MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Ljubav je jedini jezik Crkve




PITANJE: Dobar sam vernik i �?estit Srbin, redovno �?itam «Pravoslavlje». Drago mi je da ste pružili šansu nama vernima da iznosimo svoje stavove i postavljamo pitanja vezana sa nekim našim problemima i nedoumicama. Moje pitanje, koje ću Vam postaviti zapo�?eo bih konstatacijom da je naša Crkva suviše pasivna , ne reaguje na uvrede. Mnogo ćuti, tako da se sti�?e utisak o nezainteresovanosti, pa �?ak i nemoći. Povla�?i se iz javnog života, što koriste mnoge nevladine organizacije, koje su veoma malobrojne po �?lanstvu, ali glasne i tako veoma uticajne. Crkvi se uskraćuje pravo da bilo šta kaže, mora da ćuti i trpi. Tako smo mi vernici ugroženi u svakodnevnom životu, bez zaštite, prepušteni napadima «modernista», i proglašeni za nazadnjake i mra�?njake. Svaka skaradnost je danas prihvatljivija od prave vere, dok Crkva ćuti, pa kad ponekad i nešto saopšti to se do�?eka na nož. Pitam Vas, ako najnoviji statisti�?ki podaci govore da je ogromna većina stanovništva verujuća i crkvena, �?emu povla�?enje iz svakodnevnog života?!? Želim glasniji i jasniji stav Crkve po svim životnim pitanjima, i pitam Vas može li to stvarno da se dogodi? Ovako, nadgovoriće nas kojekakve ideološke i interesne grupice. Oprostite mi na opširnosti, ali se nadam da ste razumeli suštinu pitanja.


J. L. iz M. 

ODGOVOR: Vaše pitanje, zapo�?eto konstatacijom da se Crkva povla�?i iz javnog života, pokazuje naše zajedni�?ko stanje otuđenja i udaljenosti, što proizvodi potrebu da se neprestano obra�?unavamo. Tu je suština problema narušenih odnosa, gde Crkva treba da pokreće iz sukoba u dijalog. Zbog toga nema mesta Vašem po�?etnom prigovoru o povla�?enju Crkve iz života, nego se radi o pokušaju potiskivanja, što nije delo Crkve. Takođe, postoji još jedan problem, a to je izgubljena crkvenost kod nekih verujućih ljudi. Jer, sve dotle dok se pitamo o tome šta Crkva radi, a mi smo kršteni i pri�?ešćujemo se, mi smo samo posmatra�?i, što nikako ne bismo smeli da dopustimo sebi, i jedni drugima. Jer, ne postoji kategorija pasivnog hrišćanina koji nezainteresovano gleda šta drugi radi, ili ne radi. Tada neminovno vidi samo opasnost i oseća se ugroženo i zapostavljeno, zaboravljajući da je podvig vere stalno otvaranje za dobrodetelj, a ne opterećenost ogrešenjima.

Naravno, veoma dobro ste uo�?ili otvorenu anticrkvenost nekih, što ne sme da nas obeshrabruje do nemoćne mržnje, �?ime bismo se poistovetili sa njima. Kako je ljubav jedini jezik Crkve, u tom smislu je potrebno da uvek prevazilazimo obra�?une sa onima koji nas napadaju. To ne zna�?i da nemoćno ćutimo, nego ukazuje da je potrebno da svemoćno praštamo, znajući da je �?ovek najmoćniji i najsigurniji kad može da nezlopamtivo prašta. Imajući tu dimenziju vere, crkveni �?ovek uspeva da pobedi sebe i tako se otvara za svakoga. Kroz sve ovo vidimo da mnogo toga možemo mi hrišćani da pokrenemo na bolje, bez obra�?una i sukoba. To ponekad neće svi razumeti, prigovaraće, ali mi ne smemo da se dvoumimo, niti da dvoli�?imo. Niti je potrebno da se dodvoravamo pritvornošću, jer oprostiti zna�?i prepoznati greh i njegovu nemoć, a ne popustiti pred istim. Tako da naše jasno i javno izobli�?avanje promašaja nije preki sud, nego je javni poziv u dobrodetelj. To što neki u tome vide nešto drugo, nije naš propust, nego je nemoć i neznanje neupućenih. Samo treba reći da upravo ta �?injenica pokreće naše služenje zajedni�?kom boljitku, tako da se mi ne umaramo praznoslovnim osuđivanjem onih koji svoje samoopravdanje pretvaraju u osuđivanje i prigovore. Mi njima ne govorimo da smo bolji od njih, nego ih upućujemo u istinu da je «jedini blag, jedini dobar Gospod», što predstavlja naš poziv njima, a ne osudu.

Crkva uvek i neućutno strpljivo svedo�?i, jasno i glasno, samo to neki ne �?uju, ili pre�?uju, pa prigovaraju tražeći više, a sve po meri svoje nemoćne uplašenosti. Kao da žele da reše mnoga pitanja zabranama i na silu, zaboravljajući da je tako nešto strano zdravoj crkvenosti. Naravno, Crkva u svojoj isceliteljskoj dinamici primenjuje određene mere, i tu postoji jasan poredak. Sve se događa u ljubavi, i tu je mera poslušanje mlađih starijima, ali i služenje većih manjima. To zapovestima daje pravu meru, i tako određene odluke koje se ti�?u crkvenog života nisu ograni�?avajuće nego su dobrousmeravajuće. Zna se kad je post šta se može slaviti, i kako se to �?ini, u tom smislu svaki hrišćanin razume da ne može u�?estvovati u nekim svetkovinama kada tome nije vreme. Zna�?i, ne radi se o strogosti Crkve, nego o neodgovornosti onih koji sve uopštavaju. Mislim kada bismo to razumeli na pravi na�?in da ne bi bilo svih ovih nepotrebnih sukoba među nama, i sa onima napolju. Ovako, nemajući punoću crkvenog ispunjenja mi imamo potrebu da se dokazujemo u sukobu, i tako se poistovećujemo sa onima koji nam prigovaraju. Ta teskoba neostvarivosti i neuspeha sve nas sunovraćuje u bezdan i beznađe. Otuda i takva Vaša reakcija, i traženje od Crkve da «nešto u�?ini», umesto ispitivanja sebe, koliko sam ja stvarno u punoći bogoljublja i �?ovekoljublja.

U svakom slu�?aju, hvala Vam na otvorenosti, koja ilustruje naše trenutno stanje, ali tako što prvo pokazuje ono što mi verujući treba da promenimo u sebi, kako bismo mogli da svedo�?imo spasenje sveta i �?oveka. Dobro je to što prepoznajete služiteljsku odgovornost Crkve, samo još tome treba dodati služiteljsku odgovornost nas verujućih, jer nismo mi jedno, a Crkva nešto drugo. Tako da ovo pšitanje dobija na svojoj punoći kad ga postavi svaki vernik sebi, u kontekstu svoje crkvene odgovornosti. Tada vidimo da je pokazivanje ostvarenog �?oveka Božjeg potrebnije od samo dokazivanja i prozivanja. Samo tako ćemo videti da su dobre, i usavršavajuće zapovesti Božje, lestvice do Neba, a ne ograde koje razdvajaju diktatora od podanika. Imajući takvo iskustvo prave vere nećemo robovati nikakvom strahu, ni od crkvenih zapovesti, ni od necrkvenih prigovora.

To što neki oštro reaguju ne znajući dobro dinamiku crkvenog poretka, ne sme da izaziva naše, pogrešne i necrkvene reakcije. Takođe, nije dobro samo sebe videti kao «dobrog vernika i �?estitog Srbina», jer to može biti svako, ako hoće, bilo da je Grk, Rus, Hrvat, Mađar… Nikome ne smemo uskraćivati pravo da se crkveno ostvaruje, ali sve to ne može na silu, što zna�?i da u dinamici crkvene ljubavi nema mesta agresivnom nastupu. Sve ovo, mi koji za sebe govorimo da smo verujući, treba da znamo i onda će nam biti, zaista, lakše u dobrom svedo�?enju prave vere. Nećemo biti zate�?eni teskobnim stanjem, nego ćemo biti oduševljeni verom i na taj na�?in ćemo pokretati mnoge u dobrodelatnu ostvarivost. Samo tako budući usmereni, videćemo da od svakoga od nas mnogo toga zavisi, tako da nećemo samo postavljati pitanja jedni drugima, nego ćemo sasluživati u sili neistrošive ljubavispasavajući se u svetu, a ne od sveta. Na taj na�?in ćemo najbolje odgovoriti na sve prigovore onih koji su otuđeni od vere, ne udaljavajući ih još više, nego im se približavajući sa ljubavlju. Tada će naša vera biti ja�?a od svih strahova, jer sve dotle dok nas umara strah mi smo u opasnosti da se sunovratimo u bezdan mržnje i osvete, zavedeni fanatizam. Kako je tzv. verski fanatizam najopasniji, jer je najneprirodniji, veoma je potrebno da budemo uzdržani od svake brzopletosti u osuđivanju drugoga, i radoznalosti u vezi onoga šta drugi �?ini. Dakle, kad mi hrišćani dobro razumemo svoju služiteljsku odgovornost u Crkvi i svetu, nećemo se saplitati o nikakve zamke, ići ćemo uskim putem i ulaziti u Carstvo, već ovde i sada. Znaćemo da je «sve moguće onome koji vjeruje», i verovaćemo ne opterećujući drugoga, i ne opterećujući se. Videćemo da smo svi mi Crkva, i razumećemo da je stvarnost crkvenog života nesmestiva u dekrete, odluke i saopštenja, tako da nećemo �?ekati da nam se nešto dogodi, nego ćemo odgovornom dobrodelatnošću služiti spasenju svakoga �?oveka i vascelog sveta.

Lj. S.

«Pravoslavlje» broj 888, 15. mart 2004.

Pročitano: 3596 puta