MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZLOPAMĆENJE, NAJOPASNIJI ZABORAV




Pitanje: Poticem iz crkvene porodice, sto je bilo veliko iskusenje za mene i moje roditelje u poslednjih pedeset godina. Ipak, stekao sam visoko obrazovanje i odgovarajucu sluzbu. Mislio sam, u jesen 2000. godine, da je dosao kraj svim mukama nas vernika, ali sam se, izgleda, prevario. Posebno sam bio radostan kada je uvedena veronauka u nase skole, i sto je moje dete bas tada poslo u prvi razred srednje skole. Ocekivao sam veci odziv dece, ali izgleda da kod nekih i dalje postoji strah od komiteta, koji, ipak, postoji samo pod mnogim drugim imenima. Ali, sta je tu je. Medjutim, iznenadjen sam prigovorima onih koji se predstavljaju kao borci za ljudska prava, pa traze ispitivanje zakonske osnove uvodjenja veronauke. Sa druge strane imamo reformu skolskog sistema, pa me interesuje sta i kako treba ciniti u ovom vremenu i u ovakvim situacijama. Inace, veoma sam obradovan postojanjem ovakve rubrike i smatram da je ovo moje pitanje sada pitanje svih odgovornih roditelja, jer ako znamo da je prema poslednjim statistikama, hvala Bogu, u nasoj zemlji 95 odsto verujucih ljudi, to znaci da jasno moramo dati do znanja tzv. ateistima da su oni manjina koju cemo mi stititi, a ne da nam se oni nude kao “zastitnici�? uskracivanjem nasih prava. Ako sam ja sikaniran od strane “partijskih nastavnika�? smatram da sada i nasi nastavnici i nasa deca zasluzuju mnogo vise i paznje i poverenja i staranja. Interesuje me vas stav o svemu ovome. Hvala i svako dobro.


Zabrinuti roditelj iz Beograda

Odgovor: Hvala vam na podsecanju u vezi sa ovim gorucim pitanjem, koje bi trebalo da pokrene svako dobro stvaralastvo. Prirodno, potrebno nam je mnogo vise dijaloga umesto glasanja, prebrojavanja i nadglasavanja. Prvo bi trebalo preispitati onu raniju ideolosku odluku o proterivanju verske nastave iz nasih skola. To su zaboravili “cuvari zakona�?, koji sada traze da se ispita odluka Vlade Srbije o vracanju veronauke u nase skole posle vise od pola veka nezakonite zabrane. Tom i takvom odukom je zapocela reforma skolskog sistema, jer je naucni ateizam prestao biti jedina merodavna cinjenica. To izgleda nekima smeta, pa sad opet traze da se nastavi staro bezakonje, sto definise i njih i njihovu borbu za ljudska prava u kojoj previdjaju cinjenicu da se vera ne moze zabraniti i ukinuti, kao sto se ne moze ni nametati. Ali, ipak, postoji, kao sto postoje i oni koji ne veruju, i to bi trebalo uvazavati kao veoma vazno ljudsko pravo. Tu se saplicu uvazena gospoda, previdjanjem cinjenice da postojimo i mi koji verujemo, i to ne samo kao glasaci i poreski obveznici, nego i kao slobodne licnosti. Odvojenost Crkve i drzave ne znaci progon verujucih ljudi, ili izgleda da to neki drugacije zamisljaju? Takodje, postojanje verske nastave u skolskom sistemu nije i ne moze biti nametanje vere na silu, nego je pokazatelj zrelosti i stabilnosti svakog drustva. Zar jos uvek neko misli da bi trebalo deci da vezemo pionirske marame i na silu skidamo krstice, koje nose kao pecat vere i krstenja? Izgovori da nisu svi krsteni i da postoje i drugi nacini iskazivanja verskih osecanja ne stoje! Razlike postoje i ne smetaju onom ko je siguran u svojoj veri, i ne bi ih trebalo nasilno resavati kao sto su pokusali tvorci “diktature proleterijata�?. Ali, bilo pa proslo! To govorimo bez zlopamcenja, po onoj narodnoj: “Spomenulo se, ne povratilo se!�? Dobro znamo da je zlopamcenje najopasniji zaborav, jer previdja dobrodetelj i istice samo zlodejstva, sto samo uvecava sukob i onemogucava stvaralacku dinamiku.

Zbog toga nije potrebno da zameramo onima koji prigovaraju, samo ih molimo da razumeju da ne postoje samo oni i da je proslo vreme “zasluga iz revolucije�?. Zbog toga ne bi trebalo da bilo ko govori: “Zar smo se mi za to borili 5. oktobra?�?, posebno ne mi verujuci. Jer nije moguce za jedan dan, pa cak i za jednu ili vise godina razresiti sve nedorecenosti. Ovde bi opet trebalo ukazati na svu opasnost zlopamcenja, koje pokrece nezaustavive sukobe. Takode, nikada ne bi trebalo umisljati da se u jednom momentu bilo sta razresava zauvek. Postojanje nekih datuma ne sme da zaustavi nasu trezvenu budnost. Crkveni nacin slavljenja odredjenih dogadjaja uvek je zasnovan na bogoljubivom covekoljublju i razresen je od svih mitova i idolatrija. Sa druge strane vidimo svu raslabljenost ispartijanog (partijskog) pamcenja, bez obzira da li je rec o partijama leve ili desne orijentacije. Upravo, ova opasnost da ideolosko dobije dimenziju religioznog, pokrece potrebu crkvenog smislenog sluzenja, koje se u skolskom sistemu projavljuje kroz versku nastavu. Ne stoje zato prigovori o uzurpaciji slobode zbog postojanja verske nastave u skolskom sistemu. Zapravo, na taj nacin se ostvaruje sloboda coveka da na pravi nacin razume delo vere, bez uskracivanja i pritisaka.

Dobro je da Vlada Srbije za sada ima siguran stav u svemu ovome, ostajuci pri zapocetoj reformi u skolstvu, od pre dve godine. Tako je na jedini pravi nacin premoscena praznina koju je stvorila odluka o proterivanju verske nastave iz skolskog sistema. Prirodno, ostaju mnoga otvorena pitanja, koja zahtevaju mnogo vise angazovanja svih ucesnika. Tu niko ne sme da bude posmatrac, kako deca i roditelji tako i nastavnici. Samo tako cemo jedni drugima olaksati ovaj vazan poduhvat, koji bi trebalo sve nas da obraduje i osmisli sve nase odnose. Ovde prvo, mi verujuci, moramo pokazati odgovornost, buduci slobodni od svakog straha, ali i budni i trezveni da prepoznamo na pravi nacin sve mogucnosti i ponude. Ne sme da nas zbunjuje to sto neki ne zele veronauku. Umesto toga potrebno je da svojim stavom pokazemo istrajnost i sigurnu opredeljenost. To znaci da kada bi svi mi verujuci bili dosledni u stavu onda se pitanje veronauke ne bi ni tretiralo na ovaj nacin. Tada bi gospoda, zagovornici samo ljudskih prava na neverovanje, videli da imaju posla sa ozbiljnim ljudima koji znaju sta hoce. Ne bi nam pripisivali primitivizam, iskljucivost i samo njima poznati “kleronacionalizam�? nego bi sa uvazavanjem posmatrali nasu opredeljenost. Zbog toga svi mi koji stvarno verujemo, bez imalo prkosa, a sa sigurnoscu vere pokazimo da znamo sta zelimo, ne da bi neko video da nas ima mnogo, nego da bi svi stvarno bili na dobitku. To znaci da ne sme da bude mesta dvoumljenju da li ce, ili nece, nase dete uciti veronauku nego je potrebno da delatno potvrdimo svoju crkvenost. Kao sto onaj koji ne veruje moze da se opredeli drukcije od nas a da nas ne uvredi, zasto bi se mi ustrucavali od izbora kojim pokazujemo svoju veru? To je najbolji moguci nacin da bez sukoba i praznih rasprava delatno razresimo ovo pitanje koje je sada pred nama otvoreno.

Na jesen svi polazemo ispit zrelosti, sve je u nasim rukama, zbog toga ne budimo sumnjicavi prema sebi i prema drugima. Ne trosimo se u nepotrebnim sukobima, preuzimajuci na sebe nametnutu ulogu “nazadnjaka�? koju nam pokusavaju nametnuti neki “naprednjaci�? koji ne znaju cilj, ali imaju veste metode zbunjivanja i pridobijanja. Ne ulazimo u te besplodne rasprave, koje sve samo dodatno usloznjavaju. Znajuci cilj, a to je stvarno obozenje i prosvecenje svakoga coveka, jasno i glasno recimo da smo za veronauku i tako cemo dati svoj puni doprinos zapocetoj skolskoj reformi. Jer kada se 95 odsto dece, koliko ima verujucih ljudi u Srbiji, bude opredelilo za versku nastavu tada ce skola dobiti svoj novi, preobrazeni i stvarno reformisani program. Znaci, vazno je da budemo stvarno kreativni, a ne nepotrebno sumnjicavi, i da bez dvoumljenja delatno pokazemo svoju veru nedvosmislenom odlukom o izucavanju verske nastave. Na kraju, ne bi trebalo da budemo samo zabrinuti nego i odgovorni u svemu ovome.

Lj. S.

Pravoslavlje, br. 873, 1-15. avgust 2003. 

Pročitano: 3910 puta