MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOŽIJI PROMISAO



Glava I. U svetu nema ničeg slučajnog.

Glava II. Božiji Promisao o našim potrebama.

Glava III. Sve nesreće i nevolje se dešavaju po Božijoj volji.

Glava IV. Bog dopušta nevolje i grehe radi dobra ljudi.

Glava V. Nepostižnost Božijih sudova.

GLAVA I
U svetu nema ničeg slučajnog


Šta je to Promisao (2)? To je jedno od osnovnih Božijih svojstava – da vidi sve što postoji, što je postojalo i što će postojati u budućnosti i poseduje svemoćnu brigu o sačuvanju tvorevine i razumnom upravljanju dogadjaja koje ona ostvaruje. Sveti Jovan Damaskin o tome kaže sledeće: «Promisao je Božija volja, koja sve sadrži i svime razumno upravlja».

Ono što nam se čini slučajnim se u stvari dešava po Božijoj volji

Ukoliko razmatramo bilo kakve dogadjaje i pojave, ne proničući u njihove uzroke i posledice, onda nam se mnogo toga čini slučajnim. Ukoliko pogledamo na njih sa istinske tačke gledišta, to jest ukoliko sudimo o pojavama po Božijem Promislu, uvidećemo da u svetu nema ničeg slučajnog što se dešava bez Božije volje i Promisla. Božiji Promisao (Božije staranje) je bezgranično i obuhvata sve što možemo da zamislimo. Svemogući Bog u jednom trenu proniče i vidi sva mesta: visinu neba i širinu zemlje, dubinu mora i nepoznata mesta u preispodnji.

U svim delima Božijeg upravljanja divno svetli Njegova Promisao i briga, koja ne samo da se ostvaruje na svoj tvorevini, već joj i svojstvena i prebiva u njoj. Mi, slepi, mislimo da se mnogo toga u svetu dešava po slepom slučaju, tada kada se sve bez izuzetka dešava po predvečnom Božijem Promislu i Njegovoj blagoj volji.

Avgustin je tačno rekao: «Sve ono što ne shvatajući smatramo da se dešava slučajno, nerazumno i bez ikakvog Božijeg Promisla, se u stvari dešava po Božijem ustrojstvu». Objasnimo to sledećim primerom: gazda šalje dvojicu sluga u jedno te isto mesto, ali različitim putevima, ne rekavši za to ni jednom ni drugom. Njihov susret u tom mestu je SLUČAJAN u odnosu na njih same: oni nisu znali da će se sresti, - ali nije slučajan u odnosu na gazdu. Tako siromah nalazi zakopano blago SLUČAJNO, ali za Boga, Koji je blagoizvoleo da blago bude tamo zakopano, kako bi ga siromah našao i obogatio se, - to već nije slučajnost, već Božiji očinski Promisao, Kojim obogaćuje siromaha. Kod Boga nema slučajnosti. Često se prevarimo nazivajući slučajnošću to, u čemu se otkriva najviša Božija Premudrost i Promisao.

Biblijski primeri.

Nisu slučajno razbojnici bacili u Jelisejev grob telo čoveka koga su ubili, gde je isti dotaknuvši Jelisejeve kosti, tog trena oživeo. Nije slučajno Mojsije bio stavljen u trščanu korpu i pušten uz vodu, gde ga je našla Faraonova ćerka – i posinila. Nije slučajno Ahav, car izrailjski, bio pogodjen strelom, koja je proletela izmedju šavova pancira, a to se zaista desilo zbog nepažnje vojnika koji ju je odapeo (Paralip. XVIII, 33). Istina je da je ta strela bila napravljena Božijom rukom, kao i ta koja je pogodila Julijana Odstupnika; to je bila slučajnost samo za onoga ko ju je odapeo. Nisu slučajno lastavice uletele u Tovitov dom i ovog dobrodeteljnog muža lišile vida, ispustivši mu izmet na oči (Tovit. II, 10). To se desilo po Božijoj volji da bi se pokazalo njegovo trpljenje kao primer narednim generacijama, što se vidi na osnovu reči Angela, Tovitovog pratioca. Ništa ne biva slučajno. Nije slučajna bila naredba Kesara Avgusta da se uradi popis stanovništva u vreme Hristovog Rodjenja (Luk., II, 1 i sl.). Nije se Hristos slučajno sreo sa Samarjankom kod Siharskog izvora i razgovarao s njom. Sve je to bilo predodredjeno i zapisano u knjigama Božanskog Promisla još pre svih vekova.

«Slučajno» Davidovo izbavljenje iz Saulovih ruku

Car Saul je neprekidno tražio Davida, želeći da ga liši zdravlja i života; ali ta traganja su bila uzaludna jer je Bog štitio Davida. Kada se David skrivao u pustinji Maon, Saul je tu došao sa velikim brojem svojih vojnika; oni su okružili Davida sa svih strana, odagnavši svaku njegovu nadu na izbavljenje. Svima se činilo da je David, slično zveri, okružen sa svih strana mrežama i psima, i svi su mislili da se nalazi u očajnom stanju. Saul je skoro već bio pobednik (kada je okružio Davida sa svojom vojskom) i svima se činio kao lav koji u zubima već nosi plen. Ali uzalud: Bog je sakrio i zaštitio Davida, jer je iznenada do Saula došao glasnik sa vešću o napadu Filistimljana, govoreći: «Požuri, trči da spasavaš otadzbinu; jer su pripadnici drugog plemena već stupili na tvoju zemlju; ne oklevaj da odbiješ neprijatelje, i isteraj ih iz svoje zemlje». Ovaj «slučaj» koji je Bog uredio je spasao Davidov život i slobodu: lukave zamisli njegovih neprijatelja su bile razrušene čudnim Božijim Promislom.

Neprestano Božije promišljanje o svakom od nas

Često nas Bog, mudro promišljajući o nama, vodi po mukotrpnim, jedva prohodnim, životnim putevima, ali On dobro zna kojim putem nas vodi u Svoje rajske vrtove. Zbog čega da uznosimo žalosne vapaje protiv najmudrijeg i veoma pouzdanog Putevoditelja u našem životu? Zašto da ukoliko idemo putem koji nam je Bog odredio govorimo: «Kuda nas Ti vodiš? Čini se da smo već odavno skrenuli sa pravog puta». – «Ne tuguj, prijatelju moj! – tajanstveno nam govori Bog: samo Mi veruj. Provešću te srećno, i nimalo nećeš žaliti kada završiš putovanje». Tako svakoga od nas prati Božiji Promisao na životnom putu od dana rodjenja do dana ulaska u život večni, samo ukoliko ostanemo verni Božijem rukovodstvu, na koje nam je naš Spasitelj ukazao u Svom Svetom Jevandjelju.

Okolnosti postavljanja Saula za cara

Govoreći o Božijem Promislu, ne možemo a da ne spomenemo istoriju izrailjskog cara Saula, koga je njegov otac poslao da pronadje izgubljene magarice, a on je pronašao svoje carstvo. Razmotrimo ovde Božiji Promisao o ovom mužu. Bog je rekao proroku Samuilu: «Sutra u ovo vreme (bilo je to u podne) poslaću ti čoveka iz zemlje Venijaminove, i ti ga pomaži na carovanje narodu Mojemu – Izrailju». Bog je poslao Saula Samuilu na sledeći način: Saulovom ocu su negde pobegle magarice, i on je poslao svog sina da ih traži. Saul je uzevši sa sobom jednog od slugu krenuo da ih traži. Prošli su goru Jefremovu i zemlju Šališu, ali magarice nisu našli; i prošli su kroz zemlju Šaalim, i kroz zemlju Venijaminovu, i nisu ih našli. I kada su došli u zemlju Cuf, Saul je rekao slugi, svom saputniku: «Podjimo nazad, da ne bi otac zaboravivši na magarice počeo da brine za nas i bio prinudjen da traži nas same». Na to je sluga rekao: «Ovde u ovom gradu se nalazi uvažavani Božiji čovek; sve što on kaže se tako i dešava; mogli bi da ga pitamo za magarice?». Saul je ovaj slugin savet smatrao razumnim i korisnim. Eto na koji način je Bog poslao Saula Samuilu (1 Car. IX, 1-7). Ali pre nego što su oni videli jedan drugoga i počeli da razgovaraju, Gospod je otkrio Samuilu, da je Saul taj čovek koga treba miropomazati na carstvo za upravljanje jevrejskim narodom. Sve se to desilo po nepostižnom Božijem Promislu, običnim i očiglednim redosledom: Saul je našao magarice i pored toga dobio i carstvo, o kome nikada nije ni razmišljao. O kako je nepostižan Božiji Promisao! Kakva najveća tajna! Kako se Božiji Sudovi razlikuju od ljudskih misli: Saul uopšte nije razmišljao o carskom vencu i žezlu, ali je Božijom voljom doveden na presto. Dakle, nisu slučajno pobegle magarice, nije slučajno Saul bio poslat da ih traži, nije slučajno takodje da dugo vremena nije mogao da ih nadje, i nije slučajno sluga dao savet svom gazdi da ode kod prozorljivca Samuila: sve se to desilo po Božijem Promislu i tajnom sugerisanju izvršiocima Njegove volje kako bi Saul bio postavljen za izrailjskog cara.

Nedoumica o Saulu

Pritom se samo po sebi radja pitanje: zbog čega je Bogu bilo ugodno da pomaže Saula za cara, ako je Bog za njega predvideo da će naposletku upasti u nečasnost i jadno završiti svoj život?

Umesto direktnog odgovora predložiću svoja pitanja: Zbog čega je Bog stvorio u Svojoj blagodati angele, za koje je unapred znao da će se usprotiviti Bogu, i biti za vekove vekova odbačeni od Njega zbog greha, i mučiti se u geeni? Zbog čega je Bog naselio Adama u rajskom vrtu, kada je znao da će Adam kratko proživeti u raju i biti izgnan iz njega? Radi čega je Hristos uvrstio u Apostole Judu Iskariotskog, za koga je unapred znao da će biti Njegov izdajnik? Zbog čega je Hristos poslao Svoje Apostole u Samarjansko selo, znajući unapred da oni tamo neće biti prihvaćeni? Koji je uzrok takvih Božijih odluka? Ali takvih slučajeva se može naći na hiljade.

Objašnjenje blaženog Jeronima

Blaženi Jeronim ovako odgovara na slična pitanja: «Želiš da saznaš uzrok takvih odluka? Evo ga: Bog ne gleda buduće postupke, već sadašnje, i nikoga ne osudjuje po Svom providjenju, iako zna da će se trenutno dobar čovek promenuti u zlog; On ga pri svemu tome po Svom milosrdju postavlja na takav položaj koji on trenutno zaslužuje i na taj način mu daje snagu, u slučaju njegovog pada, za obraćenje na istinski put kroz pokajanje. Adam nije sagrešio zbog toga što je Bog predvideo njegovo sagrešenje, ali zato je Bog i predvideo da će Adam sagrešiti po svojoj slobodnoj volji».

Rasudjivanje sv.Amvrosija

Slično ovome rasudjuje i sveti Amvrosije: «Adam nije sagrešio zbog toga što je dobio zapovest, ili Juda zato što je bio izabran u Apostole, jer Bog ne bi naložio to na njih: jednome da prestupi zapovest, a drugome da – postane izdajnik. Obojica su da su sveto sačuvali svoje obaveze mogli da se uzdrže od greha. Oni, za koje Bog zna da će voditi dobrodeteljni život, su u početku često zli; a oni za koje On zna da će grešiti i postati zli, su u početku dobri. Stojiš li trenutno, čuvaj se da ne padneš. Sveti Apostol Petar je pao: ti budi oprezan; Juda je pao da bi te upozorio na pad».

Božija pomoć i čovekova želja treba da se poklapaju

Nikakav naš trud ni revnost ne mogu da nas sačuvaju bez Božije pomoći; ali i Božija pomoć bez ljudske želje (volje) neće doneti koristi: primeri za to su u Petru i Judi. Mi treba da izbegavamo krajnosti: ne treba da budemo lenji prepustivši sve Bogu, a isto tako ne treba da mislimo da sami po sebi, bez Božije pomoći i Njegove volje, možemo bilo šta dobro da uradimo. Jer i Sam Bog ne radi sve, kako nas ne bi ostavio praznima, a isto tako ne predaje nama da sve uradimo, kako se ne bi sujetno uznosili: Bog nas uklanja od svega što može da nam šteti, a podstiče nas i pomaže nam u onome što je za nas korisno.

Niko se od Boga ne može sakriti

Opet podsećam na Saulov primer: koliko je bio divan Božiji Promisao o njemu! Jer taj koji se u svojoj zlobi više puta trudio da pogubi Davida je sam bio okružen mnogobrojnom vojskom Filistimljana, i odbačen od Boga obratio se vračari prestupivši Božiju zapovest. Ona je pozvala dušu već umrlog proroka Samuila, koji je nagovestio Saulu brzu i neizbežnu pogibiju. Nemajući hrabrosti niti da je izbegne niti da je podnese, Saul je zaboo svoj mač u zemlju, pao na njegovu oštricu i na taj način sam sebe lišio života (pogl. Detalje o tim dogadjajima u Prvoj Knjizi Careva, gl. XVIII-XXXI). Kazna i osveta narušiocoma Božijeg zakona su neizbežni. Saul je sam sebe predao smrti, kako bi izbegao neprijateljsko podsmevanje, beščašće, poruge i prekore; ali nije izbegao ni to, jer su mu Filistimljani odsekli glavu sa mrtvog tela, telo bacili zverima i pticama kao hranu, a glavu su nosili uz poruge po celoj Palestini! O, Bože! Niko ne može da se sakrije od Tvoje Promisli niti da izbegne Tvoje sudove. Kao što se na tačnoj vagi sve izmeri kako ravnoteža tako i preteg, tako se i kod Boga sve meri – istinom (Priče XVI, 11).

Mudri sudovi Božiji

Božiji Promisao treba posmatrati sa najvećom mudrošću: obično se svaki prestup ne kažnjava istog trena, ali s druge strane ne ostaje ni potpuno bez kazne. Ako Bog ne bi kaznio ni jedno zlo delo, onda bi mnogi pomislili da nikakvog Promisla ni nema. A ako bi posle svakog prestupa neizbežno sledila kazna, onda bi u tom slučaju verovali da posle smrti nema ni nagrada, ni kazni. I zato Bog kažnjavajući samo neke prestupe, ostvaruje Svoj Promisao; ako nekoga ne kažnjava tog trenutka posle prestupa, onda mu preti kaznom posle smrti u budućem životu, ukoliko se ne pokaje u ovom.

Bog sve okreće na dobro – čak i naše grehe

Sve životne nevolje Bog okreće na našu korist i na naše dobro: dopušta grehovne padove radi postizanja i završetka najuzvišenijih, nepostižnih, tajanstvenih dela Svoga Bogoupravljanja. Jer i činjenje dobrih dela i dopuštanje zlih je svojstvo, koje isključivo pripada samo Božijem Promislu. Istina, nikada Bog ne bi dopustio zlo, kada ne bi bio toliko silan i dobar, da od svakog zlog dela napravi dobru posledicu. Reci po savesti: kada se u svetu pojavilo ljuće i veće zlo od Adamovog prestupa i ubistva Hrista-Spasitelja, novog Adama? - Medjutim, prvorodni greh je nizveo Boga s neba na zemlju radi primanja na Sebe ljudskog tela; Hristova smrt nam je otvorila nebo i povratila sve što smo izgubili u Adamu. Najuzvišeniji Bog je istovremeno i najmudriji umetnik, koji pretvara svako zlo delo u uzrok za najbolje posledice, slično kao što se od grube mase dobija zlato. Onima koji ljube Boga sve je na dobro (Rim. VIII, 28): Magdalinina sagrešenja su poslužila za mnoge kao povod za sopstveno ispravljanje; Petrov pad je za bezbroj ljudi bio primer istinskog pokajanja; Tominim neverjem su se mnogi utvrdili u istinitost Hristovog Vaskrsenja. Odatle se uvidja najveća Božija slava: «Žanješ, gde sejao nisi». Bog nije posejao grehe, medjutim od njih sabira bogatu žetvu vrlina. Zaista Bog istočava med iz kamena, i jelej iz tvrdog kamena, kada od najvećih zlodela stvara najbolje posledice.

Na koji način treba razmišljati o bolestima i nesrećama

Božiji Promisao brine o nama tako da i naše najmanje telesne teskobe ne ostaju neprimećene s Njegove strane. Kao posledica toga, svako od nas pri telesnoj teskobi treba ovako da razmišlja: ova bolest ili druga nezgoda je posledica ili mog neopreza ili ljudske zlobe, ili nečeg drugog, - ali u svakom slučaju se ne bi desila bez Božijeg Promisla, koje ju je odredilo prema mojim snagama, tako da njen početak i njena težina (slabljenje ili pojačanje) zavisi od Njega. Na isti način od Božije Promisli zavisi i način isceljenja iste. On urazumljuje lekara i ukazuje na sredstva, ili se suprtostavlja svemu, jer su i dobro i loše, život i smrt, siromaštvo i bogatstvo od Gospoda (Sirah. XI, 14). Na isti način u svim dogadjajima koji nam se dešavaju treba rasudjivati da su predvidjeni i dopušteni od Boga. Neprijatelj zloslovi i proklinje te, - znaj da su sva njegova huljenja i reči koje izgovara zlobnim ustima, stavljeni pre veka na vagu Božijeg Promisla: koliko mu je dozvoljeno toliko će i reći, i ni jedne reči više od toga. Zašto se ti uzalud protiviš i gneviš? Tako isto razmišljaj i o svim drugim tvojim nevoljama čije dešavanje, broj, težina, trajanje i završetak odredjuje Bog. Zato se pokori Božijem Promislu, govoreći s Psalmopojcem: «Ja sam nem – i ne otvaram usta moja» (Ps. XXXVII, 14). Neka bude volja Tvoja, Bože moj! Po Tvom Promislu i dopuštenju se sve dešava. A ukoliko si Ti to uredio, onda bih ja bio nesrećan bezzakonik ukoliko bih Ti se usprotivio. Dakle, Tvojoj svetoj volji Bože moj se povinujem u svemu i sa blagodarnošću ću primiti od Tebe sve što mi šalješ i trpeljivo ću pretrpeti.

Nedoumica koja se tiče blagostanja nepoštenih i stradanja pravednih

Avgustin kaže: «Uzburkava se životno more, i Ti Gospode vidiš zle da napreduju, a dobre ugnjetavane: eto iskušenja, eto bure. Gospode Bože! Je li u tome Tvoja istina da zli budu u blagostanju, a dobri da stradaju? – I Bog ti odgovara: je li to tvoja vera? Da li sam ti Ja to obećao (to jest blagostanje)? Ili se ti zato nazivaš hrišćaninom da bi se nasladjivao ovozemaljskim uspesima? (pogl. Avgust. Tumačenje na 55-i psalm). Smirimo se pred Bogom i umirimo naša srca verom u Božiji Promisao kada vidimo nepoštene da vladaju, a blagočestive da stradaju. Ništa od toga ne bi bilo da Bog to ne dopusti, On istina ne bi dopustio, ukoliko ne bi imao dovoljno razloga, radi kojih smatra da je bolje da ih dopusti nego spreči. Rećićeš: od tog dopuštenja nastaju mnogobrojne nevolje i najveće smutnje. Moguće je žaliti o tome, ali trezveno: jer je po veoma pravednim uzrocima tako bilo ugodno Bogu, Koji od najvećeg zla može da učini divno dobro, tako lako, kao što se lako izvlači mač iz futrole.

U budućem životu će sve biti razjašnjeno

Ne čudi se tome što su Božiji sudovi tajanstveni i nepostižni: na Drugi Hristov Dolazak, u dan Strašnog Suda život svakog čoveka će biti predstavljen kao u ogledalu; biće razjašnjen i svaki uzrok zbog koga je Božiji Promisao uredio ovaj ili onaj dogadjaj, i radi čega je tako bilo uredjeno svuda: u svim carstvima, gradovima, porodicama i sa svakim čovekom. Sve će se otkriti. Otkriće se kako je milostiv bio Gospod prema grešnicima, i svaki od njih će više ili manje biti bez odgovora; a takodje će se pokazati u kom stepenu je bio saglasan način Božijeg upravljanja svetom sa Njegovom slavom i pravdom, i koliko je bio priličan i blagodatan za svu tvar.

Bog od zla stvara dobro

Ne zaboravimo da Bog od svakog zla stvara neko dobro. Šta je bilo tužnije od grehopada Adama i Eve sa celim ljudskim rodom? Medjutim Bog ih je tako podigao da je sadašnji položaj hrišćanina viši od Adamovog rajskog položaja. «A mi propovijedamo Hrista Raspetoga, Judejcima sablazan, i Jelinima ludost; onima pak pozvanima i Judejcima i Jelinima Hrista, Božiju silu i Božiju premudrost; medjutim ona je postala spasenje celog sveta, svim zvanima čast i slava i zadobijanje večnog blaženog života (1 Kor. I, 23).

Primedbe:

(1) Preuzeto iz teksta sv. Jovana Maksimoviča, arhiepiskopa Černjigovskog (1697-1712) i mitropolita Tobolskog i celog Sibira (1712-1715), koji se upokojio 10 juna 1715 godine u ubrojan u lik svetih 1916 godine. Sam tekst je svetitelj napisao najpre na latinskom jeziku za studente Kijevo-Mogiljanske Akademije a posle ga je preveo na slovensko-ruski jezik pod nazivom: «Iliotropion, to jest suncokret, koji predstavlja saglasnost ljudske volje sa Božijom». Za ovaj tekst redakcija je koristila prevod Ilitropiona sa crkvenoslovenskog na ruski jezik (Iliotropion, ili saglasnost ljudske volje sa Božijom voljom», 5 knjiga Kijev, 1908 g., str. 4-40, 345-390). – Podela na glave i zaglavlja pripada redakciji. – Na nekim mestima je težak slog prevoda ispravljen. – Citati iz Svetog Pisma od nama prihvaćenog teksta, najvećim delom su izmenjeni saglasno poslednjem.

(2) Treba primetiti da autor reči «Providjenje, Promisao i Promišljanje» upotrebljava kao sinonime.

GLAVA II

Božiji Promisao o našim potrebama.

Bog je brižni Domaćin. On u Svojim rukama drži sva velika i bogata životna blaga, i samo ih od Njega treba usrdno moliti. Pustinožitelj Marko je obično govorio: ko se ne uzda u Boga u dobijanju od Njega privremenih dobara, onda taj tim manje može da polaže nadu na Boga da dobije od Njega to, što vodi čoveka u život večni, naprimer, veru, nadu i ljubav. «Ne brinite se dušom svojom, šta ćete jesti, ili šta ćete piti; ni tijelom svojim, u šta ćete se odijenuti. Nije li duša pretežnija od hrane, i tijelo od odijela?» (Mt. VI, 25). Kada nam je On darovao život (bez naših zasluga, kada još nismo ni postojali), koji je dragoceniji od hrane, i telo, koje je važnije od odeće, onda će nam nesumnjivo dati i sve ono što doprinosi sačuvanju života i potrebama tela. Tim pre nas neće odbiti u svemu tome, pošto je Sam zaželeo, po Svojoj ogromnoj dobroti, da nam daruje život. I ako nam je kao dar rado dao ono što je za nas najvažnije onda može i želi da nam da i uvek nam šalje i ono manje važno. Ali poslaće nam pod uslovom, da i mi ne ostanemo prazni: jer nas je On stvorio i prizvao na zemlju, da bi je obradjivali i održavali u redu (Post. II, 15), a ne uzalud, da bismo se uzdali na Njega Jedinog, Svemogućeg i Svedarežljivog, a ne na same sebe. Jov je moleći hranu za vrane, a ne brinući o sebi, govorio: «Ko će pripremiti vrani njenu hranu, kada njeni ptići vapiju ka Bogu, lutajući bez hrane=» (Jov. XXXVIII, 41).

Učenje Isusa Hrista

I Sam Hristos, uzevši ptice za primer, nas uči i govori: «Ugledajte se na ptice nebeske: one niti seju, niti žanju, niti sabiraju u žitnice; i Otac vaš Nebeski hrani ih» (Mt. VI, 26). Isti Učitelj Nebeski kaže: «Ne prodaju li se dva vrapca za jedan novčić? Pa nijedan od njih ne padne na zemlju bez volje Oca vašega. A vama je i kosa na glavi sva izbrojana. Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca» (Mt. X, 29-31). Taj prvi primer protiv našeg maloverja predstavljaju životinje, koje se hrane bez ikakve brige o samima sebi – da bi se od njih naučili da spoznajemo svemogućnost Božijeg Promisla, u Kome samo i možemo naći smirenje i duševni mir.

Drugi primer su nam divlje rastući cvetovi, krinovi poljski. Gospod Hristos ukazavši na Božiji Promisao o malim pticama i o kosi na glavi, govori: «Pogledajte na krinove u polju kako rastu; ne trude se niti predu. Ali Ja vam kažem da se ni Solomon u svoj slavi svojoj ne odjenu kao jedan od njih» (Mt. VI, 28-29). I odatle Hristos izvodi zakljućak: Pa kada travu u polju, koja danas jeste a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva; a kamoli vas, malovjerni?» (Mt. VI, 30). Tome Spasitelj Gospod naš dodaje i treću pouku o uzaludnosti naše samobrižnosti, govoreći: «A ko od vas brinući se može pridodati rastu svome jedan lakat?» (Mt. VI, 27). Svaka naša briga o samima sebi koja nije sjedinjena sa uzdanjem na Boga je uzaludna, o čemu Gospod i govori: «A ko od vas brinući se može dodati rastu svome lakat jedan? Ako dakle ne možete ni najmanje, zašto se brinete za ostalo?» (Lk. XII, 25-26). Sujetan je, prazan i beskoristan vaš trud, ukoliko ga Bog ne podrži i blagoslovi. Na svakom svom početku i delu položi svo uzdanje na Boga, i On će (bez tvog truda) sve urediti onako kako je najbolje po Svojoj neizrecivoj milosti: «On otvara ruku Svoju i siti sve živo Svojom dobrotom» (Ps. CXLIV, 16).

Zašto medju nama ima mnogo siromašnih?

Dakle, ako Gospod brine o zadovoljenju životnih potreba svih luopšte: jer je On stvorio i malog i velikog i podjednako promišlja o svima (Prem. Solom. VI, 7), zbog čega onda postoji veliki broj siromašnih ljudi? Čudan je bratijo Božiji Promisao o siromašnima. Istinito je o tome rekao sv.Zlatoust, da ne samo da siromašni imaju potrebu za bogatima, već i bogati imaju još veću potrebu za siromašnima. Sve što je postojalo i što postoji u svetu dobro i Bogu ugodno ustrojeno je staranjem i radom siromašnih, ali trudoljubivih i bogobojažljivih ljudi. Budući lišeni zadovoljstava i novca, oni su se trudili u znoju lica svog, prodavajući svoj rad bogatima; oni nisu zaboravljali Boga, molili su se svome Tvorcu i Promislitelju, Koji im je bio Pokrovitelj u njihovom siromaštvu. Mnogi sveti Božiji Ugodnici, prebivajući u krajjnjem siromaštvu, voleli su ga više od svakog bogatstva i imali su za sebe najveći Božiji Promisao. Nemajući ništa, ali kao da sve poseduju, oni su slobodno, u velikoj duševnoj radosti uznosili molitvu: «Oče naš, Koji si na nebesima ...imajući u ustima i srcu reči Psalmopojca: «Stavi na Gospoda breme svoje i On će te ukrepiti».

Božija briga o onima koji su Mu se predali svim srcem

Zaista, Otac naš Nebeski ima tako veliki Promisao i brigu o ljudima koji su Mu predali svoje srce, da kada su lišeni ljudske pomoći, On im šalje Svoju nebesku pomoć. Naprimer, takvu pomoć je Bog ukazao proroku Iliji. Kao prvo, On je naredio vranama da mu donose hranu; i vrane su mu donosile hleb i meso ujutru i uveče, a vodu je pio iz potoka. Kao drugo, kada je taj potok presušio, Bog je naredio Iliji da ide u Sarpetu Sidonsku kod uboge udovice da se hrani. Sva imovina te udovice se sastojala od nekoliko šaka brašna u buretu i od male količine ulja, ali se po Božijem Promislu za sve vreme prorokovog boravka u njenoj kući brašno iz bureta nije potrošilo, niti se količina ulja smanjivala. Treće, kada je Ilija u snu olakšao svoje siromaštvo, javio mu se Andjeo Gospodnji s neba i razbudio je Iliju dotaknuvši ga i govoreći: ustani, jedi i pij. Ilija se probudio i video sledeće: pored njegovog uzglavlja se nalazila pečena lepinja i bokal vode. Pojeo je celu lepinju, napio se vode i ponovo zaspao. Božiji Andjeo je to isto ponovio i drugi put. Takvu istu preslavnu blagodat javljao je Svedarežljivi Bog i mnogim drugim Svojim Ugodnicima, kada su se nalazili u različitim potrebama.

Naše maloverje

Iako često dobijamo od Boga blagodat u svojim potrebama, često srećemo veliko maloverje kod mnogih, koji se boje da ne budu lišeni pristojnog i neophodnog za održavanje ovozemaljskog života. I mi danas govorimo sa Judejima: «Može li Bog ugotoviti trpezu u pustinji?» (Ps. LXXVII, 19), i sa apostolima Filipom i Andrejem: «Ni za dvjesta dinara hljeba nije im dosta, da svako od njih samo malo dobije», pet hljebova ječmenih i dvije ribe – «šta je to na toliko mnoštvo?» (Jn. Vi, 7-9). O, maloverni smo mi ljudi! Otac naš Nebeski zna, da nam je sve to neophodno: zar je blagodat Božija danas manja u poredjenju sa predjašnjim vremenima?

Primeri iz crkvene istorije.

Svetom Pavlu, prvom pustinožitelju, vrana je u toku šezdeset godina donosila po pola hleba; ali kada je kod njega došao sv.Antonije Veliki, vrana je donela ceo hleb. Jovan-pustinožitelj se četrnaest godina, u toku kojih ga niko od ljudi nije video, hranio mlekom ženke jelena. Mnogi od pustinjaka su imali i hranu i odeću od urminog drveta: ono im je služilo i za šivenje i za pečenje hleba. Šesto pedeset trećeg leta od Hristovog Rodjenja Judok, sin britanskog cara, je odrekavši se carskog prestola stupio u monaštvo i postao otšelnik. On je na ostrvu okruženom vodom napravio crkvu i osnovao manastir. Bio je takodje darežljiv prema siromašnima. Jednom se desilo da je u manastiru ostao samo hleb za bratiju koja je radila, ali je on naredio da se taj hleb podeli na četiri dela i da se prvi deo da siromahu. Taj siromah je promenivši svoju odeću dolazio četiri puta u toku tog dana da prosi milostinju, i dobio je sva četiri dela, tako da ništa nije ostalo za bratiju. A potom je jedan od njih počeo da ropće i ukorava igumana za njegovu preveliku darežljivost. Judok je tešeći ga rekao da treba da očekuju pomoć Sviše. Posle nekoliko časova su do manastira doplovile četiri ladje pune namirnica, kojima se izobilno prehranila izgladnela bratija. Istinito je rekao Avgustin: «Misliš li da onaj koji hrani Hrista (to jest siromašne) neće i sam biti nahranjen od strane Hrista?». Nastojatelj jednog manastira je otpustio dvojicu bratije radi nekog manastirskog posla. Kada je putnike zateklo veče, oni su iscrpljeni od rada, izmoreni od gladi i tužni, počeli da uzdišu zbog toga da će doći u siromašno selo, i da tamo neće imati nikakvih poznanika, te se tako neće ni odmoriti niti okrepiti hranom. Neki stranac ih je sreo i upitao za uzrok njihove tuge, i kada su mu otkrili svoju nevolju, on im je rekao: «Vi ste sve ostavili radi Boga sa najvećim uzdanjem na Njega, a sada tugujete kao da ste lišeni svake nade: Bog hrani životinje, a zar će ostaviti sinove gladne?». Rekavši to, postao je nevidljiv. Kada su ušli u grad i pomolili se u crkvi, gradonačelnik ih je pozvao kod sebe na večeru; ali jedan drugi stanovnik tog grada im je prišao, želeći i moleći ih da dodju kod njega kući; treći je prišavši i videvši dvojicu da diskutuju, rešio spor time rekavši da prvi muž kao poštovan od svih ima preimućstvo; tom odlukom su svi bili zadovoljni, pošli su kod njega kući i on ih je sve izobilno ugostio. Medjutim, ovi i slični primeri ne iskorenjuju naše maloverje; bez obzira na sve što nam Bog šalje, mi se užasavamo oskudice, tugujemo ukoliko nemamo svega i previše.

Pričaju ljudi o jednom siromahu, koji je pogledavši u svoju torbu uvideo da je ona puna korica hleba, koje je sakupio od mnogih darodavaca, i rekao: sada sam ja bogat. Na tog siromaha veoma ličimo i mi sami: mi se tek tada uzdamo u Boga kada su naše trpeze pune svakog dobra, koja će nam biti dovoljna za mnogo godina.

Poučni primer sv.Jovana Milostivog

Takav nije bio i sveti Jovan, patrijarh aleksandrijski. Pretrpevši ogromne gubitke – kada je morska bura uništila trinaest crkvenih brodova sa pšenicom, koje je na svakom brodu bilo po deset hiljada mera, - položio je svo svoje uzdanje u Jedinoga Boga, i u Njemu je našao najveću radost. Takav gubitak su istovremeno imali skoro polovina aleksandrijskih gradjana, i zato su se svi spaseni putnici okupili u Aleksandriji, kao u tihom pristaništu. Sveti Jovan je svima njima odmah poslao pismo, radi utehe, u kome je pisao sledeće: «Gospod dao, Gospod i uzeo; kako je ugodno bilo Gospodu, tako se i desilo; neka bude blagosloveno Ime Gospodnje!» (Jov. I, 21). «Potrpite deco, i ničega se ne bojte!». Sutradan se kod njega okupio veliki broj gradjana radi utehe u nevolji. Ali on ih je preduhitrio, stavivši svu krivicu na sebe, govoreći: «Bog me je sačuvao od velikog greha: nije se desilo to da bih se uznoseći umom pogordio i imao o sebi visoko mišljenje da delim mnogo milostinje siromašnima, i da sam darežljiv; zbog toga je Otac pravedno kaznio svoga voljenog i sujetnog sina, kako se ne bi preuznosio. Bog nas milostivo ukorava, nanevši nam nekoliko rana, kako bismo Mu se brzo obratili. Ali On je Taj isti Sam Bog, Koji je bio i u vreme Jova, toliko Svemoguć i toliko milosrdan. On nas neće ostaviti». Tim rečima je patrijarh razveselio one koji su došli radi utehe. Ubrzo je Gospod Bog dvostruko nadoknadio Jovanov gubitak, a on je davao siromašnima najobilniju milostinju. Sumnjati ili biti malodušan povodom sličnih slučajeva znači isto što i tvrditi: Bog je ili škrt, ili zaboravan; ali takva rasudjivanja pripadaju nečasnima, bezbožnicima; njih treba da se klonimo.

Uzdanje u Boga pustinjaka Amatija

Amatije-pustinožitelj, sveti muž, je svojevremno bio živo ogledalo. U njemu su bili obavezni da se ogledaju svi, koji Božiji Promisao shvataju nepravilno ili ga odbacuju i hule na njega. Amatije se potrudivši se trideset godina u manastiru, udaljio u pustinju, gde je na kamenu koji je izabrao živeo u velikom uzdržanju. Jedan od manastirske bratije mu je svakog trećeg dana donosio komad hleba i čašu vode – to je bila jedina njegova hrana. Takvo uzdržanje nije bilo ugodno djavolu: i doletela je vrana, prevrnula nogama čašu sa vodom, a komad hleba uzela u kljun i odnela. Tako je podvižnik bio lišen trodnevne hrane. Kako je na to gledao dobrodeteljni muž? Možda je proklinjao vranu, ili je hulio na Božiji Promisao, ili je počeo da poriče zamke zlih duhova? – ništa od toga on nije uradio. Mi tako postupamo u sličnim slučajevima, a on je podigavši ruke i uznevši um ka nebu, uzviknuo: «Zahvaljujem Ti Gospode Bože moj, što Ti je bilo ugodno da me ostaviš u nešto dužem postu po Tvojoj svetoj volji. Znam da će mi to biti veoma korsno ubuduće, jer se u svetu ništa ne dešava bez Tvoje Promisli, bez Koga nijedan listić ne pada s drveta». A mi grešni mislimo, da gorenje kuća u požaru, potapanje brodova, otimanje imanja, lične uvrede se dešavaju kada Božiji Promisao spava ili ne vidi, - jednom rečju ne verujemo u Božiji Promisao. To su čak i idolopoklonici bolje shvatali od nas; jer su oni zdravomisleći medju njima rasudjivali da se sve u svetu ne dešava po ljudskoj volji niti po slepom slučaju. Zaista, sve dolazi od Boga, po Njegovom pravednom Promislu; zbog čega onda mi negodujemo i često čak i ropćemo?

Bezbrojna svedočanstva Božije pomoći

Na razmišljanje o Božijem Promislu nas navode mnogobrojni primeri. Jedan bogobojažljiv muž je prešavši devet milja od grada, ali ne stigavši na odredište, izmučen vrućinom, gladju i žedji, uz jauke legao pod kruškino drvo; ležeći počeo je da izgovara molitve i tada je na vrhu drveta ugledao jednu voćku. U to vreme je pored drveta prolazio neki stranac, približio se putniku namerniku, i saznavši uzrok njegove iznemoglosti od gladi i umora, izvadio je čist hleb i jedan njegov deo dao iznemoglom radi ukrepljenja njegove snage. To je istina, i hiljade sličnih primera postoje, i mi sami smo imali prilike da ih vidimo. Bez obzira na to, mi se tako malo uzdamo u Božiji Promisao! Ukoliko naši sudovi, sanduci i žitnice nisu napunjeni do vrha svakojakim dobrom, mi klonemo duhom; ali kada je naš dzak pun, novčanik nabijen novcem, tada imamo nadu. O slepi li smo! Istinsko uzdanje u Boga je onda kada nalazeći se u velikim teskobama, najvećoj nuždi i siromaštvu, ne klonemo duhom, već sa trpljenjem pobedjujemo sve naše nezgode: jer što više stradanja podnesemo, to nam se više slave i venaca priprema. Blaženi Jeronim je poučavajući o tome rekao: «Čovek neka bude ono što treba da bude, i tog časa će mu poslati sve Onaj, Koji je sve stvorio». Pravedno uzvikuje blaženi Avgustin: «O Bože moj! Ti se toliko brineš za svakog čoveka, kao da imaš samo njega; tako se brineš o svima, kao o svakom čoveku pojedinacno». Sveti Grigorije kaže: «Bog se brine o svakom tako kao o svima, i o svima primišlja, kao o jednom». Tako se i za tebe čitaoče brine Božiji Promisao, kao da nema ni o čemu drugom da brine. Mnogobrojnost naroda, o kome se Bog brine ne smućuje Božiji Promisao, niti Ga opterećuje: za Njega je briga o jednom čoveku takva kao i briga za bezborj hiljada ljudi. Kao što je ranije brinuo o Noju sa članovima njegove porodice ili o jednom Adamu u raju, tako Bog i sada podjednako brine o svima.

GLAVA III.

Sve nesreće i nevolje se dešavaju po Božijoj volji.

Sve u svetu, što čak izgleda i zlo (sem greha) se dešava po Božijoj volji. Bogoslovi to objašnjavaju na sledeći način. Začetak zla je greh. Svaki greh ima svoj 1) uzrok, i 2) njegovu neizbežnu posledicu – ispravljanje kaznom. Uzrok greha je lažljivost ili svojevoljnost goredljivog grešnika; kazne se kao gorke posledice svojih uzroka dešavaju po Božijoj volji, radi ispravljanja ili iskorenjivanja greha. Dakle ako iz pojma greha odbacimo njegov uzrok – lažljivost i svojevoljnost, onda neće biti nijedne od njegovih gorkih ili zlih posledica, koje se ne bi dešavale po Božijoj volji. Kako nevolje pojedinačnog čoveka tako i ovozemaljske takozvane prirodne nepogode, kao što su: glad, suše, epidemije i tome slično, često nemaju neposredan odnos prema grehu pojedinca, već se dešavaju po Božijoj volji. Zato se sve ljudske nevolje dešavaju po Božijoj volji radi dostizanja pravednih ciljeva Božijeg Promisla; samo je greh protivan Bogu (slično tome kako je zlo protivno dobru, ili laž istini), ali ga Bog dopušta radi nenarušavanja lične ljudske volje, ili njegove slobode.
Zlo, koje nam ljudi čine, nije van Božije volje

Mnogi se varaju iz svog potpunog neznanja misleći, da samo zlo koje nastaje zbog prirodnih uzroka (to jest: poplave, zemljotresi, nerodne godine, neprijatne atmosferske pojave, bolesti, iznenadna smrt itd.) nastaje po Božijoj volji; jer u najvećem broju takve nesreće nemaju direktan odnos ka gresima. Ali zla dela, koja su posledica protivzakonitih ljudskih namera (kao što su uvrede, ruganja, prevare, lukavstva, kradje, ubistva itd) se dešavaju nezavisno od Božije volje i Njegovog Promisla, ali zahvaljujući ljudskoj zlobi i razvraćenoj ljudskoj volji, koja sama pričinjava i nanosi bližnjima svakovrsno zlo. I zato se ne samo u davno prošlim vremena, već i danas često čuju žalbe: «Oskudica u hrani i neophodnim sredstvima za život ne potiče od Boga, već od zelenaša». Te žalbe su žalbe ljudi koji ne znaju za Boga: one nisu dostojne hrišćanina.

Temu, o kojoj trenutno govorimo, čemo pojasniti primerom. Neko, ko je namerio da liši bližnjega sve njegove imovine i želeći da ispuni svoje namere u tajnosti, prikrada se tako da ga niko ne primeti u njegovu kuću, stavlja zapaljene stvari pod nju i neprimetno izlazi iz kuće. Uskoro nastaje požar; plamen se povećava, i prebacuje zbog vetra i na druge zgrade; ljudi sa svih strana trče da gase vatru i da zaštite od požara susedne kuće. Piroman takodje trči sa drugim ljudima kako bi gasio požar, ali on ima drugu nameru: on se koristi požarnom stihijom i iznosi iz zapaljene prostorije stvari kao da bi ih tobože spasao od požara; a u stvari ih pljačka i skriva. Iako sva ova dela koja je počinio piroman predstavljaju neposredan uzrok štete koju je podneo domaćin kuće i lišavanja njegove imovine, ukoliko se razmatraju isključivo same po sebi to jest nezavisno od zle namere piromana, one se ni po čemu neće razlikovati od takozvanih fizičkih nepogoda. One su od Boga: slično tome, kao što po Božijoj volji grom ubija čoveka, munja pali kući ili drvo, uragan raznosi pokošeno seno, tako i piroman: on ne može ni da udje u kuću, niti da izadje iz nje, niti da podmetne požar, bez Božijeg dopuštenja. Sama ta dela su bezrazlična – nisu ni zla, ni dobra, jer mogu da posluže kako na zlo, tako i na dobro. Ali, zla volja, lukava namera, kojima je rukovodjen piroman, i čiji uzrok više nije Bog, već slobodna volja piromana. To je njegov greh, iako mu je Bog dozvolio da na delu ostvari svoju zlu nameru; jer je Bog mogao i da spreči to delo, da Mu je to bilo ugodno. Ali Gospod nije sprečio ostvarivanje te zle namere, već je dopustio njeno ostvarenje po Svom pravednom Sudu. O uzrocima takvog dopuštenja će biti reči kasnije.

Ako u Bogu nije začetak našeg moralnog pada (koji i jeste jedino istinsko zlo) onda to ne može ni biti: “Čisto oko Njegovo ne može videti zla” (Avvak. I, 13) i “zavole pravdu, i omrznu bezzakonje” (Ps. XLIV, 8), onda je potpuno istinito da se sve nevolje, koje se dešavaju zbog sporednih uzroka, razumnih ili nerazumnih, bez obzira na koji način se dešavaju, dešavaju po Božijoj volji, koja se šalje Njegovom krepkom Desnicom, po Njegovom Promislu. Ljubljeni! Bog je usmerio ruku da te udari; Bog je pokrenuo jezik onoga koji vredja ili klevetnika da te uvredi ili okleveta; Bog je dopustio nečastivom da te savlada. Sam Bog potvrdjuje to ustima proroka Isaije, govoreći: “Ja sam Gospod, i nema drugog; nema Boga sem Mene; Ja sam te opasao, dok nisi znao za Mene…Ja dajem svetlost i tamu, stvaram mir i nevolje; Ja, Gospod, radim sve to” (Is. XLV, 5, 7). To još jasnije potvrdjuje prorok Amos: “Da li u gradu biva nevolja a da je Gospod ne dopušta” (Amosa III, 6)? Kao da govori: nema nijedne nevolje, koja se ne dešava po Božijem dopuštenju, koje dozvoljava zlu nameru, a pritom za njeno ostvarenje ukazuje na način i daje snagu.

Tako Bog, želeći da kazni cara Davida za greh njegove preljube sa Urijinom ženom i za ubistvo samog Urije, grehom mešanja krvi njegovog sopstvenog sina sa njegovom ženom govori Davidu preko proroka Natana: “Evo, Ja ću podignuti na te zlo iz doma tvojega, i uzeću žene tvoje na tvoje oči, i daću ih bližnjemu tvojemu (Avesalomu), te će spavati sa ženama tvojim na vidiku svakomu. Jer ti si učinio tajno (to jest preljubu i ubistvo), ali ću Ja ovo učiniti (to jest Avesalomovo mešanje krvi) pred svijem Izrailjem i svakomu na vidiku” (2 Car. XII, 11, 12). Ovu misao je veoma dobro objasnio blaženi Avgustin, govoreći: “Na taj način Bog ispravlja dobre ljude preko zlih”.

Nepošteni carevi, kao Božija orudja

Božije pravosudje takodje često koristi nepoštene careve i zle knezove, kao Svoja orudja, radi učenja trpljenju pravednih i radi kažnjavanja nepoštenih za njihove prestupe i postupke. Evo primera: Bog, preko proroka Isaije, preti razvraćenom izrailjskom narodu, njegovim pogubljenjem i pustošenjem Palestine od strane Asiraca, govoreći: “Teško Asiru, šibi gnjeva Mojega, ako i jest palica u ruci njegovoj Moja jarost. Na narod licemjerni poslaću ga, i zapovijediću mu za narod na koji se gnjevim, da plijeni i otima, i da ga izgazi kao blato na ulicama. Ali on neće tako misliti i srce njegovo neće tako suditi, nego mu je u srcu da zatre i istrijebi mnoge narode” (Is. X, 5-7). Ovde Bog jasno pokazuje da to nije volja asirskog cara, već Njegova sveta volja koja se ostvaruje pomoću Asiraca. On ih naziva palicom gneva i šibom negodovanja Njegovog na bezzakonja Izrailja, i Sam Sebi ih pripisuje kao kaznu. “Ja sam ih poslao”, - kao da On govori, “da uzmu njihov plen i umire nepokorne Meni i veoma pogordjene umom svojim: oni su odbacili veru u Jednoga Boga, i poštovali mnogobožačke idole bezumnim i surovim obredima i žrtvama. Sam asirski car (izvršavajući Božiju volju) će misliti drugačije, smatrajući da to radi po svojoj sopstvenoj volji, i neće se urazumiti, već će se usredsrediti na ubijanje i konačno istrebljenje naroda; medjutim, on će poslužiti Mojoj volji. A kada kaznim ljude Moje ratom sa Asiricima, i ispravim ih, o! teško tada žezlu tome, teško Asircima, jer ću ih kao nepotrebno orudje baciti u oganj”. Na isti način treba gledati i na druge pravedne kazne, koje Bog popušta na nas radi naših nepravdi.

Rimski imperator Tit, je pri opsadi Jerusalima, sam lično obilazio njegove zidine i videvši jame, pune telima mrtvih ljudi, iz kojih je isticala krv, teško je uzdahnuo i podigao je oči i ruke ka nebu, i rekao: “Bože milostivi, to nije moje delo!”

Zbog čega je moguće “protiviti se” Bogu u nevoljama?

Neko može da nas upita: ako je istina da nas sve nevolje snalaze po Božijem dopuštenju, onda je znači uzaludno da se protivimo Njegovoj svetoj volji? Uzaludno je upotrebljavati lekove u bolesti? Zbog čega voditi naoružane pukove protiv neprijateljskog napada? Zašto da mu dobrovoljno ne predamo ključeve naših utvrdjenja i ne pustimo ga u našu zemlju a na našu pogibelj? Zbog čega ne sledimo blaženog arhijereja Lupa, koji je pozdravio Atilu sledećim rečima: “Pozdravljam te Atila, biču Božiji!”. Odgovaram onima koji postavljaju ovo pitanje da se rušilački ratovi i slične nevolje ne dešavaju bez Božije volje, i to je jasna stvar (kao što smo pokazali ranije); ali odatle ne sledi da se ne treba ni naoružavati protiv neprijatelja, niti pribegavati lečenju naših bolesti, smatrajući te postupke suprotnim Božijoj volji. Medjutim bolesniku je nepoznata Božija namera o periodu trajanja njegove bolesti, i zato njemu nije zabranjeno da pribegava različitim sredstvima isceljenja. I kada već, posle upotrebe mnogih lekovitih sredstava ne ozdravi, onda može da bude uveren da je to Božija volja da trpi dugotrajnu i tešku bolest. Tako smireno rasudjuj svaki bolesni brate da je Bogu ugodno da još budeš bolestan. Ali pošto ne znaš da li Bog ima nameru da stradaš do smrti, onda nije greh da pribegavaš sredstvima za isceljenje radi ozdravljenja ili olakšanja bolesti. Bezgrešnost lečenja se dokazuje još i time da ukoliko Bogu nije ugodno da ti povrati zdravlje, On može da liši svako sredstvo njegove isceliteljske sile. Tako treba rasudjivati o neprijateljima i ratovima. Bog je više puta dopuštao neprijateljima da porobljavaju izrailjski narod, da taj narod ne bi činio loša dela i zaboravljao na Boga svoga; I Izrailjci su se ne znajući Božiju volju suprotstavljali svojim neprijateljima. Ali su zato drugačije postupili kada im je prorok Jeremija otkrio Božiju volju da se pokore caru Nabuhodonosoru. Na isti način, ukoliko požar uz svo staranje naroda i požarne brigade ne može da bude ugašen, onda je očigledno da je Božiji sud odlučio da ta kuća ne samo da treba da bude zapaljena već i da treba da izgori radi ispitivanja trpeljivosti Božijih prijatelja i kažnjavanja neprijatelja. Na sličan način treba rasudjivati i o svim drugim dogadjajima u našem životu.

Pouke blaženog Avgustina

“Pogledajte, ljubljena braćo, - poučava blaženi Avgustin, - nikada ne govorite: to mi je djavo uradio (tu nesreću mi je naneo pokvareni neprijatelj), već sve što ti se dešava, i dobro i zlo, pripisuj Bogu svojemu, znajući da djavo ne može ništa da ti uradi, ukoliko Svevišnji Bog, Koji ima vlast nad životom i smrću, ne dopusti mu da ti nešto uradi radi kazne ili tvoga ispravljanja. Kazne Bog dopušta za nečasne, koji svesno postupaju protiv svoje savesti, javno odbacujući istinu itd., a ispravljanje popušta na one sinove koji su u nečemu pogrešili: “Kara onoga, koga prima” (Jevr. XII, 6). I ne nadaj se da ćeš ostati bez kazne ukoliko ne misliš da budeš odvojen od nebeskog nasledstva: “Kara svakog sina, koga prima (priznaje za naslednika)”. Da li je to tako? Da li svakog? – Gde si hteo da se sakriješ od kazne? Kara svakoga i niko ne biva izuzet od kazne: neka ti bude jasno da Sam Jedinorodni Sin Božiji, ne učinivši nikakav greh, nije bio izuzet od kazne”. Ova pouka je zaista dostojna blaženog Avgustina.

Priča o Josifu

Setimo se Josifa Predivnog, prvog velmože posle cara u Egiptu. Kakve je on nevolje i zla dela trpeo pre nego što je dobio najveću čast i vlast! Najpre je imao problema sa bratskom mržnjom; ona je bila uzrok porodične netrpeljivosti prema njemu, i povećavala se i dostigla takav stepen da je bio prodan kao zarobljenik Ismailćanima i odveden u Egipat. Ni tamo nije naišao ni na šta bolje: naklonost njegove gazdarice prema njemu se pokazala štetnijom i pogubnijom za njega, nego bratska mržnja. Jer kada je taj predivni mladić zavoleo čistotu i celomudrenost, nije pristajao na sablažnjive predloge svoje gazdarice na preljubu, i tada ga je ona oklevetala pred njenim mužem i bez krivice je bačen u tamnicu, gde je proveo tri godine. I zaista, on nije tog trenutka posle svog dolaska u Egipat bio uz počasti postavljen na trijumfalni presto, već je išao ka njemu trnovitim stepenicama najvećih nevolja i nezgoda. Sve se to dešavalo po nepostižnom Božijem Promislu, u šta nas uverava i sam Josif, koji je naposletku rekao svojoj braći: “Niste me vi poslali ovde (u Egipat), već Bog” (Post. XLV, 8). “Ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod” (Post. L, 20). Sveti Zlatoust o ovome rasudjuje na sledeći način: “O tome nije dovoljno samo slušati, već treba i mi sami da postupamo na taj način. Dakle, umirimo i utešimo one koji su nam učinili zlo, ne uzimajući im to za krivicu, već podnoseći sve trpeljivo i dobrodušno. Jer mudri Promislitelj Bog nevolje Svojih prijatelja obraća u radosne dogadjaje. Često nam nanesena uvreda donosi veliku sreću; mnogi su padali i kroz svoj pad dolazili do onoga što je za njih najbolje. Božiji Promisao, radi ostvarenja Svojih ciljeva, ne koristi samo dobre postupke, već i grehovne padove. Da li si spoznao Josifove puteve? – uništi zlobu njegove braće, udalji njihovu zavist, odbaci njihov predlog za Josifovo ubijanje – i iskorenićeš sve to što je doprinosilo očuvanju celog Egipta … Želiš li da pratiš nepostižnu tajnu Hristovog iskupljena celog ljudskog roda? – uništi srebroljublje u srcu Jude Iskariotskoga, kao i zavist Judeja prema Hristu Spasitelju: zajedno sa tim bi udaljio spasenje celog sveta, Hristovu prolivenu krv i smrt. Iskoreni djavole – tog trena će se umnogome smanjiti blagočestivi podvizi, pobede i nagrade dobijene za njih. Istrebi mučitelje – kako će nastati sveti mučenici? Takvi su zakoni Božijeg Promisla: dostizanje dobra ne samo kroz vrlinske, već i kroz zlobne ljude pa čak i preko samih djavola. Josifovu prodaju od strane njegove braće je zaista uredio Sam Bog, ali samo izvršenje iste, pokriveno zlobom braće, je bila delo njihove zlobne volje”.

Davidov odnos prema svom uvrediocu Simeju

Kada je car David pobegao od nepokornog sina Avesaloma koji je ustao protiv njega, neko od Simeja, iz roda doma Saulova, istrčao pred Davida i počeo da ga vredja najuvredljivijim rečima: “Odlazi, odlazi, krvopijo i zlikovče! Obrati Gospod na tebe sve krvi doma Saulova, na čije si se mjesto zacario, i predade Gospod carstvo u ruke Avesolomu sinu tvojemu; eto te sada u tvom zlu jer si krvopija” (2 Car. XVI, 5-8). Eto poražavajućeg obrasca ljudske zlobe! Avesa, brat Joava vojnog načelnika, je videvši takvo vredjanje Davida, rekao: “Zbog čega taj mrtvi pas zloslovi gospodina moga, cara? Otićiću, i skinuću mu glavu”. Ali car, uvidevši u tom odnosu Božiju volju, postaje zaštitnik svog gonitelja, govoreći svojim saputnicima: “Ostavite ga neka zloslovi, jer mu je Gospod naredio da zloslovi Davida: ko može da kaže – zašto ti to radiš?” – Simej je teško sagrešio, proklinjući Davida, jer iako ga je Bog upotrebio kao orudje za vredjanje cara, on nije bio uzrok njegove zlobne volje: On ju je samo mudro upotrebio radi kažnjavanja Davida. Slično Davidu, svako od nas treba da razmatra napade i zlobe zlih ljudi, čiju samovolju svemilostivi Bog koristi radi urazumljenja nevinih, ili kazne krivih.

Starčeva krotost

Sveti Dorotej priča da jedan starac bogougodnog života, tokom nekoliko dana nije mogao da uzima hranu zbog bolesti svog želuca. Pomoćnik je želeći da ukrepi starca hranom, smislio da pripremi za njega prijatniju i ukusniju hranu. On je iz dva suda, koji su ličili jedan na drugi, uzeo greškom za spremanje hrane taj, u kome se čuvalo staro pokvareno ulje. Tako je pri svoj svojoj dobroj želji da ugodi starcu, izobilno usuo u njegovu hranu ne med, već skoro bukvalno rečeno samu smrt, spremivši mu takvo jelo koje ne bi jeo ni gladan pas. Bolesnik je jedva probao hranu koja mu je donesena i tog časa je shvatio grešku svoga pomoćnika, ali je prećutao i jeo na silu. Potom, kada njegov želudac više nije mogao da prima tu hranu, odložio je kašiku, ne izgovarajući ni reči o neodgovarajućoj hrani. Ali pomoćnik je počeo da ga nudi da uzme još više tog predivnog jela, govoreći: “Spremao sam ga sa trudom i usrdnošću; ono će ukrepiti tvoje zdravlje”. Dobri starac ne samo da nije izgovorio gnevnu reč na pomoćnika, već se ni u mislima nije prognevio na njega i odbio je da uzme hranu samo zbog toga što je već sit i što ne može više da jede. Tada je pomoćnik sam probao to jelo i tog trenutka se bacio pred starčeve noge i s tugom mu rekao: “Ubio sam te časni oče, zbog čega si svojim ćutanjem sakrio moju nepopravljivu grešku?” – “Ne smućuj se sine moj; da je Bogu bilo ugodno da jedem slatko, ti bi mi doneo slatko”. Pritom sveti Dorotej primećuje: starac je rekao istinu, da da je Bogu bilo ugodno da bolesni starac jede ukusnu hranu, onda On ne bi dopustio da pomoćnik napravi grešku ili bi pokvareno ulje pretvorio u sveže. Tako, slično starcu, postupa onaj, ko u svemu priznaje Božiji Promisao: on ni u kome ne želi da vidi zlonamernost, nikoga ne podozreva, ali istinski priznaje da sve što se sa njim dešava biva po Božijem Promislu i volji.

Zahvalna molitva carice Irine

Grčka carica Irina se kada je u Carigradu bila svrgnuta sa carskog prestola od strane prezrenog sluge, obratila Bogu sledećim rečima: “Zahvaljujem Ti Gospode što si Ti mene sirotu nedostojnu postavio na carski presto; ali pošto si dopustio da budem lišena tog prestola, smatram to posledicom svojih grehova; neka bude sa mnom volja Tvoja! – U svemu lošem i dobrom neka bude blagosloveno Ime Gospodnje”. Istina je da niko ne može da nam naškodi u tome, u čemu sami škodimo sebi. Zbog toga je tačno rekao blaženi Avgustin:”Veruj Gospodu Bogu bez ikakve sumnje, i prepusti Mu se u potpunosti, koliko je to u tvojoj snazi: tada te neće odbaciti, i neće prestati da te privlači k Sebi, i neće popustiti nikakvo zlo na tebe, iako bi ti bio ubog i neznatan”. Ovu pouku svako od nas treba da zna u potpunosti i treba čvrsto da drži na umu sledeće: ništa protivno nama ne može da se desi bez Božije volje i dopuštenja; ni djavo i niko od ljudi ne mogu da nam naškode, ukoliko to Bog ne dopusti. Treba čvrsto verovati, da iako nas postižu najteže nevolje po Božijem dopuštenju, On ih kao vrhovni Car šalje na nas kao najmilostiviji Otac na našu korist, radi našeg urazumljenja i ispravljanja, i radi naših nepravdi i greha. Tako da shodno tome, niko drugi sem nas samih ne može da nam naškodi.

GLAVA IV.
Bog dopušta nevolje i grehe radi dobra ljudi


Pošto ni djavo niti iko od ljudi ne može da nam nanese nikakvo zlo bez Božijeg dopuštenja, onda razmotrimo sledeće: šta Bog dopušta, na koji način, i radi čega – koji je uzrok Božijeg dopuštenja?

Šta Bog dopušta?

Treba razlikovati dve vrste zla koje Bog dopušta. Prva vrsta zla obuhvata razne tuge, teškoće, bolesti, nanesene uvrede ili ponižavanja (osiromašenje, zatvor, izgnanstvo, deportovanje), smrt, - sve to ne može da bude čak nazvano u užem smislu zlom, već samo gorkim lekom, koji nam Bog šalje radi duševnog isceljenja. Druga vrsta zla, koja predstavlja zlo u pravom smislu, su – naši gresi, prestupi Božijih zapovesti. Prvu vrstu zla Bog dopušta po Svojoj volji ili kao kaznu za nečasnost, ili kao meru ispravljanja za sinove i kćeri. O zlu druge vrste, to jest o gresima se ne može reći da ih Bog želi, već ih samo dopušta. Sve, što postoji u svetu, postoji po volji i reči Gospoda, «i bez Njega ništa ne bi imalo život, ili istinsko postojanje» (Jn. !, 3).

Priroda greha

Ali greh nije nešto realno, već samo prividna suprotnost istinskom postojanju. Greh postoji zbog nesavršenstva, laži i lukavstva razumno-slobodnih bića koje je Bog stvorio, a koja mu se ne povinjuju; tako je greh prvobitno i nastao i danas se dešava suprotno Božijoj volji, ali nije od Boga, već po Njegovom dopuštenju. Uzrok dopuštanja greha je sakriven do vremena u tajni savršenog i nepogrešivog Božijeg upravljanja svetom, ili Njegovog Promisla. Bogu je potpuno poznata čitava budućnost, i On može lako da ne dozvoli mrski Mu greh, ali ga dopušta želeći da od zla stvori dobro, i iz nepravilnog pravilno, radi urazumljenja i ispravljanja ljudi, da bi oni uvideli kakve posledice povlači greh za sobom i u odnosu na onoga koji je sagrešio, i u odnosu prema njegovim bližnjim, i prema društvu. U tome je razlika izmedju Božijeg i ljudskog dopuštenja, koje se ne može u početku sprečiti i preseći ljudskim merama, iako izvršenje dopuštenog nije poželjno. Naprotiv, Bog ima i mogućnost da ne dozvoli i da preseče ispunjenje zle namere, a pored toga i volju koja dopušta izvršenje ovog ili onog zla. Pritom se postavlja pitanje: zbog čega Bog dozvoljava činjenje greha, ili koji je pobudni uzrok radi koga Bog dozvoljava ljudima da čine greh?

Zbog čega Bog dozvoljava greh?

Beskrajna Božija milost nikada ne bi dozvolila da se na zemlji dešavaju tako zla bezzakonja, ukoliko se iz njih ne bi dobijala najveća dobra i ukoliko se ono što je učinjeno iz zlobe ne bi obraćalo na spasenje. Bog je dozvolio da se pojača mržnja braće protiv nedužnog Josifa, ali da li je to bilo radi nekog dobrog dela? Nije li to bilo radi spasenja od smrti gladju ne samo njegovih roditelja, braće i rodjaka, već i celog Egipta? Bog je dopustio nečasnom Saulu da na sve načine zlobi krotkom, nezlobivom Davidu, ali nije li to bilo radi koristi samog Davida i celog jevrejskog carstva? Da, bilo je to radi najveće koristi ne samo njih, već i celog ljudskog roda, preko Davidovog potomka, Hrista Spasitelja našega. Bog je dopustio da nevino oklevetan prorok Danilo bude bačen u jamu sa razjarenim lavovima; ali radi čega? Radi postizanja višeg stepena slave njega samog i njegovih prijatelja. Ali zašto da navodim mnogobrojne činjenice iz Starozavetne istorije, kada su Božijim dopuštenjem zavidni prvosveštenici, fariseji i jevrejske starešine predali na raspeće Jedinorodnog Sina Božijeg, Isusa Hrista, i to dopuštenje se preobratilo u spasenje celog ljudskog roda? Na taj način, od svakog dopuštenja potiču i otkrivaju nam se najveća bogatstva Božije slave i Njegovih dobrih dela prema svakom čoveku i celom ljudskom rodu. Na osnovu svega nam se otkrivaju: Božija dobrota i Njegovo milosrdje, darežljivost, svemogućnost i veličanstvo, i Njegova Promisao. Odatle nas nama neznanim putevima obasjavaju i Njegova najuzvišenija mudrost i pravda, i samim tim podstiču mnoge ljude da se vrate dobrodeteljima, i umnožavanju teških, ali slavnih podviga.

Obraćanje zla u dobro

O, kako se divno i veličanstveno projavljuje Božiji Promisao u svakodnevnim Svojim dopuštenjima! Nije ništa čudno napraviti dobro od dobra, ali je veoma zadivljujuće delo – pretvoriti zlo u dobro. Postoji izreka: «Na mirnom moru svaki mornar može da kormilari». Nije neka velika mudrost uz pogodan vetar, jak brod, mirno more, umešnost mornara i vidljivost pristaništa dovesti brod do njega. Ali sasvim je druga stvar kada je na moru bura, brod oštećen, posada malobrojna i loše opremljena, a pri svemu tome kapetan tako iskusno upravlja da bezbedno izbegava opasnosti – to je zadivljujuće delo: kapetan broda je svojim delom dokazao svoju mudrost i svoju iskusnost da upravlja brodom. Slično je i u Božijem upravljanju svetom: ono što biva dopušteno Božijom voljom i čini nam se da ne vodi ka dobru, Bog dovodi do najboljeg završetka po Svojoj neizrecivoj premudorsti i pravdi. Dopuštanjem protivzakonitih dela i tužnih dešavanja Bog ponekad bezzakonike obraća u Svoje najčasnije prijatelje. Po Božijem Promislu, Koji sve usmerava ka najboljem završetku, zlobne zamisli protiv nekoga se često obraćaju na njegovu korist i čast; napadi i uvrede na nekoga često povećavaju njegove snage. Najveća bezzakonja nečasnih ljudi utvrdjuju mnoge u blagočestivosti i vrlinama i čuvaju ih od pogibelji. Za mnoge ljude, za koje smatramo da su već potpuno pogruženi u bezdan pogibli, pokazuje se da su već kroz to samo već spašeni.

Dokazi iz Biblije

Josifu zatvor služi za počasti i njegovu največu slavu; bratska zavist mu je donela više koristi nego dobre želje celog sveta; Saulova zloba je Davidu donela carski venac; jama sa lavovima je uvela Danila u čast i slavu, kakvu nisu dostigli ni ovozemaljski carevi; Hristos je sa Krsta ušao u raj zajedno sa pokajanim razbojnikom, a sa Tavora se uzneo na nebesa i seo s desne strane Boga Oca. Pri Božijim dopuštenjima i dobra i zla volja radi u prilog Bogu, i bez obzira kakve namere ljudi imaju, sve se na kraju krajeva odvija radi postizanja najboljih ciljeva. Zaista, sveti su sve to što im se dešavalo u životu, prijatno ili neprijatno, pripisivali Božijoj volji, zbog toga što nisu obraćali svoju pažnju na tudje grehe, ali su sve ljudske postupke razmatrali, kao Božiji dar ili Božije dopuštenje za svoje grehe. Sveti su rasudjivali na sledeći način: sveblagi Bog nikada ne bi dopustio ništa zlo, ukoliko ne bi znao da će iz toga nastati mnogobrojna i velika dobra dela.

Svedočanstva Svetih Otaca

Sličnu misao je izrekao i blaženi Avgustin: «Bog pretvara zlo u dobro, jer budući Sveblag, On ni na koji način ne bi dopustio zlo u Svojim delima, ukoliko ne bi bio toliko svemoguć i dobar, da ne bi mogao od zla da stvori dobro». I opet, pravedno je govorio učitelj Teofil: «Bog se nepostižno upliće u naše zablude i u naše grehe, ne radi njihove pohvale niti uzimanja učešća u njima, već gnušajući se njima, mrzeći ih i ispravljajući ih; Bog stvara iz zla mnogo toga dobrog, slično tome kao što je oganj pretvorio u vodu». Ovde treba napomenuti i njegovu drugu pouku: «Svako onaj ko nas rastužuje na bilo koji način kao da u sebi ima dva aktivna lica – jedno svesno, i drugo nesvesno. Kao prvo, on želi radi svog zlog raspoloženja prema nama da deluje neprijateljski protiv nas: s namerom da povredi našu ličnost, da nas liši imovine itd., iako u toj svojoj nameri uvek ne uspeva; pri svom uspehu, a kroz Božije dopuštenje, on postaje drugo nesvesno lice, u svojstvu orudja u Božijim rukama, Koji kažnjava ili ispravlja naše ponašanje, i samim tim on nesvesno služi Bogu».

Primeri iz istorije

Poznate nesvesne Božije sluge su bili: Navuhodonosor, Atila, predvodnik Huna, Totila, car italijanskih ostrogota, Tamerlan, i drugi Božiji bičevi; to su bili i Vespazijan i njegov sin Tit, koji su se radi slave i širenja Rimske imperije, trudili da uništavaju Jevreje, ali su se u tome prevarili.

Od čoveka zavisi samo želja, ali ne i delo

Dozvoli da te pitam, ljubljeni moj brate hrišćanine, čije žalbe veoma često odjekuju nebom i zemljom. Šta te toliko rastužuje – da li volja, ili namera čoveka koji hoće da ti nanese bol, ili samo njegova vlast, mogućnost da ostvari svoju zamisao, ili i jedno i drugo? Ti odgovaraš: «Rastužuje me i jedno i drugo zajedno». Kao odgovor ću ti reći da ni zlonamerna volja, niti njeno ispunjenje (vlast) ne mogu da ti nanesu bol: zla namera (volja) je ništavna bez vlasti, i ne može da ti nanese nikakvu štetu, a njeno ispunjenje zavisi od dopuštenja, to jest Božije volje, koja je pravedna i sveta. Poznato ti je da je svaka vlast od Boga – zbog čega onda tuguješ i žališ se na onoga koji ti nanosi bol, kad on nije uradio ništa drugo sem onoga što mu je Bog dozvolio? U suprotnom, bez Božijeg dopuštenja, on ne bi mogao da ti nanese bol. Kažeš: «Moj protivnik mi je naneo najveću uvredu» - «Reci, kakvu? – jer te Bog kažnjava za tvoje grehe, ili te uči trpljenju, ili povećava tvoju nagradu za nevino pretrpljenu uvredu (bol) – i ti se smatraš uvredjenim»? – «Mrzim tog lukavog čoveka, - rećićeš, - i njegovu zlobnu volju». – «Ali, ti uvek obraćaš svoju pažnju na dela drugih ljudi, a ja ti savetujem da je bolje da svoj pogled obratiš ka Bogu i ka svojoj savesti. Šta je mogla da ti uradi ljudska volja, pa bila ona zla i nečasna? U čemu je njen uspeh? Ti se ne žališ toliko na to, što je tvoj protivnik želeo da ti naškodi, koliko zbog toga što ti je naškodio i što je mogao da ti naškodi! Od koga je to poteklo, i zašto on može da ti naškodi? Nije li to po vlasti i volji Božijoj? Ako je tako onda je to uvek pravedno, dostohvalno i sveto.
Dakle, ili se ućuti ili obrati svoje žalbe Božijem dopuštenju – i čvrsto zapečati u svojoj duši, da Bog nikada ne bi dopustio da ti tudja zla volja nanese bilo kakvo zlo, koji ti ne bi poslužilo na korist, ukoliko ti sam sebi ne naškodiš.

Pouke blaženog Avgustina

I ko može da nam učini zlo ukoliko revnujemo u svemu dobrom? Predivno je rekao blaženi Avgustin: «Ne boj se neprijatelja: on može toliko da ti naškodi, koliko je za to dobio vlasti od Boga. Boj se Onoga, Koji je silan da učini ono što poželi, i Koji ne čini ništa nepravedno, već sve što čini – čini pravedno; a ako bi nam se nešto učinilo nepravednim, onda se to nesumnjivo desilo po Božijoj volji, i veruj dakle da je pravedno i istinito». Pitaćeš: «Ako je neko ubio nevinog čoveka, da li je to pravedno ili nepravedno?» - «Nema sumnje, da je to nepravedno i dostojno kazne». – «Zbog čega je Bog, - pitaćeš opet, - dopustio takvu nepravdu?» - «Ti želiš da vodiš spor sa Bogom, pre nego što si postao dostojan da pitaš Boga: iz kog razloga si Ti Bože dopustio to? – Božije namere za to, ili Njegova dopuštenja ti ljubljeni moj ne mogu objasniti, jer je Premudrost Božija nedokučiva za ljudski um, ali mogu da tvrdim samo to, da je s jedne strane čovek koji je ubio nevnog čoveka učinio nepravedno delo, a drugo da tog ubistva ne bi bilo da ga Bog nije dopustio iz nama nepoznatog, pravednog razloga. Govoreći drugim rečima: ubica je učinio nepravedno delo, koje zahteva kaznu; ali Božije dopuštenje je pravedno i premudro, ali skriveno od nas do vremena».

Na sličan način blaženi Avgustin razmatra delo ubijanja Hrista, našeg Spasitelja: «Juda, bezzakoniti Hristov izdajnik, - kaže Avgustin, - i Hristovi gonitelji – su sve bezzakonici, nepravednici; medjutim Otac nije poštedeo Sina Svoga, već Ga je predao (dopustio da bude ubijen) radi spasenja svih nas». Eto tajanstvenog uzroka Božijeg dopuštenja za ubijanje Jedinorodnog Sina Svoga od strane zakonoprestupnika – uzroka, koji je u to vreme bio neobjašnjiv. Ne čudi se tome što Bog dopušta zlo: dopušta ga po Svom najpravednijem Sudu merom, brojem i težinom. U Njemu nema nepravde, te se ti sam u potpunosti predaj Njemu.

Odnos prema uvredama

Radi sopstvenog umirenja posle nanešenih nam uvreda je poznato samo jedno pravo sredstvo: kada te je neko uvredio ili ražalostio, ne obraćaj svoju pažnju na njegovu zlobu, već se obrati pravednom Božijem sudu, koji je dopustio protivniku da te uvredi, i ne vraćaj mu zlim za zlo koje ti je učinio: jer je njega Bog dopustio radi postizanja dobrih i pravednih ciljeva, koji su ti nepoznati do vremena. Toga su se držali svi sveti Božiji ugodnici: oni nisu ispitivali ko i zašto ih je uvredio, već su uvek obraćali svoja srca ka Bogu, smireno priznajući pravednost Božijeg dopuštenja; i zato su nanesene im uvrede smatrali dobrim za sebe, a svoje protivnike – za dobročinitelje, govoreći: evo naših istinskih dobročinitelja, koji nam ne laskaju; oni koji nas hvale i veličaju u oči, laskaju nam i štete našem unutrašnjem usavršavanju. Zbog toga su sveti uvek svoj misleni pogled obraćali ka Bogu, i u svakom delu su se uzdali u Božiji Promisao i svako dobro su očekivali od Boga.

Greh protiv bližnjega ostaje greh, iako bi iz njega nastalo dobro

S druge strane, iz gore rečenog se vidi da greh koji učinjen protiv bližnjega kroz Božije dopuštenje, zbog koga ne zaslužuje ni najmanje olakšanje grešnikove krivice samo zato što je njegovo protivzakonito delo dalo Bogu povod da od zla učini veće dobro. Namera onoga koji je sagrešio je bila i ostala zla. Tako naprimer ako bi neko od zlobnika zapalio kuću siromaha, a drugi dobri i časni čovek mu iz sažaljenja izgradio novu na istom mestu i to znatno bolju, onda to u tom slučaju ne bi moglo da posluži kao razlog za umanjenje krivice piromana bez obzira na to koliko je kuća bila loša, i što je posle toga taj siromah dobio znatno bolju kuću.

GLAVA V. NEPOSTIŽNOST BOŽIJIH SUDOVA

U toku celog svog života treba često da ponavljamo izreku carskog Proroka: “Pravda je Tvoja kao gore Božije, sudovi Tvoji bezdana velika” (Ps. XXXV, 7). Na taj bezdan kao da prstom ukazuju dve biblijske prvobitne sluge Egipatskog Faraona: peharnik i pekar. Oba su sluge jednog cara, oba su upali u njegovu nemilost, oba su uhapšena i zatvorena zbog teške krivice, na obojicu je car položio svoj gnev, obojice se setio u vreme svog dvorskog pirovanja, obojicu je mogao da pomiluje da je to bilo ugodno Božijoj pravdi, ili je obojicu mogao da osudi na smrtnu kaznu zbog podjednake krivice; medjutim, jednoga je osudio na nečasnu kaznu, a drugome je povratio svoju milost i postavio ga na predjašnje mesto služenja: pekara je naredio da obese i daju kao hranu divljim vranama, a peharniku je naredio da se vrati svojoj predjašnjoj dužnosti – da služi carskoj trpezi. Takvi su sudovi Božiji, jedne po pravednom Svom sudu udaljava od Svoga lica, a druge udostojava gledanja Njegovog lica po velikoj Svojoj milosti. “I ko može istraživati velika dela Njegova? Ko može izmeriti silu Njegovog veličanstva? I ko može izreći milost Njegovu?” – kaže sin Sirahov (XVIII, 3, 4).

Koliko su samo tajanstveni i nepostižni Božiji sudovi o Navuhodonosoru, caru Vavilonskom, i o Faraonu, koji nije znao Josifa (Ish. I, 18)! Njih je lepo opisao blaženi Avgustin: “Jedan (Navuhodonosor) je za svoja bezbrojna zla dela bio kažnjen od Boga, i preko toga bio priveden ka spasonosnom i veoma korisnom pokajanju (sopstvenom ispravljanju). Suprotno tome, Faraon je bio ozlojedjen, i bez obzira na Božije kazne, prenebregao ih, i poginuo u Crvenom moru sa celom svojom vojskom. Oni su obojica bili ljudi: obojica su bili mnogobožački carevi i obojica su bili kažnjeni. Zbog čega njihov kraj nije bio isti? – Jedan je razumeo karajuću Božiju ruku, raskajao se i ispravio svoje ponašanje; drugi se nije povinovao Božijoj volji, ostao je u svojoj grehovnoj upornosti – i poginuo.

Evo drugog primera nepostižnosti Božijih sudova: jedan od najboljih judejskih careva je bio Asa, koji je činio dobro pred Bogom i učvrstio svoje carstvo, svrgnuo sve idole po celoj judejskoj zemlji, iskorenio idolopoklonstvo – taj porok prvih careva u kolenu Judinom i Venijaminovom, razrušio poklonjenje planinama i šumama. Medjutim, taj slavni car, koji je dugo vreme pohvalno carevao, i trideset godina bio primer blagočestivog cara je pri kraju svog carevanja izgubio svoju prvobitnu slavu, promenivši se na gore. Zatvorio je u tamnicu proroka Ananiju, koji je razobličavao njegove besmislene postupke, kaznio je mnoge nevine gradjane, i na kraju kada se strašno razboleo na noge, nije se obratio Bogu sa pokajanjem zbog svojih sagrešenja i sa molitvom za svoje isceljenje, već je samo pribegao lekarima. O, kako se on promenio na gore, i kako njegova poslednja dela ne liče na prva! Prvobitno blagočestivi car je postao samopouzdani neposlušnik Božije volje, koja mu je javljena preko proroka (2 Paralip. XV-XVI). – Naprotiv, najbezzakonitiji i tokom celog svog života najnečasniji Manasija, koji je judejski narod doveo do tog stepena nepoštenja, da je postao gori od onih naroda, koje je Bog istrebio od lica sinova Izrailjevih, spoznao je u svom nepoštenju tešku Božiju ruku na sebi, obratio se k Bogu, raskajao za svoje nepoštenje i zadobio Božiju milost i oproštaj (2 Par. XXXIII, 9). O, Bože! Sudovi Tvoji su bezdana velika, bezdana bez mere duboka!

Saul i David (prvi carevi Izrailjskog naroda), su za nas zadivljujući zbog različitosti Božijih sudova nad njima! Obojica su u početku bili dostojni pohvale, ali su obojica teško sagrešili sablaznivši celo carstvo, obojica su podvrgnuti teškim kaznama, ali kako su samo te kazne delovale različito na njih! Saul je otvrdnuo u svom nepoštenju i završio u mukama; David je kaznu preokrenuo na sopstveno isceljenje i postao omiljeni Božiji izabranik. Ovde nema mesta za pitanja: zašto je to tako? I radi čega? Takva pitanja se javljaju prema sugestijama zlih duhova, i mnoge su pogubili. “Šta, zaista je Bog rekao: ne jedite plodove ni sa jednog drveta u rajskom vrtu?” – upitala je nekada ženu (Evu) najlukavija životinja (Post. III, 1). Na to pitanje je Eva trebalo da odgovori lukavoj životinji na sledeći način: “Znamo da nam je Bog zapovedio da ne jedemo plodove samo sa drveta poznanja dobra i zla, ali zašto i radi čega je On to zapovedio – to ne treba da pitamo Boga”. Njegovoj svetoj volji je tako bilo ugodno, a mi ne treba da ispitujemo uzroke takve Njegove volje: “Ko bi poznao um Gospodnji? Ili ko Mu je bio savetnik? Ili ko Mu je dao unapred, šta On treba da uradi? Jer sve (što postoji) je iz Njega, Njime i k Njemu” (Rim, XI, 34-36). Mislim, da će se uvek naći oni koji tvrde da nije zabranjeno da se ponekad pita za uzrok ove ili one zapovesti. – Ali koga? Zar ne Boga, Kome je Jedinom poznato šta je dobro ili samo dozvoljeno? Ako sluga od svog gazde ili potčinjeni od svog načelnika zahteva da mu objasni uzrok neke kazne ili rasporeda, onda će prvi to smatrati za uvredu, a drugi za bunt i nepovinovanje njemu, I zar si se ti drznuo protiv Boga? Osim Njegove svete volje nema drugog uzroka Božijeg Promisla.

Sveti Antonije Veliki

Sveti Atanasije, arhiepiskop Aleksandrijski, opisuje u delima Antonija Velikog sledeći dogadjaj: dva monaha su se uputila na put, kako bi posetila sv.Antonija u njegovoj pustinji. Ali, pošto su išli po bezvodnoj vreloj pustinji, potpuno iscrpljeni od žedji, jedan od njih je već umro, a drugi je bio blizu smrti. Sveti Antonije se nalazio nekoliko milja daleko od njih. Sedeći u svom manastiru na kamenu, on je hitno pozvao dva svoja monaha i rekao im: “Trčite što brže možete u pustinju, i ponesite sa sobom sud vode, jer je jedan od dvojice bratije koji su išli prema nama već umro od žedji, a drugi još diše, ali veoma strada i veoma je oslabio; ako ne budete požurili, ni drugoga nećete zateći medju živima: to mi je Bog otkrio dok sam stajao na molitvi”. Dobivši zapovest, monasi su se brzo i rado uputili na put: našavši stranike, telo umrlog su zakopali, a drugog su osvežili vodom i ukrepili hranom, i poveli sa sobom kod svetog Antonija. Pri tom opisu Atanasije blagorazumno primećuje da niko ne može da pita: “A zbog čega sveti Antonije nije poslao svoje monahe ranije radi spasenja stranika, još pre smrti jednog od njih?”Takvo pitanje je zaista neprilično za hrišćanina, jer to nije bilo delo svetog Antonija, već je to bio Božiji sud: Sam Bog je izrekao Svoj pravedni sud nad umirućim i žednim – živim; On je otkrio Svoju svetu volju svetom Antoniju o spasenju stranika.

Antonije Veliki, razmišljajući sam u sebi, divio se tajanstvnim i nedokučivim Božijim tajnama, i smireno govorio Bogu: “O, Gospode, Bože moj! Tebi ponekad biva ugodno da daruješ dugogodišnji život ljudima koji su očigledno nekorisni i pogruženi u bezdan bezzakonja, a ponekad prevremeno lišavaš života ljude koji su veoma korisni za dobro društva. Jedni, koji su malo sagrešili, bivaju teško kažnjeni; a drugi, naprotiv žive bez ikakvih nevolja, srećno, i tako dobijaju smelost da čine prestupe”. U vreme tog svog razmišljanja Antonije je čuo glas: “Pazi na samog sebe: to o čemu razmišljaš je sud Božiji, i ne istražuj ga i ne ispituj”.

“O, kako su velika dela Tvoja, Gospode! Veoma su duboke pomisli Tvoje! Čovek nerazuman ne zna, i neznalica ne razume to” (Ps. XCI, 6, 7). Zaista si Ti Bog tajni.

Čudesno spasenje pri zemljotresu

Hiljadu sto sedamnaeste godine, kada je u celoj Italiji bio zemljotres, neki od stanovnika grada Milana su se okupili (priča Rogerije) u jednoj kući da bi raspravljali društvene potrebe. Odjednom se iz dvorišta čuo glas, koji je po imenu zvao jednog čoveka koji je bio u toj kući, da izadje. Taj čovek, koga su zvali nije znao ko ga zove i zato je žurio da izadje očekujući ponavljanje poziva. Neočekivano se neki neznanac približio vratima, i zamolio da pozvani brže izadje; tek što je ovaj izašao nekoliko koraka iz kuće, kuća se srušila i pogubila svojim ruševinama sve koji su se u njoj nalazili. Postavlja se pitanje: zbog čega je samo jedan čovek koji je bio u kući spašen od smrti, a svi ostali su poginuli? – Sudovi Gospodnji su velika bezdana! Ko ne vidi jasno u tom dogadjaju ponavljanje drevnih čuda? Tako je Andjeo Gospodnji izveo Lota sa njegovom decom iz Sodoma, a sve ostale stanovnike je ostavio kao žrtve ognja. Takvim čudnim načinom su bili sačuvani i mnogi drugi ljudi, koji su bili zajedno sa velikim brojem ljudi, koji su poginuli iz nekog razloga, koji je doveo do opšte pagube.

Neočekivano ispravljanje bezzakonika

Hiljadu petsto devedeset sedme godine, živeo je na Siciliji, na mestu koje se zvalo “Carska Gora”, čovek, koji je uporno provodio raspusni život. Njegov poznanik, blagočestivi monah ga je mnogo puta savetovao da se ispravi i napusti bogoprotivan život, razvrat sa nepotrebnim ženama, ali on i dalje nije odustajao i nije se ispravljao. Prošlo je nekoliko dana posle poslednjeg saveta, i on je poginuo u zagrljaju nepotrebne žene, na njenoj postelji, iznenada probijen bajonetom. Drugi neki čovek, sličan prvom, bezzakonik, čuo je za pogibiju svog druga i ostavio je bezzakonje. Postavši celomudren preko kazne i pogibije prvog bezzakonika, on je preostalih šezdeset godina svog života proživeo u usrdnom pokajanju za svoje grehe. – Šta reći o svemu ovome, sem pravedne izreke: Sudovi Tvoji Gospode su bezdana velika i neizmerna!

Divno Božije opredeljenje o Isaakovoj deci

Božanstvenom apostolu Pavlu je bilo veoma divno Božije opredeljenje za dva Revekina blizanca – Isava i Jakova, jer dok se oni još nisu rodili, niti učinili ništa dobro ili loše, i zbog čega bi se jedan od njih pretpostavio onom drugom, Bog je već unapred rekao: Jakova sam Ja zavoleo, a Isava omrznuo. – Šta da kažemo na to? Zar je Bog nepravedan? – Nikako! O, čoveče, ko si ti da se sporiš sa Bogom? Hoće li stvar reći onome ko ju je napravio: zašto si me tako napravio? Nema li lončar vlast nad glinom, kako bi od te smese napravio jedan sud za početnu upotrebu, a drugi – za nisku (Rimlj. IX, 11-13. 14.20.21)?
Zar je izmedju lončara i gline manja razlika nego izmedju Boga i čoveka, ništavnog crva? Ko će se drznuti da kaže Bogu: zbog čega Ti Gospode tako radiš?

Priča avve Doroteja o dvema devojčicama

Sveti Dorotej priča: u neki grad je stigao brod sa zarobljenicima, a u tom gradu je živela jedna sveta devica. Ona se čuvši da je stigao brod veoma obradovala, jer je sebi želela da kupi malu devojčicu, i mislila je: uzeću je i vaspitaću kako ja hoću, kako uopšte ne bi znala za poroke ovoga sveta. Poslala je po vlasnika broda, i pozvavši ga kod sebe, saznala, da on ima dve male devojčice, upravo takve kakve je ona želela, i tog časa je s radošću izgovorila cenu (za jednu od njih) i uzela je kod sebe. Kada je vlasnik tog broda napustio to mesto, u kome je živela ta sveta žena, i jedva se malo udaljio, srela ga je jedna bludnica, veoma razvratna, i ugledavši s njim drugu devojčicu, poželela da je uzme; dogovorivši se s njim, rekla je cenu, uzela devojčicu i otišla s njom. Vidite li Božiju tajnu? Vidite li Božiji sud? Ko to može da objasni? U stvari, sveta devica je uzela tu maloletnicu, vaspitala je u strahu Božijem, upućujući je na svako dobro delo, obučavajući je monaškom životu, to jest kraće rečeno, u blagouhanju svetih zapovesti. Bludnica je uzevši drugu nesrećnicu, napravila je djavoljim orudjem. Jer čemu je ona mogla da je nauči sem pogubljenju sopstvene duše? Dakle, šta možemo da kažemo o njenoj strašnoj sudbi? Obe su bile male, obe su bile prodane, ne znajući ni same kuda idu, i jedna se našla u Božijim rukama, a druga je upala u djavolje ruke” (1). Ko će u ovom dogadjaju ispitati dubinu i tajanstvenost Božijih sudova? Sudovi su Tvoji Bože bezdana velika!

Različita sudbina tetaka svetog Grigorija Velikog

Nešto slično je pronašao i saznao Grigorije Veliki u krugu svojih rodjaka. Taj sveti muž je imao tri tetke: Emeljanu, Tarsinu i Gordijanu, koje su sve tri posvetile svoj život Hristu, postupivši u ženski manastir. Dve od njih su nenarušivo čuvale svoje zavete i do kraja života su ostale u devstvu. Treća, Gordijana, je ne slušajući nikakve savete i ne povinujući se manastirskoj vlasti, prekinula svoje opštenje sa svetim sestrama, udaljila se od njih i predala svetskom životu: sudovi su Tvoji Bože bezdana velika!

Ispovest Jova i proroka Davida

“Bog je svemoguć i sve drži krepošću Svojom, - I da li će se naći neko silan kao On? Ko je u stanju da istražuje dela Njegova i da Mu kaže: Ti postupaš nepravedno” (Jov. XXXVI, 22.23)? Blagorazumno i veoma obazrivo se po tom pitanju izrazio carski Prorok, govoreći Bogu o sebi: “Bio sam neznalica i nisam razumeo; bio sam kao živinče pred Tobom” (Ps. LXXII, 22). Drugim rečima: “Tvoje sudove ja ne ispitujem Bože, ja, ništavan pred Tobom: moje je da slušam Tvoj glas i da se povinujem svome Gospodu, a ne da istražujem Tvoja dela i predodredjenja”.

Smirenost Serafima

To još nije ništa čudno, što je David od detinjstva napasavši stado, i ne baveći se visokim naukama, shvatao samog sebe i sudio o sebi tako skromno po dobroti svoga srca i po savetu Božijem. Ali sami Serafimi, viši Angeli – sluge Božije, tako postupaju pred Bogom; jer kada je Reč Gospodnja oglasila nebo i zemlju o odbacivanju judeja od strane Boga, tada su Serafimi (svaki od njih ima po šest krila) sa dva krila prekrivali svaki svoje lice, sa druga dva krila su prekrivali svoje noge i sa preostala dva su leteli, pokazujući time, da oni svojim razumom ne mogu da dosegnu do te visine, na kojoj se dešavaju čudna i nepostižna dela Božija, jer nikakav razum tvorevine ne može da dosegne Božanske sudove svog Svemogućeg Tvorca: za njih je dovoljno da znaju i da budu uvereni da je Trisveti Bog Svet, i da jedni pred drugima ispovedaju Njegova neizreciva Božanska dela, uzvikujući Mu: Svet, Svet, Svet, Gospod Savaot: prepuni su nebo i zemlja slave Tvoje (Isaija, VI). Ako se nebeski razumni duhovi tako smiruju, i ispovedaju nepostižnost Božanskih tajni, tim pre nama, prašini zemaljskoj, iako smo po Božijem daru dobili “disanje života i reč razuma” priliči da se ispovedamo pred Bogom, uzvikujući: Pravedan je Gospod u svim putevima Svojim, i Svet u svim delima Svojim (Ps.CXLIV, 17).

Nama ne samo da nije jasna budućnost, već ni sadašnjost

Često vidimo da se u vaseljeni dešavaju čudni prevrati i promene, neočekivani dogadjaji, i imamo dovoljno materijala za koji možemo upitno da kažemo: “Da vidimo kako će se to završiti?”. Ponekad se i nama samima dešava nešto što nas zadivljuje svojom neočekivanošću, i mi beskorisno ropćemo i govorimo: “Nisam ni mislio da će se to desiti”. Jadne smo mi neznalice u odredjivanju budućih dogadjaja! I u sadašnjim dogadjajima teško možemo da shvatimo njihove istinske uzroke, osim jednog koji prožima sve dogadjaje, a koji je pritom istinski i nesumnjiv. Ovo ili ono se desilo zbog toga što je tako bilo Bogu ugodno da ustroji ili dopusti po Njegovom premudrom, za nas neznanom, ali uvek pravednom i blagom Promislu: “Moje misli – nisu vaše misli, ni vaši putevi – nisu putevi Moji, - kaže Gospod. Ali koliko je nebo više od zemlje, toliko su putevi Moji viši od puteva vaših, i misli Moje više od misli vaših” (Isaija, LV, 8.9). Sveti Grigorije je rekao: istraživati skrivene uzroke Božijih sudova znači suprotstavljati našu grehovnu gordost Njegovim savetima ili opredeljenjima. Naša obaveza je da pri svakom neobičnom dogadjaju ponovimo reči svetog Pavla: “O, bezdna bogatstva, i premudrosti, i znanja Božijeg! Kako su nepostižni sudovi Njegovi i neistraživi putevi njegovi” (Rimlj. XI, 33).

Mnogo toga će biti otkriveno tek u budućem životu

U našem ovozemaljskom životu mi mnogo toga nikada nećemo dosegnuti svojim razumom. Za nas je dovoljno da znamo i bez sumnje verujemo da Bog nije nepravedan, i da se u poslednji dan neće naći niko od onih kojima se sudi, ko bi mogao Gospodu da kaže nešto drugo sem reči: “Pravedan si Ti Gospode, i pravedni su sudovi Tvoji” (Ps. CXXIII, 137). Nekada je Car David, videći nečasne srećnike ovoga sveta, koji su svojim primerom povlačili i neke iz naroda Božijeg, želeo da razume Božije sudove o njima. Dugo i bezuspešno razmišljajući o tome, smireno je spoznao: “Teško mi je da to razumem, dok ne udjem u svetinju Božiju” (Ps. LXXII, 16. 17). Predstoji nam da do budućeg života odložimo potpunije razumevanje nepostižnih sudova i ciljeva najuzvišenije Božije premudrosti!

Dakle, prestanimo da širimo krila našeg radoznalog sudjenja o stvarima koje su nam nepoznate. Talasi bezgraničnog okeana Najuzvišenijeg Uma, se neprestano prilivaju i odlivaju, podižu i spuštaju, prevazilazeći bistrinu svake mudrosti, ne samo ljudske, već i angelske. I kako bismo mi mogli da dosegnemo krajnje uzroke najdubljih Božijih sudova? Ko može da dosegne Božiju predodredjenost: zbog čega se neko rodio u paganstvu, a drugi u hrišćanstvu? Zbog čega se Jevandjeljska propoved u mnogim zemljama oglasila dovoljno kasno, tada kada se u drugima širila rano? Zbog čega je jedna država puna jeretika, a druga slobodna od svih tih poroka lažne vere, i u njoj je utvrdjena blagočestivost? Zbog čega Božija kazna nekoga zaobilazi dok se ne ispuni vreme, a druge stiže? Zbog čega nekad nevini bivaju predati sudu, bivaju okrivljeni i ginu, a gresi nekih ljudi se projavljuju na njihovoj deci i njihovim daljnjim potomcima? Zbog čega neko umire u mladosti, a drugi doživljava duboku starost? Zbog čega neko malo pogrešivši u nečemu gine bez pokajanja, a drugi dugo vreme pogružen u teška bezzakonja se na kraju ispravlja i zaslužuje smrt dostojnu hrišćanina? Zbog čega se neko kupa u bogatstvu i raskoši, a drugi nema ni koricu hleba, niti kopejku?

Nemirni i veoma radoznali ume! Šta ti treba da to istražuješ? Bog je dozvolio, Bog je želeo, Bog je sve stvorio. Volja Božija za nas treba da bude najsavršenija pravda, a najuzvišenija mudrost – dragovoljno i mirno sledovanje Njoj.



Kraj

preuzeto sa www.wco.ru/biblio
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 31889 puta