MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SMRT KAO ODLUČUJUĆI TRENUTAK



Autor: Mitropolit Antonije (Surožski)

Pitali su me da kažem nešto o smrti – o pripremi za nju I o tome kako se može razmišljati o smrti I suočiti se sa njom. Na kraju bih želeo da kažem nešto o nekim obredima Pravoslavne Crkve, koji su povezani sa činom smrti, o tome šta se dešava sa telom upokojenog I kako se odnosimo prema tom telu, koje je bilo provodnik svega što je duša radila.

Sećanje na smrt Za početak bih želeo da razvejem odnos prema smrti koji se formirao kod savremenog čoveka: strah, odbacivanje, osećaj da je smrt tobože nešto veoma loše što može da nam se desi, i svim silama težimo da preživimo čak iako preživljavanje veoma malo podseća na istinski život. U drevno vreme, kada su hrišćani bili bliže isvojim paganskim korenima, i potresnom opitu obraćenja, ka otkrovenju u Hristu i kroz Njega Živog Boga, o smrti se govorilo kao o rodjenju za večni život. Smrt nije prihvatana kao kraj, ni kao konačan poraz, već kao početak. Život je smatran putem ka večnosti, u koju se moglo ući otvaranjem vrata smrti. Eto zašto su drevni hrišćani tako često podsećali jedan drugog na smrt rečima: imaj sećanje na smrt, eto zašto u molitvama koje nam je kao dragoceno nasledje predao Jovan Zlatoust postoje stihovi gde molimo Boga da nam da sećanje na smrt.

Kada savremeni čovek čuje nešto slično, on obično reaguje sa neprijatnošću, odbojnošću. Da li te reči znače da mi treba da zapamtimo: smrt je tačno damaklov mač, koji visi iznad nas na opruzi, i praznik života može tragično da se završi svakog trenutka? Da li nam se one pojavljuju u sećanju pri svakoj radosti koju očekujemo, znajući da će i ona proći? Znače li one da težimo da pomračimo svetlost svakog dana strahom nastupajuće smrti? Drevni hrišćani nisu imali takav osećaj. Oni su prihvatali smrt kao odlučujući trenutak, kada se završava vreme delanja na zemlji, i treba žuriti da se završi na zemlji sve što je u našoj moći. A cilj života, posebno prema shvatanju duhovnih učitelja, je bila da se postane istinska ličnost, kakvom nas je Bog zamislio, da se prema svojim snagama približimo tome što apostol Pavle naziva punoćom rasta Hristova, da postanemo što je moguće savršeniji – neiskvareni lik Božiji. Apostol Pavle je u jednoj od Poslanica kaže da treba visoko da cenimo vreme jer su dani zli. I zaista zar nas vreme ne obmanjuje? Zar ne provodimo dane svoga života tako kao da ćemo uskoro pisati životni koncept, koji ćemo jednom prepisati načisto; kao da se spremamo da izgradimo sve to što će kasnije predstavljati lepotu, harmoniju i smisao?

Mi živimo tako iz godine u godinu, ne delajući u punoti, do kraja, u savršenstvu to što možemo da učinimo, jer “još ima vremena”: to ćemo završiti kasnije; to možemo potom da uradimo; jednom ćemo napisati čistopis. Godine prolaze, mi ništa ne radimo, - ne samo zato što dolazi smrt i žanje nas, već i zato što u svakoj životnoj etapi postajemo nesposobni za to što smo ranije mogli da uradimo. U zrelim godinama već ne možemo da ostvarimo predivnu mladost prepunu sadržaja, i u starosti ne možemo da pokažemo Bogu i svetu to šta smo mogli da budemo u godinama zrelosti. Postoji vreme za svaku stvar, ali kada je vreme prošlo, neke stvari se već ne mogu ostvariti. Više puta sam citirao reči Viktora Gjuga koji kaže da postoji oganj u očima mladića i treba da bude svetlost u očima starca. Snažna revnost se smanjuje i nastupa vreme da se svetli, ali kada je za to nastupilo vreme već je nemoguće uraditi ono što se moglo u dane revnosti. Dani su zli, vreme je varljivo. I kada se govori da treba da se sećamo smrti to nije radi toga da bismo se bojali života; to se govori radi toga da bismo živeli sa svim snagama koje bi mogli da imamo kad bismo znali da je svaki trenutak jedinstven za nas, i da svaki trenutak našeg života treba da bude savršen, treba da bude ne opadanje, već vrh talasa, ne poraz, već pobeda. I kada govorim o porazu i o pobedi, nemam u vidu spoljašnji uspeh ili njegovo odsustvo. Imam u vidu unutrašnje stanje, uzrastanje: sposobnost da se bude u savršenstvu i u punoći svime, što smo u datom trenutku.

Vrednost vremena Zamislite kakav bi bio svaki trenutak našeg života ako bismo znali da on može da postane poslednji, da nam je taj trenutak dat da bismo dostigli neko savršenstvo, da su reči koje izgovaramo – naše poslednje reči, i da smo zbog toga dužni da iskazujemo svu lepotu, svu mudrost, svo znanje, ali u prvom redu – svu ljubav, koju smo naučili tokom celog života, bio on kratak ili dug. Kako bismo postupali u našim medjusobim odnosima ako bi sadašnji trenutak bio jedini kojim raspolažemo i ako bi u tom trenutku trebalo da izrazimo, ovaplotimo svu našu ljubav i brigu?

Živeli bismo sa naporima i dubinama, koji su nam inače nedostupni. Mi prelazimo iz prošlosti u budućnost i ne živimo realno i u punoći sadašnji trenutak. Dostojevski u dnevniku priča o tome šta se desilo s njim kada je osudjen na smrt stajao pred kaznom – kako je stajao i gledao oko sebe. Kako je svet bio velelepan, i kako je bio čudesan vazduh koji je disao, i kako je sva okolina bila predivna, kako je dragocen svaki trenutak, dok je još bio živ, iako na granici smrti. O, - rekao je on u tom trenutku, - ako bi mi darovali život, nijedan tren ne bih gubio …Život je bio darovan, - i koliko je od njega bilo izgubljeno! Kada bismo bili svesni toga, kako bismo se odnosili jedni prema drugima, a i prema sebi samima?

Ako bih ja znao, i ako biste vi znali, da će čovek s kojim razgovarate možda umreti, i da će zvuk vašeg glasa, sadržaj vaših reči, vaši pokreti, vaš odnos prema njemu, vaše namere postati poslednje što će on primiti i poneti u večnost – kako biste pažljivo, brižljivo i s ljubavlju postupali!..Iskustvo pokazuje da se pred licem smrti briše svaka uvreda, tuga, medjusobna odbojnost. Smrt je previše velika u poredjenju sa tim što treba da bude ništavno čak i u razmerama ovog prolaznog života. Na taj način smrt, razmišljanja o njoj, sećanje na nju – postaje jedino što životu pridaje viši smisao. Živeti u nivou zahteva smrti znači živeti tako da bi smrt mogla da nastupi svakog trena i zatekne nas na vrhu talasa, a ne na njegovom dnu, tako da naše poslednje reči ne budu prazne i naši poslednji pokreti ne budu lakomisleni gest. Oni koji su imali prilike da žive neko vreme s čovekom koji umire, s čovekom koji je svestan kao i mi približavanja smrti, verovatno su shvatili da prisustvo smrti može da ima značaja za medjusobne odnose. Ono označava da svaka reč treba da sadrži svo strahopoštovanje, svu lepotu, svu harmoniju i ljubav, koji kao da su se umanjili u tim odnosima. Ono označava da nema ničeg previše sitnog, zato što sve bez obzira koliko malo bilo može da bude izraz ljubavi ili njeno odricanje.

Lična sećanja: majčina smrt
Moja majka je tri godine umirala od raka. Operisali su je i nije bilo uspešno. Doktor mi je to saopštio i dodao: “Ali naravno, Vi ništa nećete reći svojoj majci”. Odgovorio sam: “Naravno da ću reći”. I rekao sam joj. Sećam se da sam joj prišao i rekao da operacija nije uspela. Malo smo odćutali a potom je moja majka rekla: “Znači umreću”. I ja sam odgovorio: “Da”. I zatim smo ostali zajedno u potpunoj tišini, opšteći bez reči. Čini mi se da ništa nismo “smišljali”. Stajali smo pred licem nečega što je ušlo u život i prevrnulo sve u njoj. To nije bilo prividjenje, to nije bilo zlo, užas. To je bilo nešto konačno, što je trebalo da susretnemo,još ne znajući kako će izgledati. Ostajali smo zajedno i ćutke toliko dugo koliko su zahtevala naša osećanja. A zatim je život krenuo dalje. Ali kao rezultat toga desile su se dve stvari.

Jedna je ta da ni u jednom trenutku moja majka ili ja nismo bili zagnjureni u laž, nismo bili dužni da igramo, nismo ostali bez pomoći. Nikada nisam morao da ulazim u majčinu sobu sa osmehom, u kojoj bi bila laž ili sa nepravednim rečima. Ni u jednom trenutku nismo morali da se pretvaramo kao da život pobedjuje, kao da smrt i bolest odstupa, kao da je stanje bolje nego što jeste, kada oboje znamo da to nije istina. Ni u jednom trenu nismo bili lišeni uzajamne podrške. Bilo je trenutaka kada je moja majka osećala da joj je potrebna pomoć; tada je zvala i ja sam dolazio, razgovarali smo o njenoj smrti, o mojoj samoći. Ona je duboko volela život. Nekoliko dana pre smrti rekla je da bi bila spremna da strada još 150 godina samo da živi. Volela je lepotu nastupajućeg proleća; tugovala je zbog našeg rastanka. Povremeno u drugim trenucima meni je bio nepodnošljiv bol razdavajanja, i tada bih dolazio i razgovarali bismo o tome, i majka me je podržavala I tešila zbog svoje smrti.

Naši odnosi su bili duboki i istinski, u njima nije bilo laži, i zato su oni mogli da smeste svu istinu do dubine. I pored toga postojala je još jedna strana koju sam već spomenuo. Pošto je smrt stajala pored, i mogla da nastupi svakog trena, i tada će već biti kasno da se nešto ispravi – sve je trebalo u svakom trenu iskazivati što je moguće savršenije, sa više strahopoštovanja i ljubavi, kojima su naši odnosi bili ispunjeni. Samo smrt može da ispuni veličinom i smislom sve što se čini tobože sitnim i beznačajnim.

Kako pružaš čašu čaja sa podmetačem, kakvim pokretom popravljaš jastuk ispod bolesnikovih ledja, kako zvuči tvoj glas – sve to može da postane izraz dubine odnosa. Ako je prostrujala lažna nota, ako nešto nije dobro, ako treba odmah da bude ispravljeno, jer postoji nesumnjiva uverenost da kasnije može da bude prekasno. I to nas stavlja pred lice istine života s takvom oštrinom i jasnošću, koje ništa drugo ne može da da.

Previše kasno?
To je veoma važno jer stavlja otisak na naš odnos prema smrti uopšte. Smrt može da postane izazov, koji nam omogućava da uzrastamo u našu punu meru, u neprekidnom stremljenju da budemo sve ono što možemo da budemo, - bez svake nade da postanemo bolji kasnije, ako se danas ne trudimo da postupimo kako treba. Dostojevski rasudjujući o adu u «Braći Karamazovima» kaže da se ad može opisati sa dve reči: «Previše kasno!». Samo sećanje na smrt može da nam omogući da živimo tako da nikada ne dodjemo u dodir sa tom strašnom rečju, koja užasava svojom očiglednošću: previše kasno. Kasno je da se izgovore reči koje smo mogli da izgovorimo, kasno je učiniti neki potez koji bi mogao da iskaže naše odnose. To ne znači da se ne može više ništa učiniti, ali će to sada već biti učinjeno drugačije, skupom cenom, cenom velike duševne muke. Želim da ilustrujem svoje reči i pojasnim ih primerom. Pre nekog vremena je kod mene došao čovek od osamdeset i nešto godina. Tražio je savet pošto više nije mogao da nosi tu muku u kojoj je živeo šezdeset godina. On je za vreme gradjanskog rata u Rusiji ubio voljenu devojku. Oni su se jako voleli i spremali su da se ožene ali je u vreme puškaranja ona iznenada izašla i on ju je slučajno ubio. I šezdeset godina nije mogao da nadje mira. On ne samo da je uništio život koji mu je bio beksrajno drag, već je uništio život u procvatu koji je bio drag i njegovoj voljenoj devojci. Rekao mi je da se molio, tražio oproštaj od Gospoda, išao na ispovest, kajao se, dobio razrešnu molitvu i pričešćivao se – radio je sve što je mogao ali opet nije nalazio mira. Osećajući veliko sastradanje prema njemu rekao sam mu: “Vi ste se obraćali ka Hristu, Koga niste ubili, k sveštenicima, kojima niste naneli nikakvu štetu.

Zbog čega nikada niste razmišljali da se obratite devojci koju ste ubili? On se izbezumio. Zar Bog ne daje oproštaj? Zar samo On Jedini nije taj Koji ljudima oprašta grehe na zemlji …Naravno da jeste. Ali rekao sam mu da ako mu devojka koju je ubio oprosti, zastupa se za njega, onda čak ni Bog neće moći a da ne reaguje na njen oproštaj. Predložio sam mu da sedne posle večernjih molitvi i ispriča toj devojci o šezdeset godina duševnih stradanja, o opustošenom srcu, o preživljenoj muci, da je zamoli za oproštaj, a zatim da je zamoli takodje da ga zastupi i zamoli od Gospoda mir u njegovom srcu, ako mu je oprostila. On je tako uradio i dobio je mir …To što nije bilo učinjeno na zemlji može da bude dopunjeno. To što nije bilo završeno na zemlji može da bude isceljeno kasnije, ali cenom dugogodišnjeg stradanja i griže savesti, suza i muka.

Smrt – odvojenost od Boga
Kada razmišljamo o smrti, ne možemo to da činimo jednoznačno, ili kao o pobedi ili kao o tugi. Način koji nam Bog daje u Bibliji, u Jevandjeljima je složeniji. Kratko rečeno: Bog nas nije stvorio za smrt i uništenje. On nas je stvorio za večni život. On nas je prizvao na besmrtnost – i to ne samo na besmrtnost Vaskrsenja, već na besmrtnost koje nije znalo za smrt. Smrt se pojavila kao posledica greha. Ona se pojavila zato što je čovek izgubio Boga, odvojio se od Njega, počeo je da traži puteve gde bi mogao da dostigne sve mimo Boga. Čovek je pokušao da sam zadobije to znanje, koje je moglo da bude zadobijeno kroz priopštenost Božijem znanju i mudrosti. Umesto toga da živi u tesnom opštenju sa Bogom, čovek je izabrao samostalnost, nezavisnost. Jedan francuski pastor u svojim delima daje možda dobar opis govoreći da je u tom trenutku kada se čovek odvojio od Boga i počeo da gleda u beskonačnost, Bog za njega nestao, i pošto je Bog jedini izvor života, čoveku nije ostalo ništa drugo sem da umre. Ako otvorimo Bibliju, može da nas porazi nešto u njoj što se odnosi na ljudsku sudbinu.

Smrt je došla, ali nije odmah ovladala čovečanstvom. Koliko god da je trajao život prvih velikih biblijskih pokolenja, vidimo da se broj njihovih dana postepeno skraćivao. Postoji mesto u Bibliji gde se kaže da je smrt postepeno pokorila čovečanstvo. Smrt je nastupila iako je još bila očuvana snaga života; ali od generacije do generacije smrtnih i grešnih ljudi smrt je sve više skraćivala ljudski život. Tako da u smrti postoji tragedija. S jedne strane smrt je čudesna i ne bi trebalo da je bude. Smrt je – posledica našeg gubitka Boga. Medjutim u smrti postoji i druga strana. Beskonačnost odvojenosti od Boga, hiljade i hiljade godina života bez svake nade da će doći kraj te razdvojenosti od Boga – to je bilo strašnije nego razdvajanje našeg telesnog sastava i kraj tog poročnog kruga. U smrti postoji i druga strana: koliko god da su njena vrata uzana, to su jedina vrata koja nam omogućavaju da izbegnemo poročni krug beskonačne odvojenosti od Boga, od punoće, koja nam dozvoljava da se izvučemo iz tvarne beskonačnosti, u kojoj nema prostora, kako bi ponovo postali pričasnici Božanskog života, a konačno i pričasnici Božanske prirode.

I zato je apostol Pavle mogao da kaže: život za mene je Hristos, a smrt – dobitak, jer sam živeći u telu odvojen od Hrista …I zato on na drugom mestu kaže, da umreti za njega ne znači skinuti s ramena privremeni život, već umreti za njega znači obući se u večnost. Smrt nije kraj, već početak. Ta vrata se otvaraju i puštaju nas u proctor večnosti, koja bi za nas zauvek ostala zatvorena ukoliko nas smrt ne bi oslobodila iz zemaljskog ropstva. nastavice se ...

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3360.html

prevod sa ruskog Dr Radmila Makismovi.

Pročitano: 7552 puta