MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Uspomene ne blijede, kad su tako blagosloveni dani i Veliki praznici u pitanju. Želim da prenesem pregršt utisaka koji su u mojoj duši kao dragocjeni biser, i duhovni oganj iskrene Ljubavi prema Avi Justinu nikad ne otanjava.

Obično bi došli u manastir kasno uveče pred Blagovjesti, konačili bi u manastirskom konaku. Ujutru kad se probudiš i staneš na molitvu toliko radosti, duovne sreće i miline ispuni srce i dušu. Naravno, prije svega se poklonimo i pomolimo na grobu ave Justina. Bijeli sniježni pokrivač i angelsko pojanje gostoprimljivih monahinja, uz doček Arhijereja naše Svete crkve, bogata trpeza Ljubavi i Milosti Božije čini osječaj kao da smo u Raju u Nebeskoj Božijoj Otadžbini.

Kakva Ljubav, kakva Sreca, kakva Radost, svi smo jedno, svi ista duhovna familija, dolazi veliki broj poklonika sa svih strana Srbije i mnogo šire, osjeca se jedan Duh Sveti čija toplina nas sve grije i obasjava!

Sam doček Arhijereja je nešto posebno. Snijeg pada, i vidiš kako polako dolaze vladike uz pratnju monaštva i pojanje: Dostojno jest.

Uzimamo blagoslove od vladika: Amfilohija, Atanasija, Grigorija, Ignjatija, Hrizostoma, Artemija itd. Kakva blagodatni šok, kakva ljepota Ljubavi i Blagoslova Božijeg! I počinje Sveta Arhijerejska Liturgija, srce hoće da iskoči od radosti, pune oči suza, prepun manastir naroda. Pričeščivanje se vrši na 5 mjesta: dva putira su blizu časnih dveri, jedan u sredini manastira i dva napolju!

Dolazak episkopa

Ne mogu riječima opisati trenutke radosti i ljubavi na toj Liturigiji, vrijedi živjeti samo za taj dan – za Blagovjesti u Ćelijama.

Ko jednom ode taj teško da sledeće godine opet ne doðe na Veliki Crkveno Narodni sabor za Blagovjesti u Ćelijama. Poslije slijedi bogata trpeza Ljubavi, narodnih igara, duhovnih pjesama, narodnih guslara, a ono što me uvijek tako obraduje je predivan izbor velikih štandova sa knjigama, tako da uvijek obogatim svoju biblioteku za još neko predivno djelo!

Poslije predivnih sati provedenih u Ćelijama, obično bi išli u manastir Lelić gdje su mošti Srpskog Zlatousta Vladike Nikolaja Velimirovića, pomolimo se i poklonimo Njegovim Svetim Moštima, obiðjemo muzej Svetog Vladike, i naravno za uspomenu uzmemo još neko djelo našeg najvećeg Srbina poslije Svetoga Save!

Grob Ave Justina

Zatim bi otišli u predivnu svetinju i izvoru srpske duhovnosti i kulturnog blaga našeg naroda u Manastitu Žiča. Jedne godine sam bio kasnije u Oplenac, a Mileševa kod Prijepolja nam uvijek bude obavezno zaustajalište. Kad sam prvi put vidio fresku Bijelog Anðela, ostao sam bez tektsa nisam mogao ništa reći, jer sam imao privid kao da je živi Anðeo Božiji koji je sad sišao sa Neba, i koji je tu tako blizu. Kakva sreća, ljepota i radost! Naravno, Sopočani su se uvijek obilazali i molili se za zdravlje nas i naših familija.

U nastavku nekoliko riječi o ovim predivnim mamastirima koje smo svake godine obilazili:

Manastir Ćelije na lijevoj obali rijeke Gradac, oko 6 km jugozapadno od Valjeva, zahvaljujući prije svega svojoj duhovničkoj aktivnosti, koja se posebno razvila u vrijeme kada je njegov duhovnik bio otac Justin (Popović), i danas uživa neprikosnoven ugled u vascijelom pravoslavnom svijetu.

Zajedno sa manastirom Lelić, poznatom po drugom velikom duhovniku - vladici Nikolaju (Velimiroviću), ovaj manastir s pravom smatraju pravom duhovnom prestonicom srpskog naroda. Današnji značaj ovog svetilišta je u stvari samo produžetak onog značaja koji je ovaj manastir imao u vrijeme Karaðorðeve Srbije, s kojom se zajedno uzdizao i padao. Danas mu se sa proširenjem njegove kulturne i duhovne djelatnosti opet vratio onaj stari sjaj.

Tačno vrijeme nastanka ovog manastira nije sasvim poznato. Prema istorijskim podacima zna se jedino da potiče iz srednjeg vijeka. Narodno predanje njegovo osnivanje vezuje za kralja Dragutina, koji je od 1282. do 1316. godine upravljao ovim krajevima.

Kompleks manastira Ćelije

U doba turskog ropstva Ćelije su više puta rušene i paljene. Duhovnici ovog manastira bili su istaknuti narodni prvaci i njihova aktivnost je, naravno, smetala Turcima, kao i svim kasnijim neprijateljima srpstva i pravoslavlja.

U XVIII vijeku manastir igra značajnu ulogu u životu Valjevske nahije. U vrijeme Karaðorðevog ustanka, 1804. godine, knez Aleksa Nenadović i vojvoda Ilija Birčanin meðu prvima su posječeni od dahija, a zajedno s njima i arhimandrit Rafailo, poznatiji u narodu kao Hadži Ruvim. Manastirski konaci su služili kao vojna bolnica sve do pada Karaðorðeve Srbije.

U XIX vijeku u Čelijama je osnovana osnovna škola, meðu prvima u Srbiji. U ovoj školi je vladika Nikolaj (Velimirović) “prvi bukvar učio” i Ćelije cijelog života u srcu nosio kao prvu ljubav prema Bogu i rodu.

Manastir je 1837. godine pretvoren u parohijsku crkvu, �to je ostao sve do 1928. godine, kada je odlukom Svetog arhijerejskog sabora pretvoren u ženski manastir Crkva manastira Ćelije posvečena svetim Arhanðelima, poput drevnih bazilika sagraðena je u obliku laðe. Dužina te laðe je 18 metara, širina sedam, a visina krova je 11 metara. Kube je devetostrano, u čast svetih devet anðelskih činova. Porta stare crkve ograðena je jednostavnom ogradom, koja je produžena i prema manastirskom konaku i novoj crkvi-kapeli. U porti se nalazi zvonik i nekoliko starijih grobova, meðu kojima je, sjeverno od oltara, i grob vojvode Ilije Birčanina. Južno od oltara nalazi se grob prepodobnog oca Justina (Popovića). Zbog burnih istorijskih dogaðaja, koji nisu poštedjeli manastir i njegove svetinje,
od starih crkvenih vrijednosti malo toga je do danas sačuvano. Sačuvan je ostatak jednog ikonostasa sa dobro očuvanim dvjerima i prestolnom ikonom iz 1816. godine.
rad Jeremije MihailoviČa, ikonopisca iz Bajevca. Ikona Sabor svetih Arhangela, koja potiče iz 1790. godine, rad je Karaðorðevog vojvode Petra Molera. Ovo je najstarija ikona u manastiru. Prestona ikona Hrista Spasitelja i prestona ikona presvete Bogorodice, kao i dvjeri Blagovijesti, takoðe potiču iz XVIII vijeka i rad su ikonopisca Jeremije BlagojeviČa. Sačuvan je i Hadži-Ruvimov prestolni krst,
izrezbaren u drvetu, postavljen u metalni okvir s postoljem sa još dva manja ručna krsta slične izrade mnoge stare knjige iz Čelija imale su burnu sudbinu. Dosta ih je sačuvano na drugim mjestima, a u ovom manastiru još se čuvaju: Božestvenaja skrižalj, Veliki trebnik, Sledovni pslatir, Pentikostarij, Cvetni triod, Oktoih, Strasno evanðelje, Svetog pismo Starog zaveta na crkvenoslovenskom jeziku. Sve ove knjige potiču uglavnom iz XVIII vijeka.

Konak manastira Ćelije

Najstarija knjiga je Božestvenaja skrižalj. To je zapravo Novaja skrižalj ruskog patrijarha Nikona iz XVII vijeka. Ovu knjigu kupio je crnogorski vladika Danilo Petrović kada je 1715. godine boravio u Rusiji. O tome govori zapis na jednoj čistoj stranici poslije sadržaja, koji možda potiče iz pera samog vladike Danila. Nije sigurno kako je ova knjiga dospjela u manastir, ali se pretpostavlja da se to dogodilo izmeðu 1766. i 1785. godine. Meðu najstarije knjige spadaju i dva mala mineja za mjesece mart i novembar. SudeČi po načinu štampanja, vrlo malom formatu i zapisima, oba mineja potiču najkasnije iz prvih decenija XVIII vijeka. Pretpostavlja se da su štampani u Veneciji. Oktoih, koji je štampan u Moskvi 1764. godine, kupljen je za crkvu u Sevojnu 1781. godine. Prvi put se spominje u manastirskom protokolu iz 1849. godine. Veliki trebnik je štampan u Rusiji u drugoj polovini XVIII vijeka, a postao je svojina manastira prije 1814. godine. Pentikostarij je priložen u manastir Čelije 1798. godine. U manastiru se nalazi još jedna knjiga koja ima istorijsku vrijednost. To je Sveto pismo Starog zaveta na crkvenoslovenskom jeziku, koje je nekada pripadalo proti Matiji Nenadoviću.

Snažan pečat lične harizme na manastirski život ostavio je arhimandrit dr. Justin (Popović) - Ava Justin, bivši profesor Teološkog fakulteta. Pošto je od ateističkog režima 1946. godine uklonjen sa katedre, postao je duhovnik ovog manastira. Otac Justin završio je dva fakulteta: teološki i filozofski. Govorio je tečno četiri jezika (grčki, ruski, njemački i engleski), a u prevodu je koristio 11 rječnika. Osim velike učenosti, posebno treba istači Avin isposnički i molitvenički duh. Svakodnevno je služio svetu liturgiju do same smrti, moleči se za spasenje vascijelog roda ljudskog. Ava Justin, roðen na Blagovijesti 1894. godine u Vranju, zbog čega je na roðenju dobio ime Blagoje, na Blagovijesti 1979. godine se i upokojio u manastiru Ćelije. Na njegovom grobu, kako je sam želio, nalazi se samo kameni krst i cvijeće. Svojim nasljednicima Ava je ostavio testament da objave njegova djela, s tim da čist prihod ide u fond “Sveti Jovan Zlatousti”, s ciljem podizanja tri-oltarnog hrama u čast svetog Save - centralni oltar, svetog Justina Filozofa - južni oltar, svete Marije Egipčanke - sjeverni oltar, i to u manastiru Čelije, ako bude bilo moguće.

Iza sebe je ostavio obimno, čudesno i bogonadahnuto djelo teološkog, filozofskog i bogoslužbenog karaktera u obimu od 33 toma, kao i 12 tomova Žitija svetih, prvi put prireðenih na srpskom jeziku.
Po testamentalnoj želji Ave Justina krajem 2000. godine rješenjem Ministarstva kulture Srbije osnovana je zadužbina “Sveti Jovan Zlatousti”, sa sjedištem u duhovnoj biblioteci “Otac Justin”, u Valjevu.

Nasljednici testamentalne volje oca Justina jesu mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, episkopi Atanasije, Artemije, Irinej, Igumanija Glikerija i članovi Savjeta zadužbine, koji donose odluku o radu zadužbine i ostvarenju njenih ciljeva.

Učenje i djelo oca Justina predstavljaju duhovni temelj budučeg, još večeg značaja ovog manastira, koji s pravom u pravoslavnom svijetu nosi epitet “biser u ruci Božjoj i parče raja na zemlji”, i, zajedno sa Leličem zbog drugog njemu ravnog duhovnog velikana Vladike Nikolaja, jeste istinska duhovna prestonica srpskog naroda.

Duhovni napredak manastira ogleda se i u brojnom monaštvu.  U manastiru danas ima 25 monahinja, koje, pored osnovnog monaškog zavjeta, ličnim primjerom i opštim trudoljubljem vrše svojevrsnu misiju spasenja mnogih vjernih duša. Iz Čelijske obitelji poniklo je još 10 ženskih manastira, pa je zato s razlogom nazvan rasadnikom monaštva.

Brat Zoran Vokuvić

Komentari: