MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA | DUHOVNE POUKE I BESEDE

Pouke Božjih ljudi

Pažnji �?italaca nudi se ovdje odlomak iz knjige istaknutog jerarha Ruske Crkve, mitropolita Venijamina (Fed�?enkova) - Božiji ljudi, posvećene svjedo�?anstvima o li�?nim susretima vladike Venijamina sa Svetima njegovoga vremena, osobito njegove kasne mladosti. Držeći se pravila da je pohvala takođe vrsta preuznošenja nad onim koga hvališ, svoja svjedo�?anstva vladika Venijamin ispisuje mirnim, ali u isto vrijeme iskrenim i upe�?atljivim tonom dubokog doživljaja.

U odlomku koji slijedi re�? je o manastiru Optini, pustinji, o Optinskim žiteljima, o udivljujućem duhu koji je vladao u ovoj obitelji po�?etkom ovoga vijeka.

A sada pređimo na zapise naših uspomena.

Razumije se da one ne obuhvataju sve strane manastirskog života, ne govore o podvižni�?koj muci inoka, koja je ostala poznata samo njima, njihovim duhovnicima i Samome Bogu. Govoriću samo o istakuntijim li�?nostima i svijetlim pojavama u Optini. Naravno da će takav opis biti jednostran. Pravilno je jednom primjetio moj prijatelj i kolega, arhimandrig Jovan Rajev, koji je rano umro od tuberkuloze, da ja sli�?nim opisivanjem uvodim �?itaoca, a prije toga slušaoca, u neku vrstu zablude. On je tada naveo ovako poređenje. Kada �?ovjek posmatra livadu ili cvijećnjak sa površja odozgo, ovi mu izgledaju divni sa svojim cvjetovima i svježim zelenilom. A kada spusti pogled dublje, on vidi golu stabljiku s gran�?icama. Ali, ni tu nije još izvor života, nego još dublje u zemlji, gdje kvrgavi i vijugavi korjenovi u tami traže hranu za divne listove i cvjetiće. Tu, pak u zemlji više ni�?eg divnog za pogled nema – naprotiv, nema ljepote a ima blata ... Tu gmižu i raznorazni crvi i �?ak podgrizaju i uništavaju korijen, a sa korijenom venu i ginu i listići i cvjetići.

Tako i monaštvo, govorio je o. Jovan, i ono je posmatrano njegovim u svojim uzletima, spolja – divno, dok je sam podvig ino�?ki i težak i prolazi kroz svakakvu ne�?istotu, i monaški živog u velikom dijelu predstavlja krsnu borbu sa grehovnim strastima. A to ti govorio mi je prijatelj, u svojim kazivanjima ne pokazuješ.

Sve je sasvim ta�?no, ali zar se i u Žitijima Svetih ne opisuju velikim dijelom svijetle pojave iz njihovog života i naro�?iti podvizi? A o borbi sa grijehom napominje se, obi�?no, kratko i usput. I gotovo nikada se o njoj ne govori podrobno. Izuzetak je samo Žitije svete Marije Egipćanke, koja se od smradnih grijehova svojih Božijom pomoći vinula do angelopodobne �?istote i savršenstva. Ali, i to opisiva�?i isti�?u, da je takvo detaljisanje iznuđeno željom da primjerom takvog preobraženjem grešnice utješe i ukrijepe slabomoćne u o�?ajanju sklone podvižnike u svijetu i u manastirim. Tako se ni mi nećemo zadržavati na tamnim stranama, to nije pou�?no… A one su nam kod drugih ljudi i nepoznate. Uostalom, gdje bude potrebno, biće rije�?i i o tome. Čitaocu je potrebno i korisno da ne zaboravlja da uzvišenosti i svetlosti ugodnika Božijih prethodi i prati je kao saputnik duhovna borba, ponekad nimalo laka i nimalo lijepa…

OTAC ANATOLIJE (POTAPOV)

Nakon dva-tri dana moga života u manastiru Optinom se pronije vijest da dolazi �?udotvorna ikona Kalušske Majke Božije (slavi se 2. septembra). U nazna�?eno vrijeme mnogi monasi i bogomoljci izašli su u susret svetoj ikoni po šumskom putu i , prihvativši je, pošli natrag u manastir, pojući molitve.

Odjednom vidim kako iz naše gomile neki izlaze na povorke i žurno grabe nekud desno. Kroz nekoliko trenutaka tamo se već sakupila velika masa naroda koji je u gusto zbijenom krugu okružio nešto i nekoga. Iz proste radoznalosti i ja se tamo uputih: u �?emu je stvar? Da bi se ovako, makar i zakratko, ostavila Presveta Bogorodica, morao je postojati neki naro�?iti razlog. Probivši se malo bliže središtu gomile vidje da svi, s ganutljivom ljubalju i srećno se osmjehujući, gledaju u nekog sićušnog monaha sa kamilovkom i prosedom, neraš�?ešljanom i velikom bradom. I on se takođe svima pomalo osmjeivao. Ljudi su nastojali da od njega uzmu blagoslov. Vidio sam kako se oko tog malenog stari�?ića sve tako svijetljelo i radovalo. Tako mila djeca sreću svoju rođenu majku.

- Ko je to? Pitam nekoga do sebe.

- Baćuška Anatolije, umiljato odgovori ovaj, �?udeći se ipak mojoj neupućenosti.

O Starcu sam ja sluašo, ali još nijesam imao prilike da ga sretnem li�?no, a za to nijesam imao ni osobitu potrebu, nijesam tada za nejga imao nakakvih pitanja. A sada se pojavilo pitanje o njemu samome: sveti �?ovjek je isto tako �?udo Božije kao i ikona, samo što je . �?udo opipljivije. Svetitelj je samo «obraz» (lik) Božiji, ovapoloćen u �?ovjeku. Kao i u ikoni, i u svetim ljudima prisutan je Sam Bog Svojom Blagodaću. I tu i tamo Bog nas privla�?i k Sebi Svojim darovima radosti, utješenja, milosrđa, duhovne svjetlosti. Kao što se Spasitelj sa Mojsijem i Ilijom javio na Tavoru u�?enicima u blagodatnoj nestvorenoj Svjetlosti i kao što je tada Petar uzviknuo – «Gospode! Dobro nam je ovdje biti!» (Lk. 9.33), tako i kroz svete ljude ta ista probraženjska svjetlost i svijetli i grije. A ponekad, kako je to ne jednom bio slu�?aj sa svetim Serafimom Sarovskim, ona se projavljuje i u vidivoj, mada natprirodnoj svjetlosti. Tako je bilo i sada: kroz Baćušku (kakve li nježne i poštovanjem natopljene rije�?i!) svijetljelo je Sunce Pravde, Hristos Bog naš. I ljudi se se na tome Suncu grijali i tješili se njegovom svjetlošću.

Prisjetih se i rije�?i apostola Pavla o hrišćanima: «Zar vi ne znate da ste – hram Božiji i da Duh Božiji živi u vama?» (1 Kor. 6, 19). I drugog njegovog iskaza . da je svaki hrišćanin dužan da izrasta u obraz savršeni, i mjeru rasta punoće Hristove (Ef. 4, 13)... Eto kakva je visota zadata hrišćaninu . Sam Bogo�?ovjek Hristos! To nje drznovenje gramzivosti nemoćnoga (Fil. 2, 6), već zapovjst i naredba Spasiteljeva, data u posljednoj besjedi Njegovoj: «Ako me neko ljubi, rije�? Moju držaše, i Otac Moj ljubiće njega. I k njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti!» (Jov.14. 23).

To je cilj i zadatak hrišćanskog života – opštenje sa Bogom kroz blagodat Svetoga Duha u svetotajinskom krilu Crkve Njegove. Kada taj cilj dostignu, oblagodaćeni ljudi po�?inju da izlivaju svoju, to jest Božiju Svjetlost i na druge. Bože, kako su po sebi (Tobom) veliki veliki i kako su za druge neizrecivo važni sveti ljudi!

U životu sam imao prilike da srećem i takozvane «velike» (u svjetovnom smislu) ljude, ali njihovu veli�?inu ja nikada nijesam osjetio; ljudi kao ljudi obi�?ni ... A evo sada mi se desilo da stanem pred Sveta, i ja sam jasno i osjetio njihovu stvarnu veli�?inu ... To su ljudi – neobi�?ni!... A ponekad vam je kraj njih i stršno, kako sam imao priliku da to jednom snažno doživim tokom sasluživanja sa ocem Jovanom Kronštatskim…

Tako nam postaje jasno zašto proslavaljmo Svete, zašto ih izobražavamo na ikonama i klanjamo im se do zemlje i cjelivamo ih, Oni su uistinu dostojni toga! Shvativo tako postaje i to zašto mi po hramovima kadimo ne samo ikone Spasitelja, Bogorodice i Svetih, nego i uopšte hrišćane – �?ineći to, mi pritom �?inimo poklonjenje i ukazujemo poštovanje Samome Bogu Koji se projavljuje u svojim «slikama» (obrazima): ikonama i ljudima. Svaki hrišćanin treba da biva slika (obraz ) Boga.

Jednom sam upitao nekog starca:

- Kako se uopšte trba odnositi prema �?ovjeku?

- S poštovanje, odgovorio je on. Ja sam se za�?udio njegovim rije�?ima…

- Zato što je �?ovjek obraz Božiji, odgovorio je on.

Kada se taj obraz u �?ovjeku vaspostavi, tada ga ljudi poštuju. Adamu su se u raju povinovale �?ak i zvijeri. O tome nam svjedo�?e i žitija svetog Gerasima Jordanskog i Serafima Sarovskog. Trepte pred njima i bijesi (demoni), a raduju im se nebožitelji. Kada se Presveta Bogomajka sa svetim Petrom i Jovanom javila svetom Serafimu, Ona je ovima rekla: «On je (od) našega roda!»

«Od toga roda» bio je baćuška Anatolije. Koliko se samo radosti, ljubavi i nežnosti izlivalo sa njegova lica na sve koji su ga gledali u optinskoj šumi, na suna�?anom proplanku toga dana!...

MUŽ I ŽENA

A evo i jedne njegove pouke, jednog savjeta Star�?evog.

Bio sam dobio pismo do jednog svoga prijatelja i druga sa Akademije, sveštenika, o. Aleksandra B., iz samarske gubernije o njegovom razlazau sa ženom… A kako ju je on kao djevojku voljeo! Čitava naša generacija znala je za nju, tako je dobra i prekrasna bila ona…

I tako, oni su se vjena�?ali. O. Aleksandar je dobio parohiju u radni�?kom rejonu grada. Bilo je potrebno izgraditi hram. Mlad i pun ideja sveštenik sa ljubavlju i poletom prihvatio se toga djela. Izgradnja je napredovala brzo....Izgledalo je da je sve dobro. Ali, eto jada za matušku: njen baćuška po�?eo da zakašnjava na obed. Matušaka je time nezadovljna; jelo se ili ohladilo ili prekuvalo i prepžilo. I vrijeme uzalud propada, a i drugih poslova vezanih za domaćinstvo ima .. I djeca su se pojavila… I ogor�?ena žena po�?inje da ropće i žali se na takav besporedak i rastrojstvo života . I, šta je još važnije, ona umjesto pređašnje ljubvi, po�?inje da gaji srdnju na muža, porodica se raspada…

Baćuška se pred njom pravda:

- Ta je nisam bilo gdje, nego na crkvenoj građevini!

Ali, to matušku ne umiruje, Za�?inje se porodi�?na raspra, vazda bolna i štetana. Na kraju, matuška jednom prilikom odlu�?no kaže suprugu.

- Ako ne izmjeniš život, otići ću natrag k roditeljima!

I upravo u tome renutku bio sam razmijenio pisma sa ocem Aleksandrom. Saznavši da idem u Optinu, ispri�?ao mi je svu svoju nevolju i zamoli oda odem k ocu Anatoliju i zatražim Star�?ev savjet o tome šta da radi. Čemu da da prvenstvo – hramu ili supruzi ..

Otišao sam u keliju k baćuški. On je primao pretežno hrišćane koji su živjeli u svijetu, a monasi su išli drugom Starcu, ocu Nektariju (o. Anatolije je 1908. g. Premješten iz skita u mnastir, da bi duhovno hranio tamošnje dolaznike iz svijeta).

U keliju o. Anatolija bilo je deset do petnest posjetilaca. Među njima sam se sa pitanjem Baćiuški obratio i ja. Saslušavši spuštenih o�?iju istoriju moga druga, baćuška po�?e skrušeno da vrti glavom:

- Ah, kakva nesreća, kakva je to nesreća!

Potom, bez imalo kolebanja, brižno po�?e da govori da bi baćuška (o. Aleksandar) u tome tre bao da posluša matušku:

- ...Ina�?e, ina�?e će biti zlo, zlo ...

I tu mi ispri�?a slu�?aj iz prakse koju je kao duhovnik imao, kako se iz sli�?nih razloga raspala porodica. Još uvijek se sjećam i imena muža koga je starac pominjao -. zvao se Georgije ...

- Naravno, rekao je o. Anatolije, i hram graditi veliko je djelo, ali i mir porodi�?ni �?uvati takodje je sveta zapovjest Božija: muž, prema apaostolu Pavlu, treba da ljubi ženu kao samoga seba, a Apostol je ženu sravnio i sa Crkvom ( Ef. 5, 25 – 33). Eto kako je uzvišena stvar – brak! Neophodno je harmoni�?no spojiti i hram i porodi�?ni mir. Ina�?e će Bogu neugodno biti i građenje hrama. A lukavi neprijatelj – đavo pod vidom dobra hoće da nanese zlo: neophodno je da razumijemo smicalice njegove. Da, eto tako mu i otpišite: neka na vrijeme dolazi na obed. Sve ima svoje vrijeme. Tako mu otpišite!...

A potom, malo razmislivši, Starac dodade:

- A dobro je, dobro graditi hram. Ali sa tim dobrom potajno se miješa i taština… Da, miješa se, miješa se: hteo bi on da što brže završi… ljudima se dopadne ... Tako otpišite ...

Ja sam u tako i otpisao.

I – stvar se popravila.

U PLEMIĆKOJ GOSTOPRIMNICI

U drugu svoju posjetu Optini doašao sam noću. Ko�?ijaš iz Kozeljska dovezao me je odnekud ne u «crnu» gostoprimnicu, nego u «plemićku», u koju su primali po�?asne ili bogate goste. Nijesam negodovao. Bilo je već jedan noću, ako ne i dva. Treba da kažem da mi je u to vrijeme stalna saputnica u životu bila Iverska ikona Majke Božije. Bivalo je da jednu takvu ikonu poklonim nekome i ubrzo dobijem drugu.I ja sam se tako navikao na ovu svetinju, da sam, gdje god prispjeo, odmah potražio nema li i tu Iverske Bogomajke...Tako je bilo i ovdje.

Ulazim u prvu odaju – u prednjem uglu visi ikona Spasiteljeva. Žao mi pomalo što nije i Iverska .. Ulazim u spavaću sobu: kad tamo u uglu, Iverska, slava Bogu!

Liježem da spavam… Tek što uspjeh da zadrijemam, kad �?ujem zvona za jutrenje! Dobro bi bilo ustati i otići u hram. Ali lijen sam. Ipak, ustajem. I opet zaspivam… Probudio sam se ipak dovoljno rano, oko pet sati. Bilo je prekrasno avgustovsko jutro! Nebo – �?isto. Sunce – jarko. Drveta se zelene. Otvorih prozor. I odjednom na prozor slijeće – golub. Uzeh hljeba koji mi je ostao od puta i po�?eh da mu ga mrvim. Uživao sam: ne boji se ljudi! A onda dolete drugi golub. I njemu dajem mrvice. Ali, prvi već po�?inje da biva ljubomoran: zašto ih dajem drugome?! I po�?inje da kljuca novoga gosta. Odjednom presahnu moja radost: «Gospode, Gospode! Evo i golubovi neprijateljuju i ratuju jedan s drugim. A rekolo bi se da su to mirne ptice! Čak i Spasitelj na njih ukazuje kao na primjer Apostolima: «Buditi krotki ka golubovi! (Mt. 10. 16). I tužno mi bi na duši. Šta tek o�?ekivati od nas ljudi. Pri našem samoljublju! Neki govor: jedanom više neće biti ratova ... Nije istina: uvijek će ih biti, do kraja svijeta. Ne može da ih ne biude, budući da svako od nas u sebi nosi izvor zla: gordost, zavist, zlobu razdražljivost, srebroljublje…

Sam Božiji Sin je rekao da svijet ne �?eka progres, nego pogoršavanje ljudskih odnosa. O kraju svijeta biće osobito strašnih ratova: ustaće narod na narod (a ne samo armija na armiju), carstvo na carstvo. Zlo leži u nama samima, u srcima našim – zato je svekolika istorija ovoga svijeta i �?ovjek uopšte – tragedija, a ne laka i vesela zabvava. Svijet je iskvaren i svi mi smo grešni.

Tako se ni golubovi moji nijesu pomirili nego su oba odletjela.

OPTINSKI SKIT POSVEĆEN SVETOME JOVANU PRETEČI

Istog dana posjetio sam o. Igumana i zamolio ga da mi dozvoli da boravim u skitu: tamo je više samoće i duhovnog tihovanja nego u manastiru. I uve�?e sam tamo otišao.

Skit je dio manastira u kome monasi žive strožije i u većoj molitvenosti. Tu obi�?no ne puštaju lica sa strane, a ženama nikako ni ne dozvoljavaju ulazak.

Optinski skit posvećen svetom Jovanu prete�?i nalazi se oko pola vrste daleko od manastira. Oko njega u krugu stoje visoki stasiti borovi. Između njih je kao opasan prostor �?etvorouganonog oblika, ograđen zidom. Unutra je hram i nevelike posebne kućice za bratiju. A ono što osobito pada u o�?i u unutrašnjosti skita jeste mnoštvo njegovanog cvijeća. Imao sam priliku da �?ujem da je takav poredak zaveden bio još za vrijeme starca Makarija. On je želio da utješava usamljenu bratiju makar ljepotom cvijeća. I taj obi�?aj �?uvao se veoma pažljivo.

Meni je odmah bilo dodijeljeno mjesto u desnoj polovini «zolotuhskoga» krila, a u lijevoj je živio student O.A. Stupajući u novi stan, pohitao sam ka uglu sa ikonama… da vidim nema li Iverske ... Tamo je ipak bila jedna prili�?no velika ikona sa natpisom «Portataissa»... Bi mi žao… Ali, potom upitah svoga pratioca šta zna�?i «Portataissa»; «Vratarica», odgovori on, ili druga�?ije re�?eno, Iverska». Ikona Presvete pojavila se u Iverskom manastiru na Atonu (Iverija-Gruzija), i monasi su joj podigli hram, jer je Presveta Majka Božija u viđenju rekla:

Obradovao sam se. U skitu sam proboravio oko dvije nedjelje

Pratio me je visok, stasiti monah sa svijetlom kosom i gustom bradom. Imena mu se više ne sjećam. Ali, zapamtio sam da je bio bogoslov...Pitao sam se kako to da je on tako nao�?it, obrazovan i sa divnim basom, ostavio svijet i otišao u pustinju. Ali, to je bilo nedelikatno pitati. Sjećam se, pak, da mi je on sasvim nevezano, zbog ne�?ega pri�?ao o iskušenju jednog egipatskog monaha koji se borio sa tjelesnim strastima – kako on nije padao u o�?ajanje zbog svoji padova, nego je tr�?ao natrag u manastir, ne obazirući se na to što mu je bijes (demon) našaptavo da se vrati u svijet i oženi… Kada je tako monah jednom došao svome Starcu, pao mu je pred nege sa rije�?ima: «Ava, pao sam!» Starac je pak nad njim ugledao vijenac od svjetlosti, kao simbol toga da je đavo nekoliko puta htio da ga baci u o�?ajanje i nagna da ostavi manastir , ali je blagorazumni inok samo odbacivao te iskušavajuće pomisli i �?ak se nije sjećao u�?injenog grijeha, dok nije pao pred svoga Starca na koljena..

(sa ruskog P.I.)

Svetigora, godina 4, br. 43-44, Božić 1995/96, str. 26-29