MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

..Pristalice i oponenti (oponenti-protivnici, zastupnici oprečnog mišljenja, prim.prev.) nalaze potvrdu svojih navoda kod raznih otaca i učitelja Crkve, ukazujući na svoje pro et contra.

Praktika Pričešća Svetim Hristovim tajnama u 15 pomjesnih Pravoslavnih Crkava promjenjiva je u vremenu i prostoru. Stvar je u tome, da ova praksa ne predstavlja dogmatik vjere. Mišljenja pojedinih otaca i učitelja Crkve raznih država i vremena prihvata se kao teologomena (odrđen sistem učenja hrišćanske crkve, prim. prev.), to jest kao lična tačka gledišta, stoga u pojedinim parohijama, zajednicama i manastirima veoma mnogo zavisi od konkretnog nastojnika, igumana ili duhovnika. Postoje i vezano za ovu stvar i tačne ustanovljene Vaseljenskim Saborima.

Za vrijeme posta, ne postavlja se pitanje: mi se svi pričešćujemo, naročito se pripremajući postom, molitvom, djelima pokajanja, na što odlazi desetina godišnjeg vremenskog kruga – Veliki post. Ali kako se pričešćivati na Svijetloj sedmici i u period Petidesetnice?

Obratimo se praksi drevne Crkve. «oni su postojano prebivali u učenjima Apostola, u zajednici i lomljenju hljeba i u molitvama» (Djel. 2, 42), to jeste oni su se stalno pričešćivali. I cijela knjiga Djela govori o tome, da su se stalno pričešćivali prvi hrišćani apostolskog vijeka. Pričešće Tijela i Krvi Hrista bilo je za njih simbol života u Hristu i suštinskim momentom spasenja, najvažnijim u ovom brzoprolaznom životu. Pričešće je za njih bilo sve. Tako govori apostol Pavle: «Jer za mene je život – Hristos, i smrt – dobitak» (Fil. 1,21). Postojano se pričešćujući časnog Tijela i Krvi, hrišćani u raznim vijekovima su bili spremni i na život u Hristu, i na smrt radi Hrista, o čemu svjedoči čin mučeništva. 

Prirodno, svi hrišćani su se okupljanli oko zajedničke Evharističke čaše na Vaskrs. Treba istaći, da u prvo vrijeme posta pred Pričešćem uopšte nije ni bilo, prvo je bila opšta trpeza, molitva, propovijed. O tome mi čitamo u poslanicama apostola Pavla u Djelima.

U Četvrojevanđelju se ne reglamentiruje (nije zakonom određena, prim.prev.) pričestna grana nauke. Kod jevanđelista-sinoptika (poređenje glava Jevanđelja koja slično ili isto govore o
životu Isusa Hrista, prim. prev.) govori se ne samo o obavljenoj Evharistiji na Tajnoj Večeri u Sionskoj gornici (sobi za goste), nego i o onim slučajevima koji predstavljaju praobraz Evharistije. Na putu za Emaus, na obali Genisaretskog jezera, za vrijeme čudesnog ulova ribe… Dijelom, za vrijeme umnožavanja hljebova Isus govori: «Da ih otpustim a da nisu jeli neću, da ne bi oslabili na putu» (mat.15, 32). U kakvom putu? Ne samo onome koji vodi kući, nego i na životnom putu. Neću da ih ostavim bez Pričešća – eto o čemu su riječi Spasitelja. Mi ponekad mislimo: «Ovaj čovjek nije dovoljno čist, ne bi trebalo da se pričesti». Ali upravo njemu po Jevanđelju i daje Gospod Sebe u Tajinstvu Evharistije, da ovaj čovjek ne bi oslabio na putu. Tijelo i Krv Hristova su nama neophodni. Bez toga bi nam bilo mnogo gore.

Jevanđelist Marko, kazivajući o umnožavanju hljebova, podvukao je, da se Isus, vidjeći mnoštvo naroda sažalio (Mk. 6,34). Gospod se sažalio nad nama, jer smo mi bili kao ovce, koje nemaju pastira. Isus, umnoživši hljebove, čini kao dobri pastir, koji polaže dušu svoju za ovce. I apostol Pavle nam napominje, da svaki put, kada jedemo Evharistijski Hljeb, objavljujemo smrt Gospodnju (1 Kor. 11, 26). Upravo 10-a glava Jevanđelja od Jovana, glava o dobrom pastiru, bila je drevno pitanje o Vaskrsu, kada su se svi pričešćivali u Crkvi. Ali koliko često se treba pričešćivati, u Jevanđelju se ne govori.

Potrebe posta su se pojavile samo od IV-V-ih vijekova. Savremena Crkvena praksa je osnovana na Crkvenom Predanju.

Šta je to Pričešće? Nagrada za dobro vladanje, za to, što si ti postio ili se molio? Ne. Pričešće – to je To Tijelo, to je Ta Krv Gospoda, bez Koje ti, ako bi poginuo, tada bi sasvim poginuo.
Vasilije Veliki odgovara u jednom od svojih pisama ženi po imenu Kesarija Patricija: «Pričešćivati se svaki dan i pričešćivati se Svetog Tijela i Krvi Hristovih je dobro i korisno, tako jer je Sam (Gospod) jasno govorio: «Onaj koji jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, imaće život vječni». Ko sumnja, da se pirčešćivanje neprestano životu nije ništa drugo, nego živjeti raznoliko?» (to jeste živjeti svim duševnim i tjelesnim silama i saznanjima). Na takav način, Vasilije Veliki, kojem mi često piripisujemo mnoge epitimije, koje nas lišavaju na određeno vrijeme od Pričešća po grijesima, veoma je visoko cijenio dostojno Pričešćivanje svaki dan.

Jovan Zlatousti je isto dozvoljavao često Pričešćianje tim više na Vaskrs i na Svijetlu sedmicu. On piše, da nam sleduje da neprestano prilazimo Tajni Evharistije, pričešćivati se sa potrebnom pripremom i tad se može naslađivati time jer želimo. Jer istinski Vaskrs i istinski praznik duše – to je Hristos, Koji se prinosi na Žrtvu u Tajinstvu. Četrdesetnice, to jeste Veliki post, biva jednom u godini, a Vaskrs tri puta nedjeljno, kada se pričešćuješ. A ponekad i četiri, tačnije onoliko puta, koliko mi hoćemo, jer Vaskrs – to nije post, nego Pričešće. Priprema nije u tome, da bismo iščitali tri kanona u nedelji ili četredest dana postili, nego u očišćenju savjesti.

Blagorazumnom razbojniku je bilo potrebno nekoliko sekundi na krstu da bi očistio svoju savjest, da bi priznao u Raspetome Mesiju i da bi prvim ušao u Carstvo Nebesko. Nekima je potrebna godina ili više, ponekad cijeli život, kao Mariji Egipatskoj, da bi se priopštila Prečistom Tijelu i Krvi. Ako srce treba Pričešće, treba se pričestiti i na Veliki Četvrtak, i na Veliku Subotu, na koju ove godine dolazi i Blagovijest, i na Vaskrs. Ispovijed je dovoljna jedna na večernjoj službi, ako čovjek nije počinio grijeh, koji treba da ispovjedi.

«Koga da pohvalimo, - govori Jovan Zlatousti, - one, koji se pričešćuju jedan put u godini, one, koji se često pričešćuju, ili one, koji rijetko? Ne, pohvalićemo one koji pristupaju sa čistom savješću, s čistim srcem, sa besprekornim životom».

Potvrdu tome, da je Pričešće moguće i na Svijetlu sedmicu, nalazimo u svim najdrevnijim anaforama (ponavljanje riječi na početku teksta, prim.prev.). U molitvi pred Pričešće se kaže: «Udostoji nas silnom Tvojom rukom podati nam Prečisto Tijelo tvoje i Časnu Krv, nama svim ljudima». Ove riječi mi čitamo i na Vaskršnjoj Liturgiji Jovana Zlatoustog, što svjedoči o opštem pričešćivanju mirjana (mirjani, ljudi koji žive u svijetu, prim. prev). Poslije Pričešća sveštenik i narod blagodare Boga za njegovu veliku blagodat, koje su se oni udostojili.
Problem prakse pričešćivanja postao je diskutabilan tek Srednjeg vijeka. Poslije pada Konstantinopolja Grčke Crkve, u 1453. godine doživjela je duboki pad bogoslovskog obrazovanja. Od 2-e polovine XVIII vijeka počinje oživljavanje duhovnog života u Grčkoj.

Pitanje o tome, kada i kako često se treba pričešćivati, bilo je postavljeno od takozvanih koljivada, monaha sa Atona. One su tako nazvane radi toga što se nisu saglasile da vrše Pominalnu službu (Panihidu, prim.prev) nad koljivom ( koljivo - kuvana pšenica koja se osvećuje u crkvi i dijeli vjernicima, prim.prev.) u nedeljni dan (na ruskom riječ nedjelja - vaskrsenje). Danas, 250 godina poslije, kad su prve koljivade, takvi kao što su Makarije Korintki, Nikodim Svetogorac, Atanasije Parijski, postali pravoslavni sveti, ovaj naziv zvuči veoma dostojno. «pominalna služba, - govorili su oni, - kvari radosni karakter nedeljnog dana, na koji se hrišćani trebaju pričešćivati, a ne pominjati umrle». Spor o koljivu se nastavio više od 60 godina, mnogi koljivadi su trpjeli žestoka gonjenja, neki su bili udaljeni sa Atona, lišeni svešteničkog čina. Ipak ovaj spor je poslužio za početak bogoslovske diskusije na Atonu. Koljivadi su bili od svih priznati kao tradicionalisti, dok su djelovanja njihovih protivnika izgledala kao pokušaji da prilagode Predanje Crkve ka potrebama vremena. Oni su, naprimjer, tvrdili, da se na Svijetloj sedmici (nedjelja dana poslije Vaskrsa, prim. prev.) mogu pričešćivati samo sveštenoslužitelji. Značajno je, da je sveti jovan Kronštatski, , takođe zaštitnik čestog Pričešćivanja, pisao, da onaj sveštenik, koji se pičešćuje na Uskrs i na Svijetlu sedmicu sam, a svoje parohijane ne pričešćuje, sličan pastiru, koji napasa samo sebe samoga.

Nije potrebno pozivati se na neke grčke časoslove, gdje stoji, da se hrišćani trebaju pričestiti 3 puta godišnje. Slična prepiska se preselila i u Rusiju, i do početka XX vijeka pričešćivali su se u našoj državi rijetko, uglavnom na Veliki Post, ponekad i na Dan Anđela (imendan, dan koji se slavi u Rusiji na dan svetitelja ili svetiteljke čije ime nosimo, prim.prev.), ali na više od 5 puta godišnje. Ipak dani ukaz u Grčkoj je bio u vezi naloženih epitimija, a ne u vezi sa zabranjivanjem čestog Pričešćivanja.

Ako vi hoćete da se pričestite u Svijetlu Sedmicu, treba da shvatite, da je dostojno Pričešće vezano sa stanjem srca, a ne želudca. Post predstavlja pripremu, ali ni u kom slučaju nije uslov, koji može biti prepreka Pričešću. Glavno je, da je srce očišćeno. I tada se može pričešćivati i na Svijetloj Sedmici, trudeći se da se na kraju dana ne prejedamo i da se uzdržimo od mrsne hrane bar jedan dan.
U današnje vrijeme mnogim bolesnicima se zabranjuje da poste sasvim, a ljudima koji boluju od dijabetisa, dozvoljeno je da jedu čak pred Pričešće, a da ne govorimo o onima, kojima je od životne potrebe da prime lijekove ujutro.  Suštinski uslov posta – to je život u Hristu. Kada čovjek hoće da se pričesti, neka zna, kako god da se pripremi, on nije dostojan Pričešća, ali Gospod hoće, želi i daje sebe u Žrtvu, da bi čovjek postao pričasnik Božanstvenog bitija, da bi se on obratio i bio spasen.

Autor. Sveštenik Valentin Uljahin, d. e. n.,
docent na katedri biblijistike Državnog Univerziteta
Subota, 27. april 2008.

Prevod s ruskog: Nataša Ubović
Izvor: http://www.pravmir.ru/article_2872.html

Komentari: