SVAKO NOSI KRST SVOJ
Samo Bog i ja znamo kakav teret u srcu nose osuđenici, kaže otac Branko Ćurčin, kome se ispovedaju isti oni što su i sagradili crkvu • Kako je progledao crkvenjak Miroslav
Za crkvu Vozdiženja Časnog krsta kažu da je jedna od lepših bazilika urađenih po ugledu na hramove Rođenje Hristovo u Jerusalimu ili Sveti Dimitrije u Solunu.
Unutrašnjost - sva u drvetu, freskama i ikonama - mami vernike na molitvu. I ništa u toj priči ne bi bilo čudno da se ovaj hram ne nalazi pod budnim okom stražara i unutar visokih zidina opasanih žicom - gotovo u središtu Okružnog zatvora u Novom Sadu, a zatim i što su njeni graditelji i vernici - zatvorenici.
- I u drugim zatvorima postoje mesta gde mi sveštenici možemo da se bavimo duhovnim poslom, ali hram Časnog krsta jedina pravoslavna crkva u nekoj ustanovi ovog tipa - priča protonamesnik Branko Ćurčin, starešine ove, ali i “civilnog” hrama koji se trenutno gradi nekoliko kilometara dalje.
Crkva se nalazi u ograđenom delu zatvora do koga je jedino moguće doći kroz velika blindirana vrata i, bilo da ste gost ili zatvorenik, isključivo u pratnji stražara. Izgrađena je na prostoru koji je podjednako udaljen i od paviljona u kojima živi više od 350 osuđenika i radionica u kojima neki od njih rade.
- Subota je određena za liturgiju zbog mojih obaveza drugim danima. Ipak, zatvorenicima je dozvoljeno da se mole Bogu i kada mene nije tu - priča otac Branko, koji većinu tih ljudi zna po imenu i sa svakim se uvek zadrži u kraćem razgovoru.
Otac Branko je jedan od retkih sveštenika SPC-a koji od 1992. ispoveda zatvorenike - od lopova do ubica. Priznaje da je neretko upravo on bio prva osoba kojoj je neki osuđenik otvorio srce. Prethodno, to nije pošlo za rukom ni članovima porodice, psiholozima i psihijatrima, a ponajmanje istražnom sudiji ili policiji.
- Jeste, u početku sam imao i strah i bio zbunjen zato što ću biti nasamo sa ljudima koji su počinili najrazličitije zločine. Ali, u većini slučajeva oni nisu onakvi kakvim ih vidi običan svet i zakon. To su očajnici koji traže od nekog ruku spasa - blagim glasom veli otac Branko i uz smešak odbija da kaže kako se oseća čovek koji u glavi nosi najrazličitije i tajne i grehe smrtnika.
- To je nešto što znamo samo Bog i ja. Ono što ipak mogu da kažem jeste da sam se sa tim ljudima toliko saživeo da su postali deo mog života. Svi koji dolaze u crkvu su se iskreno pokajali i shvatili šta su učinili. Verujem, da to ne bi više nikada ponovili. Naravno, ima i onih što ne osećaju potrebu da se ispovede i zatraže božje spasenje, ali i to poštujem, to je njihov izbor. Terete svojih greha moraće da nose na svojim plećima do kraja života.
- Zatvorenici su aktivno učestvovali u izgradnji crkve, a koliko je bilo njihovo interesovanje svedoči i podatak da sam neke morao da odbijem, jer jednostavno nije bilo mesta za sve koji su hteli da pomognu - priča upravnik zatvora, dok s ponosom pokazuje kolornu monografiju jednog od zatvorskih čuvara, pukovnika Svetislava Rajšića o ovoj crkvi koja je urađena i na srpskom i na engleskom jeziku.

- Većina mojih gostiju se iznenadi kada im kažem da između paviljona i radionica imamo pravu-pravcatu crkvu. Tek se oduševe kada je obiđu i vide freske i ikonostas. A, zamislite samo njihovo iznenađenje kada tik uz sveštenika na jutarnjoj službi ugledaju crkvenjaka, 48-godišnjeg Miroslava Jeličića koji ovde izdržava jednu od najdužih kazni. Osuđen je na 12 godina zbog ubistva nevenčane supruge.
- Želim da kada napustim zatvor postanem crkvenjak u nekoj crkvi koja neće biti okružena rešetkama ili da odem u neki manastir - planira Miroslav, koji nam tek na kraju naše posete, samo nekoliko koraka od kapije i slobode od koje ga dele još četiri godine, otkriva još jednu tajnu.
- Voleo bih mnogo i da ponovo sretnem svog sina. Nisam ga video od 2. jula 1992. Bio je petak, 8.30 časova, kada je moja nekadašnja supruga sa svim stvarima odvela i njega. Znam samo da će uskoro napuniti 21. godinu.
Đorđe BAROVIĆ
Vesti, 04.02.2006. godine