Knjiga "ISKUSTVA PROŠLOSTI", Dragoslav Srejović A-   A+  

 

o.Gavrilo
Elektronsko izdanje
Zajednički poduhvat TIA Janus i Ars Libri
Ars libri i Kremen
Beograd
2001
Biblioteka Lavirint
Knjiga 10

Naznačeni su tradicionalni i savremeni koncepti i metodologije etnologije, arheologije i antropologije. Ukazano je na predznake izmena metodologije i ciljeva, kao i na opasnosti od dekomponovanja i destrukcije, pa i do njihovog ukidanja kao samostalnih nauka. Ipak, očekuje se stvaranje koherentne metodologije i teorije koje će otvoriti nove perspektive.

Na skupu posvećenom uspomeni Vojislava Radovanovića, naučnika koji je imao sreće da stvara u vreme kada je etnologija uživala veliki ugled među humanističkim naukama, uzimam slobodu da skrenem pažnju na sadašnji nezavidan položaj ne samo etnologije već i ostalih njoj bliskih nauka, kao i na njihovu zajedničku neizvesnu budućnost.

Svedoci smo danas, s jedne strane, sve snažnijeg bujanja prirodnih i tehničkih nauka, nauka koje ne postavljaju pitanja kako je struktuiran čovek, šta zahteva njegova duhovnost i čime se određuju njegova ponašanja, a, s druge strane, izvesnog zastoja, ako ne i ozbiljne krize u onim naukama koje upravo teže da nađu odgovore na ta za čoveka bitna pitanja, prvenstveno u etnologiji, arheologiji i antropologiji.

Teško je tačno odrediti uzroke takvoj situaciji. Tradicionalni koncepti i metodologije gotovo svih humanističkih nauka otpočeli su da se ruše još pedesetih godina ovog veka kad se postavilo pitanje da li se mogu u duhovnim naukama dostići objektivna saznanja i kad su široko prihvaćena stanovišta koja odbacuju svaki intuitivni ili metafizički pristup razumevanju čoveka, istorije i kulture. Gotovo preko noći došla je do izražaja teza da čovečanstvo treba shvatiti kao fizičku činjenicu koja je pristupačna objektivnom naučnom ispitivanju. Takva atmosfera je uticala da tradicionalna metodologija etnologije, arheologije i antropologije otpočne radikalno da se menja i da se odnosi između tih nauka znatno iskomplikuju. Antropologija je zadobila veliki autoritet; ona se brzo nametnula kao vodeća humanistička nauka i stavila pod tutorstvo ne samo arheologiju već i svoju roditeljku etnologiju. Preuzimajući od etnologije prostornu, a od praistorijske arheologije vremensku dimenziju, antropologija se predstavila, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, kao sveobuhvatna društvena nauka. Kao reakcija na sve to, da bi sačuvale koliko toliko svoje dostojanstvo i svoju autonomiju, etnologija i arheologija su pedesetih i šezdesetih godina pokušale da se preobraze u čisto racionalne, egzaktne nauke, da preuzmu određena saznanja iz drugih, često njima dalekih naučnih disciplina, da se blisko vežu sa prirodnim naukama i time radikalno izmene svoju metodologiju. Tako su, s jedne strane, stvorene takozvane nova arheologija i nova etnologija ili etnonauka, dok je antropologija, s druge strane, zbog ogromnih proširenja polja istraživanja, otpočela da se rasparčava u veliki broj subdisciplina.

Sledeći zahteve nove arheologije, arheolozi su otpočeli da izbegavaju diskusije o bilo kom fenomenu kulture koji se ne može kontrolisati eksperimentom ili metodama ponuđenim od strane prirodnih nauka. Kako je kultura definisana kao manje ili više uspešna adaptacija ljudskih zajednica na prirodno okruženje, ta nova arheologija ne samo da je široko otvorila vrata prirodnim naukama već je otpočela da koristi njihove metodologije ističući u prvi plan eksperiment, kao i predviđanje i primenjivost koji se na njima zasnivaju. Najglasniji zagovornici nove arheologije izložili su načelo da je preciznost arheoloških znanja o prošlosti merljiva, odnosno da je mera stepen do kog tvrdnje o prošlosti mogu biti dokazane ili odbačene kroz testiranje hipoteza. To znači da se svaka izložena hipoteza, kao u prirodnim naukama, mora organizovano testirati. Težilo se da arheologija postane rigorozna logička naučna disciplina, to jest da postane prava nauka koja otkriva osnovne zakone o kulturnim procesima.

Nova etnologija ili etnonauka zalagala se takođe za krajnje racionalni pristup i postavila je sebi cilj da spozna gledište samog protagoniste kulture, pod uslovom da se potpuno isključe sve kategorije kojima raspolaže etnolog. Polazeći od teorijskog principa da stvarna kultura postoji jedino u glavama nosioca kulture, istraživanja se nisu usredsredila na ponašanje protagonista kulture već na njihova mišljenja, na sliku koju imaju o sopstvenoj kulturi. Nova metodologija podrazumevala je dugotrajna i veoma skupa istraživanja, usled čega su pristalice etnonauke najčešće svodili svoja proučavanja na jedan ograničeni domen. Ubrzo, međutim, i nova etnologija i nova arheologija procenjene su kao zanimljivi metodološki pristupi, ali i kao preskupi, vremenski teško savladivi i suštinski malo korisni.

Ono što se poslednje dve decenije dešava u arheologiji, etnologiji i antropologiji nalikuje na gradnju Vavilonske kule: sve tri naučne discipline se čas na najčudesniji način međusobno prožimaju, čas teže integraciji sa ostalim društvenim i prirodnim naukama, a čas se rasparčavaju u nove naučne discipline. Primera radi, danas se posebno govori o kognitivnoj, simboličkoj, arhitektonskoj, urbanoj, psihološkoj, političkoj ili ekološkoj antropologiji. Pred nama je silno bujanje najrazličitijih teorija i rasprava o tome koje su od tih teorija tačne a koje pogrešne, dok ljudska ponašanja i dalje često ostaju neobjašnjiva i iznenađujuća. Primetna su, na sreću, i određena otrežnjenja i napori da se smanji raskol između tradicionalnih i novo ponuđenih metodologija. Danas se, takođe, uočava tendencija da se deduktivni metod zameni induktivnom metodom, da se fenomen koji se istražuje najpre strogo definiše, a zatim izvrši njegova celovita rekonstrukcija i po prostornoj i po vremenskoj dimenziji i time dođe do podataka koji ne moraju biti apsolutno verodostojni, ali koji su bar mogućni.
o.Gavrilo
U kom smeru će se razvijati arheologija, etnologija i antropologija i koju će ulogu imati u budućnosti teško je u ovom trenutku pretpostaviti. Ima predznaka koji pokazuju da će se delimično izmeniti ne samo njihove metodologije već i naučni ciljevi. Treba imati na umu da su danas gotovo nestale zajednice koje su bile glavni predmet istraživanja etnologije i antropologije, odnosno da su "primitivne", "divlje" i "marginalne" zajednice već deo industrijskog društva. Urbana etnologija već je u punom zamahu, kao i primenjena ili akciona antropologija. S druge strane, sve je manje mogućnosti dase dođe do takvih arheoloških otkrića koja bi bitno izmenila naša saznanja o ponašanju ljudi u prošlosti. Čini se neophodnim da etnologija i antropologija budu sve više usmerene ka proučavanju kompleksnih društava i njihovih problema, a da arheologija induktivnim metodama pokuša da rekonstruiše i ona daleka razdoblja ljudske praistorije koja nisu ostavila trajne ostatke materijalne kulture. Izvesno, je takođe, da će sve tri nauke težiti i dalje da se konačno oslobode bremena prošlosti: evropocentrizma, subjektivizma i istoricizma. Deklarativno, one su te terete odbacile, ali u praksi se još jasno uočava da i arheolog i etnolog i antropolog imaju za predmet proučavanja nekog drugog, onog koji ne pripada njihovom svetu, njihovom geografskom prostoru, njihovoj kulturi, istoriji i veroispovesti. Mi još ne znamo kako bi izgledala praistorija Evrope posmatrana okom arheologa iz Južne Amerike ili Australije niti kako bi ljudska ponašanja procenjivali etnolozi i antropolozi koji ne potiču iz kruga naše civilizacije. Nove ideje, iz tih razloga, treba očekivati od naučnika koji će formirati van univerziteta Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, naravno pod uslovom da se duh zapadne hrišćanske civilizacije ne proširi na ceo svet.

Slična je situacija i sa opterećenim istoricizmom. Mada su se arheologija, etnologija i antropologija već odavno otrgle iz krila istorije, stručnjaci ovih naučnih disciplina još uvek, svesno ili nesvesno, podržavaju sugestivnu shemu svetske istorije i još se predano trude da utvrde "razvojne faze" određenih fenomena kulture, odnosno njihove različite "slojeve" i "stupnjeve". Tako, na primer, istorija i ostale društvene nauke još uvek od arheologije dobijaju podatke za svoje "praistorije" i njenim rezultatima potvrđuju od njih samih konstruisane teze o prošlosti čovečanstva, odnosno o razvoju ekonomike, društva, mentaliteta, umetnosti, religije ili kulture u celini. Delovanje tog začaranog kruga snažno se i danas oseća u gotovo svim pokušajima rekonstrukcije ljudskih ponašanja u prošlosti, svuda gde je reč o poreklu, o prvom i najstarijem – jednom reči svuda gde se govori o "procesima formiranja" istorijski poznatih ili danas prisutnih ljudskih aktivnosti. Arheolog, a delom i etnolog i antropolog, još uvek troše svoje najbolje snage da pruže afirmativne odgovore na tu vrstu pitanja, da objasne rađanje nečeg iz ničeg, a da zatim odrede zakonitosti u rastu i daljim sudbinama nastalih pojava. U budućnosti treba očekivati da će arheologija, etnologija i antropologija priznati ograničenja koja im nameće raspoloživa građa i metodologija. Potrebno je da arheologija, etnologija i antropologija nametnu istoriji i ostalim društvenim naukama svoje istine o detinjstvu čovečanstva. Mora se priznati da u tom detinjstvu nije mogućno otkriti objektivno ništa više osim složenog bujanja života, niz pojedinačnih razvoja i složenih progresivnih i regresivnih kretanja. Jer ako se ukine shema svetske istorije, život svake epohe nalikuje na pulsiranje jednog džinovskog srca čiji su ritmovi i otkucaji još za nas neobjašnjivi i nepredvidivi.

Još je teže proceniti koji će od postojećih teorijskih pravaca preživeti ili koji će se u budućnosti iznedriti. Strukturalizam i analitička psihologija pokazali su se u arheologiji i etnologiji primenljivim i plodonosnim, posebno pri proučavanju duhovne kulture. Potrebno je, međutim, priznati da se strukturalizam u praksi pokazuje nefleksibilnim, odnosno da njegova šira primena daje najčešće uvek iste rezultate pa zbog toga već danas deluje istrošeno i bez budućnosti. Čini se da će postmoderna, koja je već uveliko ovladala filozofijom i umetnošću, sve vidnije biti prisutna i u humanističkim naukama. Njeno delovanje je primetno u antropologiji, u preispitivanju postojećih ili oživljavanju negdašnjih teorija, u kombinovanju različitih metodologija, kao i odveć slobodnom korišćenju podataka iz različitih naučnih disciplina. Dalji rast takvih tendencija mogao bi da dovede do dekomponovanja i destrukcije pojedinih naučnih disciplina, pa čak i do ukidanja razloga za postojanje etnologije i arheologije kao samostalnih nauka. Prošlost nas, međutim, na sreću, uči da destruktivne tendencije pre ili posle ustupaju mesto konstruktivnim, da posle razglobljenih i hibridnih sistema dolaze koherentne metodologije i teorije. Možda će se u budućnosti razviti nešto što se danas samo želi i sluti, nešto što će u nauci objediniti fiziku i metafiziku, a što bi se u slučaju naše tri nauke moglo nazvati poetska arheologija, poetska etnologija i poetska antropologija. Putevi nauka, kao i putevi života, međutim, teško su predvidivi. Ostaje nada da će se arheologija, etnologija i antropologija u budućnosti razvijati u željenom, pozitivnom smeru
Radivoje Grbic
Oce Gavrilo, mozete li nam malo konkretnije ili prostije pojasniti kuda nas vodi taj novi trend u antropologiji? Da li to znaci da se javlja neki novi nacina udaljavanja covjeka od Boga? Pozdrav
o.Gavrilo
Sveto Pismo je knjiga nad knjigama u kojoj je objašnjeno stvaranje sveta i čoveka, ona je temelj svih knjiga. Mi hrišćani imamo hrišćansku antropogiju, dakle verujemo u ono što nam Biblija kazuje, a antropologiji kao ljudskoj nauci predmet istraživanja je čovek sam po sebi, bez Boga. Ipak, i pored toga vredi se upoznati sa saznanjima antropologije kao nauke o čoveku.
Nenad Badovinac
Antropologija proucava coveka, ali ne bavi se pitanjima o Bogu, sto ne znaci da iskljucuje Njegovo postojanje.
 
 
(ova tema ima 2130 posete)

 

Gde nabaviti knjigu Dragoslava Srejovića 
ISKUSTVA PROŠLOSTI


o.Gavrilo
Kupite štampano izdanje ove izvanredne knjige na zvaničnom sajtu izdavača ARS LIBRI, BEOGRAD
 
 
(ova tema ima 1766 posete)
 

Pročitano: 5031 puta