MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETINJA IZNAD SVIH NAŠIH CENOVNIKA




Pitanje: Vernik sam od kako znam za sebe. Ne idem cesto u crkvu, pricescujem se jedanput godisnje. Vencan sam u crkvi, decu sam krstio, slavim slavu i primam svestenika za slavsku vodicu. Clan sam crkvenog odbora. Interesuje me da li je ispravno sto postoji tarifa za verske usluge.  S. V. iz Beograda

Odgovor: Ovaj problem nje ni mali, ni od juce, ima svoju dugu istoriju. Zapravo, zadire u najdublje temelje nase crkvenosti, jer kad god je covek u stanju “korisnika usluga�? i “tarifa�? on je jos uvek daleko od liturgijskog ostvarenja koje se zasniva na stvarnosti primanja i prinosenja. Umesto toga on je “narucilac�? koji trazi “najamnika�?, tako da su u istoj ravni svi “izvodjaci narucene ceremonije�?, od svadbene muzike, fotografa i ostalih do svestenika. Istina je to da postoji neka nedefinisana misterija prema onome sto se dogadja u hramu, bez jasnog znanja o pravom smislu svetinje koja se ne kupuje i ne prodaje, nego sa verom prima. Tako da nije najvaznije pitanje “visina cena verskih usluga�?, nego nas odnos prema svetinji kroz koji se osmisljava i sve ostalo. Mnogo je vaznije pitanje naseg ucestvovanja ili neucestvovanja u svestenoradnjama, koje su stvarni dogadjaji Crkve, a ne privatne ceremonije. Tako da je najveca tragedija to sto je sve izaslo izvan liturgijske stvarnosti, i svi smo se lisili bogosluzbene punoce. Zbog toga imamo slucajeve da se trazi da se odredjena svestenoradnja “obavi na brzinu�?, kako bi se imalo vremena za druge aktivnosti, zavisno od konkretnog obreda. To dovodi do stanja trijumfa narodnih obicaja nad crkvenim predanjem, sto neminovno narusava liturgijsku svest. Tada covek postaje posmatrac ili primalac odredjenih radnji i usluga, a prestaje biti stvarni ucesnik crkvenog zivota. Jeste on u nekom spisku zapisan, cak i kao priloznik, ali nije pricasnik blagodatne stvarnosti. Ovo opominjuce stanje u kome je parohija postala “korisnicki servis�?, a crkveni odbor “savet potrosaca�? mora se sto pre promeniti na bolje. Jevandjelje nam jasno saopstava dva stava, prvi je: “Zabadava ste dobili, zabadava i dajte�?, a drugi je: “Ko oltaru sluzi, od oltara neka i zivi�?. Nema ovde suprotstavljenosti, nego je jasno iskazana stvarnost svetinje koja je iznad svih nasih cenovnika, kao i cinjenica odgovornosti jednih za druge u crkvenom zivotu. Tako da je sve ovo pitanje casti i odgovornosti crkvenih ljudi, u svakom pogledu. Na to nas opominje apostol Pavle recima: “Ne znate li da oni koji vrse svetu sluzbu od svetinje se hrane, i koji zrtveniku sluze sa zrtvenika dele? Tako i Gospod zapovedi da oni koji jevandjelje propovedaju od jevandjelja zive�? (1. Kor. 9, 13-14). Celokupna starozavetna i novozavetna istorija crkvenog zivota nam jasno pokazuje postojanje crkvenog staranja u vezi sa izdrzavanjem svestenosluzitelja. To nikada nije bilo samo puko pitanje naplacivanja usluga, nego je stvarni pokazatelj odnosa pema svetinji. Tu je dobra mera svega dobri dar, kao nesto sto podrazumeva kako primanje tako i prinosenje. Zbog toga je oduvek bilo iznad merila “skupo�? ili “jeftino�? u stvarnosti prinosenja ciste zrtve, a ne od suviska srca. Tako da je “udovicina lepta�? dragocenija od mnogih drugih davanja i darivanja. Nije, dakle, bitna kolicina, nego je vazan odnos prema svetinji, a i prema drugome.

Tragicno je lose to sto se u nase vreme potrosacko-proizvodjacka logika odomacila svuda. Tako da “domacin�? narucuje i isplacuje sve smatrajuci da na (isti) nacin moze “isplatiti�? sve, pa cak i Crkvu. Ne vidi da se nije na pravi nacin odomacio u liturgijskoj stvarnosti crkvenog zivota. Jer kako drugacije objasniti cinjenicu da bespogovorno isplacuje sve zahtevane sume za druge “izvodjace�?, samo mu je sporno pitanje “crkvenih usluga�?. Ipak ima u ovome i nesto skriveno, duboko i neobjasnjivo, jer se od svestenosluzitelja trazi najvise. Naravno, ponekad na pogresan nacin, ali ostaje u toj nejasnoci ono sto je sigurno da se vidi svetinja iznad samo naplacivanja. Samo to treba preusmeriti u pravcu hriscanske odgovornosti, jer nije dobro meriti svetinju minutima, pa reci da je na drugoj strani neko drugi nekoliko sati “radio i zaradio�?. Ovde su poredjenja suvisna i nepotrebna, ali je vazno ukazati na stvarno stanje u kome je svedeno na zabave i veselja, sa jedne strane, i misterije i strahove, sa druge strane. Blagodatna stvarnost je potisnuta, tako da je izgubljena radost i zaboravljena odgovornost. To je opasnije od svih prica o “cenama verskih usluga�?, jer crkveni zivot svodi u ravan ceremonijalnog dodvoravanja i pridobijanja pristalica.

Kada verujuci hriscanin prepozna svoju crkvenu odgovornost u delu blagodatnog primanja i prinosenja, prestaje biti “korisnik usluga�?, jer je stvarni ucesnik zivota. Tada ne placa i ne narucuje, nego stvarno prima i ucestvuje, dajuci sebe i od sebe. Vidi sebe u Crkvi na pravi nacin i bez opterecenja, bilo suviskom bilo nedostatkom. Medjutim, sve dok nosi u sebi nesigurnost i svemu pristupa iz perspektive pitanja: Koliko kosta?, nece moci da se oslobodi od svih svojih nedoumica. Uvek ce biti po strani, izvan crkvene stvarnosti, i pored svih formalnih ispunjenja. To se najbolje vidi po tome sto je ne mali broj onih koji “zakazuju�? odredjene ceremonijalne radnje, koje prate dogadjaje u vezi sa nekim svestenoradnjama, pre crkvenog objavljivanja. Naime, kao da su te pratece ceremonije potisnule crkvenu dinamiku svega toga.

Samo onda kad se na pravi nacin razume crkvena stvarnost svega sve ce dobiti svoju pravu meru. Trpeza i Gozba su prave jevandjelske mere za ovo, uz jasno znanje da postoji i opasnost pirovanja. Znamo dobro da je Hristos na svadbi u Kani Galilejskoj pretvorio vodu u vino (up. Jn. 2, 1-11), ali nam je poznato i to da je Irod na svom rodjendanskom piru postao ubica jer je naredio pogubljenje Jovana Krstitelja (up. Mt. 14, 1-11). Uvek je tako onda kad se previdi radost Gozbe i pokusa da se nadomesti pirovanjem. To se i danas pokazuje u mnogim dogadjajima gde su mere raskalasnost i rasipnistvo. Zbog toga je potrebno dobro prepoznati pravu meru i tako doci do bogocovecanskog bezmerja. Samo na ovaj nacin mozemo da se oslobodimo od ideje “privatnosti�? i da se ostvarimo u crkvenoj stvarnosti u kojoj “sami sebe i jedni druge i sav zivot svoj Hristu Bogu predajemo�?. Ovo nije ni malo lako, ali je preko potrebno.

Znaci, vazan je pristup svetinji i potrebno je stvarno crkveno stvaranje, kako bi se prevazislo to stalno pitanje o visinama “tarifa�? za svestenoradnje. To nikako ne treba razumeti kao zagovaranje ideje o bilo cijoj samovolji, nego se radi o potrebi veceg uvazavanja i poverenja svih nas u Crkvi. Samo tako je moguce uspostaviti dobre odnose, gde nema podele uloga na publiku i izvodjace, ali postoji dobar poredak razlicitih sluzbi. Tu se pokazuje i stvarnost uzajamne ljubavi i staranja jednih za druge, gde nema nepotrebnih sukoba. Sve ovo ne moze biti stvar pogodbe ili dogovora, jer je nesvodivo na kupoprodajne odnose. Rec je neprestanoj spasonosnoj stvarnosti koja je nesmestiva u uske okvire suprotstavljenih interesa proizvodjaca i potrosaca. Ovde su svestenosluzitelji pred posebno teskim zadatkom, jer je potrebno pokrenuti stvaraoca i ucesnika iz stanja narucioca i korisnika. Naravno, odgovornost verujucih hriscana je ovde veoma vazna, i bez iste bi sve bilo nezamislivo i nemoguce. Nije dobro da ostane u stanju samo svojih zelja i potreba, a jos manje u povremenim trazenjima samo za sebe. Ucestvovanje u crkvenom zivotu je zasnovano na stvarnosti Bozjeg, ali i naseg davanja. Tako da nije dobro to sto neki zele samo da “plate, uzmu svoj deo i odu�? bez ucestvovanja u crkvenoj stvarnosti. Oni i ne mogu da mere drugacije nego “od ucinka�?, sto neminovno dovodi do pogresnog vrednovanja svega. Zbog toga apostol Pavle porucuje svima nama: “Ne trazim vase nego vas�? (2. Kor. 12, 14). Samo onda kad ovo ispravno razumemo moci cemo da na pravi nacin razresimo sva sporna pitanja oko “tarifa i taksi�? jer cemo svi biti stvarno crkveni a ne formalno pobozni. Znacemo da se svetinja ne kupuje i ne prodaje, nego se prima davanjem sebe i od sebe. Necemo se samo pitati: Sta treba? Koliko kosta?, nego cemo razumeti da je samozrtvena ljubav iznad sebicnih interesa.

LJ. S.

Pravoslavlje br. 869, 1. jun 2003. 

Pročitano: 4046 puta