MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Dr. Mateja Matejić, protojerej-stavrofor: "O RADOSTIMA POSTA"



A kad postite ne budite zalosni kao licjemeri; jer oni nacine blijeda lica svoja da ih vide ljudi kako poste. Zaista vam kazem da su primili platu svoju. A ti kad postis namazi glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gdje postis, nego Otac tvoj koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, platice tebi javno (Jevandjelje po sv. Mateju, 6:16-18) Uobicajilo se da se o postu govori kao o bezradosnom dobu i dogadjaju. Nekada se ide tako daleko da se kako u besedama u crkvi tako isto i u razgovorima post prikazuje skoro kao vreme potistenosti i ojadjenosti. Stvarno, post je vreme kada se od nas ocekuje i zahteva da izbegavamo svetska uzivanja, ali post mnogima od nas donosi i radosti o kojima se retko ili nikada ne govori. Jos nisam ni poceo da govorim o radostima posta, a naslucujem da neki "misle u srcima svojim": o cemu ovaj govori? Zar post nije vreme zalosti i kajanja? Zar velikoposna bogosluzenja i himne koje se na njima pevaju ne stavljaju naglasak na oplakivanje nasih grehova i traze da priklonimo kolena i srca svoja na pokajanje? Da, potrebno je da priklonimo srca svoja i kolena, potrebno je da budemo uznemireni, zalosni i zabrinuti zbog broja i tezine grehova koje cinimo ne samo u toku od jedne godine, vec i u toku jednog jedinog dana i casa. Ali ipak, samosvest o pogreskama i slabostima, priznavanje toga i sebi i Bogu kroz ispovest, jeste upravo proces kojim se mirimo sa Bogom, sobom i drugima, a to treba da nas raduje. To je kao da vrsimo svoju dijagnozu, a posto smo izvrsili dijagnozu put ka ozdravljenju je otvoren. A ko moze biti nesrecan kada mu se vid povrati?! Biti svestan svojih grehova i nedostataka znaci sagledanje samoga sebe i mogucnost ispravljanja. Da li je to nesto sto treba oplakivati ili mu se radovati? Sagledavati sebe onakvim kakvi jesmo, nije samo po sebi radostan dogadjaj i iskustvo. Samo oplakivanje nasih nedostataka i grehova nece odstraniti uzrok nase zabrinutosti i nezadovoljstva. Jedino ako to saznanje o sebi vodi ka pokajanju i odluci da se borimo protivu svojih nedostataka i umnozavamo svoje vrline, onda dozivljavamo radosno duhovno obnavljanje. To je stvarno znacenje cesto upotrebljavane i zloupotrebljavane fraze "biti ponovo rodjen". To je, najzad, najvazniji smisao i cilj posta. Culi ste da je Gospod Isus Hristos rekao: "A kada postite, ne budite zalosni kao licemeri; jer oni nacine bleda lica da ih vide ljudi kako poste" (Mt. 6:16). Mi ne menjamo izgled svojih lica, ali mi cesto sve cinimo da drugi vide i cuju da mi postimo. To cinimo na taj nacin sto govorimo o onome cega smo se "odrekli", sta smo "zrtvovali", i kako je "tesko uzdrzavati se". Mi mozda ne pokazujemo potistenost na svome licu, ali zato govorimo sa mnogo samosazaljenja o tome cega smo se odrekli radi posta. Vrlo cesto se osecamo ojadjenima i nervoznima zato sto smo resili da lisimo sebe nekoliko zadovoljstava i ugodnosti na koje smo naviknuti. Misleci tako mnogo na zadovoljstva i udobnosti kojih smo se u postu odrekli, mi ne dajemo sebi prilike da se radujemo da smo bili toliko jaki da se oslobodimo od ropstva tim zadovoljstvima i navikama, koje su cesto lanci koji sprecavaju nas duhovni uzrast. Radujte se, a ne budite ojadjeni zato sto ste se oslobodili svojih okova. Kada je jedan brod u opasnosti da potone, kada se ljulja i potresaju ga ogromni talasi, kad ga spopadnu nemilosrdne bure, sta cine mornari? Oni bacaju u more sve sto nije neophodno; oni zrtvuju ono sto nije neophodno - stvari, da bi spasli ono sto je neophodno - zivot. A onda oni ne jadikuju za stvarima bacenim u more, vec se raduju svome spasenju. Isto tako, kada onaj koji leti u balonu zeli da dostigne vece visine u svom letu, on izbacuje na zemlju vrece sa peskom koje onemogucuju visi let balonu. A kada dostigne ranije nedostizne visine, onaj koji upravlja balonom ne zali bacene vrece peska, nego se raduje sto je dostigao rekordne visine. Nas post je isto sto i bacanje nepotrebnih stvari u more i izbacivanje nepotrebnog tereta koji nas ometa u duhovnom uzletu. Zasto onda govorimo tako mnogo i osecamo se toliko ojadjenim radi nekoliko zadovoljstava i udobnosti kojih smo se odrekli privremeno, da bismo dostigli visi duhovni uzlet i povecali svoje mogucnosti spasenja? Ima jos radosti posta. Vi koji postite, treba da se radujete jer sledite stopama Gospoda i Spasitelja nasega Isusa Hrista, Njegovih apostola, svetitelja, mucenika, ispovednika, i vasih predaka koji su takodje postili. Treba da se radujete jer ste dokazali da ste jaci nego zadovoljstva i navike koje cesto postaju nasa druga priroda. Treba da se radujete, jer ste dokazali da mozete gospodariti telesnim pohotama i nasladjivati se duhovnim sladostima. Treba da se radujete jer u molitvama i postu imate na raspolozenju oruzje koje je, prema recima Gospoda Isusa Hrista, jedino uspesno oruzje protivu zlih duhova koji se ispoljavaju kroz nase slabosti, strasti i grehove. Treba da se radujete jer nastavljate jednu osvestanu tradiciju ustanovljenu radi toga da bi covek, koji je cesto obescovecen, mogao povratiti svoju covecnost i da cesto obeshristovljeni hriscani mogu povratiti svoju duhovnost. Lista radosti posta je mnogo duga. Vama su neke od tih radosti poznate i vi ih se mozete setiti. A da bismo ih otkrili, neophodno je da mislimo i govorimo o postu ne samo kao o vremenu "odricanja", nego isto tako kao i o vremenu "dodavanja". U vremenu posta mi dodajemo svome duhovnom rastu, dodajemo vrline, punimo skoro prazne akumulatore sazaljenja za druge, i dobrocinstava, dodajemo snage i svezine u svoje skoro ispraznjene riznice vere, i povecavamo upraznjavanje samodiscipline. Ali da bismo shvatili znacenje pojma "dodavanja", moramo shvatiti da odricanje, u toku posta, od neke vrste hrane, zadovoljstava i udobnosti, moze biti dijeta, a ne post. Hriscanski post, hriscansko uzdrzavanje, zahteva mnogo vise nego samo uzdrzavanje od izvesne vrste hrane i zadovoljstava. Ovo bih zeleo da ilustrujem jednom epizodom iz zivota prepodobnog Nikolaja Jurodiva (

Pročitano: 4240 puta