlećih vlakana, “koji se prostiru u svim mogućim i nezamislivim pravcima iz besknačnosti u beskonačnost”. Na toj slici sveta magovi vide ljudska bića kao neke svetleće čaure ili svojevrsna jaja, koja kroz sebe propuštaju energetska vlakna.

Glavni pojam učenja magova je sabirna tačka, koja predstavlja svetlu mrlju na zadnjoj površini čaure, a koja se nalazi na rastojanju otpozadi ispružene ruke od čovekovog fizičkog tela. Ta mrlja može da se premešta po površini, unutar ili van čaure, menjajući pritom njen oblik. Magovi smatraju da je sabirna tačka odgovorna za primanje sveta: čovek prima samo ona energetska vlakna, koja prolaze kroz sabirnu tačku. S tačke gledišta don Huana i saglasno Kastanedinom učenju, vaseljena nije ograničena samo tom realnošću za koju mi znamo, svetom na koji smo navikli. Kastaneda tvrdi da se vaseljena sastoji od beskonačnog broja svetova, čiji medjusobni raspored je doh Huan ponekad uporedjivao sa slojevima glavice luka. Kada se sabirna tačka premešta, čovek onda već prima neka druga vlakna, koja su mu obično nedostupna. Na taj način, čovek “sakuplja svetove”. Magovi se ujedinjuju u grupe, a vodja grupe se naziva nagval. Rukovodstvo nagvala je predodredjeno još i urodjenim osobinama, kao što je naprimer dvojna struktura energetskog tela, što mu daje rezervnu slobodnu energiju. Takve osobine je posedovao i Karlos Kastaneda. Svaka grupa je napuštala ovaj svet u punom sastavu samo posle toga kada je bila okupljena i pripremljena sledeća grupa učenika, sposobna za samostalni završetak sopstvene obuke i nastavak magijske tradicije.

Ljudsko biće, prema učenju magova, rodjenjem dobija od svemoguće bezlične sile, koju magovi nazivaju Orlom, “avans” - svest. Čovek tokom celog života razvija tu svest, obogaćujući je svojim iskustvom. Kada čovek umre, Orel uzima svest zajedno sa nakupljenim iskustvom, utiscima i preživljavanjima. Da bi se izbeglo to uzimanje svesti od strane Orela i da bi se ona sačuvala i posle fizičke smrti tela predlaže se koncepcija pod nazivom “Vojnikov put”. Biti vojnik, prema shvatanju meksičkih šamana, znači voditi besprekoran način života, potčinjavajući svako svoje delo jednom jedinom cilju, koji ima značaja u ljudskom životu, a to je zadobijanje “slobode”. Ovde dolazimo do veoma interesantne teme: stvar je u tome, da je učenje don Huana visoko moralno i veoma privlačno za čitaoca, i to možda upravo za čitaoca koji je odgajan u hrišćanskoj tradiciji. Vojnik1 predstavlja nekog asketu-podvižnika, koji je napustio sve zemaljsko radi večnih blaga: “Ćutljiv u svojoj borbi; neukrotiv, kao da nema šta da izgubi; radnosposoban i aktivan, pošto treba sve da zadobije”. U stvari: “Vojnik sebe već smatra mrtvim2 , i zbog toga nema ništa da uzgubi. (Ovo je zaista podmitljivo, zar ne?) Njemu se već desilo ono najgore, i zato je on miran i spokojan”, - u ovim rečima don Huana samo treba zameniti vojnik sa monah (neka mi čitalac oprosti ovakvo poredjenje, ukoliko mu ono izgleda kao bogohulno), i niko se neće dosetiti odakle je ta fraza uzeta. Pritom nesumnjiva autorska literarna veština pridaje liku vojnika epski karakter: “Vojnikova veština se sastoji u očuvanju ravnoteže izmedju užasa da bude čovek i čuda da bude čovek”. Vojnik kida sve svoje zemaljske veze: “Vojnik nikada nije opkoljen. Biti u opsadi znači imati neku ličnu osobinu, koja se može podvrgnuti opsadi. Za vojnika u svetu ne postoji ništa sem njegove besprekornosti, koju ništa ne može da ugrozi”. Naše mišljenje možda može da bude pogrešno, ali smatramo da je u vojnikovom liku prisutna jedna veoma vredna osobina, kojoj mi hrišćani ne pridajemo dužno značenje - vojnik ceo svoj život u potpunosti posvećuje tom jedinom cilju radi koga i živi: “Vojniku je neophodna sva ta energija i sve to vreme, da bi se izbavio od idiotizma unutar samog sebe”. Računaju se čak i sekunde. Za nas, koji živimo u vreme apostazije, kada dolazi do hladjenja vere, ovo predstavlja povod da se zamislimo nad našim sopstvenim životom - da li se svako od nas u potpunosti predaje svome poslu. “U svemu što radimo, neophodno je samo jedno - “duh”. Čovek treba da brine samo o duhu, koji ubija”, - ako čovek ima takav odnos prema svome poslu, čiji ishod ne predskazujemo, onda kako mi možemo da ostanemo ravnodušni u tako važnom delu kao što je spasenje duše. Neko naravno može da kaže da nas od magova deli provalija - različita duhovnost, ali to nam i pored svega ne dozvoljava da budemo ravnodušni. Što se tiče duhovnosti, vojnikov put predstavlja svojevrsno duhovno delanje. U Kastanedinim knjigama se na mnogim mestima objašnjava da magovi sva svoja dejstva ostvaruju budući vodjeni duhom. U tome se projavljuje vojnikovo smirenje: to, što je duh objavio vojnik prihvata bez kolebanja i razmišljanja. Može se čak reći da je duh jednom doneo odluku da se ljudi obučavaju magiji. Kao primer, može se primetiti da je izbor Don Huana od strane Karlosa Kastanede, u svojstvu učenika, kao i izvesnost da će on biti poslednju nagval u liniji, - su takodje bili primljeni od duha. Imajući na umu to da ima raznih duhova (Ne verujte svakome duhu (1Jn. 4, 1)), nimalo ne treba sumnjati u to koji se duhom rukovode magovi: “Vojnik, koji je pobedio vraća se duhu, spuštajući se pritom u ad. I iz ada donosi trofeje”. U datom slučaju je simptomatičan upravo pravac kretanja. Nije tajna, da su vračevi podvižnici svoje vrste, i oni često da bi primili “duha”1 nose asketske “podvige”. Još jedna važna vojnikova karakteristika je i nepokolebljiva vera, koja ulazi u njegove dužnosti: “Vojnik ne samo da veruje, nego mora da veruje”. Kako to liči na reči “bez vere nema spasenja”. Dakle pred nama istupa vojnik, koji je celog sebe bez ostatka posvetio svome delu.

image


Još jedna važna karakteristika, na koju ne smemo a da ne obratimo pažnju je ta, da su tolteki sva svoja magijska dela obavljali u fizičkom telu, po čemu se oni razlikuju od drugih religija. Istina je da se osim hrišćanstva jedino daosizm bavio problemom zadobijanja besmrtnosti u fizičkom telu; ostale religije su uglavnom razmatrale čovekovo telo kao izvor zla, od koga se treba izbaviti, da bi se dostiglo stanje blaženstva. S te tačke gledišta, učenje Don Huana, s odredjenim prigovorima, ponavlja pravoslavno učenje o tome, da čovek može biti celokupan samo u sjedinjenosti duha, duše i tela, i čak je blaženo stanje pravednika u “raju” danas u nekom smislu štetno, u odnosu na njihovo stanje u “budućem veku”, posle Drugog Spasiteljevog Dolaska. Razlike u shvatanju datog pitanja izmedju pravoslavnih i magova biće razmatrane niže.

Ipak izgleda čudno na koji način savremeni čitalac vidi u Kastanedinim knjigama neki dodatak magiji. Sve ono što je opisano u ovim knjigama predstavlja samo prepričavanje istorije ličnih Kastanedinih susreta sa Don Huanovom grupom. Obučavanje za magijsku veštinu proističe na osnovu nakupljene energije pod nagvalovim rukovodstvom, koji poseduje dvostruku rezervu jačine energetskog tela, da bi, pod jedan, predao energiju učenicima, i pod dva, da bi izbegao veliki broj zamki koje su postavljene na putevima učenika. S tih pozicija se čini čudnim pojavljivanje sekti, koje praktikuju snovidjenje, jer je sa odlaskom Don Huana prekinuta tradicija, i narušena je naslednost nagvala.

Ako predjemo na razmatranje osnovne teme našeg istraživanja, onda treba odmah primetiti da priče Don Huana o putevima dostizanja besmrtnosti mogu imati nekog smisla samo za neverujućeg čitaoca. Stvar je u tome, da se slika sveta koju je naslikao Kastaneda, lako prihvata od strane savremenih čitalaca, koji su uglavnom neopagani. Svako pagansko učenje, u suštini predstavlja neku sumu verovanja ljudi, koji nisu opterećeni nekim tačnim znanjima o duhovnom svetu. Oni su za većinu ljudi slični: ovde mogu da se ubroje i rasprostranjena sujeverja, i vera u “kosmički razum”, i u “biopolje” - ljudi u raznim istorijskim periodima mogu da veruju u razne izmišljotine. U tom smislu Kastanedine knjige predstavljaju lagano štivo, koje od čitaoca ne zahteva da poveruje u neke stvari, u koje svakidašnji um teško može da poveruje. Ljudi veoma lako prihvataju ideju o tome da cela vaseljena kao i sva živa bića, predstavljaju kombinaciju energetskih polja, kao i da paralelno sa našim svetom postoji veliki broj (možda čak i beskonačan) drugih naseljenih svetova. U tom svetu nema mesta za Boga - kao zamena za Njega može se odabrati nešto od sledećeg skupa: ili Orel1 , krajnje zagonetni lik, ili beskonačnost sa njenom “aktivnom stranom”, ili namera - neka bezlična sila, koja održava zajedno fizička i energetska ljudska tela. Za najnaivnije se predlaže ljudska matrica, nesamostalno biće, koje izvršava čisto tehničku, prikladnu funkciju, i koje u susretu sa čovekom kod njega izaziva priliv ekstazne radosti. Sve to kao i mnogo šta drugo dovodi do toga da savremeni čitalac Kastanedinih knjiga postaje kao detektiv koji se zabavlja. I još jednom napominjemo literarni autorski talant. Ali na osnovu gore rečenog treba priznati: “samo “uobičajena” svest o delovanju magova-tolteka može da donese nešto značajno”. Mi ćemo se u ovom članku potruditi da pokažemo da je u krajnjoj meri čudno menjati bogatu hrišćansku tradiciju za bezbožni svet šamana drevnog Meksika.

Dakle, nas interesuje u prvom redu pogled magova na smrt i čovekovu besmrtnost. S tačke gledišta tolteka čovekova smrt je apsolutna, a to znači da se posle smrti ni na koji način ne nastavlja postojanje ličnosti: energetsko telo se raspada, a svest se vraća Orlu. Pored toga, bavljenje magijom pruža čoveku mogućnost da nastavi svoje postojanje i posle smrti, to jest pruža mu mogućnost da očuva svoju svest, koja predstavlja čuvara svih životnih energija. Oni posle toga kao magovi sagorevaju ognjem iznutra, i zauvek i bespovratno nestaju iz ovoga sveta, pri čemu nestaju i njihova fizička tela. Oni prestaju da postoje samo za naše vreme i prostore, i zajedno sa tim nastaje i potpuna neodredjenost povodom toga šta se sa njima posle toga dešava. Don Huan ne daje jasno objašnjenje, ako se za njega ne smatra njegov odgovor učenicima na pitanje: “Sada mogu sve, ali gde ću dospeti posle smrti?” “N i k u d a ...”Čitalac treba da razume da je nikuda ravno nebiću. S hrišćanske tačke gledišta ljudska ličnost je besmrtna: posle smrti fizičkog tela nastavlja da živi duša, koju mi nemamo pravo da poistovećujemo sa svešću, iako se analogija sama po sebi nameće. I više od toga, razdvajanje duše i tela je privremena pojava. Posle Vaskrsenja mrtvih duše svih ljudi će se ponovo sjediniti sa svojim telima radi toga da nikada ne poginu. Šta novo predlaže Kastaneda? Najdalja sudbina magova nije poznata, i ono što možemo da izvučemo iz Kastanedinih knjiga nam ne daje nikakve osnove da pretpostavimo neki njihov natprirodni udeo. Stvar je u tome, da se oganj iznutra, ako se odbaci sva lirika, malo po čemu razlikuje od smrti u našem shvatanju. Samo u užem smislu reči smrt predstavlja prestanak postojanja fizičkog tela, dok u širem smislu ona predstavlja prelazak iz jednog vida postojanja, koji je potčinjen zakonima fizičkog sveta, u drugi vid postojanja, koji nije potčinjen zakonima prostora i vremena. To što magovi prelaze u drugi svet, ne preživljavajući telesnu smrt po uobičajenom shvatanju, još ne znači da oni ne potpadaju pod Božije zakone, i da se neće javiti na Strašni Sud, kako je o tome napisano u Otkrovenju Jovana Bogoslova: “I more dade mrtve koji su u njemu, i smrt i pakao dadoše mrtvace koji bijahu u njima, i biše sudjeni svaki po djelima svojim” (Otkr. 20, 13).

Hrišćansko predanje zna za primere kada su ljudi bili živi uzeti na nebo: Presveta Bogorodica i sveti apostol Jovan Bogoslov, omiljeni Gospodnji učenik, su posle svog usnuća bili uzneseni na nebo. Po pravoslavnom učenju Prisnodjeva Marija ima sada obnovljenu prirodu koju će imati svi pravednici posle Vaskrsenja mrtvih. U Starom Zavetu takodje ima sličnih primera: iz Svetog Pisma znamo da je pravednik Enoh, koji je živeo još pre Potopa, zbog svoje pravednosti uzet živ na nebo; prorok Ilija je bio uzet živ na nebo u “ognjenim kočijama”. Hrišćanski pogled na sve ne vidi u tome ništa nemoguće, ali pritom mi tačno znamo gde odlazi čovek posle smrti, to jest tačnije posle života: pravednici prebivaju sa Bogom ... Iako zbog objektivnih uzroka ne možemo da znamo šta je “krilo Avraamovo”, mi smo i pred svega uvereni da je to mesto večnog blaženstva. Medjutim kod Kastanede nema ni najmanjeg znaka gde odlaze magovi-tolteki. Zagrobni čovekov udeo može da bude različit - to znamo iz Spasiteljeve priče o siromašnom Lazaru: u priči siromah posle smrti dospeva u “krilo Avraamovo”, a bogataš dospeva na mesto neiskazanih muka, pri čemu su te dve oblasti razdvojene nepremostivom provalijom. Apostol Pavle je rekao: “Evo vam kazujem tajnu: svi nećemo pomrijeti, a svi ćemo se promijeniti. Ujedanput u trenu oka, pri poslednjoj trubi; jer će zatrubiti, i mrtvi će vaskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se promijeniti. Jer treba ovo raspadljivo da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.” (1Kor. 15, 51-53). U rečima apostola je izražen hrišćanski pogled na svet po pitanju posmrtnog udela ljudi: hrišćani veruju da je rezultat Spasiteljevog ovaploćenja i Krsne Smrti iskupljenje svih ljudi od greha, prokletstva i smrti. Današnja zemaljska istorija se nastavlja u očekivanju Drugog Spasiteljevog Dolaska, kada će svi mrtvi vaskrsnuti, svako u svom telu, ali će ta tela već biti nova - predodredjena za večni život u kome više neće biti smrti. Pritom će se izmenitiu novo stanje i svi oni koji u tom trenutku budu živi, jer ništa neće ostati kao ranije u budućem veku: “biće novo sunce i novi mesec”. Prema rečima svetog Teofana Zatvornika, “Istinski čovekov život je posle groba, ili tačnije po Vaskrsenju, a sadašnji život je samo priprema za njega”.

Kao što vidimo, jedna od karakteristika hrišćanskog shvatanja tajne smrti je moralni aspekt: posmrtni čovekov udeo je odredjen čistotom njegovog zemaljskog života i zato mi uvek govorimo o uzvišenosti hrišćanskog morala. Ništa slično se ne može naći u učenju Karlosa Kastanede: vojnikov put ne podrazumeva neka moralna pravila u odnosu sa drugim ljudima. Naprotiv, drugi ljudi koji nisu magovi predstavljaju smetnju u procesu obučavanja učenika. Metode, koje se koriste za vreme obučavanja, kao što su kontrolisana glupost ili taktika sitnog tiranina treba da unište kod učenika svaku moralnu odgovornost ne samo prema drugim ljudima, već i prema najbližima - sopstvenim roditeljima i deci. Evo šta o tome kaže Don Huan: “Ljudi koji nas okružuju su crni magovi. I onaj ko je s njima je takodje crni mag. Zamislite se za sekundu. Možete li vi da se sklonite sa puta, koju su za vas prokrčili vaši bližnji? Ne. Vaše misli i postupci će uvek biti zabeleženi u njihovoj terminologiji. To je ropstvo. Vojnik je s druge strane oslobodjen svega toga. Sloboda je skupa, ali cena nije nemoguća. I zato, bojte se svojih tamničara, svojih učitelja”. Iz ovih reči vidimo da je vojnik dužan da zadobije slobodu u prvom redu od svojih bližnjih. Takva moralna indiferentnost u ovom životu dovodi do neodredjenosti u budućem životu, i kao takva ona sa hrišćanske tačke gledišta predvidivo vodi čoveka ka duhovnoj katastrofi. Čovek je prema Božijoj zapovesti prizvan da ljubi Boga i druge ljude. Učeći se da ljubi svoje bližnje, čovek se navikava da ljubi Boga. A suprotno tome, skidajući sa sebe visoku moralnu odgovornost pred drugim ljudima, čovek se udaljuje od Boga. Znamo da satana pravi mnoge zamke u koje se hvataju duhovno nepažljivi ljudi. I možda magovi izbegavajući mnoštvo mali zamki, na kraju upadaju u jednu veliku, iz koje već ne mogu da se izvuku, slično onoj u koju su upadali antički filozofi: vršeći samoubistvo, oni su smatrali da su stekli svu ljudsku mudrost i spoznaju smrti kao jedini predmet dostojan izučavanja.

Dok čovek živi u materijalnom svetu, duhovni svet mu se zaista čini pun tajni i zagonetki, ali nam ponekad nešto biva otkriveno radi naše pouke. U knjizi poznatog pravoslavnog pisca Sergeja Nilusa “Glas vere iz sveta u kome vlada neverje” je opisan jedan zadivljujući slučaj, kada je majka proklela svoga sina, i nesrećni sin je postao plen zlih sila. Majka je tek posle dugog vremena provedenog u molitvi i činjenju milosrdnih dela mogla da vrati nazad svoga sina. Mladić je po povratku ispričao tužnu istoriju svojih nevolja, koje su ga zadesile posle toga kako su ga zli duhovi odveli u svoj svet. Nesrećnik je odveden u svet zlih duhova zajedno sa telom, što je veoma važno za naš članak. On je rekao, da je takvih kao što je on bilo mnogo, da su živeli na nekom skrivenom mestu, koje očigledno ne pripada našem svetu. Pri čemu se ne sme reći da su oni živeli u nekom paralelnom svetu: oni su se slobodno kretali po našem svetu, ostajući pritom nevidljivi. Za nas je iz ove priče važno to da je mladić, izbegnuvši smrt u pravom smislu reči, zajedno sa svojim telom “ispao” iz našeg sveta, nemajući mogućnost da se vrati nazad: on se vratio samo zahvaljujući čudnom Božijem posredništvu po molitvama njegove majke. Da nije bilo čudesnog zastupništva svetog Nikolaja Čudotvorca, mladić ne bi imao mogućnosti da napusti taj svet. Pored toga, treba obratiti pažnju na karakterističnu razliku “paralelnog sveta” u kome se jadno dete obrelo: to je bio svet bez Boga. “Ded”, tako se zvao onaj koji je nadgledao sužnje, bi primenio fizičku silu pri svakom čak i mislenom spominjanju Božijeg Imena. I više od toga: postojalo je obavezno molitveno pravilo koje predstavlja bogohulno izvrtanje pravoslavnih molitvi. Naprimer, umesto “Oče naš”, oni su se molili “Oče ne naš”, itd. Vidimo da principijelna mogućnost prelaska u drugi svet zajedno sa telom ne odbacuje pravoslavnom tradicijom, ali pritom postoji duboka razlika izmedju pravoslavnog i magijskog pristupa tom pitanju. Kada naprimer apostol Pavle kaže: “Imam želju da umrem i budem sa Hristom”, - to znači da on u potpunosti oseća protivprirodno čovekovo stanje posle grehovnog pada i žudi za što skorijim nastankom Carstva Nebeskog, gde neće biti ni bolesti ni nevolja. Pritom se apostol u potpunosti uzda u Božiji Promisao, nadajući se na sveopšte Vaskrsenje, kada će svaki umrli ustati u svom telu za novi život na novoj zemlji. Kod magova je sasvim drugačija situacija: tolteki pokušavaju da zadobiju besmrtnost isključivo sopstvenim snagama, slepo verujući, da posle “ognja iznutra” zadobijaju večni život. Gore navedeni primer iz knjige S.Nilusa, pokazuje da prelazak u drugi svet uz pomoć demonskih energija označava pre svega konačni prekid svih odnosa izmedju čoveka i Boga, i u tom slučaju svet u koji dospeva taj “besmrtnik” je ono što se u pravoslavnoj literaturi naziva adom.

Razmatrajući učenje Karlosa Kastanede, dolazimo do zaključka da je ono puno nedoredjenosti po pitanju posmrtnog udela magova-tolteka. Uzimajući u obzir demonsku prirodu učenja, može se zaključiti da sledbenike Don Huana, koji pokušavaju da izbegnu telesnu smrt, očekuje “smrt večna”, koja je neuporedivo strašnija od fizičke pogibije. Spasitelj je za takve rekao: “I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti; nego se više bojte onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt. 10, 28). Kuda može odvesti slepac slepca? Postaje jasno da učenje Don Huana, bez obzira na lepo i privlačno Kastanedino izlaganje, nema ništa zajedničko sa hrišćanskim učenjem o spasenju.

P.S. Nije naodmet napomenuti da je sam “učitelj” nedavno napustio naš svet, - umro je od raka jetre. U samoj činjenici možda ne bi bilo ničeg značajnog, ukoliko se ne bi uzela u obzir široka primena halucinogenih sredstava od strane Don Huanovih sledbenika, radi opštenja sa “duhom Pejotlja”. Po plodovima ćete ih poznati (Mt. 7, 16).

Ilja Poprigin, 4 godina MDU

preuzeto sa http://vstrecha.uchkom.ru/archive/17/pdf/56-60.pdf

prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

Pročitano: 6669 puta