MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Gospod je umro – zar ćemo ostati bez udela u Njegovoj smrti?



Mitropolit Antonije Surožski

U Ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Danas se poklanjamo sa trepetom i blagodarnošću Krstu Gospodnjem. Kao i pre dve hiljade godina, Krst Gospodnji ostaje za jedne sablazan, za druge – bezumlje, ali za nas verujuće koji se Njime spasavmo, on predstavlja silu i slavu Gospodnju. Trepetan je Krst Gospodnji: to je orudje surove mučeničke smrti. Sam užas koji nas obuzima kada gledamo na njeno orudje, treba da nas nauči meri ljubavi Gospodnje. Gospod je tako zavoleo ovaj svet da je On Sina Svoga Jedinorodnog dao za spasenje sveta.

I taj svet, posle ovaploćenja Reči Božije, posle Hristovog života na zemlji, posle toga kako je On razglasio Božansku nauku za sve narode, i posle toga, kako je On propoved ljubavi potvrdio, dokazao smrću bez zlobe, smrću u kojoj nijednog trena nije bilo ni protivljenja, osvete, gorčine – posle svega toga naš svet već nije predjašnji svet. Njegova sudbina ne protiče tragično strašno i mučno pred Božijim Sudom, jer je Sam Bog ušao u tu sudbinu sveta, jer je ta sudbina naša, sadašnja, povezala zajedno Boga i čoveka. I Krst nam govori o tome kako je čovek drag Bogu i kako je skupa ta ljubav.

Na ljubav se može odgovoriti samo ljubavlju – ničim drugim se ne može otkupiti za ljubav. I u svoje vreme Gospod će nas na Strašnom Sudu pitati za sve, staće pred nama u Slavi Svojoj. Jer Sudija, Koji će stajati pred nama, to je Taj isti Sam Gospod, Koji je dao Svoj život za svakoga od nas. Šta ćemo Mu odgovoriti? Zar ćemo da Mu kažemo da je Njegova smrt bila uzaludna, da Njegov Krst nije potreban, da kada smo videli koliko nas Gospod voli, mi nismo imali nikakvu ljubav kao odgovor na Njegovu ljubav, i odgovorili smo Mu da smo odlučili da hodimo u tami i rukovodimo se strastima, pohotama našim, da nam je draži široki ovosvetski put, nego uzani put Gospodnji?

…Dok živimo na zemlji, možemo da se obanjujemo da još ima vremena. Ali to nije istina; vremena je strašno malo; naš život može da se završi u jednom trenu; i tada počinje naše stajanje pred Sudom Gospodnjim, tada će biti kasno. A sada ima vremena samo ako mi svaki tren našeg života pretvorimo u ljubav; samo tada ako mi svaki tren života pretvorimo u ljubav prema Bogu i ljubav prema svakom čoveku, svidjao nam se on ili ne, bio nam blizak ili ne, - samo tada će naša duša uspeti da sazre za susret sa Gospodom. Pogledajmo Krst; ako nam je blizak čovek koji je umro za nas i zbog nas, zar naša duša ne bi bila potresena do samih dubina? Zar se ne bismo izmenili? I evo Gospod je umro – zar ćemo ostati bez udela u Njegovoj smrti? Poklonimo se Krstu, ali poklonimo se ne samo na tren: poklonimo se, sklonimo se pod taj Krst, uzmimo po meri svojih snaga taj krst na svoja ledja, i podjimo za Hristom Koji nam je dao primer, kako On Sam kaže, da bismo Ga sledili. I

tada ćemo se sjediniti sa Njim u ljubavi, tada ćemo postati živi strašni Krst Gospodnji, i tada On neće stajati pred nama osudjujući nas, već spasavajući i uvodeći u beskrajnu, trijumfalnu, pobedničku radost večnog života. Amin.

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3332.html

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 3035 puta