MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŠTA NAS ČEKA NA STRAŠNOM SUDU?



Svako od nas naravno očekuje smrt u tim kategorijama koje su mu svojstvene. Ali ne treba stvarati lažne kategorije. Naš susret sa Hristom je susret sa našim Spasiteljem. Naš susret sa Bogom je susret sa neizrecivom ljubavlju.

To treba da zapamtimo. I čini mi se da se Strašni sud sastoji u tome da će svako od nas stati pred licem savršene ljubavi i uvideti kako je malo ima u sebi, i užasnuti se. Ali to ne znači da tada počinje mučenje.

Možda sam ja jeretik, i možete me spaliti pre nego što napustim ovaj svet ali mi se čini da će nas Bog dočekati s žalošću zbog toga što smo ceo život besplodno proživeli, i tako ga sami iskvarili, a da ne govorimo o drugima; i Njegova reakcija na nas će biti – žalost i sastradanje. Kada čitam naprimer priču o ovcama i kozama, ne čudi me to što će koze poći na levu stranu, a ovce na desnu, već me zadivljuju kriterijumi koje Hristos daje o spasenju i pogibiji.

Svi kriterijumi se svode na jedno: da li si bio čovek ili ne? Da li si nahranio gladnog? Odenuo neobučenog? Pružio utočište beskućniku? Posetio bolesnog? Nisi li se postideo da priznaš da ti je prijatelj u tamnici? Itd.

Nema tu ni jedne reči o tome kako si verovao, kako si se molio, da li si bio blagočestiv ili ne, jer je pitanje sledeće: ako ti nisi bio čovek tvoje čovečanstvo ne može da bude oboženo. Ako si bio čovek možeš postati pričasnik Božanske prirode (2 Pet. 1, 4). I čini mi se da je to duboko utešno ne u nekom površnom smislu.

image


Ja sad izlažem svoja razmišljanja, i zato možete da mi stavite kolac za moja bogoslovska izmišljanja. Mi govorimo o Strašnom Sudu i o mučenju. Čini mi se da ruska fraza «sagoreo je od stida» to iskazuje veoma jasno. Kada odjednom vidiš nešto užasno, tragično, najstrašniji trenutak – tada kada to prvi put vidiš: ušao si u sobu i video da dok tebe nije bilo tvoja majka je umrla; ušao si u kuću i uvideo da su u tvom odsustvu ubili voljenog čoveka.

To je trenutak neponovljivog užasa, dalje sledi samo nastavak, a taj prvi trenutak je odlučujući. U izrazu «Strašni Sud» čini mi se da se reč «strašni» odnosi na taj prvi tren kada ćemo stati licem k licu s Bogom i u užasu uvideti šta smo mogli da budemo i šta nismo postali. A dalje sledi drugo. Izobraženje Strašnog Suda na slici često je predstavljeno kao ovozemaljski sud. Postoji sudija, postoji onaj kome se sudi, djavoli svedoče o jednom, angeli o drugom – ali to ne odgovara nikakvoj realnosti. Jer u normalnom ovozemaljskom društvu postoji zakonodavni organ, koji piše zakone ali ih ne primenjuje; postoje sudije koje ne pišu zakone a primenjuju ih, postoje oni kojima se sudi, postoji odbrana, kao i svedoci za i protiv njega.

A zamislite sliku Strašnog Suda, kako nam se predstavlja: Zakonodavac – Bog, Sudija – Bog, Iskupitelj naš – Bog u Hristu, Zaštitnik naš – Bog...Kakvo je to pravosudje, oprostite? To je nešto potpuno drugo, što iskazujemo rečima: pravosudje, sud itd., ali to uopšte nije taj sud na koji dospeva recimo razbojnik kada ga uhvate. Mi ne možemo da znamo kakav će u stvari biti taj sud, mi samo znamo da nikakva nepravda neće ući u Carstvo Božije. Ali čime se ona može iskupiti? (To nisu moja razmišljanja tako da to govorim uverljivije). Francuski pisac, katolički episkop, je govorio da je stradanje – jedino mesto susreta izmedju dobra i zla, zbog toga što se zlo uvek urezuje ili u telo, ili u dušu žrtve. Žrtva može da bude kriva ili ne, ali je to mesto susreta. I podvlačio je da trenutak kada čovek, kriv ili ne, postaje žrtva, on dobija mogućnost da oprosti; on može da ponovi Spasiteljeve reči: Oprosti, on ne zna šta radi! Imam primer za to iz koncentracionih logora. Posle rata sam pola godine radio kao lekar ljudima koje su oslobadjali iz logora.

Dospele su mi u ruke nemačke novine u kojima se govorilo o tome kako je u jednom logoru (čini mi se Dahau) pronadjena molitva koju je napisao jedan Jevrejin na parčetu papira. «Mir svim ljudima zle volje! Neka prestane svaka osveta, svaki priziv ka kazni i osveti. Prestupi su prepunili čašu i ljudski um više nema gde da ih u sebe smesti. Nebrojene stotine mučenika. I zato ne stavljaj njihova stradanja na tasove Tvoje pravde Gospode, ne obraćaj ih protiv mučitelja strašnim krivljenjem, kako da se u njima ne probudi strašna osveta. Podaj im drugačije! Stavi na tasove, u odbranu dzelata, izdajnika i svih ljudi zle volje – hrabrost, duhovnu silu mučenika, njihovo smirenje, njihovu uzvišenu blagorodnost, njihovu neprekidnu unutrašnju borbu i nepobedivu nadu, otakve smeh, koji suši suze, njihovu ljubav, njihova izmučena, razbijena srca, koja su ostala verna pred licem same smrti, čak i u trenucima pojedinih slabosti.

Stavi sve to Gospode pred Tvojim očima za oproštaj grehova, kao otkup, radi trijumfa pravednosti, primi dobro, a ne zlo! I neka mi ostanemo u sećanju naših neprijatelja ne kao njihove žrtve, nego kao strašan košmar, ne kao oni koji neodstupno slede njihove varke, već kao pomoćnici u njihovoj borbi za iskorenjivanje njihovih prestupnih strasti. A kada se sve to završi daruj nam da živimo kao ljudi medju ljudima, i da povratimo mir na našu postradalu zemlju – mir ljudima dobre volje i svima ostalima».

Drugi primer je primer jednom veoma bliskog čoveka. Bio je značajno stariji od mene, učesnik je prvog svetskog rata, gde je izgubio ruku; on je zajedno sa majkom Marijom Skobcovom spasavao ljude u vreme nemačke okupacije – Fjodor Timofejevič Pjanov. Nemci su gaq odveli u logor gde je bio četiri godine i ostao živ.

Kada se vratio sreo sam ga slučajno na ulici i rekao: «Fjodore Timofejeviču, šta ste doneli iz logora, s čime ste se vratili?» - Vratio sam se sa užasom i nemirom u duši. – Šta izgubili ste veru? – Ne, - kaže, - već dok sam u logoru bio žrtva surovosti, dok sam stajao pred opasnošću ne samo smrti, već i mučenja, svake minute sam mogao da govorim: Gospode, oprosti im jer ne znaju šta rade! I znao sam da Bog treba da usliši moju molitvu jer sam imao pravo da molim.

Sada sam na slobodi: naši mučitelji možda nisu shvatili i nisu se pokajali; ali kada sada kažem: Gospode oprosti jer ne znaju šta rade, Bog mi odjednom odgovori: a čime ćeš dokazati iskrenost svog opraštanja? Ti ne stradaš, sada ti je lako da kažeš...I to je takodje heroj opraštanja. I duboko sam uveren, da kada svi stanemo na Sud Božijhi, neće biti takve žrtve koja neće stati u zaštitu svog mučitelja, jer pre nego što dodje vreme konačnog Strašnog Suda nad čovečanstvom, svako će umrevši uspeti da pogleda na sebe u ogledalu Božanstva, da uvidi sebe u odnosu na Hrista, i da shvati da nije bio to za šta je bio prizvan, i neće moći nikoga da osudi. Gogoljeva priča o strašnoj osveti: nezamislivo je da neko kaže: prokuni ga, baci u večnu propast! ...Eto to je moja rekacija na to i ja sam to preživeo u izvesnoj meri.

image


Iz knjige Mitropolita Antonije Surožski "ČOVEK PRED BOGOM"

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3823.html

prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

Pročitano: 14186 puta