MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Svedok vere koji traži istinu




PITANJE: Vernik sam postao nedavno. Vaš list �?itam odnedavno i hteo bih da pohvalim nov izgled i koncepcioju. Naro�?ito mi se dopada to što mi vernici, kroz pitanja i odgovore, možemo da dođemo do određenih znanja i zaklju�?aka. Moj problem se sastoji u tome što živim u varošici, gde se bezmalo svi poznajemo. Kako su moji stariji poznati kao komunisti, a što sam i ja bio, kao i mnogi drugi, do 90-tih godina 20. veka. O�?ekivao sam da ću ulaskom u veru naići na podršku i razumevanje. Međutim, sa tugom konstatujem da me još uvek neki prozivaju zbog moje prošlosti. Ja idem gotovo svake nedelje na službu, po blagoslovu sveštenika pri�?ešćujem se više puta u godini, ali vidim da postoje neki kojima je sve to sumnjivo. Hteo bih reći da mene sve to ne pogađa, više se brinem za njih i njihovo spasenje, i pitam se da li je moguće izgladiti taj «sukob» između starih i novih vernika? Šta da u�?inimo da bi naas uvažavali i prihvatili kao svoju braću, a ne kao strance i došljake? Mislim da ovaj problem potresa mnoge, i zbog toga molim odgovor, kako bi se to stanje makar malo promenilo na bolje.


J. L. iz M.

ODGOVOR: Veoma dobro ste uo�?ili suštinu velikog problema, i to ne samo u iskustvu li�?nog opita, kao osećanja potisnutosti i stradanja, nego prvenstveno kao veoma važno crkveno pitanje. To vas promoviše kao dobrog svedoka vere, koji traži istinu, budući spreman da svoje svedo�?enje potvrdi silom neistrošive ljubavi. Vas ne povređuje li�?no negodovanje «starih» vernika, nego se brinete o njihovom stvarnom stanju vere. To je iskustvo ljubavi, koje se ne meri godinama, «minulim radnim stažom», nego �?istotom srca. Zbog toga vi služite njihovom spasenju, jer ste stvarno ja�?i u veri, bez obzira na više godina njihove «odanosti» veri i Crkvi. Razlika između Vas i onih koji Vama ne veruju i Vašu veru ne vide kako treba, jeste u tome, što Vi sve vidite u iskustvu ljubavi Božje, dok oni sebe opterećuju nabrajanjem svojih zasluga. Tu se potvrđuje ona nepogrešiva jevanđelska vera, po kojoj «više ima ljubavi onaj kome je više oprošteno». Zapravo, umišljena bezgrešnost i slabomoćna samodovoljnost, ometaju �?oveka u delu prave vere. Zaokupljen svojim zaslugama i opterećen �?ekanjem nagrada �?ovek neće da vidi stvarnost onakvom kakva ona jeste, nego umišlja i mašta. Tako ostaje zatvoren sam u sebe, zato�?en sebi�?nim interesom i opterećen pripadnošću. To sužavanje �?oveka onesposobljava za delatnu veru, pošto je sav u gr�?evitom strahu od kazne, što u daljem toku sužava bezmerje vere na interesno ispunjavanje zakona i zapovesti. Tako se nesvesno udaljavamo od Boga, i postajemo zato�?enici sopstvene nesigurnosti, koju zovemo imenom vere. To stanje zahteva hitnu intervenciju iznutra, kao i stalno opominjanje i poziv na preumljenje i uzdizanje napred u «savršenu ljubav koja izgoni svaki strah napolje». Ovde smo svi prizvani da jedni druge pozivamo, opominjemo i uvodimo u viši smisao samožrtvene ljubavi.

Zna�?i, najbolje je to da umesto nedoumica u ovom pogledu vidite potrebu da Vi služite njihovom spasenju, ispravljajući njihove promašaje. To se ne može ostvariti u sukobu i prepirkama, naro�?ito ne ako sve to preraste u zlopamćenje, potrebno je da prepoznate svoju služiteljsku ulogu, da budete pomaga�?i radosti vere, i tako one koji žele da budu gospodari Vaše vere, da uvedete u smislenu lepotu pravoverja. Samo onda kada na ovakav na�?in posmatrate crkveni život, videćete da u suštini i nema problema, postoje samo nepotrebni sukobi i izmaštana pitanja. To se ne može rešiti u dugim raspravama, kao ni u nepoptrebnim podelama. Tu se ništa ne vrednuje ni individualisti�?kim ni kolektivisti�?kim merilima, gde su na prvom mestu «istaknuti pojedinci», dok su svi ostali daleko ispod. Svetiteljstvo kao jedina prava mera crkvene stvarnosti, nesmestivo je u ovako uske okvire privilegija i zasluga. To je bogoponuđena stvarnost svakom �?oveku, što potvrđuju liturgijske re�?i pozvanja svima: «Svetinje svetima», uz dobro ispovedanje da je «Jedini svet, jedini Gospod Isus Hristos…». Tako da priznanje svakoga od nas da je «prvi među grešnima», nije nemoćno odustajanje, nego je svemoćno ustajanje u sebi, za sebe i protiv svoje samodovoljnosti, i na taj na�?in idenje ka svetosti. Budući ovako dobro zapućeni ka svetosti i Carstvu, mi imamo dobropobedni put vere, gde nije dobro samo nabrajati svoje uspehe i isticati svoju «odanost» veri, nego je potrbno «izdržati do kraja». Zna�?i, nije važno ko je kad po�?eo, nego je potrebno da svi izdržimo do kraja u delu žive i životne vere.

Budite istrajni u veri, ne obraćajte pažnju na prigovore neutvrđenih i nesigurnih, bez obzira na njihov «duži staž» u Crkvi. Sila vere se ne meri godinama, mesecima i danima, nego se pokazuje u samoodre�?noj ljubavi. To nije pitanje nekog stati�?nog dostojanstva, nego je nešto što se uvek umnožava. Najbolje ćete pobediti njih onda kad pobedite sebe i budete spremni da im na sve nezlopamtljivom ljubavlju uzvraćate. Tek tada ćete videti koliko je malo potrebno da se svi pomerimo jedni prema drugima, kako bi se sreli u radosti vere, po sili obećanja da je Hristos uvek tamo, gde smo u Njegovo ime sabrani. Na kraju, ne možemo ih ispravljati, ali sebe možemo, i tek tada ćemo moći i njih pokrenuti da uđu zajedno sa nama u saostvarivost žive vere. Tada ćemo iz svih zamerki koje su nama upućene, uvek izvla�?iti samo ono što je dobro, i na spasonosnu korist. Niti ćemo se plašiti, niti ćemo uzvraćati svođenjem svega samo na besplodne rasprave, gde su nam merila samoopravdanje i napad na drugoga. Videćemo da sami sebe najviše ugrožavamo i omalovažavamo, i zaista ćemo prevazići osećanje nesigurnosti, straha od progona i želju za osvetom. Vi ste to, o�?ito je prevazišli, što pokazujete stvarnošću staranja za one koji Vama zameraju. Najbolje je da ih imate u molitvenom pamćenju, i tako ćete stvarno uspeti da izdržite dobro i do kraja. Budite ja�?i od sebe, kako biste bili jaki da nosite nemoći slabijih, i tako ćete stvarno uspeti da trpljenjem i strpljivošću razumete da milost uvek slavi pobedu nad sudom.

Lj. S.

«Pravoslavlje» broj 887, 1. mart 2004

Pročitano: 3318 puta