Dr­nov­šek za­ka­snio

image

BE­O­GRAD - Ve­li­ko osve­će­nje cr­kve Sve­tih rav­no­a­po­sto­la Ći­ri­la i Me­to­di­ja u Lju­blja­ni oku­pi­lo je u pro­šlu ne­de­lju oko če­ti­ri hi­lja­de pra­vo­slav­nih ver­ni­ka iz svih kra­je­va Slo­ve­ni­je, a pe­čat mu je da­lo pri­su­stvo ne sa­mo pa­tri­jar­ha srp­skog g. Pa­vla, već i emi­nent­nih zva­nič­ni­ka slo­ve­nač­ke dr­ža­ve. Uz gra­do­na­čel­ni­cu Lju­blja­ne Da­ni­cu Sim­šič i pred­sed­ni­ka slo­ve­nač­ke Ko­mi­si­je za ver­ska pi­ta­nja Lo­vru Štur­ma, na pra­vo­slav­nu ver­sku ce­re­mo­ni­ju u znak po­što­va­nja do­šao je i pred­sed­nik Slo­ve­ni­je Ja­nez Dr­nov­šek lič­no.


Li­tur­gi­ja i sa­mo osve­će­nje hra­ma, či­ji su te­me­lji uda­re­ni da­le­ke 1932. go­di­ne (osve­štao ih je ta­da­šnji srp­ski pa­tri­jarh Var­na­va), pro­te­kli su - po oce­ni Cr­kve - kraj­nje sve­ča­no i do­sto­jan­stve­no. Pa ipak, čim je cr­kve­ni ob­red pro­šao, po­gla­var Srp­ske pra­vo­slav­ne cr­kve seo je u ko­la i s mi­tro­po­li­tom za­gre­bač­ko-lju­bljan­skim Jo­va­nom vra­tio se u Be­o­grad. Ni­ka­kvog raz­go­vo­ra s pred­sed­ni­kom Slo­ve­ni­je Dr­nov­še­kom ni­je bi­lo, ni­ti je do su­sre­ta uop­šte do­šlo: čak se ni­su ni po­zdra­vi­li.

Či­nje­ni­ca da pa­tri­jarh Pa­vle ni­je ostao ni na ruč­ku ko­ji je lju­bljan­ska cr­kve­na op­šti­na upri­li­či­la - kao što se uvek u slič­nim pri­li­ka­ma ra­di - da­la je osno­va za me­dij­ska na­ga­đa­nja šta mo­že da bu­de raz­log. Stvar je do­ve­de­na u ve­zu s ak­tu­el­nim di­plo­mat­skim in­ci­den­tom, ve­za­nim za iz­ja­vu slo­ve­nač­kog pred­sed­ni­ka oko ne­za­vi­sno­sti Ko­so­va, zbog če­ga je ovih da­na i od­lo­že­na nje­go­va po­se­ta Be­o­gra­du. Do­du­še, već na­ja­vlju­ju­ći ve­li­ki do­ga­đaj, iz Srp­ske pa­tri­jar­ši­je su po­ru­či­li da “ova po­se­ti Sve­tej­šeg Pa­tri­jar­ha slo­ve­nač­koj pre­sto­ni­ci ima is­klju­či­vo ka­non­ski i pa­stir­ski ka­rak­ter” i da se pa­tri­jarh “to­kom bo­rav­ka u Slo­ve­ni­ji ne­će sre­sti sa pred­stav­ni­ci­ma po­li­tič­kog ži­vo­ta Slo­ve­ni­je”.

Vla­di­ka gor­njo­kar­lo­vač­ki Ge­ra­sim, ko­ji je s mi­tro­po­li­tom za­gre­bač­ko-lju­bljan­skim Jo­va­nom i epi­sko­pom osječ­ko-polj­skim i ba­ranj­skim Lu­ki­ja­nom slu­žio, de­man­tu­je gla­si­ne u jav­no­sti:
- Bi­la je to jed­na iz­u­zet­na sve­ča­nost, sa pu­nom cr­kvom i por­tom sve­ča­no ob­u­če­nih lju­di lju­di, ko­jih je, po mo­joj pro­ce­ni, mo­žda bi­lo i svih pet hi­lja­da - ka­že vla­di­ka. Bo­go­slu­že­nje je tra­ja­lo če­ti­ri sa­ta, s tim što je pr­vo oba­vlje­no osve­će­nje, a za­tim je slu­že­na li­tur­gi­ja. Sam Dr­nov­šek sti­gao je sa ne­što za­ka­šnje­nja, kad je osve­će­nje već bi­lo po­če­lo, i prak­tič­no ni­je ni bio u pri­li­ci da se s pa­tri­jar­hom po­zdra­vi. Ostao je tri sa­da na bo­go­slu­že­nju i iza­šao pre kra­ja, a ka­ko ču­je­mo, to je bi­la nje­go­va pr­va po­se­ta na­šem pra­vo­slav­nom hra­mu.

Da je ostao do kra­ja, ka­že vla­di­ka, pa­tri­jarh bi se si­gur­no po­zdra­vio sa njim, jer ne­ma to­ga s kim se pa­tri­jarh ne bi po­zdra­vio. Ni kao pa­stir, ni kao čo­vek, ne bi za­o­bi­šao pr­vu lič­nost u jdnoj dr­ža­vi, po­go­to­vo što je ona do­šla na­ma, a ne mi njoj. Stvar je, me­đu­tim, oko pred­sed­nič­kog do­la­ska i od­la­ska is­pa­la “ne­zgod­no”, i ni­je bi­lo pri­li­ke za po­zdra­vlja­nje. U Srp­skoj cr­kvi ni­je uobi­ča­je­no da se bi­lo ko po­zdra­vlja dok bo­go­slu­že­nje tra­je.

- Sma­tra­li smo da će pred­sed­nik Dr­nov­šek osta­ti do kra­ja, i da će ka­sni­je bi­ti pri­li­ke za to - ve­li epi­skop gor­njo­kar­lo­vač­ki. - Kad je slu­žba za­vr­še­na, vi­de­li smo da je Dr­nov­šek oti­šao, a pa­tri­jarh se po li­tur­gi­ji za­dr­žao krat­ko, mo­žda oko po­la sa­ta. Žu­rio je da se vra­ti u Be­o­grad i ni­je hteo da ru­ča. Taj ru­čak je, je ina­če, pri­re­di­la cr­kve­na op­šti­na u Lju­blja­ni, i na nje­mu je, iz­me­đu osta­lih, bio slo­ve­nač­ki mi­ni­star pra­vo­su­đa.

Ne­ma go­vo­ra, da­kle, da je na pa­tri­jar­ho­vu žur­bu uti­cao di­plo­mat­ski in­ci­dent oko Ko­so­va, jer se Cr­kva ne ba­vi po­li­ti­kom - ona ka­že vla­di­ka, sle­di svo­ju mi­si­ju. Do­la­zak ta­ko vi­so­ke po­li­tič­ke lič­no­sti na jed­nu pra­vo­slav­nu sve­ča­nost u cr­kvi se mo­ra pri­mi­ti s uva­ža­va­njem.