MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VJATKA KOJU ČUVA BOG



I evo ponovo sam, vec sesto dvanesti put prosao Vjastkom zemljom u Velikoreckoj litiji. Nju jos nazivaju i Vjatska Pasha. Pocetak puta je tradicionalno izmedju 3 i 8 juna ispred Crkve Svetog Serafima u Vjatki. Sada vec dugo godina ucestvujem u litiji i bez nje ne mogu da zamislim svoj zivot.

Ovog puta je u litiji bilo devet hiljada ljudi. To je skoro tri hiljade vise nego prosle godine. Za ovogodisnju litiju je znacajno i to da je u povratku sa Velike reke islo vise od polovine poklonika, a ne trecina kao prosle godine. U odlasku je sluzena Liturgija oglasenih, a u povratku – liturgija vernih.

Za ovu litiju je jos karakteristicno da se povecao broj poklonika koji su dosli iz drugih mesta Rusije, pa cak i iz inostranstva. Bilo je tri vagona poklonika iz Moskve, dva iz Rostova na Donu, jedan iz Rige. Bilo je veoma mnogo Sibiraca, Volozjana, Severaca – suseda iz Kostrome, Vologde, Siktivkara, Perme… I ne treba biti prorok da bi se predskazalo da ce broj poklonika na Veliku reku i dalje rasti.

Najveci broj poklonika – 24 hiljade – je isao pre Prvog Svetskog rata, a najmanje 1962 godine, u vreme Hruscevljevih gonjenja – svega 30 ljudi. Oni su isli u litiji, gonjeni od strane policije, dobivsi tajno blagoslov od vjatskih svestenika, isli su rizikujuci da izgube posao, platu, kucu, pa cak i slobodu. Ali su ipak isli. Danas se na obali Velike reke nalazi pokloni Krst, na kojem je napisano: "Ovaj Krst je postavljen u cast onih, koji su sacuvali za nas veliki put spasenja – Velikorecku litiju".

image


Sreca da u Rusiji postoji to selo – Velikorecko. Ono zivi danasnjim zivotom, koji kao da se smestio u vecnosti. Slava je na to selo dosla Odozgo. Ovde se na visokoj obali Velike reke pojavila cudotvorna ikona Svetog Nikolaja. Ona je mnoge iscelila od raznih bolesti: slepi su progledavali, paralizovani ustajali, nerotkinje radjale… O ikoni se brzo proculo po celoj Rusiji.

Litija je imala nekoliko marsruta: naprimer, kopneno-vodeni, kada je ikona nosena do Medjanskog pristanista, gde je postavljana na palubu broda "Sveti Nikolaj", a zatim je uzvodno plovila do pristanista Vjatke – grada koji cuva Bog. Dospele fotografije i svedocanstva dovoljno govore o tom svenarodnom slavlju – ceo grad je docekivao ikonu. Vojni orkestar je svirao himnu "Slavan je nas Gospod sa Siona", duhovnistvo na celu sa arhijerejem je nosilo krstove i barjake, a poklonici su docekivani kao sto se docekuju izbavitelji od nevolja i napasti.

Danas se litija sprovodi iskljucivo na kopnu. Novi most kroz Vjatku je ponovo uspostavio stari put, i time ne samo omogucio da se litijom obuhvate i novi prostori, vec i da se sluze molebani u dve nove Crkve u gradu Kirovu: u Crkvi ruskih Novomucenika i u Crkvi Vere, Nade, Ljubavi i majke im Sofije.

Oni koji nisu ucestvovali u litiji, ili oni koji su prosto neverujuci ne mogu da shvate zasto potpuno iscrpljeni ljudi, "pojedeni" od komaraca, obada, a neko i od krpelja, izranjavljenih nogu, placu rastajuci se i govore: "Daj Boze da dozivimo do sledece litije, o daj Boze!"

Verujuci covek zna na sta se odlucuje: treba ici skoro celu nedelju, svaki dan po sesnaest do osamnaest sati, legati u deset-jedanaest, ustajati u jedan nocu a u dva kretati. A vrucina, kisa, insekti koji sisu krv!

Radi cega se tako ljudi muce? Radi cega neki starci i starice idu u litiji vec petanest-sesnaest godina? Idu radi toga da spasu svoju dusu, i da se pomole za rodjake i bliznje, za Vjatsku zemlju, za Rusiju. Jer su u godinama najzesceg ateizma svi uvideli: ukoliko se litija ne organizuje nema toplote. Litija donosi na zemlju svetlost i toplotu.

image


Naravno, nekoga uplase sve te teskoce, neko prosto ne moze da izdrzi zbog bolesti, zbog godina. Nepodnosljivo je gledati stare zene koje znaju da idu u litiju poslednji put. Kako one placu putem! "Mili moj bore necu te vise videti, polje moje, sumo moja necu vise tuda prolaziti".

Ali vecina ucestvuje i nadalje, cekajuci 3 jun svake godine, iznosenje ikone Svetog Nikolaja, krsta, barjaka. Desava se ovako: na celu se nosi fenjer, za njim Krst, barjaci, ikone, a zatim idu pojci (u tri smene, po desetoro ljudi), ispred ikone Cudotvorca ide djakon sa kandilom, iza ikone svestenosluzitelji, a za njima mi, gresni.

I pocinje litija; guzva, novinari, televizija. Vecina njih ostaje posle prvog mesta zaustavljanja pored Trojicne Crkve u Makarju, gde se cuvaju svete mosti novomucenika Viktora, episkopa Glazovskog. Nekome uspeva da dodje do prvog mesta za nocevanje u selu Bobino. Najuporniji dolaze do Velikoreckog, ali vec nazad niko ne ide. Skoro niko.

Secam se kada se u drustvu pojavio interes za otkrivanje nacionalnih svetinja, tada su mnogi odustali od ovekovecenja Velikorecke litije. Doslo je mnogo specijalista iz inostranstva. Bilo je Francuza, Engleza, Amerikanaca i drugih. Opremljeni i snabdeveni visokokaloricnom hranom, oni su odustajali krajem prvog dana, a mnogi – drugog. Ali kako se nikome ne zabranjuje da ucestvuje u litiji, tako ni njima nije bilo zabranjeno.

Ali je primeceno da su snimali razne stvari. Cekali su momente kada naprimer zene prelaze drvo koje je palo na put. Radi toga treba podici nogu. Ili: puzimo po kocanjkama kroz blato – starica pada. Normalan covek bi ucinio sve da joj pomogne da ustane, a fotograf snima kako se ona muci u blatu. Obozavali su da snimaju lose obucene ljude u razrusenim kucama, kao i bacene zardjale masine. Odlicno se secam sveopsteg protivljenja, kada su poklonici rekli svestenicima, da ce ici odvojeno, ako ti nametljivci ne prestanu da "vrebaju", krijuci se u zbunju na putu. Stranci su posebno pratili zene, koje su se pogruzavale u Gorohovsku krstionicu.

image


Tada je vjatski arhijerej izdao naredbu da bez njegovog blagoslova niko ne sme da snima: od tada je bilo lakse. Jasno je da su oni ipak uspevali nesto da snime, dobijajuci tako fotografije ruskih starosedelaca.

I iz jos jednog razloga sam se setio tih ljudi i toga da su oni snabdeveni svim neophodnim na putu, sto se ne moze uporediti sa siromasnim starcima koji imaju u vreci samo razani hleb i flasu vode. I onda se postavlja pitanje zasto tridesetogodisnji muskarac sprotske gradje ne moze da izdrzi litiju, a starica ide li ide? Kako ostaje ziva? Odgovor je samo – Svetim Duhom.

Zastali smo da se odmorimo. Odsluzen je kratki moleban. Moze da se skine ruksak i odmore ledja i ramena, da se sedne, legne, pa cak i odrema ukoliko odmor traje cetrdeset minuta. Posmatram – starica je pojela perusku zelenog luka, parce hleba, popila gutljaj vode i sedi i cita Psaltir. Zavrsen je kratak odmor, i napred se postavlja ikona. I sluskinja Bozija je opet posla sa molitvom. Tako i ide svih 6 dana, ustajuci u jedan nocu, polazeci sa svima u dva, ide celu noc, jutro i ceo dan do kasne veceri.

Znao sam jos i – vecan mu pomen – i Prokopija Ivanovica, legendarnog starca koji je vodio stare ljude na Veliku za sve godine hruscevljevih gonjenja. Jednom je Prokopije Ivanovic prosao samo u jednom smeru i u snu mu se javio sveti Nikolaj i ostro mu rekao: "Ja cu ti otkinuti jednu nogu". Prokopije Ivanovic je to shvatio kao kaznu od strane svetitelja – i da treba da ide u smeru ka mestu gde je pronadjena ikona i nazad u Vjatku.

image


Nedavno se upokojila – vecan joj pomen – nezaboravna sluskinja Bozija Margarita, Margarituska. Ona je isla u litiju 70 puta, i vec kad je bio skoro devedeseti put, nisu joj blagoslovili da ide. Ona iz poslusanja nije posla, ali je autobusom dosla na moleban 6 juna. Mala, suva, nosila je teske torbe sa flasama vode. Nikome nije dala da joj pomogne: "Svoje grehe treba sama da nosim". Sav njen prtljag je bila sveta voda sa izvora u Gorohovu i Velikoreckom. Svi koji su isli sa njom, secaju se kako je ona poducavala urezujuci u nas um i duse cetiri pravila: "Manje jesti, manje piti, manje spavati, vise se moliti". U tome se sastoji i sav pravoslavni Katehizis. Cuda su za Margaritusku bila obicna stvar. Idemo tako a vrucina je kao u Egiptu i to na otvorenom. Ulazimo u sumu, u njen hlad – kad tamo gomila insekata koji sisu krv. Idemo kao kroz tunel, koji su obrazovali komarci, musice, pauci i jedna Severna vrsta muve koja ujeda istog trenutka kada stane na coveka. Moze da progrize skoro svaki materijal.

Stigli smo i do ogromnog polja. Velika je vrucina pa se jedva krecemo. Vazduh je topao, a pred ocima mi sve nesto treperi. Deca su se umorila.

- Margarituska, mati, zamoli za vetric – mole zene.

- Hocete sanatorijum?! – glasno vice Margarituska. – Zalite se na vreme, a zelite banju?

- Zbog dece, - mole zene.

Margarituska dugo cuti. Na kraju pocinje da peva "Oce nas". Svi je pratimo.

- Mati Bozija, Carice Nebeska, - krsti se Margarituska, - ne osudi nas zbog greha nasih, pogledaj na nas slabe i poslaji nam vetric. I evo – ja sam svedok – na potpuno cistom nebu se odnegde pojavio oblak i prekrio sunce. Oseca se prohladni vetar. O kako je lepo i radosno! Kako je zadivljujuce zelenilo obliznje sume, kakvi srebrnasti recni talasi, kako se zlate cvetovi.

Margarituska ide, cvrsto stegnutih usana. Proteklo je 10-15 minuta. Decica su vec zivahnija, i pocinju razgovori. Tada Margarituska uzvikuje:

- No, dosta je!

I kao da nije ni bilo oblaka ni vetra, kao soko ustreljen u letu spusta se vrucina, i topao vazduh.

Umor i teskoce u toku litije su – nesto veoma dobro. Kada ti se cini da vise ne mozes da dodjes do mesta za odmor, i kada ti nije ni do cega, onda preostaje samo jedna molitva Gospodu: pomozi Gospode da stignem, ne daj Gospode da ikome budem na teretu.

Margarituski su jednom dali blagoslov da ne ide u litiju zbog bolesti, i ona nije isla, a secam se da jedna starica nije poslusala svestenika – "kako da ne idem kad sma uvek isla". I posla je. I kada je na kraju drugog, veoma napornog dana trebalo preci 45km ona je posustala. U litiji se niko ne ostavlja. Napravljena je nosiljka i poneli su je. A jednog coveka treba da nose najmanje 8 muskaraca, kako bi se menjali. U mnogim mestima puta jednostavno nema, a u sumi ima mnogo bara, i barikada od greda i granja.

- Onaj ko te nosi njemu je to na spasenje, - rekao je svestenik, - a tebi je na osudu.

Ko odavno ide u litiju, seca se kako je ta zena vikala dok su je nosili kroz sumu:

- Oj, oprostite mi, staroj budali, Hrista radi, oj, oprostite!

Svestenik ju je ukorio da ne vice, a ona bi izdrzala neko vreme, a zatim bi ponovo vikala:

- Oj, ostavite me, zakopajte staru budalu!

Zenu su doneli do Monastirscine, i molili se za nju. Ujutru je vec mogla da hoda.

Inace nista drugo nije pokvarilo litiju. Mozda, samo prisustvo nekoliko desetina dobro opremljenih mladica iz RNE. Njihova ocigledna podvojenost, kao i nepotcinjavanje strogim pravilima litije su smucivali mnoge poklonike.

Otac Tihon, vodja litije, je pokusao da razgovara s njima, ali je bilo bezuspesno. Oni su smatrali da su uvek u pravu. Ali zasto oni idu bez svestenika? Zasto, kao zavedeni, satima pevaju "Boze cuvaj cara", i zasto samo sebe smatraju istinski pravoslavnim? Ali dace Bog – urazumice se.

Veterani litije se brinu za moralnu atmosferu u toku litije. Secam se nepokolebljivih, visokih, duhovno jakih starica Valentine, Emilije, Klaudije, Nine, Zinaide… Kada su litiji poceli da se prikljucuju novi ljudi, omladina, one su se veoma bojale da ce nestati tog duha smirenja, molitvenosti, strogosti. Ali ne – litija je sama po sebi toliko cudesna, isceliteljska, uzvisena i jasna, da sve ono sto je slucajno, ili nametano spolja nestaje kao suvo lisce. Sveze zelenilo ponovo pristiglih molitvenika skriva pod sobom zrele plodove dugogodisnjeg sazrevanja, tu osnovu "ucesnika litije", koji tiho i smireno idu vec desetine godina. Njih po tradiciji nazivaju trudbenicima u Slavu Boziju na njivi Hristovoj.

Neko ucestvuje u litiji radi radoznalosti, ili iz interesa, i to je veoma razumljivo. Jedni, namucivsi se – odustaju, a drugi osetivsi najvaznije u toj litiji – ljubav prema Hristu, i jedni prema drugima – ce zauvek ucestvovati u litiji. I uvek ce s nestrpljenjem ocekivati te dane, u toj nedelji, u kojoj se obavezno sve desava: kisa, grad, hladnoca, vrucina, komarci, krpelji…, ali i duga preko celog neba (prosle godine je cak bila trostruka), kao i sreca zbog Pricesca Svetim Hristovim Tajnama na Velikoj, slavuji koji pevaju cele veceri, celu noc i jutro, divlje tresnje na obalama sumskih reka, jorgovan i sipak zapustenog drveca, jelke – cvetunji, koje cvetaju samo u Vjatki, ali i najvaznije – pashalna radost kada jedni drugi zagrlimo sa radoscu!

Iduci u grupi sa svima, za krstom i ikonom, ja sam nekako spontano poceo da sastavljam Besedu o onima koji vole Rusiju. Ne samo o sebi, vec o svima onima s kojima sam isao u litiji. Reci su tekle same od sebe, iz srca. Evo kako su glasile:

image


Onome koji voli Rusiju.

"Brate! Sestro! Ti zivis u Rusiji. Ti nemas drugu Otadzbinu. Nemas dvojno drzavljanstvo. U Rusiji su grobovi tvojih predaka. Tu ce biti i tvoj grob. Tu ce ostati i secanje na tebe. Takvo kakvo si zasluzio svojim delima za vreme svog ovozemaljskog zivota. Da li verujes u ponovni preporod Rusije? Verujes li u to da je Rusija sila koja je sposobna da vaskrsne? Ti si sam – deo te sile. Reci sebi: ja volim Rusiju vise od svog zivota. Znam da je Rusija imala najvelicanstveniju proslost, da je ona spasla svet, da je duhovno telo sveta u Rusiji, i znam da je u Rusiji – velika buducnost. Ucinicu sve da bi Rusija ojacala duhovno, politicki, ekonomski, da bi u oblasti prosvete i kulture ona isla svojim moralno uzvisenim putem, i da ne bi padala u adske bezdane "kulture" masa. Podrzavam osnovnu religiju Rusije – Pravoslavlje. Znam da je Rusija – Dom Presvete Bogorodice. Spreman sam da se zrtvujem radi vaskrsa Rusije. Znam da nemam drugog ovozemaljskog zivota sem ovog, i da nista necu poneti sa sobom u zemlju, i znam da cu u vecnosti dati odgovor za svaki svoj postupak. Molim se za svoje neprijatelje, ali sam s neprijateljima Hrista i Rusije speman da se borim do poslednje kapi krvi". Eto to je bila Beseda.

Najvaznije je da mi posecujemo svoje svetinje, i nazidavamo svoju dusu, cistimo svoje grehe, i daj Boze da nase molitve za Rusiju dodju do Prestola Gospodnjeg. Kako da ne zablagodarimo Gospodu za te svetle trenutke: izliva se zivotvorna voda, uznosi se nasa molitva, i ispunjava nas radosnom silom i svetlim duhom. Obuzima me neki radostan, odvojeni zaborav koji ranije nikad nisam osetio. Srce kuca jako i ubrzano. Shvatam smisao velikih reci: "Radosno zagrlimo jedni druge".

Radosno! Uspravljam se i kroz suze posmatram te ljude s kojima idem na Veliku! Skrivam suze i naginjem se prema izvoru. Boze, kako volim te mile, nepokolebljive strace, daj im Gospode snage da se mole za veru pravoslavnu, za drzavu nasu Rusiju, a meni Gospode daj srecu da ih opet vidim i idem s njima u litiju, i da se ponovo od njih ucim mudrosti i trpljenju.

Litija se odrzava vec 612 godina. To je tako puno da se ne moze ni zamisliti. Napadali su neprijatelji, menjali se sistemi, rusile i obnavljale Crkve – ali litija se odrzavala i odrzavala. Litija je ukazom njegove Svetosti Patrijarha Moskovskog i cele Rusije Alekseja II proglasena opsteruskom i opstepravoslavnom.

- Kada se mi molimo u Crkvi, - slikovito je rekao otac Genadije, isticuci odrzavanje litije vec nekoliko uzastopnih godina, - to je kao kada su vojnici u kasarni. A kada idemo u litiji to je kao kada vojnici marsiraju. Mi idemo – a ad se trese.

Otac Genadije sada vise nije otac, vec monah – otac Matej. A i otac Antonije koji ga je zamenio nije vise otac Antonije, vec monah, otac Tihon. Sada vec ima toliko novih svestenika i molitvenika, da se sa nevoljnom svetlom tugom secam onih godina kada nas je bilo malo i kada smo svi znali jedni druge. Ali radujem se jer vidim da litija postaje opstenarodna. U njoj cesto ucestvuju i visoki gosti. Iako im je tesko da se odluce da idu sa svima, ipak dolaze na moleban sestog juna. Dace Bog pa ce se i Predsednik okupati u Velikoreckoj krstionici.

- Nije dobro, - kazem ja ocu Mateju, - sto slavni grad Vjatka do dan-danas nosi pseudonim revolucionara Kostrikova.

- Sto, - hladnokrvno odgovara otac Matej, - nazovi nasu Vjatku kako hoces ona ce i dalje biti Vjatka. Pogledaj – ovo je ulica Boljsevika, a mi idemo njom, nosimo barjake, krst, ikone. Idemo i icicemo. Mi nismo Rusi koji odlaze, vec Rusi koji dolaze. Mi idemo u litiju, i icicemo i nadalje. Antihrist ce doci u Rusiju, a mi cemo poci na Veliku. Dok postoji Rusija, Velikorecka litija ce se odrzavati – to je jasno kao Boziji dan.

Vladimir Krupin 09.07.2004

http://www.pravoslavie.ru/cgi-bin/jurnal.cgi?item=1r600r040709120527

Pročitano: 4242 puta