MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Opraštanje je jedno od elementarnih ljudskih načela života, neophodan uslov da bi postali ljudi, da bi se upodobili u sledovanju Božijeg zakona i ljubili jedni druge svim srcem svojim, da bi u svakom čovjeku (pa i najvećem neprijatelju) vijdeli Bogočovjeka Hrista, da ga posmtramo na prvom mjestu kao brata u Hristu, kao slugu Božijega…

Jer, šta pomaže čovjeku sva njegova učenost i mudrost ako nije u stanju oprostiti svome bližnjem uvredu koju mu je nanio, bilo riječju, djelom ili pogledom. I šta nam pomaže sto molitava uznesenih pred oltarom ako svaka molitva nije svjedok makar jedne oproštene uvrede....

Kad bi smo znali koliko se nama svakodnevno i svakog trena oprašta, prvo od strane Boga pa onda od strane svih ljudi, i mi bi smo pognute glave stideći se pohitali da jedno drugom što prije sve oprostimo. Koliko bezobraznih i uvredljivih riječi kažemo jedni drugima na koje nema odgovara odnosno ćutanje je jedini odgovor, koliko nepriličnih pokreta i nedozvoljenih djela. Ljudi lagano prelaze preko toga ne vraćajući nam oko za oko, niti zub za zub. Koliko bi toga mogli reći o opraštanju Božijem prema nama grešnima, Njegovim sinovima. Ovo nije kadra da opiše nijedna ljudska riječ. Samo Njegova Riječ može opisati beskrajni okean Božijeg milosrđa i Božijeg opraštanja. Ko bi drugi na nebu i na zemlji mogao iskazati ono sto je u Bogu, oism samog Gospoda Hrista. „Niko ne zna Oca do Sin i ako kome hoće sin kazati“. Beskrajno i neizmjerno praštanje Božije Gospod Isus Hristos je izrazio pričom o velikom dužniku. Apostol Petar je upitao Gospoda koliko puta treba oprostiti uvrede bratu svome da li do sedam puta? Na ovo mu je Gospod odgovorio čuvenom riječju: „ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset!“ Ovdje se vidi razlika između čovečjeg rasuđivanja i Božijeg promisla.

Petar je mislio da je dodirnuo vrhunac milosti kada je rekao do sedam puta. Gospod Isus odgovara - do sedam puta sedamdeset! Gospod nam još ljepše govori sledećim rijelima „Carstvo je Nebesko kao čovjek car koji hoće da se obračuna sa svojim slugama. Carstvo Nebekso se ne može riječima iskazati, ono se može samo donekle upodobiti onome što se događa u ovome svijetu. Savremeni svijet je pomračen bezakonjima i unakažen grijehom, no ipak nije sasvim izgubio svoju sličnost sa prvobitnim stvarnim svijetom. Ovaj svijet nije duplikat onoga svijeta, nego je samo blijeda slika i sen onoga stvarnog lijepog svijeta. Zato se mogu praviti poređena ta dva svijeta, kao između stvari i njene sjenke. Gospod na govori ćovjek car a ne samo car da bi time istakao zvanje čovjeka nad zvanjem cara, jer je najveća čast biti čovjek! „Čovjek iznad svega, a Bog iznad čovjeka“ kako nam govori 13-ti apostol, Sveti Vladika Nikolaj Velimirović. Čovjek znači pravo dostojanstvo a car je zapravo služba Bogu i rodu.

Na isti način nam čovjek govori o čovjeku domaćinu, čovjeku trgovcu, čovjeku caru, sve sa istom namjerom: da istakne dobroga domaćina, dobroga čovjeka kao i dobroga cara. Govoreći o sudiji „koji se Boga ne bojaše i ljudi ne stiđaše“, Gospod ne kaže: čovjek sudija, nego jedan sudija. Kada Gospod kaže čovjek car, On time hoće da kaže – dobar car. Neki dobar car htio je da se obračuna sa svojim slugama. Sluge njegove dužnici su njegovi, jer pravi car ne zadužuje se kod svojih slugu nego sluge kod njega. Obračunavajući se sa svojim slugama „dovedoše mu jednog dužnika od deset hiljada talanata!“ Jedan talanat iznosio je oko 240 zlatnih lira ili oko 500 dukata; deset hiljada talanata iznosilo je blizu dva i po miliona zaltnih lira ili pet miliona dukata. Dug je ovaj ogroman i za jednu državu a kamoli za jednoga čovjeka. No to je sitnica u poređenju sa brojem naših grijeha pred Bogom, naših dugovanja Bogu. Govoreći o dugovanju sluge caru Gospod misli o našem dugovanju Bogu. Zato koristi ovako ogromne na prvi pogled nevjerovatne brojeve, koji nisu ni malo nevjerovatne kad se sračunaju grijesi svakog od nas grešnih ljudi.

Pa kako nisu imali čime platiti gospodar njegov zapovjedi da prodaju njega i familiju njegovu i sve što ima i da im se plati. U to vrijeme osiromašeli dužnik mogao se prodati u ropstvo zajedno sa bližnjim svojim. „Jedna udova žena vapijaše proroku Jelisiju: sluga tvoj, muž moj, umre - pa sad dođe povjerilac da mi uzme dva sina u roblje“. Ono što naređuje car da se učini sa njegovim slugom dužnikom, naređuje po pravu i zakonu. Smisao ove careve zapovjesti je da kada naši grijesi prevaziđu svaku mjeru, Bog nas lišava sviju darova Duha Svetoga, koji čine čovjeka čovjekom. Da prodaju dužnika znači da se griješnik lišava svog Božanskog bića; i njegovu ženu da se lišava dara ljubavi i milosti; i njegovu djecu – znači da se lišava moći stvaranja ma kakvog dobra. Da mu se plati, znači da se svi blagodetni darovi vraćaju od zlog čovjeka ponovo Bogu, kao sopstveniku i izvoru svakog dobra. „Mir će se vaš k vama vratiti iz kuće nedostojne mira“ rekao je Gospod svojim učenicima. „Onda sluga pade, klanjaše mu se i reče : Gospodare, pričekaj me i sve ću ti platiti. A Gospodar se sažali na tog slugu, pusti ga i dug mu oprosti!“ Kakva trenutna promjena, kako jevtin otkup i kako bezmjerna milost...! Opaki sluga koji je nagomilao toliki dug na sebe nije se imao na koga obzirati, ni lijevo ni desno. Niko mu u svijetu nije mogao pomoći osim opet njegova gospodara tj povjerioca. On je stajao između gospodara i slugu. Sluge mu ne smiju pomoći . mimo volje gospodareve. Jedini, dakle, onaj koji ga sudi može ga i pomilovati. I on učini ono što je jedino bilo moguće i razumno učiniti – pade pred noge Gospodareve i zamoli ga za milost. On nije molio za oproštaj duga, on to nije smio ni pomisliti, nego za priček: „pričekaj me i sve ću ti platiti“! A čovjek car – pravi čovjek i pravi car – pusti ga i dug mu orposti. Na taj način on mu je dao dvostruku slobodu: slobodu od ropstva i slobodu od duga. Ovo je zaista veličanstven carski dar. Ovako na žalost ne postupaju carevi zemaljski.

Ovoliku neoćekivanu milost može učiniti samo Car nebeski. I On to čini svakog dana, svakog časa, svakog trenutka, Kada se god jedan grešnik osvjesti i pokaje, Car Nebeski Gospod i Bog naš je spreman da oprosti desetine hiljada tovara grijeha i da grešniku povrati sve oduzete darove. Niko ne može dostići milosrđe Božije niti ga iko može opisati. „Rasuću kao oblak prestupe tvoje i grijehe tvoje kao maglu, vrati se k meni“ veli Gospod čovjeku. Ko se vrati Gospodu sa iskrenim pokajanjem, tome Gospod oprašta sve, i ponovo mu daje još jedan rok, još jedna duhovni boj, da vidi hoće li uz Gospoda stajati ili će Gospoda izdati. Car Jezekija smrtno se razbolje i plačeći okrene se licem k zidu i svesrdno se pomoli Bogu da mu produži život i Gospod mu produži život još za 15 godina. Zato ga slavljaše mnogo ljeta govoreći Gospodu: „Tebi bi milo da izvučeš dušu moju iz jame pogibli, jer si bacio sa leđa sve grijehe moje!“ Tako je prezaduženi sluga molio Gospodara svojega da ga samo pričeka sa dugom, i Gospodar mu je oprostio sav dug, dao mu slobodu, i sad stao da čeka ne kako će mu sluga vratiti stari dug nego kako će mu se odužiti za ovo novo veliko dobročinstvo. A sluga se brzo odužio na sledeći način: „A kad iziđe sluga taj, nađe jednoga od svojih drugara, koji mu bješe dužan sto groša, i uhvativši ga davljaše govoreći: vrati mi što si dužan!“. Oprošten i oslobođen od svoga gospodara, sluga sreta drugog slugu, svoga dužnika, prema kome se sad on stavlja u položaj gospodara. Nego, kad se od sluge napravi gospodar, onda vidimo kakav je grozan i užasan gospodar! Dok se čovjek car ponaša prema svome dužniku čovječanski sveto i carski, dotle se taj isti dužnik , koga je milost carska spasila od pogubitelji, ponaša sada prema svome dužniku gore od divlje zvjeri i to još za kakav dug! Za samo sto groša!!! A njemu je čovjek car oprostio pet miliona zlatnih dukata, a on za sto groša hvata i davi svoga dužnika i baca ga u tamnicu dok ne plati dug!!! Ovo se više ne obračunava čovjek car sa svojim slugama, nego sluga sa slugom. Sluga povjerilac hvata za gušu slugu dužnika, i davi ga i traži mu da mu odmah vrati što mu je dužan. „Pade drugar njegov pred noge njegove i moljaše ga govoreći: pričekaj me i sve ću platiti!“ Ista scena kao i kad je ovaj opaki sluga bio na koljenima pred gospodarom. I on je pao pred noge gospodara i molio govoreći: „pričekaj me i sve ću platiti!“ Čovjek car se sažalio i oprostio mu deset hiljada talanata. A on se ne sažali nad svojim dužnikom koji mu je dugovao svega sto groša. On se ne htjede smilovati, ni sažaliti, ni oprostiti, nego ga odvede i baci u tamnicu dok ne plati sav dug.

Tako sluga povjerilac postupi sa slugom dužnikom. Tako čovjek postupa sa čovjekom. Tako postupanje čovjeka prema čovjeku okreće milost Božiju na pravdu. Kad god čovjek proigra milost Božiju postiže ga pravda Božija. Pravda Božija poslije proigrane milosti je strašna i jeziva. „Ne varajte se, Bog se ne da narugati, jer što čovjek posije ono će i požnjeti!“ govori nam Apostol. Mi se zaista rugamo Bogu kad od Njega primamo milost a oko sebe sijemo nemilost. Mi se smijemo Bogu kad klečeći izmolimo od Njega oproštaj za svoje svakojake i bezbrojne grijehe, a odmah potom bacamo u tamnicu svoga brata za jedan jedini grijeh prema nama. Zaista se Bog ne da narugati, ne da se ismijati, ne da se izigrati. Mi nikad nismo daleko od Njegove ruke, kako one koja nas miluje tako i od one koje nas kažnjava. „A strašno je pasti u ruke Boga živoga!“ „Vidjevši pak drugari njegovi, šta se dogodi, žao im bi vrlo, i otišavši kazaše Gospodaru svome sve što se dogodi!“ Ti drugari koji otiše i kojima bi veoma žao su milostivi i mnogo milosrdni ljudi koji po duhovnom shvatanju spoznaše šta Bog učini onom zlom sluzi, i svojim očima vidješe nepodnošljivu pakost zloga sluge, pa zavapiše Bogu. „Tada ga dozva Gospodar njegov, i reče mu: zli slugo, sav dug onaj oprostih tebi jer si me molio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svoga drugara kao i ja na te što se smilovah?“ Čovjek car neće da kazni opakog slugu prije nego što mu kaže njegov zločin. Tako će postupiti Gospod i na strašnom sudu; okrenuće se onima s desne strane, pozvaće ih u vječno blaženstvo i objasniće im kako su oni zaslužili to blaženstvo; pa če se onda okrenuti onima sa lijeve strane, otjeraće ih u vječnu muku i objasniće im kako su oni zaslužili tu muku. Gospod hoće da svako zna zašto prima tu nagradu ili kaznu, i da niko ne smatra da mu je od Boga nepravda učinjena. Prvo Bog naziva slugu zlim i zauvijek ga odlučuje od Sebe. Jer, zlo sa dobrom nema nikakve zajednice. Zatim nam Jevanđele kaže zašto Bog naziva slugu zlim: „sav dug onaj oprostih tebi“. Bog ne ulazi u pojedinosti. On ne kaže „ja tebi oprostih deset hiljada talanata, a ti ne htjede oprostit svome drugaru ni sto groša“, nego prosto – „sav dug onaj“ da bi time p(r)obudio grešnika da sam misli na veličinu svoga duga. Gospodar objašnjava i šta ga je pobudilo da oprosti dužniku toliki dug – „jer si me molio“. I ovdje Gospodar ne ulazi u pojedinosti, prećutkujući ono što je prethodilo molbi: padanje na koljenja i klanjanje. Ovo dvoje izražava pokajanje,a pokajanje prethodi molitvi. Molitva bez pokajanja ne pomaže ništa.

Čim je molitva skopčana sa pokajanjem, ona biva od Boga uslišena. Molitva i pokajanje su dva krila duše kojima ona se uzdiže od zemaljskog života ka Gospodu Bogu, Caru Nebeskom. Prezaduženi sluga je pokazao najprije pokajanje pa je onda zamolio Gospodara da ga pričeka. Zato je molba njegova bila odmah uslišena. I Gospodar mu je učinio više nego što je on zahtjevao – oprostio mu je sav dug. Zatim mu Gospodar pokazuje njegov zločin prema drugu i to u upitnom obliku?! Zašto mu ne kaže: „ja se tebi smilovah a ti se ne smilova svome drugaru“ nego mu govori „nije li trebalo da se i ti smiluješ na svoga drugara, kao i ja na te što se smilovah?!“ Zato da bi krivac sam shvatio i uvidio da nema što odgovoriti. Zato da bi ga gospodar priveo u užas ćutanja, dajući mi priliku da kaže ako što može kazati u svoju odbranu. Nastao je užas ćutanja.... A poslije toga došao je užas osude. „I razgnjevi se Gospodar njegov i predade ga mučiteljima, dok ne plati sav dug svoj!“ kad se milost Božija obrati u pravosuđe Božije onda je Bog strašan. Blaženi David govori Bogu: „Ti si strašan i ko će se održati pred licem tvojim kad se razgnevisš“, a vidoviti Isaija govoraše: „gle, ime Gospodnje ide izdaleka, gnjev Njegov gori“. Tim ognjenim gnjevom razgnjevi se, čovjek car na nemilosrdnoga slugu, i predade ga mučiteljima tj. zlim dusima. Zli dusi su pravi mučitelji ljudi. Kome bi se inače predao onaj ko je zbog nemilosđa otpao od Boga i koga je sam Bog nazvao zlim, kome ako ne glavnim nosiocima zla, đavolima. Zli sluga odnosno ovaj zli dužnik je predat na vječno mučenje jer se dužnik sa tolikim dugom nikada ne može odužiti, Konačnu osudu Bog ne izriče nad čovjekom u ovom životu, nego tek poslije smrti, kada nema ni pokajanja niti nikakve mogućnosti otplate grijehova, učinjenih u kratkom zemaljskom životu. „Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojih pregrešenja njihova!“ Ovo je glavni smisao jevanđelja o opraštanju.

Onako kako mi postupamo prema svojemu postupaće Bog prema nama. Ovo nam je objavio Gospdo Isus Hristos kod koga nema neznanja ili pogreške, već je sve savršeno čisto, jasno i razumno. Hristos ne kaže: „otac vaš nego otac moj nebeski“ čime hoće reči da ako ne opraštamo grijehe braći svojoj mi gubimo pravo da Gospoda nazivamo ocem svojim. Način opraštanja treba da je svesrdan. Ako ne oprostimo bratu svome i ako ne oprostimo od srca, sa sažaljenjem i ljubavlju, s nama će Bog, tvorac i nas i naše braće, postupiti isto onako kao čovjek car sa nemilosrdnim slugom. Tada ćemo i mi biti predati mučiteljima, koji će nas vječno muliti u carstvu mraka, gdje je neprestani plač i škrgut zuba. Da nije ovakol zar bi nam Gospod Isus to i rekao?! On je to više puta povodom više prilika ponavljao. „kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi; kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti!“. Gospod je ovu značajnu smisoa našeg života stavio i u glavnu molitvu, molitvu Gospodnju: „i oprost nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim!“. Ovim značajnim rijelima kad god čitamo Oče naš mi obnavljamo svoj ugovor sa Bogom, moleći ga da on postupi sa nama onako kako mi postupamo sa svojim bližnjima, da nam oprosti onako kako mi opraštamo, da pokaže milosti prema nama onako kako mi pokazujemo prema svojim dužnicima! Kako laku obavezu dajemu Bogu a kako tešku odgovornost primamo na sebe!!

Lako je Bogu oprostiti nama onoliko koliko mi opraštamo drugima, lako je Njemu oprostiti svakome od nas svakojake mnogobrojne dugove, i gdje bi bili kad bi sa takvom lakoćom oprostili bratu svome njegove sitne dugove prema nama. Ma koliki da je dug čovjeka prema čovjeku, brata prema bratu i prijatelja prema prijatelju, on ne iznosi ništa prema pregolemom dugu, koji svaki od nas dugfuje Bogu. Svi smo bez izuzetka veliki dužnici Božiji. Ne smijemo nikad zaboraviti da kakvom mjerom mjeirmo, onakvom če nam i se i mjeriti! Iznad svega, treba da se sjetimo potonjih riječi Hristovih koje je ON izrekao izdišući na Krstu: „Oče, oprosti im!“ Ako imamo i malo čiste i zdrave savjesti, zastidjet ćemo se od takvih sjećanja i klonuće nam goniteljska ruka protiv malih dužnika naših! Požurimo i pohitajmo da što prije oprostimo svima grijehe i uvrijede, da bi i nama Bog oprostio bezbrojne grijehe i uvrijede naše! Požurimo dok još smrt zakucala na vrata, dok još nije kasno!!! Poslije smrti niti ćemo moći više opraštati niti će nam moći biti oprošzteno. A ko zna koliko će ko od nas gledati svjetlost dana i dokle ćemo poživjeti na zemlji! Zato se pokajmo i oprostimo jedni drugima, dok još vremena ima, dok još nije kasno!

brat Zoran Vuković, 26.07.2008.