Riječ etnologija sažeto opisuje subjekt istraživanja istoimene znanosti, pošto je složenica od dviju grčkih riječi, od kojih je prva εθνος, a druga λογεια.
Iako naprvi pogled sve izgleda savršeno jasno i nedvojbeno, kada se uđe u pojam etnosai ide o njemu dublje razmisliti, dolazi do problema i sâm temelj ove znanostipostaje temom diskusije. Ovom problematikom sam se odlučio pozabaviti natemelju dvaju članaka iz "Migracijskih tema 5" čija je tema upravo teorija etnosa.Prvi je članak "O etnosu u prošlosti i sadašnjosti" Emila Heršaka, a drugi "Etnos ikultura" Olge Supek. Ono što je zanimljivo jest da je u to doba (1989. godina)pitanje etnosa, etnije ili etniciteta zbog tadašnjih, ponajprije političkih, prilika biloposebno aktualno i ta činjenica se dâ primjetiti u navedenim tekstovima. Nadalje,iz razloga što su današnje prilike u velikoj mjeri drukčije, neka opažanja ovihautora se danas moraju promatrati drukčije, te tako postaju na određeni načinmodificirana, ili čak više niti ne stoje. Stoga ću se, osim analize i međusobnenadopune ovih tekstova, te vlastitim razmatranjem problematike, baviti iprimjenom ili kritikom njihovih ideja s obzirom na današnje doba.Činjenica je da je u ljudskom umu binarna opreka "mi" i "oni" oduvijekpostojala, tj. da je čovjek odavna bio sposoban razlučiti stranca od pripadnika svoje zajednice, no koncept etniciteta je nešto što još uvijek nije posve razradio,dok su riječ εθνος i njegove izvedenice tek nedavno ušli u znanost i to prvo ufizičku antropologiju krajem 19. stoljeća. Grčka riječ εθνος je ustvari imala punoviše značenja od onih koje joj danas pridajemo. Grci su tim terminom označavalirazne skupine ljudi ili životinja, pa bi se, ovisno o kontekstu, εθνος preveo sizrazima kao što su narod, mnoštvo, četa, pleme ili razred, a u odnosu naživotinje kao roj, jato, čopor ili krdo. No, Heršak smatra, a ja se slažem, da jeupotreba riječi εθνος u odnosu na životinje bila sekundarna i da su Homerovietnosi pčela i ptica bile zapravo poetske figure. No, Grci isprva, iako su shvaćalirodove, bratstva i države, nisu imali neko jasno poimanje etnosa među raznimoblicima grupiranja ljudi, pa tu dolazi do popriličnog meteža. U etnose su ubrajane podskupine jednog naroda, plemena ili populacija (čak su i spolovenazivali etnosima), ili s druge strane pak svi narodi barbarskog svijeta. Isprva susve strane narode nazivali isto i trpali ih u istu skupinu - kao narode koji nemaju πολις .
No, Grci su ubrzo shvatili da se i stranci međusobno razlikuju po jeziku,običajima i drugim obilježjima. Nakon toga je Biblija konačno dala pojmovnurazradu jer je εθνος odredila kao skupinu ljudi sa svojim identitetom. No,prijevodom na latinski je opet došlo do komplikacija kad je εθνος preveden kao gens što je bliže starogrčkom γενος, a znači rod. U crkvenoslavenskim tekstovima je εθνος preveden kao jezik što je otvorilo dodatne semantičke mogućnosti. Iz tog je proizašlo da se u crkvenoslavenskim tekstovima pogane nazivalo jezičnicima.
Uglavnom, koncept etniciteta je još uvijek bio poprilično zamršen i ovisno i pojedincu ili skupini različito shvaćen. U prvoj fazi novih znanstvenih disciplina- etnologije i antropologije - pojam etniciteta i njegovo shvaćanje je pokušavanopostići promatranjem "primitivnih", predmodernih naroda (slično kao što su Grciformirali svoje koncepte etniciteta promatrajući barbare). Tada je smatrano da jeetnos svojstven samo predmodernim društvima, a nacija modernom društvu.Ovoj misli doskače Olga Supek koja podsjeća da se zdravom logikom "ne moguzbrajati kruške i jabuke", odnosno da je evolucionistička shema koja implicirarazvoj etnosa u narod i naroda u naciju, apsolutno apsurdna postavka, jer u istushemu trpa nekompatibilno: oblike društveno-kulturne organizacije i jedanuniverzalni proces, koji je, dakako, etnos. Na ovo se može dodati Heršakovakonstatacija kako etnos nije vrsta, već princip organizacije.Nastanak, ili geneza etnosa vezana je uz na početku navedenu opreku "mi"i "oni". No, Heršak tvrdi kako je kontakt i odnos s vanjskim ljudima, odnosnostrancima, posljedica, a ne uzrok nastajanja etnosa. S tim se isprva nisam složio, jer dok god ljudi žive zajedno s onima koji imaju ista kulturna obilježja i ne znajuda postoje ljudi koji su drukčiji od njih, ne postoji niti opreka "mi" i "oni", a ondanema niti etnosa. Naime, ako postoji samo jedan "tip" ljudi, onda ti ljudi nemajupotrebe za samoodređenjem i definiranjem svojeg etniciteta, pridajući siodređenu apstraktnu oznaku, što je najčešće ime.
Vjerojatno najpoznatiji primjerljudi koji nisu apstraktno označili svoj identitet su Eskimi, koji sebe nazivajuInuitima, što u prijevodu znači "čovjek". Opreke koje se, po mojem mišljenju,mogu javiti u izoliranom društvu jesu opreke između "nas" i životinja, ili stvari,pa čak i pojava (kao što je npr. kiša). No, ukoliko se ove životinje, stvari ili pojavepersonificiraju, onda dolazi do opreke "mi ljudi" i "oni moćniji ljudi", tj. "bogovi".Međutim, tu je još jedna opreka za koju mislim da se može pojaviti u izoliranomdruštvu, a to je "ja" i "oni s kojima se ne slažem", do koje dolazi ukoliko semišljenje ili svjetonazor jednog pojedinca do određene mjere razlikuje od drugih.No, kada razmišljam o ovoj opreci, onda se pitam, dolazi li do pojave etnosaukoliko se više pojedinaca slože oko jednog mišljenja ili svjetonazora i timeautomatski izdvoje od ostatka? Stvara li se tada opreka "mi" i "oni"? Ako suodgovori na ova pitanja pozitivni, onda je Heršak, koji konstatira da je odnos svanjskim ljudima posljedica, a ne uzrok nastajanja etnosa, apsolutno u pravu.Način distinkcije, tj. postizanja opreke "mi" i "oni" može biti i neovisan okulturnim obilježjima. On polazi od toga da je referentna točka etnosa samaetnička zajednica, koja je zamišljena kao socioprostorni krug u središtu svijeta.Oni koji se nalaze izvan tog kruga, tj. koji dolaze iz udaljenih krajeva, unatočtome što mogu govoriti istim jezikom, smatrani su strancima. Najsažetije rečeno,iz kojih god razloga nastao, etnos izrasta iz opće ljudske samosvijesti.Heršak napominje kako su postojale prognoze da će složena podjela rada isve veći prostor za slobodno odlučivanje pojedinca omogućiti pojedincu darealizira svoje želje, što će stvoriti veliku heterogenost u društvima. Time će neizbježno doći do internacionalizacije kulture. Heršak kaže kako su takveprognoze još prerane i neprovjerene. Prije 17 godina kada je on napisao ovajčlanak, prilike su zaista izgledale drukčije, no danas je stanje upravo onakvokakvo je tada bilo prognozirano. Dolaskom demokracije i kapitalizma, pojedinac je u mogućnosti raditi sve što ga je volja, a da je u skladu sa zakonom, no radi iono što nije po zakonu. Ukratko rečeno, dogodilo se upravo to da individualacima potpunu slobodu i na taj način, ovisno o pojedincu, do određenog stupnjaodstupa od zajednice u kojoj živi. Danas mnogi pojedinci imaju više zajedničkogs ljudima u sličnim životnim prilikama ili sličnog mišljenja nego s ljudima istogetničkog porijekla. Uzet ću za primjer jednog ljubitelja Zvjezdanih Staza uHrvatskoj. On će sigurno imati više zajedničko s drugim ljubiteljem ZvjezdanihStaza u Japanu nego sa sunarodnjakom koji ga smatra čudakom. No, znači li toda on pripada nekom drugom etnosu - etnosu ljubitelja Zvjezdanih Staza? Kadasam ranije govorio o razilaženju mišljenja u izoliranom društvu, tada su stvari jošbile jednostavne, no kada bismo sada konstatirali da ovaj čovjek pripada etnosuljubitelja Zvjezdanih Staza, onda bismo se doveli u nezgodnu situaciju. Uzmimoda je taj isti čovjek aktivni protestant. Pošto je Hrvatska s jedne strane katolička, as druge strane prilično sekularna država, ovaj protestant se često suočava sčuđenjem na njegov odabir vjerske pripadnosti s jedne strane, i čuđenjem nanjegovu religioznost s druge strane.
No, ipak, taj isti čovjek je i Hrvat koji ovdjeima obitelj i drage prijatelje, te se unatoč nekim odstupanjima od hrvatskogstereotipa osjeća pripadnikom hrvatskog naroda. Nameće se pitanje: je li ovajčovjek pripada etnosu ljubitelja Zvjezdanih Staza, etnosu protestanata ili etnosuhrvatskog naroda? Očito je da pripada jednoj, drugoj i trećoj grupaciji, no možepripadati samo jednom etnosu. Ja bih nekom automatskom reakcijom odgovorioda pripada hrvatskom etnosu. No muči me definicija kojom bih potkrijepio tajodgovor. Ako je etnička skupina ili etnos ljudska populacija ujedinjenazajedničkim kulturnim, bihevioralnim, jezičnim i religijskim praksama, ondaovaj čovjek može pripadati jedino etnosu koji okuplja ljubitelje Zvjezdanih Staza,protestante i Hrvate. Jasno je da će broj tih ljudi sigurno biti skroman. Kad bismoprihvatili ovaj način razmišljanja, onda bi svijet zapravo bio jedna golemaskupina ljudske populacije koja se sastoji od stotina tisuća malih etnosa. Jošnisam spreman zaključiti nešto toliko drastično. Probajmo s definicijom koju jeSmith dao 1986. godine: "etnos ili etnička skupina je ljudska populacija čiji sečlanovi međusobno identificiraju, većinom na temelju pretpostavljenogzajedničkog podrijetla ili genealogije." No, sjetimo se da ni tu stvari baš nisusasvim jednostavne. Uzet ću za primjer svoje naslijeđe. Obitelj očeve majke jedošla iz Češke, a oca iz Mađarske, kao i obitelj majčine majke. Osim toga, mojerodoslovlje pokazuje još i Nijemce, Austrijance, pa čak i jednog Grka.
Moram napomenuti da ja nisam nekakva iznimka, već da veliki broj hrvatskih državljanaimaju nasljedstvo izmješano na ovakav i slične načine. Određuje li etnos daklezajedničko porijeklo i genealogija? Vrlo teško. Ne isključujem da je i to jedan odelemenata koji može odrediti etnos, ali da je on ključan, to nikako ne može biti točno.Možda se rješenje ove problematike može naći u jednoj drugoj Heršakovojideji. On je primjetio javljanje "nove etničnosti", kako ju je nazvao, u zemljamaAmerike i Zapadne Europe. Ono proizlazi iz "buđenja etnosa" među onima kojisu ranije bili spremni prihvatiti šire nacionalne orijentacije, te navodi razneprimjere, između ostalog i Lombarde i Pijemonteze među kojima sam upravonedavno boravio. S Lombardima nisam toliko dobro upoznat, jer sam boraviosamo u Milanu, koji je danas kozmopolitska metropola puna različitih etničkihskupina iz cijelog svijeta. No, Pijemontezi, koje sam malo bolje upoznao, su jošodavna poznati po svojem odstupanju od općih talijanskih normativa. Uzmimoza primjer Valdenze koji su se stoljećima protivili katoličkoj tradiciji i upornodržali isključivo biblijskih načela, odbijajući svaku katoličku ideju koja proturiječiBibliji. Jasno je da su zbog toga bili proganjani, te su se morali skrivati upećinama tzv. "Valdežanskih dolina", koje su ustvari brdovito predalpskopodručje. Njihova kultura je bila obilježena alpskim načinom života, drukčijomreligijom, drugim kulturnim obilježjima od kojih je važno poznavanje francuskog jezika. Naime, brojni Valdenzi su često boravili u Francuskoj misionirajućitamošnjim stanovnicima ili studirajući u toj zemlji. Tako su i danas vidljivi ostacinjihovog kulturnog nasljeđa. Svi oni i danas govore francuski jezik, a čak se i utalijanskom jeziku Pijemonta vidi utjecaj francuskog jezika. Uzmimo za primjeroznačavanje ulica. Ondje se ulice ne označavaju sa via (što je na standardnomtalijanskom ulica), već ruà,što dolazi iz francuske riječi za ulicu -rue.
Ukratko,Pijemontezi su i dalje zadržali svoju kulturnu posebnost i ne pokušavaju sestopiti s ostalima, već upravo suprotno, što se najbolje vidi na primjeru Valdenzakoji i dalje ne popuštaju katoličkoj religiji. Još jedan vrlo dobar primjerosvještavanja etničkih manjina su velike metropole šarene etničke slike. Uzet ćeza primjer Pariz. U ovom gradu živi preko dva milijuna ljudi koji su se rodiliizvan Francuske, a kada se tom broju pridodaju i oni koji su se rodili uFrancuskoj, ali nisu francuskog podrijetla, broj bi se drastično povećao. Upravonedavno se u Parizu moglo vidjeti brojnih plakata na kojima su bili nabrojenirazni etnosi, od Židova do Kineza, i nakon toga dopisana rečenica u smisluodobravanja njihovog francuskog državljanstva. Prisjetimo se, pored toga,nedavnih ustanaka pariških imigranata, i bit će nam jasno da je do "buđenjaetnosa" zasigurno došlo. No, isto tako to ne znači da ovi imigranti nisu, nekimdijelom i nosioci francuske kulture, kao što su donosioci francuskoj kulturi. Uz toimaju zajedničke poveznice s ostalim stanovnicima francuske, a to su mjestostanovanja i demokracija. Ovakve pojave je Heršak u ono vrijeme vidio udržavama kao što je Sovjetski Savez koji je imao brojne etničke skupine, a opet ih je sve povezivao sovjetski identitet. Iz toga Heršak izvodi teoriju nastanka novepolietničke, ili čak metaetničke zajednice, te kao takva postaje onaj "novi etnos"koji je ranije spomenut.
No, i ovakva teorija nailazi na brojne probleme. Prvi među njima jeneusuglašenost stanovnika takve zemlje. Iako mi možemo govoriti o njihovojpovezanosti mjestom stanovanja, demokracijom ili socijalizmom koja bivajukohezivnim sredstvima ljudi različitih kulturnih obilježja, netko će se moždasložiti da je francuski državljanin, a drugi će reći da je npr. Pakistanac koji samokoristi pogodnosti francuske države. Iz ovoga bi se mogla izvući postavka dačovjek pripada nekom etnosu ne zato što je "takav i onakav", već iz "ovih i onihrazloga", tj. njegova je odluka za koji će se etnos opredijeliti. Jasno je da i u ovojideji postoji jedna velika rupa. Naime, kada bi se ljude uvrštavalo u etnose ukojima bi oni sebe uvrstili, došlo bi do zbrke koja bi dala etnose baziraneisključivo na subjektivnim razlozima. Iz tog razloga mi se čini da je najboljakombinacija objektivnih i subjektivnih razloga. Razmatrajući sve gore navedeno,mislim kako bi najbolja definicija etnosa, s kojom ću i zaključiti, bila sljedeća:etnička skupina ili etnos je čvrsta, povijesno-teritorijalno povezana skupina ljudikoja posjeduje zajednička, relativno stabilna svojstva jezika i kulture, teprepoznaje vlastito jedinstvo, kao i razlike unutar svoje grupe.
Napisao: Matija Kovačević, 10. svibnja 2006.