MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŽIVOT I DELA svetoga sveštenomučenika TEODORA Episkopa vršačkog




Leta Gospodnjeg 7,502. od stvorenja sveta, a 1994. od rodjenja Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista, kada se upravo navršavalo četiri stotine godina od stradanja i smrti svetoga sveštenomučenika TEODORA, Episkopa vršačkog, nastojanjem Preosvećenog Gospodina HRIZOSTOMA, sadanjeg Episkopa banatskog, sveta Srpska pravoslavna crkva je zvanično kanonizovala, to jest proglasila za svetitelja svetog sveštenomučenika TEODORA. Tim povodm naloži Preosvećeni Vladika HRIZOSTOM meni grešnom i nedostojnom da pažljivo proučim usmena predanja i malobrojne postojeće pismene izvore, koji se odnose na život, dela i stradanja svetog sveštenomučenika TEODORA, i da na osnovu podataka koje nadjem opišem život, dela i stradanje toga sveštenomučenika.

Proučivši pažljivo usmena predanja i mali broj pismenih izvora do kojih se moglo doći, usudio sam se da, poput ikonopisaca koji smerno malaju divne likove svetitelja, i ja pokušam da svojim rečima, koje su preslabe, opišem divni duhovni lik sveštenomučenika TEODORA i njegov život i dela. Smireno ga molim da mi oprosti ako po slabosti svojoj nisam mogao da opišem njegov život i stradanja kako mu dolikuje. Ali, ko će i kojim rečima opisati svetlo koje zabljeskuje ? Ko će i kako opisati njegove muke neopisive? Zato sa strahom pristupam ovom zadatku, moleći Duha Svetog da mi podari razum i prave reči kojima bih opisao ovog predivnog srpskog mučenika iz Banata.

Kao što je Gospod naselio nebo sjajnim zvezdama, da projavljuju slavu NJegovu i pokazuju put putnicima i moreplovcima, tako je i sve srpske pokrajine nastanio mnogim pravednicima, ispovednicima, mučenicima i svetiteljima, da se kroz njih proslavi sveto ime NJegovo, a nama grešnima da budu uteha i primer. I kao što znamo imena samo nekih, malobrojnih zvezda, a najvećem broju ne znamo, tako su nam poznata imena samo malog broja naših svetitelja, a ogroman broj njih su za nas ostali bezimeni. Gospod jedini zna sva imena njihova jer su upisana u knjizi večnog života!

Ko od nas smrtnih može nabrojati i imenovati sve svete stradalnike koji su u boju ili u svirepim mukama život svoj za veru pravoslavnu položili i pre Kosova, i na Kosovu, i posle Kosova?! Znamo li imena svih kosovskih mučenika, ili se svi zajedno kroz jednog Kneza Lazara proslavljaju? Da li su nam poznata imena svih 700,000 svetih srpskih novomučenika usmrćenih samo u toku od pet godina, 1941-1945. od ustaških krvoloka? Znamo li imena najnovijih srpskih mučenika, ljudi, žena i dece, koje radi vere njihove i imena srpskog u naše vreme novi Agarjani i povampireni ustaši već treću godinu zverski mrcvare i ubijaju u Bosni i Hercegovini?
A malo je poznato i to da se ravni i pitomi srpski Banat u prošlosti proslavio hiljadama mučenika čija imena nam nisu znana. Stradali su u vreme zauvek prokletoga Sinan-paše, "nemilosrdnog krvoloka",(1) zveri u ljudskom obliku, novog Iroda, mrzitelja i Hrista Gospoda i pravoslavnih hrišćana.Gdegod je prolazio svoj put je obeležavao " nabijanjem Srba na kolac i deranjem njihovih koža." (2) Po njegovom naredjenju Srbi su "naticani na čengele, nabijani na kolac, živi derani."

U to vreme je u Vršcu bio episkop vršački već pomenuti svešteno mučenik TEODOR, čovek blage naravi, skroman, milostiv, bogobojažljiv, iskreno pobožan i pravoslavlju duboko odan. Veoma je voleo svoj srpski rod i silno patio zbog stradanja kojima su Srbi u Banatu bili izloženi. Teško bi mu padalo ako bi video da se životinje kolju i ubijaju, a koliko ga je tek bolelo kada je bio svedok turskih zverstava koje su činili nad njegovim Srbima. Nije nikada hteo okusiti meso, već je svo vreme provodio u postu i molitvi. Svome djakonu je s tugom govorio:

Gle, Gospod će isprazniti zemlju i opusteti je, prevrnuće je i rasijaće stanovnike njene. I biće sveštenik kao narod, gospodar kao sluga, gospodja kao sluškinja, prodavac kao kupac, koji daje u zajam kao koji uzima u zajam, koji uzima dobit kao koji daje. Sasvim će se isprazniti zemlja, i sasvim će se opleniti. Jer Gospod reče ovu reč. Tužiće zemlja i opasti; iznemoći će vaseljena i opasti; iznemoćiće glavari zemaljski. (3). Prestaće veselje uz bubanj, nestaće graja onih koji se vesele, prestaće veselje uz gusle. Razbiće se pusti grad, zatvorene će biti sve kuće da niko ne ulazi. Tužnjava će biti po ulicama... (4)

Naslućivao je da će teška vremena postati još teža, pa se sa uzdahom i suzama obraćao Gospodu:

Smiluj se na me, Gospode; jer me je tuga, od jada iznemože oko moje, duša moja i srce moje; iščilje u žalosti život moj, i godine moje u uzdisanju; oslabi od muke krepost moja, i kosti moje sasahnuše. Od množine neprijatelja svojih postadoh podsmeh i susedima svojim, i strašilo znancima svojim; koji me vide na ulici, beže od mene. Zaboravljen sam kao mrtav, nema me u srcima; ja sam kao razbijen sud. Jer slušam grdnju od mnogih, od svuda strah, kad
se dogovaraju na me, misle iščupati dušu moju. A ja se , Gospode, u Tebe uzdam i velim: Ti si Bog moj.
U Tvojoj su ruci dani moji; otmi me iz ruku neprijatelja mojih, i od onih, koji me gone. Pokaži svetlo lice svoje sluzi svome; spasi me milošću svojom. Gospode, nemoj me ostaviti pod sramotom; jer Tebe prizivam. Nek se posrame bezbožnici, neka zamuknu i padnu u pakao. (5)

image


Život pod Turcima je bio neizdržljiv. Uzalud su se nadali Srbi da će hrišćani iz evropskih zemalja priteći u pomoć. Ali sve dok Turci nisu napadali na te evrospke hrišćanske zemlje, hrišćani u tim zemljamau nisu marili za srpske muke.
Kada je stigao glas da su se u Stambolu pobunili janičari, sveštenomučenik TEODOR se ponadao da će se Turci povući iz Banata u Tursku da uguše pobunu. Uzbudjeno i sa radosnom strepnjom je govorio:
... zveri je malo zemalja i gradova, blaga i robova, i na Istoku i na zapadnim stranama, i u besu sama na sebe razjapljuje čeljusti i kida svoje meso. Možemo li se, Gospode, nadati da će zver pasti i da ćemo se izvući iz njenih adskih kandzi ? (6) Dosta smo, Gospode, u ropstvu i rasejanjima. Neka nam se sada obreknu one reči proroka Amosa da idu dani sreće kada će orač stizati žeteoca, kad će se povratiti roblje i sagraditi pusti gradovi i kada nas niko neće iščupati iz zemlje svoje. (7)

U to vreme dolazili su sveštenomučeniku TEODORU narodni prvaci, i neki kaludjeri i sveštenici, i gvorili mu da je sada vreme da se Srbi dignu na ustanak i proteraju Turke sa svoje zemlje. Uveravali su ga da će susedni hrišćani priteći u pomoć i molili ga da povede narod u boj. "Tebe će narod poslušati, ti si im krepka uzdanica. Pozovi ih, i doćiće, blagoslovi ih da krenu u boj, da se slomije turski jaram i oteraju prokltei Turci sa naše zemlje. Daj da ispunimo zavet cara Lazara i svih kosovskih mučenika!"

Sveštenomučenik TEODOR je najpre setno ćutao, a onda ih je zapitao:

Da li zavet cara Lazara može da se ispuni i nečim drugim osim mačem? Zar sa svakom razorenom crkvom, spaljenom kućom, poklanom čeljadi , otetom stokom, nećemo biti dalje od tog cilja? Ne opstasmo li do sada samo sa crkvom i prestolom Svetoga Save". (8)
Nadate se u prinčeve, ali "bolje je uzdati se u Gospoda nego li oslanjati se na čoveka; bolje je uzdati se u Gospoda nego li se oslanjati na knezove". (9)

Tako je sveštenomučenik TEODOR smirivao one koji su hteli da podignu ustanak. Ali stanje se sve više pogoršavalo. Oholi Turci, a naročito poturice su "nekolicini Srba-seljaka u kaiševima odrali kožu s ledja". (10) Tukli su, prebijali i ubijali kogagod su hteli. Pijani od vina i besa ubijali su i nevine ljude, žene i decu, i nedužnu stoku.

Opet se narodni prvaci i mnogi sveštenici i kaludjeri okupiše oko sveštenomučenika TEODORA i sa dosta srxbe mu govorahu:
Otkad, po povratku sa ratišta, turska vojska logoruje u Pančevu, takvu tugu ne vide Banat. Pljačkahu do gole kože i na sneg izvodjahu nage ljude i u obesti paljahu kuće i klahu stoku. Na kraju staše nam derati kožu s ledja, a da ništa ne učinismo. Pomamiše se i Turci iz kasaba. U pljački su grdji od Turaka. Uzimaju sve do poslednjeg zrna žita a da ništa ne učinismo. (11)

Zar tebi, Vladiko, nije baš nimalo stalo do tvog naroda?! Ovaj život je teži nego smrt! Povedi nas, da ili slobodu steknemo ili da nas smrt od patnji oslobodi!

Teško je sveštenomučeniku bilo slušati ove žalbe i prekore, ali se bojao da podizanjem ustanka može narod odvesti još u veću bedu i stradanje. Molio je narodne prvake da se strpe, da sačekaju dok im susedni hrišćanski narodi ne obećaju da će im priteći u pomoć ako dignu ustanak. Slao je on svoje vesnike i u Valahiju, i u Moldaviju, i u Ugrasku, i u Austriju, tražio od njih vojnu i materijalnu pomoć u slučaju podizanja ustanka, ali niko mu se na molbe nije odazvao. U tuzi svojoj obraćao se Gospodu: "Koliko možemo pretrpeti, Gospode? I ja, koji znam da je osveta Tvoja, hteo bih, što sam bespomoćniji, da ustanemo na Turke. Savladavam se. Ne bih da okrvavimo naše ruke." (12)

Ne samo narodni prvaci i narod, već i mnogi kaludjeri i sveštenici su otvoreno i odlučno zahtevali da se počne sa ustankom. Ali niko to nije hteo da počne bez odobrenja njihovog duhovnog pastira i narodnog vodje, sveštenomučenika TEODORA. Zato su ga molili i preklinjali da se stavi na čelo ustanka. On je od njih tražio da mu daju vremena da se dobro promisli pre nego što se odluči. Nije se plašio za sebe samog, ali je strahovao šta će biti sa narodom ako ustanak ne uspe.

Dan pre nego što je doneo odluku, u kasnu večer, dugo se molio na kolenima, moleći Gospoda da mu ukaže put kojim će poći. Satima je bio na kolenima i znoj ga je svega oblio, a onda je bio kao u zanosu. Tada vide, da li u snu, ili budan u viziji, veliko polje prekriveno polomljenim oružjem i leševima. A onda začu glas koji mu reče: "Bojiš li se smrti, Teodore? Zar ne znaš da je ropski život gori od smrti? Turci ti svetinje izrugavaju, narod muče i ubijaju, a ti sediš skrštenih ruku. Dokle? Vidiš, mi se smrti nismo bojali, već smo za veru svoju i krst časni živote na Kosovu položili. Izgubili smo zemaljsko carstvo, ali se u nebeskom radujemo. Povedi narod svoj, osveti žrtvu našu, ispun zavet kosovski."

Kada je došao sebi, Vladika TEODOR se pomoli Bogu, govoreći: "Dokle će se, Bože, rugati nasilnik? hoće li protivnik do veka prkositi imenu Tvome? (13) Ustani, Gospode, pomozi mi, Bože moj, jer Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje; razbijaš zube bezbožnicima. Od Gospoda je spasenje; neka bude na narodu Tvom blagoslov Tvoj". (14)

Onda posla poziv da se okupe narodni prvaci iz raznih krajeva Banata, pa im saopšti da se odlučio da podignu ustanak i pristao da im on bude vodja. Pre nego što su se razišli, blagoslovi ih i pouči:

Uzmite zastave svojih crkava i ukrasite ih likom svetog Save. Kao što je krsno znamenje bilo na zastavama cara Konstantina, tako neka se naši barjaci viju ukrašeni likom svetoga Save, našeg duhovnog oca i branitelja. Krenimo, deco moja i braćo moja, u boj za pravdu i slobodu. Budite hrabri u boju, jer se za pravdu i slobodu borite. Ne dozvolite da se ozverite u boju; borite se ne kao nevernici, već kao hrišćanski ratnici, kojima je čojstvo isto tako važno kao i junaštvo. Avaj, mnogi od vas će pasti, mnoge od vas oči moje neće više videti...Neka vam večni život bude nagrada za smrt. Podjimo svetlim i svetim putem kosovskih junaka i poslušajmo svetoga Kneza Lazara koji i nama poručuje: "Iskupimo život smrću i dajmo udove naših tela nepoštedno na sečenje za čast i otačastvo naše, a Bog će se svakako smilovati na ostatke naše i neće istrebiti do kraja rod i zemlju našu". (15)

Tada ih sve blagoslovi sveštenomučenik TEODOR i posla ih svakoga u svoj kraj da okupe ljude i da svi zajedno udare na Turke u odredjeni čas.
A kada su ovi otišli, sveštenomučenik TEODOR pade na kolena svoja i zavapi:

Gospode nad vojskama, blagoslovi ovu malu srpsku vojsku i budi joj milostiv. Ogradi ih svetim svojim andjelima i arhandjelima da im strele i mačevi bezbožnika ne naude. Sveti ratnici i mučenici, Georgije, Dimitrije, Teodore Tirone, Teodore Stratilate, i svi ostali mučenici za veru Hristovu, ukrepite ove ratnike za pravdu i slobodu, da ih jarost i krvožednost bezbožnika ne uplaši ili zbuni. Budite sa njima, borite se s njima rame uz rame. Sveti Savo, evo deca tvoja duhovna, rod tvoj ljubljeni, ustaje da izbori pravdu i slobodu. Vodi ih, svetitelju, putem pobeda. Moli se Gospodu za njih i sve one koji budu pali u bojevima, primi u carstvo nebesko i nastani zajedno sa tobom i drugim srpskim mučenicima i svetiteljima.

Tako srpski ustanak u Banatu poče 7.101. godine od početka sveta, a 1593. od rodjenja Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista Na početku ustanka Srbi su izvojevali nekoliko pobeda. Zauzeli su mnoga sela i gradove i iz njih Turke proterali Lila se i turska i srpska krv. Noseći barjake sa likom svetoga Save na njima, ustanici su išli iz pobede u pobedu. Turski vojnici su govorili da njih ne pobedjuju ustanici već "kaurski svetac Sava". Mnogi su poverovali u svetoga Savu, a neki se i krišom pokrstili.

image


Početkom juna 7.102 godine od stvorenja sveta, a 1594. od rodjenja Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista, zbi se veliki boj izmedju turske vojske i srpskih ustanika iz Banata. Srbi su žestoko napadali a Turci se očajnički branili. Strašan je bio zvek oružja, a još strašniji krici ranjenih . Bog i sveti Sava pomogoše srpskim ustanicima te silno poraziše tursku vojsku. Od 11.000 turskih vojnika jedva se spaslo samo 1.000, "a medju poginulim Turcima bio je i Sofi Sinan-paša i još trojica begova". (16)

Do sveštenomučenik TEODORA stizale su u Vršac pobede srpskih ustanika. On se radovao i Gospodu zahvaljivao, ali je onima koji su se suviše radovali govorio:

Još ne verujem da pobedjujemo najveću silu na svetu, ali se nadam da dodje čas kada sam Gospod izravnjava račune. Jer, rečeno je: "Ustaće Bog, i rasuće se neprijatelji NJegovi... Ti ćeš ih razgnati kao dim što se razgoni, kao što se vosak topi od ognja..."

Ipak, obespokojava me opijenost naroda i narodnih vodja. Misle da smo već pobedili ako smo proterali svoje spahije i zauzeli turske palanke u okolini. Ja im nisam vojni vodja, niti bih to bio, a pravog vojnog vodju i nemaju. Svaki atar ratuje prvo za sebe, i tek onda kad zapreti velika opasnost okupljaju se da zajedno dočekuju neprijatelja, i opet,
i tu, svako bije svoj boj. (17)

Žalostilo ga je što su i Srbi postajali sve svirepiji u boju. Znao je da tako uvek biva; rat potiskuje čoveka u čoveku i rasplamsavaju se najgore strasti u njemu. Svojom rukom je zapisao na jednoj crkvenoj knjizi: "Uzesmo Bečkerek. Ne pomogoše moji saveti da se poštede Turci. Čerečili smo ih za njihova svirepstvovanja zimus. Bojim se da nas Bog ne ostavi." (18)

Uistinu, nije bilo lako srpskim ustanicima da se uzdrže od osvete. Sećali su se svojih popaljenih kuća, poklane stoke, svojih rodjaka i prijatelja na kolac nabijanih, živih dranih. Prividjale su im se njihove crkve i svetinje od Turaka porugane i uništene. Borili su se kao lavovi i živi se nisu predavali, jer su znali šta ih čeka ako se predaju. Slušali su o onima koje su Turci zarobili, kako su ih mrcvarili, tako da su u najvećim mukama umirali. Zato su radije umirali u boju, smrću ratnika i junaka.

Bojazan sveštenomučenika TEODORA da se Gospod može okrenuti od Srba, kao da se ispunila. Turci su doveli silna pojačanja i ratna sreća se u njihovu korist okrenula. "Turska vojska koja je brojala 30.000 vojnika, sukobila se 10. jula 1594. godine sa srpskim ustanicima u blizini Bečkereka. Od ustanika, kojih je bilo 4.300, spaslo se jedva oko 300. (19). Ostatke srpskih četa Turci su ubrzo posle toga uništili u bici kod Temišvara". (20)

Sveštenomučenik TEODOR, čuvši za strašnni poraz Srba i sam je poželeo da umre. Obuzela ga je tuga za izginulima i strah za preživelima. Na unutrašnjoj korici jevandjelja u sabornoj crkvi, zapisuje:

Niko više ne zna da li će dočekati sutrašnji dan. Niko više ne zna kada će Turci napasti njegov grad ili selo. Odbrane više nema. Mrtvi stražari kod bečkereka, našeg novog Kosova. (21)

Od jednog preživelog ustanika, koji se nekako ranjen dokopao Vršca, Vladika TEODOR je saznao kako se odvijao boj kod Bečkereka:

Dve paše, temišvarski i budimski, vrgoše na nas trideset hiljada - tri put veću vojsku nego li onda kada izgiboše na istom mestu kod Bečkereka. Ne mogasmo skupiti i dovoljnu vojsku za bitku i čuvati gradove i sela. Bejaše nas tek nešto više od četiri hiljade, s nešto Madjara i Rumuna. Ostali ostadoše u svojim atarima da ih Turci i tu ne iznenade.
Gospod htede da se uistinu ponovi Kosovo. U prvom sudaru Turci odstupiše, i učini nam se da pobedjujemo. Kažu da je to bila turska varka, ne bi li nas opkolili. Ali varke ne bijaše. Uzbismo ih, kao i dosad, dok nas još
držaše polet. Tada Madjari krenuše ustranu da zaobidju Turke i napadnu ih s ledja. Pomislismo da beže i da nas , kao na Kosovu, sustiže izdaja. Snaga nam malaksa, i malo ko živ ostade. (22)

Na kraju ovog svedočanstva očevidca srpskog poraza kod Bečkereka, koji je sveštenomučenik TEODOR zapisao na kraju rukom ispisanog Osmoglasnikaiz trinaestog veka, sveštenomučenik je dopisao: "A meni, grešnom, Gospod ne dade da poginem kao car Lazar na Kosovu, i okajem grehe svoje. Ostavi me na najgrdjim mukama: gledaću kako se zatire moj narod da mu ni traga neće biti." (23)

"Sredinom jula 1594. godine Banat je u potpunosti bio u turskim rukama"> (24) Tada nastaše strašni dani za Srbe u Banatu. Razjareni Sinan-paša, koji je zbog pobeda ustanika na početku ustanka izgubio svoj položaj, odredjen je od Stambola da izvrši kaznu nad Srbima. Naredio je turskim vojnicima da nemilosrdno kažnjavaju po selima i gradovima. Razjareni turski vojnici, a naročito poturice, puni besa i želje za osvetom, nisu štedeli nikoga. Ustanike koje su uhvatili izložili su najgroznijim mukama, a svirepo su klali i ubijali i nevine, one koji nisu uzeli učešća u ustanku. Čak ni decu i žene nisu štedeli. Srećan je bio onaj koga su brzo ubijali, ali malo je takvih bilo. Najveći broj ljudi su umirali u najstrašnijim mukama, nabijani na kolac, čerečeni na čengelima, živi drani i na ražanj pečeni. Jauk i piska mučenika se do neba uzdizali. Opusteše sela, a groblja se umnožiše i prepuniše. Tela mnogih pobijenih ostaše nesahranjena, pa se ptice grabljivice i divlje zveri mesa njihovog najedoše i pogojiše. Dim iz popaljenih kuća se vio i svetlost sunca zamračio. Izgledalo je kao da je smak sveta otpočeo.

A ne bi dosta prokletome Sinan-paši, zveri razjarenoj, da samo žive Srbe ubija, da im kuće i crkve pali i ruši. Sećajući se da su srpski ustanici na svojim barjacima nosili lik svetoga Save, i znajući da je taj svetitelj izvor nade, čuvar vere, svetli putokaz Srba kroz vekove, odluči da mošti svetitelja uništi, ne bili tako i njegovu uspomenu medju Srbima izbrisao. Zato naredi da se mošti svetoga Save donesu iz Mileševe u Beograd i tu ih spali na Vračaru na dan 27. aprila 1595. godine, a pepeo izgorelih moštiju razveja na sve četiri strane. Nadao se da će tako zauvek obeshrabriti Srbe te se neće više dizati na ustanak. Grdno se prevario, ali su Srbi koji su bili svedoci spaljivanja moštiju svetoga Save bili utučeni i, zaista, mnogi od njih bi radije podneli da su Turci njih spalili nego mošti svetoga Save.

Krvavi turski pir nije prestajo. Svuda beše velika žalost i beda. Zapusteše mnoga sela i gradovi, zamuknuše crkvena zvona, razorene biše mnoge crkve i manastiri, jauk i naricanje zameniše nekadanje pesme, zavi se u crno ceo srpski Banat. U strahu od turske odmazde, mnogi su se krili po pećinama, rovovima i zemunicama. Ali, kako se vidi iz zapisa koji je ostavio Stefan, djakon Vladike TEODORA, koji mu je sveštenomučenik TEODOR izdiktirao, od Turaka se nisu mogli ni u zemlju sakriti:
Bežimo u zbegove. Pronadju nas i tamo kolju što smo izašli iz sela.. Nadju li nas u selima, žive nas spaljuju što smo ostali na ognjištima. Niti ima kuće koju ne zapališe, niti ima crkve koju ne porušiše. Samo će zveri ovde živeti... (25)

Veliki broj Srba iz Vršca i celog Banata su pokušali da se spasu od jarosti turske bekstvom u Erdelj, jer preživelima nije bilo opstanka u Banatu, a naročito onima koji su uzeli učešća u ustanku. Na molbu i preklinjanje naroda, i sveštenomučenik TEODOR se odlučio, iako vrlo nerado, da se skloni u Erdelj. Teško mu je bilo i sa suzama u očima je govorio: "Da li za mene ima ikakvog spasa kad će mi duša, daleko od moga Vršca, moje crkve i moje pastve biti kao u adu. Zašto mi, Gospode, nisi dao da se sa onima koji su život u boju položili preselim u carstvo Tvoje? "
Iz Vršca je sveštenomučenik TEODOR, Vladika vršački krenuo sa mnogim preživelim Srbima za Erdelj. Tamošnji knez Batori mu odredi da se nastani u Temišu, gde je bila velika grupa izbeglih Srba, i dozvoli mu da zasnuje srpsku eparhiju, sa sedištem u Temišu.

U Temišu je sveštenomučenik TEODOR okupljao izbegle Srbe, hrabrio i tešio one koji su tugovali za svojim pobijenim rodjacima, za popaljenim kućama i za svojom rodnom zemljom. Savetovao ih je da čuvaju svoju veru, svoj jezik i svoju narodnost, i uveravao ih je da će se Gospod jednog dana smilovati i na njih, jadne izbeglice, i na ceo srpski rod. Govorio im je o pravednom Jovu i njegovim stradanjima.
Ne bojte se, braćo moja, dok na pravdi stradate. I ne klonite duhom, i ne ropćite na Boga. Neka medju vama nema razmirica. Pomažite jedni drugima. Bogu se neprestano molite, jer sva nam je nada u NJega. Čuvajte obraz i poštenje, budite primerni gradjanu ove zemlje koja nam je dala utočište. Neka domorodci, gledajući vaš častan i pošten život, pa da misle i govore lepo o Srbima uopšte. Greha se čuvajte, jer greh nas od Boga rastavlja, a mi bez Boga ništa ne možemo. Gospod neka vas čuva i blagoslovi.

Osnovane su mnoge srpske parohije i izbegli narod se okupljao oko svoje crkve. Vladika TEODOR je umešno vodio Crkvu, zaveo red, starao se da se sva tipikom propisana bogosluženja redovno vrše.

Do Turaka u Vršcu je dospeo glas da je Vladika TEODOR uspeo da se skloni u Temiš. Neko im je rekao i to da ponovo organizuje ustanak i da će uskoro na njih udariti. Oni su od kneza Batorija zahtevali da im ga preda i pretili mu da će, u protivnom, napasti njegovu zemlju. On se na to nije osvrtao, ali našlo se nekoliko njegovih doglavnika koji su ga nagovarali da Vladiku TEODORA preda Turcima jer su se bojali da će Turci zaista udariti na njih zato što daju sklonište Vladici Teodoru. Prijatelji sveštenomučenika TEODORA su molili kneza Batorija da ne predaje ovog poglavara jedne pravoslavne crkve Turcima koji su protivnici hrišćanstva. Vladici TEODORU su slali poruke da se čuva, čak su i imenovali svoje sunarodnike od kojih treba da se čuva. Sveštenomučenik TEODOR je njima zahvaljivao, a Gospodu Bogu se svesrdno molio:

Smiluj se na me, Gospode, jer sam iznemogao; isceli me, jer su kosti moje ustreptale, i duša se moja vrlo uzdrhtala. A Ti, Gospode, dokle ćeš ? Obrati se, Gospode, izbavi dušu moju, pomozi mi radi milosti Tvoje. Jer mrtvi ne spominju Tebe; u grobu ko će Te slaviti? Iznemogoh uzdišući; svaku noć kvasim odar svoj, suzama svojim natapam postelju svoju. Usahnu od žalosti oko moje, postare se od množine neprijatelja mojih. (26)

Od redkih pojedinaca kojima je uspevalo da se spasu i prebegnu u Temiš, sveštenomučenik TEODOR je slušao strašne priče o zverstvima koja su Turci vršili nad Srbima koji su ostali u Banatu. Tugovao je i često sebe krivio za patnje koje je narod podnosio. Tešio se nadom i verom u Boga, govoreći: " Gospod će dati silu narodu svojemu, Gospod će blagosloviti narod svoj mirom". (27)

Pojedini izbegli Srbi, čuvši za stradanje njihovih rodjaka i prijatelja koji su ostali u Banatu, buntovali su, pa čak i na Boga roptali. Vladika TEODOR ih je i tešio i molio da ne ropću na Boga koji im je jedina nada i uteha. Govorio im je:" Dajte Gospodu, sinovi Božiji, dajte Gospodu slavu i čast. Dajte Gospodu slavu imena NJegova. Poklonite se Gospodu u svetoj krasoti." (28)

Hrabrio je sve izbegle Srbe da istraju u veri svojoj i u vernosti Gospodu i Spasu našem Isusu Hristu. Obraćao im se često i govorio:

Ko će nas rastaviti od ljubavi Božije ? Nevolje li ili tuga? ili gonjenja? ili glad? ili golotinja? ili strah? ili mač? kao što je napisano: za Tebe nas ubijaju vas dan, drže nas kao ovce koje su za klanje. (29)

A narod je slušao svoga Vladiku i usrdno se molio Bogu da prekrati srpsko stradanje i u Banatu, i u Srbiji, i svuda gde ima Srba.

Kasnije, da li nagovoreni od Turaka ili po svojoj ličnoj zlobi, neki Srbi koji su kasnije dolazili iz Vršca u Temiš, prebacivali su sveštenomučeniku TEODORU da mu nije stalo do naroda koji je ostavio na milost i nemilost Turcima, a sam se sklonio u Temiš. NJega su krivili za sve patnje i za smrt onih koje su Turci na najgrozniji način pogubili.

Sveštenomučenika TEODORA su ove optužbe strašno bolele, a govrio je i vernom narodu i onima koji su ga optuživali: " Istinu govorim, tako mi Hrista, ne lažem, to mi svedoči savest moja Duhom svetim: da mi je vrlo žao i srce moje boli bez prestanka; jer bih želeo da ja sam budem odlučen za braću svoju koja su mi rod po telu". (30)
I zaista, ovaj sveti mučenik je bio spreman i voljan, ako bi bilo moguće, da svoj život položi da bi se prekratile srpske muke. Mnogi su ga čuli kada je to govorio pa su, izgleda, neki to i Turcima dojavili. Oni su želeli po svaku cenu da uhvate sveštenomučenika TEODORA. Bili su uvereni da će jednoga dana opet povesti narod u borbu protivu njih. Otuda nisu imali mira dok je on bio medju živima.
Turci se onda dosete da ga na prevaru uhvate. Znajući koliko mu je teško padalo stradanje naroda u Banatu, pošalju oni neke Srbe da mu kažu da mu obećavaju da će prestati sa mučenjem i ubijanjem Srba ako se on vrati u Vršac, a i njemu obećavaju da mu neće ništa učiniti.

Sveštenomučenik TEODOR je dobro znao da su turska obećanja lažna i da će ga smrt snaći ako Turcima padne u ruke. Da je bar mogao biti siguran da će makar prestati sa zlostavljanjem i ubijanjem Srba, ne bi mu bilo žao da njega pogube. Ali ni u to nije mogao verovati niti se u to nadati. Radi toga se kolebao i odlagao donošenje odluke da se vrati u Vršac.

Pošto se Vladika TEODOR nije vratio u Vršac na njihov poziv, Turci počeše još svirepije proganjanje i ubijanje Srba u Banatu i uništavanje njihove imovine. O tome su stizali glasovi do Vladike TEODORA i zadavali mu jad i muke. A jedne noći, dok se usrdno molio Bogu da mu ukaže kojim putem da krene, vide čudnu viziju: dva vojnika svetlom obasjana pridjoše mu jedan sa leve a drugi sa desne strane. "Teodore," obrati mu se jedan od njih, "ti imaš naše ime, a udostojićeš se i mučeništva, kao što je i nas Gospod udostojio. Ne boj se, pridružićeš se nama i hiljadama drugih mučenika i podelićeš sa njima i nama slavu koju nam je Gospod dodelio. Kreni na put!"
Kada je došao sebi, sveštenomučenik TEODOR je odmah shvatio da su mu se javili sveti mučenici Teodor Tiron i Teodor Stratilat, i rešio je da posluša njihov savet i da se vrati u Vršac.

Sledećeg dana pozva sveštenomučenik TEODOR svoje bliske saradnike i objavi im:
"Braćo moja i deco moja, odlučio sam da se vratim u Vršac i predam se Turcima jer "je bolje da umre jedan čovek nego narod da propadne. "(31) "Znam da me čekaju velike nevolje, a možda i smrt. Ali se ni za šta ne brinem,niti marim za svoj život, nego da svršim tečenje svoje s radošću i službu koju primih od Gospoda Isusa: da posvedočim jevandjelje blagodati Božije. I evo sad znam da više nećete videti mojega lica, vi svi po kojima prolazih propovedajući carstvo Božije. Zato vam svedočim u današnji dan da sam čist od krvi sviju. (32) Pazite dakle na sebe i na sve stado u kome vas Duh sveti postavi vladikama da pasete crkvu Gospoda i Boga koju steče krvlju svojom. Jer ja ovo znam da će po odlasku mome ući medju vas teški vuci koji neće štedeti stado. I izmedju vas samih postaće ljudi koji će govoriti izvrnutu nauku da odvraćaju učenike za sobom. (33)

A svi oko njega počeše ga moliti i preklinjati da se ne vraća u Vršac jer ga tamo čeka sigurna smrt. A kako on ostade pri svojoj odluci, nastade plač i tuga velika i živoga ga oplakivahu kao da je već mrtav. Sveštenomučenik ih je tešio, grlio i blagosiljao, a onda je, sam, bez pratnje, krenuo na svoj put mučeništva, kao jagnje na zaklanje...
Kada je stigao u Vršac i predao se Turcima, ovi su se silno obradovali. Odmah su ga počeli tući, pljuvati, zlostavljati i izrugavati. Možda bi ga turski vojnici kojima se predao i usmrtili, ali njihov starešina ih rastera, rekavši im: "Da se niste usudili da ga tako lakom smrću usmrtite! Za njegova nedela mi ćemo mu sutra živom oderati kožu na meh!"
Zadrhta srce sveštenomučenika TEODORA kada je čuo ove reči. Gledao je on nekada kada su Turci drali žive vukove i druge životinje. Znao je on kakve su to muke kada se nekome ko je živ koža dere na meh. Ali ne zavapi niti pomoli za milost ljute Agarjane. Umesto toga obrati se toplom molitvom svome Tvorcu:

Gospode, ne dozvoli da srce u meni klone ! Ne daj usnama mojim da od krvnika milost traže. Ukrepi me da izdržim strašne muke, da bi muke srpskog naroda prestale. Primi mene kao žrtvu za sve njih, oprosti im grehe i zaštiti ih od
svirepih mučitelja. Daj da krvlju mojom sperem grehove i njihove i moje. Pošalji mi andjela svoga da me krepi u mukama mojim. Sveti Savo, tvoje su mošti spalili i pepeo na sve strane rasuli, ali te iz srca Srba nisu mogli izbrisati. Neka i mene narod srpski u Banatu i svuda gde ih ima pamti po dobru. Neka se i mojom smrću proslavi ime Gospodnje i sveta vera pravoslavna.

Idućeg dana, na trgu u Vršcu, okupila se gomila turskih vojnika. Bili su tu i mnogi Srbi koje su Turci naterali da dodju i gledaju muke sveštenomučenika TEODORA, da bi se zaplašili i obeshrabrili, da im ni na um ne pada da dižu ustanke.

Ko će opisati neopisive muke sveštenomučenika TEODORA, episkopa vršačkog i banatskog ?! Koja ruka neće zadrhtati opisujući te muke ?! Turci su postavili jedan poduži kolac izmedju dva rakljasta drveta i o kolac vezali Vladiku TEODORA. Dva xelata su mu živom gulili kožu od vrata nadole. Polako su zasecali kožu i odvajali je od mesa. Krv mučenika se slivala na zemlju. Svest mu se mutila od bola, ali Turci su ga povremeno polivali hladnom vodom tako da ostane pri svesti, da se strašnije muči. Turci su besneli zato što nije jaukao, niti za milost molio. Videlo se samo kako mu se usne pokreću, ali ne na jauk i zapomaganje, već na molitvu. Oni koji su bili bliže mogli su čuti njegov šapat i čuli su njegovu molitvu koju je neprestano ponavljao: "Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga. Bože, očisti me grešnog i smiluj se na mene. Sveti Savo, ukrepi me molitvama svojim. Sveti velikomučenici, Dimitrije, Georgije, Teodore Tirone, Teodore Stratilatu, i svi znani i neznani mučenici, ne ostavljajte me. Sveti kneže Lazare, i vi kosovski mučenici, dajte mi snage da izdržim ove muke."

Strašno je bilo gledati krvavo meso tela sa kojeg je koža guljena! Neke žene su se onesvestile, a i mnogim ljudima se smučilo. Žene Srpkinje nisu smele plakati i kukati, ali su se pobožno krstile i u sebi molile Gospoda da prekrati muke njihovog Vladike i mučenika. I ljudi se se krišom molili, a mnogi su u sebi kleli turske krvoloke. A kada su xelati odrali kožu sveštenomučenika TEODORA kao jagnjetu nevinome, rasteraše Srbe i ne dozvoliše da se telo sveštenomučenika dostojno sahrani.Ostaviše ga na mestu mučenja da ga divlje zveri pojedu.

No, gle čuda, iako je u to vreme bilo mnogo vukova koji su silazili i u sam grad, a i pasa koji su lutali ulicama, i ponekad napadali Turke, nijedna životinja ne pridje telu sveštenomučenika. Naprotiv, vukovi napadoše turske stražare koji su bili ostavljeni da paze da neko ne ukrade telo sveštenomučenika, a nekoliko njih i usmrtiše. I turski stražari, a i Srbi koji su izdaleka gledali u pravcu gde je bilo ostavljeno telo sveštenomučenika, videše blistavu svetlost koja je na tom mestu lebdela. Zato sutradan turski komandant naredi da se telo svešteno mučenika TEODORA odnese daleko od Vršca i tajno sahrani, tako da niko ne zna gde mu je grob.

Po mnogim znacima narod u Vršcu i Banatu je znao da je Gospod proslavio svoga sveštenomučenika TEODORA. Dan posle njegovog strašnog pogubljenja, oba xelata koji su mu kožu drali su poludeli. Turski komandant koji je naredio da se koža svetitelja oguli, osuo se nekim ranama po celom telu i urlikao je od bola kao divlja zver. Srbi, videći ove znake, i osetivši da se Turci plaše i mrtvog Vladike TEODORA, počeše se obraćati molitvama sveštenomučeniku i mnogi bolesnici ozdraviše moleći se njemu za ozdravljenje. Ne znajući gde je grob svetitelja, mnogi Srbi, a naročito žene ,su dolazili na mesto na kome je sveštenomučenik TEODOR pogubljen i oplakivali ga. Turci ih nisu dirali jer su se bojali da će ih "kaurski pop" koga su pogubili kazniti ako diraju one koji su za njim tugovali. Mnogi njihovi vojnici, poturice koji su znali srpski jezik, slušali su kako Srbi, i ljudi, a ne samo žene, nariču:

Joj, tugo naša, sveti naš mučeniče TEODORE! Svetla nado naša, kako brzo zadje! Svetlo naše, gde se sada kriješ?Episkope naš, ko će nas sada nadgledati ? Predvodniče naš, bez tebe smo zalutali. Ko će nam sada put pokazivati, ko nas u jadu i bolu tešiti? Ko će nam, stradalče za veru, veru krepiti? Kakvim plačem da te oplačemo, i kakvim rečima da bol svoj za tobom izrečemo? Život si za nas položio, a iz ropstva nas nisi izbavio. Eto nas i dalje Turci tlače i ubijaju. Umoli, zajedno sa svetim Savom, knezom Lazarem i kosovskim mučenicima, da Gospod prekrati muke naše. Teško nama bez tebe, mučeniče naš. I Srbi u Temišu, kada su čuli za strašne muke i smrt sveštenomučenika TEODORA, bili su utučeni, a sveštenici i monasi su naglas naricali:

Zašto si nas, o Vladiko sveti, jadne i tužne same ostavio ? Zašto nas, sveti, nisi poslušao, pa da si i ti sa nama ostao ? Zašto si nas, pastiru naš, ostavio, zašto presto vladičanski upraznio? Zemaljsko carstvo ti si napustio, u nebesko se sada uselio. Od muka si se, sveti, izbavio, a nas robove u ropstvu ostavio. Da li si, mučeniče, nama oprostio što smo te sama na put ispratili, što nismo muke s tobom podelili? Ko će nas sada , sveti, predvoditi, ko će nas veri hrišćanskoj učiti ? Ko će nas sada u jadu krepiti, ko će nam crkve Božije svetiti ? O, tugo naša, i radosti naša: tugo, zbog toga što smo sad bez tebe, radosti naša što si sada skupa sa svetim Savom i knezom Lazarem, s kosovskim svetim mučenicima. Moli se, sveti, zajedno sa njima, da nam se Gospod Bog smiluje i iz čeljusti nas strašne agarjanske izbavi skoro, molitvama tvojim.

Dok su oni ovako tugovali i molili se, učini im se da sa nebeskih visina čuju divno pojanje andjeoskog hora:
Raduj se, mučeniče Hristov, TEODORE;
Raduj se, žrtvo neporočna.
Raduj se, svetlo roda svoga.
Raduj se slavo i ponose Srba.
Raduj se pastve svoje učitelju.,
Raduj se slavni srpski svetitelju.
Raduj se krepka steno Srpstva,
Raduj se bolnih nado čvrsta,
Raduj se uzore srpskih sveštenika,
Raduj se druže svetih mučenika.
Raduj se nastavljaču puta Lazareva.
Raduj se drago čedo svetog Save.
Raduj se sveštena glavo Vršca i Banata.
Raduj se verni slugo Hrista Boga.
Raduj se nado pravoslavlja.
Raduj se, raduj, tvrdi adamante
koji razbijaš zlobu agarjansku.
Raduj se divni i preskupi sude
Trojice svete i Hristove Crkve.
Raduj se sjajno svetlo srpsko
Raduj se krasni cvete mučeništva.
Raduj se snago svete vere naše
Raduj se nado roda srpskog.
Raduj se sveti srpski mučeniče.
Raduj se, mučeniče Hristov TEODORE!

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
KRAJ I BOGU SLAVA !
Spisa se žitije ovo sveštenomučenika TEODORA na dan Uspenija Presvete Bogorodice, meseca avgusta 15/28,1994, a ispisa ga grešni i nedostojni dr. Mateja Matejić, protojerej-stavrofor.

Pročitano: 4750 puta