MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI JOVAN MAKSIMOVIC: BESEDE O STRASNOM SUDU



1. Sveti Jovan Maksimovic

2. Beseda o Strasnom Sudu

3. Hoce li oziveti ljudske kosti

4. Cekam vaskrsenje mrtvih i zivot buduceg veka

5. Na koji nacin mozemo najbolje da pominjemo nase upokojene bliznje?

Pravoslavna reč

image

Svetitelj Jovan (Maksimovič), Arhiepiskop Šangajski i San-Franciskanski (1896-1966)

Vladika Jovan je rodjen u plemićkoj porodici Maksimoviča, koja je Crkvi u XVII veku dala Svetog Jovana Tobolskog. Po završetku Kadetskog korpusa budući Vladika upisuje pravni fakultet Harkovskog Carskog Univeziteta. U Harkovu se upoznao sa arhiepiskopom Antonijem (Hrapovickim). Upravo je Vladika Antonije (već u emigraciji) izvršio najpre njegovu jerejsku, a kasnije arhijerejsku hirotoniju. 1934 godine jeromonah Jovan je postao episkop Šangajski, i tokom petnaest godina je duhovno rukovodio pravoslavnim vernicima u Kini. Posle dolaska komunističke vlasti on zajedno sa svojom pastvom napušta zemlju. 1951-1962 Vladika služi na Zapadno-Evropskoj katedri, a od 1962 i do svoje smrti – na Zapadno-Američkoj. Čuda i isceljenja koja su pratila Vladiku Jovana u njegovom ovozemaljskom služenju su se nastavila i posle njegove blažene smrti. U junu 1994 godine na radost svih hrišćana Arhijerejski Sabor Ruske Zagranične Crkve je proslavio Vladiku Jovana u liku svetih.

BESEDE O STRAŠNOM SUDU

Danas je Nedelja o Strašnom Sudu, i prirodno je da govorimo o Strašnom Sudu i o znacima kraja sveta. Taj dan niko ne zna, zna ga samo Bog Otac, ali znaci njegovog približavanja su dati i u Jevandjelju, i u Otkrovenju sv. Ap. Jovana Bogoslova. Otkrovenje govori o dogadjajima kraja sveta i o Strašnom Sudu prvenstveno u vizijama i skriveno, ali su ga Sveti Oci objasnili, i postoji istinsko crkveno predanje, koje nam govori i o znacima približavanja kraja sveta, i o Strašnom Sudu.

Pred kraj sveta će na zemlji biti pometnje, ratova, gladi, zemljotresa.
Ljudi će stradati od straha, umiraće od očekivanja nevolja. To neće biti život, niti radost življenja, već mučno stanje otpadništva od života. Ali neće biti samo otpadništva od života, već i od vere, i Sin Čovečiji kada dodje hoće li naći veru na zemlji?
Ljudi će postati gordi, nezahvalni, odbacujući Božiji zakon: pored otpadništva od života biće i oskudica moralnog života. Dobro će se smanjivati, a zlo narastati.

O tom vremenu i govori sv. Ap. Jovan Bogoslov u svom Bogonadahnutom delu nazvanom Otkrovenje. On sam kaže da je “bio u Duhu”, što znači da je Sam Sveti Duh bio u njemu, kada su mu u različitim vizijama otkrivene sudbine Crkve i sveta, i zato to i jeste Božije Otkrovenje.
Sudbinu Crkve on predstavlja u liku žene, koja se u to vreme skriva u pustinji: ona se ne projavljuje u životu, kao danas u Rusiji.
U životu će rukovodeću ulogu imati one sile koje će pripremati antihristov dolazak. Antihrist će biti čovek, a ne ovaploćeni djavo. Reč “anti” znači “stari”, ili znači i “umesto”, ili “protiv”. Taj čovek želi da bude umesto Hrista, da zauzme Njegovo mesto i da ima ono što treba da ima Hristos. On želi da ima takvu vlast nad celim svetom.

I on će dobiti tu vlast pred sopstvenu pogibiju i pogibiju celog sveta. Imaće svog pomoćnika maga, koji će silom lažnih čudesa ispunjavati njegovu volju i ubijati one koji ne priznaju antihristovu vlast. Pre antihristove pogibije će se javiti dva pravednika, koji će ga razobličavati. Mag će ih ubiti i tri dana će njihova tela ležati nepogrebena, i biće delimično likovanje antihrista i svih njegovih slugu, i odjednom će ti pravednici vaskrsnuti, i sva antihristova vojska će biti u pometnji, i strahu, a sam antihrist će iznenada pasti mrtav, ubijen silom Duha.
Ali šta se zna o čoveku-antihristu? Njegovo tačno rodjenje je nepoznato. Otac je potpuno nepoznat, a majka je prividna devica. On će biti Jevrejin iz kolena Dana. Na to ukazuje to što je Jakov umirući rekao da će on u svom potomstvu imati “zmije pored puta koja će poraziti konja, i tada će konjanik pasti na ledja”. To je metaforična slika da će on delovati lukavo i zlo.

Jovan Bogoslov u Otkrovenju govori o spasenju sinova Izrailjevih, i da će se pred kraj sveta veliki broj Jevreja obratiti ka Hristu, ali u listi kolena koja se spasavaju nema kolena Dana. Antihrist će biti veoma uman i nadaren umećem obraćanja k ljudima. Biće takodje privlačan i mio. Filozof Vladimir Solovjev je mnogo radio na tome da predstavi dolazak i ličnost antihrista. On je pažljivo koristio sve materijale po tom pitanju i to ne samo svetootačke, već i muslimanske, i razradio je tako upečatljivu sliku.

U svetu će se pre antihristovog dolaska već pripremati sve za njegovu pojavu. “Tajna već deluje”, i sile koje spremaju njegovu pojavu, se pre svega bore protiv zakonske carske vlasti. Sv. Ap. Jovan kaže da “antihrist ne može da se pojavi dok ne bude odstranjen Zadržitelj”. Jovan Zlatoust objašnjava da je “zadržitelj” u stvari zakonska blagočestiva vlast.
Ta vlast se bori sa zlom. “Tajna” koja deluje u svetu, ne želi to, ne želi borbu sa zlom silom vlasti: naprotiv, ona želi vlast bezzakonja, i kada to ostvari, onda već ništa neće smetati pojavi antihrista. On ne samo da će biti uman i privlačan, već će biti i žalostiv, činiće milostinju i dobro, radi utvrdjivanja svoje vlasti. I kada je učvrsti toliko da ga ceo svet prizna, onda će otkriti svoje lice.

Za svoje sedište će izabrati Jerusalim, jer je upravo u njemu Spasitelj otkrio Svoje Božansko učenje i Svoju Ličnost, i ceo svet je bio prizvan na blaženstvo dobra i spasenja. Ali svet nije prihvatio Hrista i raspeo Ga je u Jerusalimu, a u vreme antihrista Jerusalim će postati glavni svetski grad, koji priznaje njegovu vlast.
Dostigavši vrhunac vlasti, antihrist će od ljudi zahtevati priznanje da je dostigao ono što nijedna ovozemaljska vlast i niko i nije mogao da dostigne, i zahtevaće poklonjenje sebi, kao višem biću, kao bogu.

V.Solovjev lepo opisuje karakter njegove delatnosti kao Vrhovnog vladara. On će svima činiti dobro, pod uslovom priznanja njegove vrhovne vlasti. Ostaviće mogućnost crkvenog života, dozvoliće njena Bogosluženja, obećavaće izgradnju predivnih hramova pod uslovom priznavanja njega kao “vrhovnog bića” i poklonjenja njemu. On će lično mrzeti Hrista. Živeće tom mržnjom i radovaće se odstupanju ljudi od Hrista i Crkve. Biće masovno otpadništvo od vere, pri čemu će prevariti i mnoge episkope koji će kao opravdanje ukazivati na blistav položaj Crkve.
Traženje kompromisa će biti karakteristično nastrojenje ljudi. Direktnost ispovedanja će nestati. Ljudi će opravdavati svoj pad, i ljupko zlo će podržavati takvo opšte nastrojenje, i ljudi će imati naviku odstupanja od istine i sladost kompromisa i greha.
Antihrist će sve dozvoliti ljudima, samo da bi se “pali poklonili njemu”. To nije nov odnos prema ljudima. Rimski imperatori su takodje bili spremni da daju slobodu hrišćanima, samo da bi ovi priznali njihovu božanstvenost i božansku vrhovnu vlast, i mučili su hrišćane samo znog toga što su ispovedali “Bogu Jednome se poklanjaj i Njemu Jedinome služi”.

Ceo svet će mu se pokoriti, i tada će on otkriti lice svoje mržnje prema Hristu i hrišćanstvu. Sveti Jovan Bogoslov kaže da će svi oni koji će mu se poklanjati imati znak na čelu i na desnici. Neizvesno je da li će to zaista biti znak na telu, ili je to slikoviti izraz toga da će ljudi i umom priznavati neophodnost poklonjenja antihristu i njihova volja će u potpunosti biti potčinjena njemu. U vreme te potpune – voljom i svešću – potčinjenosti celog sveta antihristu će se i pojaviti pomenuta dva pravednika koji će bez straha propovedati veru i razobličavati antihrista.
Sveto Pismo kaže da će se pred Spasitelejv dolazak pojaviti dva “svetilnika”, dve “plamene masline”, “dva pravednika”. Njih će antihrist ubiti magovom silom. Ko su ta dva pravednika? Prema crkvenom predanju, to su dva pravednika koji nisu okusuili smrt: prorok Ilija i prorok Enoh. Postoji proročanstvo da će ti pravednici ne okusivši smrt, okusiti je na tri dana, a potom će vaskrsnuti.

Njihova smrt će biti velika radost za antihrista i njegove sluge. Njihovo ustajanje posle tri dana će ih dovesti u stanje neizrecivog straha, pometnje. I tada će nastupiti kraj sveta.
Apostol Pavle kaže da je prvi svet bio stvoren iz vode i poginuo je od vode. “Iz vode” je takodje slika haosa fizičke mase, a pogibija je – vodom potopa. “A današnji svet se priprema za oganj”. “Zemlja i sva dela na njoj će izgoreti”. Sve stihije će se razbuktati. Ovaj današnji svet će poginuti u jednom trenu. U trenu će se sve promeniti.

I pojaviće se Znak Sina Božijeg – to jest znak Krsta. Ceo svet, koji se voljno potčinio antihristu će zaplakati. Antihrist je ubijen. To je kraj njegovog carstva, i borbe sa Hristom. Kraj i odgovor za ceo život, odgovor Istinitom Bogu.
Tada će se iz Palestinskih gora pojaviti Zavetni Kovčeg – prorok Jeremija je sakrio kovčeg i Sveti Oganj u dubokom bunaru. Kada su iz tog bunara uzeli vodu ona se zaprašila. Ali sam Kovčeg nisu našli.

Kada danas posmatramo na život, možemo da vidimo da se ispunjava sve predskazano o kraju sveta.
Ko je taj čovek-antihrist? Sveti Jovan Bogoslov nam slikovito daje njegovo ime 666, ali su svi pokušaji da se shvati to značenje bili uzaludni.
Život savremenog sveta nam daje dovoljno jasnu predstavu o mogućnosti njegovog sagorevanja, kada će se “razgoreti sve stihije”. Tu predstavu nam daje razlaganje atoma.

Kraj sveta ne označava njegovo uništenje, već izmenu. Sve će se odjednom izmeniti, u trenu oka. Mrtvi će vaskrsnuti u novim telima – svojim, ali obnovljenim, kao što je Spasitelj vaskrsao u Svom Telu, na njemu su bili tragovi rana od klinova i koplja, ali je ono posedovalo nove osobine i u tom smislu je bilo novo telo.
Nije jasno da li će to biti novo telo, ili ono kakvim je čovek stvoren.

I Gospod će se javiti sa slavom na oblaku. Kako ćemo Ga videti. Duhovnim vidom. I danas pravedni ljudi kada umiru vide ono što ne vide ostali ljudi oko njega.
Zatrubeće trube glasno i jasno. Zatrubeće u dušama i savestima. Sve će postati jasno u ljudskoj savesti.
Prorok Danilo, govoreći o Strašnom Sudu, kaže da je Starac Sudija na prestolu, a pred njim je ognjena reka. Oganj je – očišćujući element. Oganj spaljuje greh i više od toga – ukoliko se greh srodio sa samim čovekom, onda on spaljuje i samog čoveka.

Taj oganj će se razgoreti unutar samog čoveka: uvudevši Krst, jedni će se obradovati, a drugi će pasti u očajanje, pometnju, strah. Tako će se ljudi odmah podeliti: u jevandjelskoj priči pred Sudijom jedni će stati na desnu, a drugi na levu stranu – unutrašnja svest ih je razdvojila.
Samo stanje čovekove duše će ga odvojiti na ovu ili onu stranu, na desno ili na levo. Što je čovek svesnije i istrajnije težio da živi po Bogu, time će biti veća i njegova radost, kada čuje reči “dodjite k Meni, blagosloveni” i suprotno tome te reči će izazvati oganj straha i muke kod onih koji Ga nisu želeli, koji su Ga izbegavali i borili se i hulili na Njega tokom života.

Strašni Sud ne zna za svedoke ili protokolne zapise. Sve je zapisano u ljudskim dušama, i ti zapisi, te “knjige” se otvaraju. Sve postaje javno svima i samom sebi, stanje čovekove duše ga opredeljuje na desno ili na levo. Jedni odlaze u radost a drugi u užas.
Kada se otvore “knjige”, svima će postati jasno da se koreni svih poroka nalaze u čovekovoj duši. Eto naprimer – pijanica, bludnik, umrlo je njihovo telo i neko će pomisliti da je umro i greh. Ne, u duši je postojala sklonost, i duši je greh bio sladak.

I ukoliko se ona ne pokaje za taj greh, i ne oslobodi od njega, izaćiće na Strašni Sud sa tom istom željom grehovne sladosti i nikada neće zadovoljiti svoju želju. U njoj će biti stradanje mržnje i zlobe. To je adsko stanje.
“Geena ognjena” je unutrašnji oganj, to je plamen poroka, plamen nemoći i zlobe, i “tu će biti plač i škrgut zuba” nemoćne zlobe.

HOĆE LI OŽIVETI LJUDSKE KOSTI?

Nije bilo granica tugi i uniniju drevnih Judeja, kada je bio razrušen Jerusalim i oni sami su bili odvedeni u Vavilonsko ropstvo. “Gde su milosti Tvoje Gospode kojima si se zavetovao Davidu” (Ps. 88, 5), - pitali su. “Obraćaš nas te bježimo ispred neprijatelja …da nam se rugaju i sramote nas koji žive oko nas” (Ps. 43, 10-15). Ali kada reklo bi se nije bilo nade na spasenje, prorok Jezekilj se nalazeći se u zarobljeništvu udostojio divnog vidjenja. “Beše na meni ruka Gospodnja”, - kaže on o tome. Nevidljiva Desnica Gospodnja ga je postavila nasred polja, prepunog ljudskih kostiju. I upitao ga je Gospod: “Sine čovečiji, hoće li oživeti ove kosti?”. “Gospode Bože, Tebi je sve moguće”, - odgovara prorok. Tada je glas Gospodnji naredio proroku da kaže kostima da će im Gospod dati duh životni, i da će ih obući u žile, telo i kožu. Prorok je izgovorio reč Gospodnju, proneo se glas, zatresla se zemlja, i kosti su počele da se sjedinjuju, svaka ka svome sastavu, na njima su se pojavile žile, nastalo je telo i prekrilo se kožom, tako da je celo polje bilo prekriveno ljudskim telima, samo duše nije bilo u njima. Ponovo čuje prorok Gospoda i po Njegovom naredjenju izgovara reč Gospodnju, i sa četiri strane dospevaju duše, ulazi životni duh u tela, ona ustaju, i polje se ispunjava velikim brojem ljudi.

I reče Gospod: “Sine čovečiji, ove kosti su sav dom Izrailjev ... i govore – pogibe nada naša, ubijeni bismo ...Ja ću otvoriti grobove vaše i izvešću vas iz grobova vaših, ljudi Moji, i dunuću duh Moj u vas, i bićete živi, i postaviću vas na zemlju vašu».

Tako je Gospod Bog otkrio proroku Jezekilju, da su nepokolebiva Njegova obećanja i ono što je ljudskom umu nezamislivo ostvaruje se silom Božijom.
To vidjenje je značilo da će se Izrailj, oslobodivši se od zarobljeništva, vratiti u svoju zemlju, a u višem smislu je ukazivalo na useljenje duhovnog Izrailja u večno nebesko Carstvo Hristovo. Istovremeno se ovde naznačuje i dolazeće opšte vaskrsenje svih umrlih.

Zbog toga se ovo proročanstvo Jezekilje čita na jutrenju Velike Subote, kada je Hristos Svojom smrću razrušio vrata smrti, otvorivši grobove svih umrlih.
Vera u vaskrsenje je krajeugaoni kamen naše vere. “Ako nema vaskrsenja, onda ni Hristos nije vaskrsao; a ako Hristos nije vaskrsao, uzaludna je i vera naša” (1 Kor. 15, 13-14). Ako nema vaskrsenja, onda je lažno i celo hrišćansko učenje. Eto zbog čega se neprijatelji hrišćanstva toliko bore protiv vere u vaskrsenje, a Crkva Hristova je utvrdjuje. Nisu se jednom podizali visoko talasi neverja, ali su se odbijali pred novim znacima, koji su potvrdjivali istinitost vaskrsenja.

U V veku za vreme carevine Teodosija Mladjeg bila je veoma rasprostranjena sumnja u vaskrsenje mrtvih, tako da su se čak i u crkvi vodili sporovi o tome. I u to vreme se desio divan dogadjaj čiju verodostojnost potvrdjuje niz istorijskih zapisa.

Još sredinom III veka, za vreme cara Dekija (249-251), po njegovoj naredbi su u pustinji pored grada Efesa sedmorica mladića bili zatrpani kamenjem: sin gradonačelnika Efesa, Maksimilijan, i šestorica njegovih prijatelja – Jamvlih, Dionisije, Jovan, Antonin, Martinijan i Eksakustodijan, koji su se predstavljali kao hrišćani i odbili su da prinesu žrtvu idolima. Koristeći vreme koje im je bilo dato za razmišljanje i privremeni carev odlazak, oni su otišli iz Efesa i sakrili se u jednoj od pećina u okolnim gorama. Kada se Dekije vratio, i saznao za to, naredio je da se ulaz u pećinu zatrpa kamenjem, kako bi mladići lišeni hrane i vazduha, bili živi pogrebeni. Posle izvršene Dekijeve naredbe, dva tajna hrišćanina, Teodor i Rufin, su zapisali taj dogadjaj na olovnim pločama, koje su sakrili medju kamenjem na ulazu u pećinu.

Medjutim, mladići koji su se nalazili u pećini nisu znali šta se desilo. Oni su saznavši za Dekijev povratak u grad i usrdno se pomolivši Bogu, zaspali čvrstim, neobičnim snom, koji je trajao oko 172 godine. Probudili su se tek u vreme carevine Teodosija Mladjeg, kada su u toku bili sporovi o vaskrsenju. U to vreme je tadašnji domaćin tog mesta odneo kamenje koje je zagradjivalo ulaz u pećinu i upotrebio ga za gradnju, uopšte ne podozrevajući da se u pećini nalaze deca, na koju su svi već odavno zaboravili. Mladići su se probudili i mislili da su prespavali jednu noć, pošto nisu primećivali nikakve promene u pećini niti na samim sebi. Jedan od njih, najmladji, Jamvlih, je takodje pošao u Efes da sazna da li ih traže, kao i da kupi sebi hranu. Bio je poražen promenom, ugledavši crkvu za koju je još juče mislio da ne postoji, slušajući izgovaranje Hristovog Imena. Misleći da je greškom dospeo u drugi grad, odlučio je da ovde kupi sebi hleba, ali kada je dao novac za hleb, prodavac je počeo čudno da ga posmatra i upitao ga je gde je našao to blago. Jamvlih ga je uzalud uveravao da nije našao blago i da je novac dobio od roditelja, a i narod je počeo da se okuplja i da ga ispituje gde je našao starinski novac. Jamvlih je naveo imena svojih roditelja i prijatelja, ali ih niko nije poznavao, i na kraju je čuo od okupljenih ljudi da se zaista nalazi u Efesu, ali da cara odavno nema, već da caruje hristoljubivi Teodosije.

O ovom dogadjaju su čuli gradonačelnik i episkop, i radi provere Jamvlihovih reči pošli su zajedno sa njim u pećinu, gde su našli i preostalih šest mladića, a pri ulazu u pećinu su ugledali olovne daske i na osnovu njih su saznali kada i kako su se mladići tu našli. O svemu tome gradonačelnik je odmah obavestio cara, koji je lično došao u Efes i razgovarao sa mladićima. Za vreme jednog od razgovora oni su spustili glave i zaspali večnim snom. Car je želeo da ih prenese u glavni grad, ali su mu se mladići javili u snu i naredili da ih pogrebe u pećini, gde su već mnogo godina spavali divnim snom. To je bilo učinjeno, i tokom mnogih vekova njihove mošti su počivale u toj pećini, a ruski poklonik iz XII veka Antonije opisuje kako im se poklanjao.

To čudesno budjenje mladića je tada bilo protumačeno kao potvrda vaskrsenja. Svuda se pronela vest o tome: taj dogadjaj pominje i nekolicina savremnih istoričara, a o tome se govorilo i na III Vaseljenskom Saboru. To zadivljujuće čudo je tada učvrstilo veru u vaskrsenje. Javno se projavila Božija sila, koja je tokom dugih godina sačuvala njihova tela netruležnim, kao i odeću. Tako kako je Gospod njih probudio iz tog sna, tako će On sakupiti kosti i podići umrle, prema vidjenju proroka Jezekilja.
To proročanstvo ne samo da predskazuje vaskrsenje mrtvih, već i zaštitu od pogibije naroda koji čuva zakon Božiji, a ono se takodje ispunilo i u pogledu Ruske zemlje.

Početkom XVII veka, posle završetka carevine, u Rusiji je nastupilo teško vreme. Ruska zemlja je ostala bez vlasti, razdirana unutrašnjim smutnjama, bila je podvrgnuta napadima okolnih naroda, koji su zauzeli mnoge ruske oblasti i čak i samo srce Rusije – Moskvu. Rusi su izgubili nadu da će postojati Rusko Carstvo, mnogi su tražili milost od stranih vladara, a drugi su pristajali za raznim samozvancima i kradljivcima, koji su se predstavljali kao carevići.
Kada se činilo da Rusije više nema, i kada su se samo još malobrojni nadali njenom spasenju, iz podzemlja Čudova manastira se razglasio poslednji poziv zamorenog Patrijarha Ermogena. Njegova povelja sa poslanicom arhimandrita Trojice-Sergejevog manastira Dionisija i kelejnika Avramija je stigla do Nižnjeg Novgoroda. U njoj su se Rusi pozivali da ustanu u zaštitu moskovskih svetinja i Doma Majke Božije.

Povelja je dotakla srca mnogih ljudi, i gradjanin Kozma Minin se obratio sugradjanima sa vatrenim pozivom da se sve učini za Otadzbinu. Odmah su počeli da se daju prilozi, kao i da se organizuje dobrovoljna vojska. Na njeno čelo su postavili vojvodu kneza Dimitrija Mihajloviča Požarskog, koji se jedva oporavio od rana. Ali svesni nemoći ljudskih snaga, Rusi su se okupili pod pokrovom Izabrane Vojvotkinje i kao najveće blago uzeli su iz Kazana tu čudotvornu ikonu Majke Božije, koju je tamo nekad davno iz zemlje doneo sveti Patrijarh Ermogen, budući još prezviter Ermolaj.

Pokrenula se ruska dobrovoljačka vojska, ne uzdajući se u svoje slabe snage, već u svemoguću pomoć Božiju. I zaista desilo se to što dotad nisu mogle da učine nikakve snage. U kratkom periodu je bila oslobodjena Moskva, i na današnji dan praznika sedam efeskih mladića ruska dobrovoljačka vojska je u svečanoj litiji ušla u Kremlj, odakle im je u susret išla druga litija, sa Vladimirskom ikonom Majke Božije, koja je ostala u okupiranom gradu.
Ruska zemlja je bila očišćena od neprijatelja i samozvanaca, uspostavljeno je Rusko Carstvo, na čiji presto je došao mladi Mihail Teodorovič Romanov. Rusija je vaskrsla, zalečile su se njene rane, i išla je od slave ka slavi. Kazanjaska ikona Majke Božije s kojom je oslobodjena Moskva, a sa njom i cela ruska zemlja je postala najveća svetinja celog ruskog naroda. Njene kopije, koje su postavljene u prestonici Moskvi, a potom u novom carskom gradu svetog Petra, su se takodje proslavile mnoštvom čuda. Kazanjske ikone Presvete Bogorodice su se nalazile u svakom gradu, selu i skoro svakoj kući, a praznik Kazanjske ikone Majke Božije se slavio u celoj Rusiji, kao veliki praznik.

Danas je Ruska zemlja ponovo potresena do temelja, i visoko se podižu talasi bezverja. Tuga obuzima srca, i ruski ljudi su u napastima spremni da uzviknu slično zarobljenim Izrailjcima: “Suve behu kosti naše, pogibe nada, ubijeni bismo”. Ali praznik sedam probudjenih mladića sretenjem Kazanjske ikone Majke Božije govore o svemogućoj desnici Božijoj, a reč proroka Jezekilja iz dubine vekova grmi glasom Gospodnjim: “Otvoriću grobove vaše i izvešću vas iz grobova vaših, ljudi Moji, i postaviću vas na vašu zemlju i videćete da sam Ja Gospod: koji govori i čini! (Jezek. 37, 12-14).

Šangaj 1948 god..

ČEKAM VASKRSENJE MRTVIH I ŽIVOT BUDUĆEG VEKA

Neutešna i bezgranična bi trebalo da bude naša tuga za našim upokojenim bližnjima, da nam Gospod nije darovao život večni. Besmislen bi bio i naš život ukoliko bi se zavrašavao smrću. Kakva je onda korist od vrlina, od dobrih dela? Tada bi u pravu bili oni koji govore “jedimo i pijmo jer ćemo sutra umreti!”. Ali čovek je stvoren za besmrtnost, a Svojim Vaskrsenjem Hristos je otvorio vrata Carstva Nebeskog, i večnog blaženstva za one koji veruju u Njega i pravedno žive. Naš ovozemaljski život je priprema za budući, i ona se završava našom smrću. “Čoveku sledi jednom umreti, a potom dolazi sud”. Čovek tada ostavlja sve svoje ovozemaljske brige, telo se raspada, da bi ponovo ustalo u opštem Vaskrsenju. Ali njegova duša nastavlja da živi i ni na trenutak ne prekida svoje postojanje. Preko mnogih javljanja upokojenih dato nam je da delimično saznamo šta se dešava sa dušom kada ona izlazi iz tela. Kada prestane njen vid telesnim očima, onda se otvara njen duhovni vid. To se često dešava kod onih koji umiru još i pre same fizičke smrti, i oni videći ljude koji ih okružuju i čak i razgovarajući s njima, vide ono što drugi ne vide. Izlazeći iz tela, duša se odjednom nalazi medju drugim duhovima, dobrim i zlim. Ona obično teži onima koji su joj srodni po duhu, a ukoliko je nalazeći se u telu bila pod uticajem nekih, onda ostaje u njihovoj zavisnosti i po izlasku iz tela, koliko god da su oni neprijatni pri susretu.

U toku dva dana duša koristi relativnu slobodu i može da posećuje mesta na zemlji koja je volela, a trećeg dana odlazi u druge prostore. Pritom ona prolazi kroz mitarstva zlih duhova, koji joj preprečuju put i optužuju je za razne grehe, na koje su je oni sami navodili. Prema otkrovenjima, postoji dvadeset takvih mitarstava, i na svakom od njih se ispituje ovaj ili onaj greh., I prošavši kroz jedno, duša dospeva na drugo, i tek kad srećno prodje kroz sve, može da nastavi svoj put, a da ne bude odmah bačena u geenu. Koliko su užasni ti zli duhovi i njihova mitarstva, pokazuje i to, što je Sama Presveta Bogorodica, kada je saznala o predstojećoj smrti od Arhangela Gavrila, molila Sina Svoga da Je izbavi od tih zlih duhova, i ispunjavajući Njenu molitvu, Sam Gospod Isus Hristos je sišao s Neba da primi dušu Svoje Prečiste Majke i uznese je na nebo. Strašan je treći dan za dušu upokojenog čoveka, i zbog toga su joj tada posebno potrebne molitve. Srećno prošavši mitarstva i poklonivši se Bogu, duša tokom narednih trideset sedam dana posećuje nebeska naselja i adske provalije, ne znajući još gde će se naći, i tek se četrdesetog dana odredjuje njeno mesto do Vaskrsenja mrtvih. Neke duše se nalaze u predukusu večne radosti i blaženstva, a druge – u strahu od večnih muka, koje u potpunosti nastupaju posle Strašnog Suda. Do tada su još moguće promene u stanju duše, posebno preko prinošenja Beskrvne Žrtve za njih (pominjanje na Liturgiji), kao i po drugim molitvama. Koliko je važno pominjanje na Liturgiji, pokazuje sledeći dogadjaj. Pre otkrivanja moštiju sv.Teodosija Černjigovskog (1896 god), sveštenik koji je preoblačio mošti se umorio i seo je pored njih, zadremao i ugledao pred sobom Svetitelja, koji mu je rekao: “Zahvaljujem ti što si se potrudio oko mene. Još te molim da kada služiš Liturgiju pominješ moje roditelje”, - i naveo je njihova imena (jereja Nikitu i Mariju). “Kako ti Svetitelj, moliš od mene molitve, kada sam stojiš ispred Nebeskog Prestola i daješ ljudima Božiju milost?” – upitao je sveštenik. “Da, to je tačno, - odgovorio je sv.Teodosije, - ali pronošenje na Liturgiji je jače od moje molitve.”

Za upokojene su posebno korisni i parastosi, i domaće molitve, i dobra dela koja se čine u njihovo ime, kao naprimer milostinja, prilozi Crkvi, ali je posebno korisno pominjanje na Božanskoj Lituirgiji.

Bilo je mnogo javljanja upokojenih i drugih dogadjaja, koji potvrdjuju, koliko je dobrodeteljno pominjanje upokojenih. Mnogi ljudi koji su umrli sa pokajanjem, ali nisu to uspeli da ispolje za života, su se oslobadjali muka i dobijali upokojenje. U crkvi se uvek uznose molitve za upokojenje umrlih, i čak na dan silaska Svetog Duha u kolenopreklonim molitvama, na večernji, postoji posebna molitva “o onima koji su u adu zarobljeni”. Svako od nas ko želi da ispolji svoju ljubav prema umrlima i pruži im istinsku pomoć, najbolje to može da uradi molitvom za njih, a posebno njihovim pominjanjem na Liturgiji, kada se izvadjene čestice za žive i upokojene stavljaju u Krv Gospodnju sa rečima: “Omij Gospode grehe pomenutih ovde Krvlju Tvojom časnom, molitvama svetih Tvojih”. Nema ništa veće i bolje što možemo da uradimo za upokojene od molitve za njih i pominjanja na Liturgiji. Njima je to potrebno uvek, a posebno u toku tih četrdeset dana, kada duša upokojenog prolazi svoj put do večnog mesta obitavanja. Telo tada ništa ne oseća, ne vidi okupljene bližnje, ne oseća miris cveća, niti čuje nadgrobni govor. Ali duša oseća molitve koje se za nju uznose, i biva zahvalna onima koji to čine, i biva im duhovno bliska.

Rodjaci i bližnji upokojenih! Činite za njih ono što im je potrebno i što je u vašoj moći. Ne trošite sredstva na spoljašnje ukrašavanje groba, već na pomoć onima kojima je to potrebno, na pomen upokojenih bližnjih, na crkvu, gde se za njih uznose molitve. Ukažite milost upokojenom, pobrinite se za njegovu dušu. Svima nama predstoji taj put; i kako ćemo tada želeti da nas neko pomene u molitvi! Budimo i sami milostivi prema upokojenima. Čim se neko upokoji, hitno zovite ili obavestite sveštenika da pročita “Molitvu po ishodu duše”, koju treba čitati nad svim pravoslavnim po njihovoj smrti. Postarajte se da ukoliko za to postoji mogućnost održite opelo u crkvi i da se pre opela nad pokojnikom čita Psaltir. Opelo ne mora da bude raskošno, ali treba da bude odsluženo u potpunosti, bez skraćivanja; ne razmišljajte o sebi i svojim udobnostima, već o upokojenima, s kojima se zauvek opraštate. Ukoliko se u crkvi nalaze nekoliko pokojnika, ne odustajte od toga da se oni opevaju zajedno. Bolje je da se odmah opevaju dva ili više pokojnika i još će biti jača molitva svih okupljenih njihovih bližnjih, nego da se svakom služi opelo po redu i da se zbog nedostatka vremena i snage, skraćuje služba, kada je svaka reč molitve za upokojenog kao kap vode žednome. Obavezno se odmah pobrinite za služenje sorokousta to jest svakodnevnog pominjanja na Liturgiji u toku 40 dana. Obično se u crkvama u kojima se svakodnevno služi, opevani pokojnici pominju tokom četrdeset dana i više. Ukoliko su opevani u crkvi, gde nema svakodnevne službe, bližnji treba sami da se pobrinu i zakažu sorokoust tamo gde se služi svakodnevna služba. Dobro je poslati ime upokojenog za pominjanje u manastire i u Jerusalim, gde se vrši neprekidna služba pored svetih mesta. Ali sorokoust treba početi odmah posle smrti, kada je duši posebno potrebna molitvena pomoć.

Brinimo se o onima koji odlaze u drugi svet pre nas, da bi za njih učinili sve što možemo, znajući da su “Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani”.

NA KOJI NAČIN MOŽEMO NAJBOLJE DA POMINJEMO NAŠE UPOKOJENE BLIŽNJE?

Često vidimo težnju pokojnikovih srodnika da što je moguće bogatije organizuju sahrane i urede grob. Ponekad se velika sredstva troše na raskošne spomenike.
Rodjaci i poznanici troše mnogo novca na vence i cveće, pri čemu se isti vade iz kovčega pre njegovog zatvaranja, kako ne bi ubrzavali raspadanje tela.
Drugi opet žele da obaveštenjima u štampi izraze svoje poštovanje upokojenom i svoje saučešće njegovim rodjacima, iako sam takav način ispoljavanja svojih osećanja pokazuje njihovu plitkost, a ponekad i lažljivost, jer onaj čovek koji iskreno tuguje neće pokazivati svoju tugu javno, i izraziće svoje saučešće mnogo toplije lično.

Šta god da mi učinimo od svega toga, pokojnik od toga neće imati nikakve koristi. Mrtvom telu je svejedno da li leži u jeftinom ili skupom kovčegu, raskošnom ili skromnom grobu. Ono ne oseća miris cveća, i nisu mu potrebna pretvorna osećanja tuge. Telo se predaje truljenju, a duša živi, ali ne prima više osećaje koji dolaze preko telesnih organa. Za nju je nastupio drugi život.

Evo šta treba da radimo ukoliko zaista volimo upokojenog čoveka i želimo da mu prinesemo svoj dar! Šta će obradovati pokojnikovu dušu? Pre svega, iskrene molitve za njega, kako lične i domaće, posebno crkvene, sjedinjene sa Beskrvnom Žrtvom to jest, pominjanje na Liturgiji.
Mnoga javljanja umrlih i druga vidjenja potvrdjuju ogromnu korist, koju primaju upokojeni od molitve za njih i od prinošenja Beskrvne Žrtve za njih. Best designer brand replica handbags for sale.
Drugo, što donosi veliku radost dušama upokojenih je milostinja koja se čini u njihovo ime. Nahraniti gladnog u pokojnikovo ime, pomoći nemoćnom.
Prepodobna Atanasija (praznuje se 12 aprila) je zaveštala pred smrt da se u njen pomen hrane siromašni u toku četrdeset dana; medjutim sestre iz manastira su po nebrizi to ispunile samo devet dana.

Tada im se svetiteljka javila sa dva Angela i rekla: “Zašto ste zaboravile na moje zaveštanje? Znajte, da milostinja i jerejske molitve koje se prinose za dušu tokom četrdeset dana, umilostivljavaju Boga: ukoliko su duše upokojenih bile grešne, Gospod im daruje otpuštanje grehova; ukoliko su bile pravedne, onda će oni koji se mole za njih biti nagradjeni”.
Posebno u naše, za sve teške dane je nerazumno trošiti novac na beskorisne predmete i dela, kada ukoliko ih upotrebimo za one koji nemaju možemo istovremeno da učinimo dva dobra dela: i samom upokojenom, i onima kojima će biti ukazana pomoć.
Ali ukoliko s molitvom za upokojenog siromašnima bude data hrana, oni će se nasititi telesno, a upokojeni duhovno.

7 Nedelja posle Vaskrsa, 1941 god. Šangaj


Kraj
preuzeto sa www.wco.ru/biblio
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 9404 puta